Čija je očuvana kruna starija? Hrvatska ili srpska?

Zbog četničkog negiranja Hrvatskoga Kraljevstva i zbog četničke tvrdnje da takozvani Srbi imaju stariju krunu smo usporedili jednu i drugu.
Srbi se opet debelo prosrali!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi slavili 1925 godine 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva!

Ovo četnički lažovi, mitomani, primitivci i manipulatori zaboravljaju : u srpsko dominiranoj kraljevini SHS su slavili 1925. godine 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kip srpskog kralja i vrhovnog četnika Aleksandra I. u Vrbniku na hrvatskim otoku Krku!

Zamislite : u Vrbniku na hrvatskom otoku Krku na terasi restorana “Konobla Placa” su postavili kip srpskog kralja, vhovnog četnika i diktatora Alexandra I. Karađorđevića!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali piše ili ne piše u knjigi “Deobe” Dobrice Ćosića da je Srbima laž u samom biću?

Četnici vole tvrditi da nema tih za njih nepovoljni opisa “srpskog Goethea”  Dobrice Ćosića da je laž u samom biću Srba. Zabavili smo se sa tim tvrdnjama i dokazali da toga i tekako ima.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Genetika ne laže!

Najveći svijetski laboratorij u Kanadi je potvrdio sa su Bošnjaci, Crnogorci ali i takozvani bosanski Srbi genetski Hrvati :

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpski genetičari iz Univerzitete Beograd potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča u Univerziteti Begorad su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici takozvanih Srba!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Skandal : Srbi ukrali 4 C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivamo skandal : Srbi ukrali svoj grb i dvog dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos i lažu da se taj “srpski” grb nalazi u gradu njemačkim Dresdenu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska ludost oko Dubrovnika :

Pravoslavlje (a sa tim i svetosavska sekta) je u Dubrovniku bilo zabranjeno a četnici lažu da on je bio “srpski grad”. To temelje na djelovanje izmišljeni “Srba katolika”, koji su se pojavili krajem 19. stoljeća.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Popis stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1851. godine :
NEMA Srba u Dalmaciji!

U Dalmaciji - pa tako i u Dubrovniku - ne živi niti jedan takozvani “Srbin”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Četnici taje činjenicu da su pobili
80.000 Židova i jedan dio Roma i prepisali te žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Navodni anti-hrvatski natpis u Magdeburgu :

Otkrivamo jugo-srpsku laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata" za kojeg ti lažljivci tvrde da stoji na katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prema popisu stanovništva iz 1931 i 1948 godine : 1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!
... U lažima su duge četničke brade!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Vjekovne laži takozvane “Srpske Pravoslavne Crkve”!

”U lažima su duge četničke brade!”
A tko laže taj i krade. Ne kaže se badava : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade (i na kraju još i debelo slaže)!”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Jugo-srpska laž o takozvanim “srpskim” jeziku :

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević : “Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske  te turskog jezika.”

[ Članak ] [ Sve teme ]

Totalni poraz četnika na Ljevča polju!

Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga i četnika; nedaleko Banja Luke. Bitka je završena potpunim porazom četnika a četnički emigranti su tu bitku nazivali "drugim Kosovom".

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska “inteligencija” najniža u Evropi :

Srpska neinteligencija se najviše može vidjeti u njihovim komentarima na društvenim mrežama. Dali ste znali da su takozvani Srbi među najneinteligentnim narodima Evrope?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dosta laži krivoslavne nesveto-savske četničke SrBANDE :

Četnički lažovi ne znaju od muke što bi i nazivaju Oluju etničko čišćenje ili zločinom, a sami su dali nalog da se srpski okupator povuće.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Referendum : “SAO Krajina” je primila ustav Srbije!!!

Pošto Srbija nije nikad zabranila referendum takozvane SAO Krajine i primjenu Ustava i zakone Srbije, je Srbija faktički odobrila priključenje SAO Krajine Srbiji.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o Sir Arthuru Clarku :

Balkanski neoprani četnički ološ neprestano laže o Hrvatima. Teški bradati “istoričari” koji niti nemaju svoju riječ za “povijest” su izmislili da je Sir Arthur Clarke, poznat po Science-Fiction knjigama i filmovima kao “2001: A Space Odyssey” odbio napisati knjigu o hrvatskim kraljevima, jer navodno ne postoje. Otkrili smo i tu tipičnu četničku laž.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi lažu da Hrvatske nema na povijesnim kartama :

Krivoslavni nesveto-savski Turci se prave ludi i tvrde da Hrvatske nije bilo prije 1990 godine na kartama. Zaboravljaju da je sama Srbija priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je na svim kartama država koje su istu priznali. Dokazat ćemo primitivnim četnicima da se Kraljevina Hrvatska nalazi na nastarijim evropskim kartama i da četnici opet i kao uvijek lažu.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o hrvatskoj pjesmi “Spustila se gusta magla” :

Četnička SrBANDA ne krade samo hrvatsku povijest, teritorije i jezik :
sad bi htjeli i ukrast i hrvatsku pjesmu “Spustila se gusta magla”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Otkrivena laž da su Srbi nastali od Sorba (lužički “Srba”)!

Velikosrpski "istoričari" tvrde da su Srbi nastali od Sorba (ili nekad i obrnuto)! Otkrivamo tu za Srbe sramotnu laž i dokazivamo da Srbi nemaju niti genetski, vjerski niti veksiloški nešto sa Sorbima a nebi ih niti razumjeli!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali je takozvana “Srpska Pravoslavna Crkva” crkva ili samo sekta unutar pravoslavlja?

Problem takozvane srpske “crkve” (SPC) je da nju za vrijeme (Ne)Svetog Save druge pravoslavne crkve nisu htjele priznati kao niti 1920 godine, znaći da je nelegalna sekta?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi uništili grob hrvatskog kneza Branimira :

Dokazano : nakon što je Fra Lujo Marun našao sarkofag kneza Branimira u predvorju crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina je lokalni krivoslavna nesveto-savska turska četnička SrBANDA preko noći uništila njegov sarkofag i kosti.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
137 godina prije Kraljevine Srbije!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina. I ako je Hrvatska od 925. godine postala kraljevina konstantno do 1918 godine, ćemo uzeti 1745. godinu kad se je Kraljevina Hrvatska spojila sa Kraljevinom Slavonijom kao dvojna kraljevina : to znaći da je Srbija tek 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske i Slavonije (kasnije sa Dalmacijom) postala opet kraljevina!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kako su se uvukle odvratne srpske riječi kroz 100 godina srpske okupacije u hrvatski jezik!

Dosta odvratne (br)ekavice koja se je uvukla u hrvatski jezik!
Hrvatsko Ognjište traži da de izbace te srpske riječi iz hrvatskog jezika!

[ Članak ] [ Sve teme ]

I opet su se Srbi debelo prosrali : na kraju im ostaje od takozvane “istorije” samo bijeda i jad!

Da malo pogledamo tko ima stariji grb, tko ima stariju očuvanu zastavu, tko ima stariju očuvanu krunu, tko se može prije naći na zemaljskim kartama iz doba i tko ima stariju kraljevinu?

[ Članak ] [ Sve teme ]

“Gostinska obljuba” :
barbarski običaj kod Srba!

"Gostinska obljuba" je uz "šetanje srpskih opanaka" (gdje su Turci jebali srpske žene i srpske kćeri srpskih domaćina dok su oni morali hodati u svojim opancima oko svoje kuće), "džoljenje" (Srbija je plačala novac srpskim pederima/gejevima da budu ljubavnici Turcima) i "lapot" (gdje su Srbi nekad ubijali svoje starce kad su navršili 60. godinu) jedna od najgrozniji običaja Srba.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali ste čuli za “snohačenje”,  seksualni odnos srpski snaja sa srpskim svekrvom?

Seksualni perverzija između članova srpski obitelji je stoljetna srpska tradicija. Pročitajte sve o “snohačenju”, “strndžanju”, “sororatu”, “leviratu”, “mnogoženstvu” i “kolektivnom
seksu”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Da je laž tradicija u Srpskoj Pravoslavnoj “Crkvi” se vidi u navodnoj starosti “srpskog” kalendara :

Zamislite : krivoslavni nesveto-savci i njihova sekta su izmislili “najstariji (bre) kalendar na svetu” jer su počeli brojati od datuma od kojeg je po Bibliji stvoren svijet i sa tom manipulacijom su oni sad “najstariji (bre) narod na svetu”. Blesavi četnici u tu manipulaciju i laž sami vjeruju i ne shvačaju koliko na kraju ispadnu neinteligentni!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Hrvati primili 20.000 od svojih srpskih roditelja napuštene srpske djece a u Beogradu samo 230.
U drugim dijelovima Srbije su Srbi primili NULA!

Slovenski povijestničar Leljak :

"(Nezavisna Država) Hrvatska je od 1942. godine do 1943. godine preuzela 20.000 djece po svojim domovima. HRVATI su preuzeli
20.000 srpske djece koje su čuvali sve do 45te godine kada su većina njih vračena svojim roditeljima u Srbiju ili su ostali živjeti i Hrvatskoj. ...

Nedićeva vlada je 1942. godine zamolila sve Begorađane da prime srpsku djecu.

Beograđani su se odlučili da prime samo 230 srpske djece!

U Begoradu znaći primili samo 230 srpske djece, a u Zagrebu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
su primili 20.000 srpske djece!

Sam Poglavnik dr. Ante Pavelić je naredio da se o toj od njihovi srpskih roditelja napuštenoj srpskoj djeci brine!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Zabranjena povijest Hrvata :

Značenje rijeći Aryan: = sunčan, plemenit, od Boga, Harvat = prijatelj Božji.

Ime našeg otoka Hvara znači sunce, sunčan, Helios (tako ga zove i Homer u Ilijadi), od sunca.

Prvi spomen ovog imena 12.700 – 3000 prije Krista u Indijskom epu Rigveda, spominje se jedan narod koji živi između Babilonske Ninive i Indijskog zapadnog kraljestva, prodire sa sjeverozapada i živi u Arijani, dakle arijanci, danas istok Irana, Afganistana i zapadne Indije.

Poznati još kao vrlo visoki, plavi, plemeniti, dobro građeni, za boj posebno izučeni narod imena Harawati, koji dolaze u bitku na svojim letećim konjima i borbenim kolima.

S obzirom na vremensko razdoblje, uistinu je bilo, za domicilna plemena, prestrašno vidjeti aryansku vojsku, oklopljenu sa bijelim štitovima i zlatnim šljemovima na svojim borbenim kolima i (letečim) konjima, tako opisuje Rig veda prodor Arijanizma. No Rig -Veda, osim bitke 10 kraljeva, nigdje ne spominje nikakovih nasrtaja na druge narode. Posebno u zadnjim godinama svjetski stručnjaci se trude taj prodor okarakterizirati kao „genocidan nad muslimanima“. Koje li gluposti. Muslimanska vjeroispovjed nastaje tek po proroku Muhamedu nekoliko tisućljeća kasnije. Jedini protivnici te teorije su indijski stručnjaci za ranu povijest.

PRIKAZ HRVATSKE “ŠAHOVNICE” IZ ARIJANE :

OVAKOVE DVIJE PLOĆE STAJALE SU NA DVA STUPA NA ULAZU U MOHENJO DARO grad uz Svetu rijeku Haravaiti (Sarasvaiti). (Tamnija polja su boje okera, a svijetla, boje srebra, oker je boja Boga Višnua – sunce, a srebrna njegovog blijedolikog – plavog naroda) Lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Haravati s današnjim Hrvatima izgleda ovako : HaRaVATi, H(A)RahVAiTi- AuRVAT- HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), AraQuUTtu (asirski), ARroMATi – Ha-RrauMATiš –ARraoVATiš – H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš – H(A)RauVATaiia – H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya – H(A)RauVATim – ArruVAuTti – H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ArrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se HRVAT, HRUhATti, ARiVATes lat., H(A)RVAT, HoRoHoAD, HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT- HORVAT - HRVAT, Sanctus Croatus naziv za našeg Sv. Jerolima iz Splita. Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana : Harvat (Indija), Harw, Arbat (Sirija), Hirwat, Harawit (Kurdistan), Aravat (Armenija ), Horvat (Ukraina).

Kod nas još i danas, ima znanstvenika koji nisu maknuli dalje od Starih Slavena pa se trude da ovako ili onako okrnu ime Hrvat ili Horvat. Jedni tvrde da je taj naziv proizašao iz stočarskog načina života, pa iz kore hrasta, pa iz vode, drugi su bliži istini, pa uspoređuju Hrvat sa Sarmat. Ovdje je isti problem kod isčitavanja prvog slova X, na grčkom H.

Evo primjera : XARAWATI XARWATIA Haravati i Harvatia. Engleski stručnjaci čitaju Saravati i Sarmatia.

Hrvatska Božica Sarasvati :

"Yaa Kundendu tushaara haaradhavalaa, Yaa shubhravastraavritha

Yaa veenavara dandamanditakara, Yaa shwetha padmaasana

Yaa brahmaachyutha shankara prabhutibhir Devaisadaa Vanditha

Saa Maam Paatu Saraswatee Bhagavatee Nihshesha jaadyaapahaa"

To boli pogotovo mitomanske srpske "istoričare" i domaće crvene sluge Beograda koji bi Hrvate rado izjednačili sa bezpovijesnim Srbima za koje se tek pod tim imenom znade od 1217 godine kad je Nesveti Sava izmislio naziv za one sluge koje su pobjegle iz bizanstkog carstva i koje su primili njegovu novo izmišljenu nesveto-savsku i nepriznatu sektu unutar pravoslavlja.

Oko 1800 prije Krista je ta civilizacija Ind-Sarasvati-Hrvata totalno nestala, a stanovnici su otišli več prije u nekoliko intervala u prvacu sjevero-istoka na teritorij današnjeg Irana i Afghanistana gdje su osnovali prvu starohrvatsku državu s imenom Hurwúrdu prije 4360 - 3710 godina.

Iz nje slijedi Hurrwuhi-Ehelena prije 3520 - 3268 godina, te najveća staro-hrvatska država Hurátina prije 2843 - 2578 godina te kraljevina Harauvatiya (Harauvatiš) prije 2600 - 2323 godina.

Sarasvati je starohrvatska Božica mudrosti i znanja i jedna od najpolpurarnijih hinduistički Božica i najstarija Božica Indus-Sarasvati
kulture.

Sarasvati je ženska strana boga Brahma, a hinduistička mitologija opisuje BožicU Sarasvati kao njegovu kčer, ženu ili kreaciju. U praksi više ne postoji obožavanje boga Brahma.

Sarasvati je poznata pod imenima Mahavidya („velika mudrost“), Brahmani („žena boga Brahma“) te Jagaddhatri („gospodarica svijeta“).

Ona se indentificira i sa BožicOM Gayatri.

Sarasvati je Božica učenja, govora, znanosti, umjetnosti, poezije, literature, pisma, mudrosti, plesa, pjevanja i muzike.

Sarasvati je majka Veda, izumiteljica sanskirtske abecede i Devanagari pisma.

U Apri pjesmama (āpriyas) iz Rig-Vede sveto trojstvo se sastoji od Božice Sarasavati te Božice Ida i Božice Bharati (Mahi).

Hrvatski troplet je nastao iz tog doba i još danas simbolizira to sveto trojstvo i tri svijeta.

Sarasvati je bila u početku Božica prirode i rijeka i utjelovila je svetu rijeku Sarasvati po kojoj su Hrvati dobili ime.

Božica Sarasvati je stvorila prvog Hrvata s imenom Mani. To je prema indijskim mitologijama bio prvi čovijek na svijetu!

Naša Božica Sarasvati se spominje u :

- Rig-Veda 1-3 : Za Asvin, Indru, sve bogove i Sarasvati.

- Rig-Veda 1-13 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 1-89 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 1-188 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 2-1 : Za Angi.

- Rig-Veda 2-3 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 2-32 : Za različite bogove.

- Rig-Veda 2-41 : Za različite bogove.

- Rig-Veda 3-4 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 5-5 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 6-50 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 6-61 : Za Sarasvati.

- Rig-Veda 7-35 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 7-39 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 7-95 : Za Sarasvati.

- Rig-Veda 7-96 : Za Sarasvat / Sarasvati.

- Rig-Veda 8-21 : Za Indru.

- Rig-Veda 9-5 : Apri pjesma.

- Rig-Veda 9-67 : Za Somu i druge bogove.

- Rig-Veda 9-81 : Za Somu.

- Rig-Veda 10-64 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 10-65 : Za sve bogove.

- Rig-Veda 10-131 : Za Indru.

Rijeka Sarasvati je po mitologiji imala izvor u nebu i tekla je kroz sva tri svijeta (Triloka). Sarasvati je bila i boginja plodnosti.

Njezin glas je bio vodopad a imala je moč uništiti brijegove.

Umjesto Indre je pobjedila demona Vritra.

Prema hinduističkoj mitologiji je prvi čovijek nastao od Božice Sarasvati i Boga Brahme : Mani.

Kratki izlet u Genetiku : Nijemci imaju 38 % Eu7 Haplotipa u njihovoj genetici, Eu7 je hrvatski marker. Poveznica je da su Nijemci indo-evropejski narod, a to znaći da potjeću iz istog područja kao stari Hrvati/Sarasvati. Nijemci kao GerMANI su kao narodna skupina dobili ime po prvom stvorenom Hrvatom (Mani) od strane hrvatske Božice Sarasvati!

Duboko poštovanje Božice Sarasvati nije samo ograničeno na Indiju i u Hinduizmu nego postoji u Budhizmu i Jainizmu. Sarasvati je došla do Myanmara i može se dokazati od 11. stoljeca u hramu u gradu Bagan. U Budhizmu je Božica Sarasvati znanja i žena Bodhisattva Manjushria. U Japanu je ona jedna od sedam Božica i Bogova sreće. Tamo je poznata pod imenom Benten ili Benzaiten.

Hrvati su vjerovali u Božicu Sarasvati od 12.700 prije Krista do najmanje 1.800 prije Krista i duže dok se nisu nastanili u današnjem Iranu gdje su uspostavili četri hrvatske države Hurwurdu, Urartu, Huritsko kraljevstvo i Hurrwuhè Mitanni.

Ta migracije iz Ind-Sarasvati doline se moze dokazati sa :

- Entnogenezom hrvatskog imena :

Perzijanci su imali tradiciju fonetski iz slova "s" napraviti slovo "h", što je za Hrvate znaćilo da se je njihovo ime promjenilo na perzijskim području iz "Sarasvati" u "Hara(h)vati" te u "Hu~urwatha". "Hu~urwatha" su Perzijanci koristili za riječ "prijatelj".

Lanac imena koji povezuje sarasvatske-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako : Sarasvat - Bharatvarsha - Ho~urwatha, Hu~urwatha - Aruvat - Harahvaiti - Huravat - Harvat - Aurvat - Harauvatish - Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrvat.

- Genetikom :

Naš genetski marker I2/Eu7 nalazi se najviše na sjeverozapadu i sjeveru Irana. Tako je npr. u Teheranu koji ima sa okolicom 20 milijuna stanovnika nadjena čak 1/3 ili 34% tog tipa, a južnije u Isfahanu 17%. Stoga brojčano u samom Teheranu danas živi više genskih Hrvata negoli kod nas u cijeloj Hrvatskoj : 6.800.000.

Genetski Hrvata u iranskom gradu Isfahan : 853.602 (17% od sa okolicom ukupno 5.021.190). Znaći da samo u ta dva grada žive
7.653.602 genetska Hrvata. O tome pišu iranski genetičari Nasidze i suradnici 2003. godine i 2004. godine, Qamar i suradnici 2002. godine i Quintana-Murci i suradnici 2001. godine).

Filatelističko izdanje njemačke vojne udruge “Handschar” (Handžar”) : Hrvatska pradomovina Sarasvati.   Informacije o ovom nizu : Niz se sastoji od maraka od 1 Kune, 2 Kune, 3 Kune, 4 Kune, 5 Kuna, 6 Kuna, 7 Kuna i 8 Kuna. Dan izdanja : 10.4.1990. [ Pročitaj više ]. Kupi ovdje : .

RECENZIJE INDIJSKIH STRUČNJAKA ZA PRAPOVJEST I POZNAVANJE RIGVEDE - CIVILIZACIJA HARAPA - HARAYU

Brahma Vaisnava Sampradaya :

Madhvacarya nema komentara pa smo predstaviti Baladeva Vidyabhusana -a.

Dhritarastra iako je slijep od rođenja, rođen je s unutarnjim okom znanja, ali s obzirom na pretjeranu ljubaznost i prilog prema njegovim sinovima izgubio je znanje o pravednosti i tako je zabrinjavajuće da su njegovi sinovi mogli vratiti polovicu kraljevstva Pandava iako su bili zakoniti nasljednici.

Sanjaya koji je bio pravedan prema prirodi mogao je razumjeti stvarno unutarnje raspoloženje Dhritarastra, ali smiriti svoje tjeskobe da njegovi sinovi nikad ne bi vratili polovica kraljevstva , rekao je on taj stih početak drstva tu pandavanikam vyudham ... vojnici Pandava u vojnoj formaciji . Inicijativi Duryodhane u približavanju i njegov učitelj u streličarstvu ,majstor strijelac Drona pokazuje da je osjećao strah u očima Pandave . Dakle, s izlikom da će odati poštovanje, on je prišao Droni prikriti taj strah.

<drstva tu Pandavanikam vyudham> zar ovo nije hrvatski govor : držanje Pandavinih ljudi (stari hrvatski govor ostao još jedino kao Krčki govor naših bodula)



Recenzije Arijanskih teorija iz Indijskog ministarstva :

Rijeka Yamuna možda je presušila puno prije dolaska Arijaca ili čak Harappansa. Vjerojatno je ostao kao suho korito kojim samo za kiša teće voda, koja uzdržava stanovništvo. Centar stanovništva (Harap-pan) na svojeim donjem toku. Do oko 1700 godina prije Krista, donji dio Ghaggarkanala započeo se isušivati i poslije u kasnijem razdoblju Harappans uzvodno, do Siwalik regije. Nakon oko 300 godina, Rigvedic ljudi stigli su na sjeverozapad, a nazvali su Gornji tok Ghaggar kao Vinasana (Saraswati) Haravati nakon Naditama Saraswati (Helmand) s kojima su bili upoznati. Kochhar osjeća da se geološka evolucija Ghaggar treba shvatiti u više detalja, jer u tome leži ključ za pretpovijesnu Indiju.

U tom istraživanju, on sugerira da su geolozi trebali temeljiti svoju interpretaciju na vlastitoj inforomaciji nego što se moglo zaključitina temelju mitologije. On nadalje tvrdi za sustavna iskopavanja studija između Helmandu i Arghandabu u južnom Afganistanu i detaljna geo-morfološka studija o Ghaggar da se razumije prelazak s moćnom rijekom do samo prolaznog potoka -do esadašnjeg stanja. To se može uzeti gore kao zglob Indo-Pakistana, promatrajući sa aspekta međunarodnih agencija. Ova knjiga je dobro istražena i konstruktivna, sadržava mnoge pronicljive primjedbe. Najprivlačnija značajka je metoda analize u kojoj se čak koristi astrofizičke referenc. U drevnim tekstovima se ne može ograničavati zemljopisni kontekst. Ova knjiga trebala bi biti ozbiljno vrednovana u kontekstu nedavnih preporodnih tendencija u našem društvu i sumnjivim tumačenjem naše prapovijesne prošlosti. Kako Kochhar ističe, Rekonstrukcija prošlosti je važan dio naprezanja-preciznija od nacije. A narod je nadopunite. treba temeljiti na čvrstim,znanstveno ispitanih činjenica, a ne nanejasnim pojmovima rođene izvan obradivih neznanja. Povijest nije mitologija mrtvih. Narod bi trebao biti u mogućnosti da pogleda svoju prošlost ravno u oči. Tek tada može se nositi sa sadašnjosti i planirati budućnost '. Tko može da se ne slaže tom tvrdnjom? No, siguran sam da značajan broj znanstvenika u Indiji, će se slažiti s njegovim interpretacijama, što u stvari ide puno više u odnosu na trajnim gledištima. Nadam Kochharova knjiga će potaknuti raspravu i zdravo postaviti pozornicu za rigorozne studije, obavijene aspektima indijskog prapovijesnog razdoblja.



CP RAJENDRAN :

Centar za znanstvenu studiju, Thiruvananthapuram 695 031, India-mail: cp_r@vsnl.com2. recenzija

Autor ovog lijepo proizvedene rasprave o vedskoj antici je astro-fizičar i povjesničar. Od ukupno jedanaest odjeljaka u knjizi, pet može biti kao uvodna, a posljednje dvije su tumačenja i zaključcki temeljenih na glavnom tijelu koja se sastoji od dijelova 6-9. Knjiga ističe pitanje prezentacija i analiza dokaza iz nekoliko različitih područja. Postavljanjem pitanja 'Ramin Ayodhyu ', knjiga je obradila tržište suvremenog društva te je politička atmosfera vrlo dobra. Opis je dao nad unutarnjim stranicama, kao i pregled koji se pojavio u The Hindu (16. travanj 2000) imaju tendenciju da kreditira identifikaciju Rigvedic rijeka s onom južnom u Afganistanu, isključivo Kochhar i kod takova posla stoji da se dobije puno pohvala od onih koji nisu svjesni posljednjih radova na tom području. No, rad u stvari sadrži vrlo malo izvornog, i autorovi pristupi nose već utvrđene činjenice indologa Fjodora od prošle generacije. Sljedeće paralele su vrijedne pažnje :

Kochhar vs Roy - Nevjerojatne sličnostiu sadržaju

(1) Nedostatak materijalnih dokaza u Indiji koje se mogu povezati s Rigvedic ljudima tvori temelj poglavlju 6. Kochhar knjige pod naslovom

(2) Indo- Iranian Habitat

Roy Monografija, Grofy Aryans of India: (3100 - 1400 godina prije Krista), (Navrang, New Delhi, 1989), također je imao isti prostor i to je vidljivo iz predgovorom JP Joshi. Joshi piše : 'Pitanje se u osnovi odnosi na datum i autora.

Vede, Osobito i originalni dom Arijaca, iako je Arheološki govor mi nemamo ništa u materijalu, valja dakle iskopati u prošlost Aryan ili vedske ljude.

Hastinapura je glasoviti grad Kurua. U Arheologiji je Hastinapur malo selo u kojem su ljudi živjeli u kolibama i bavili se uzgojem stoke ... '. Kochhar teorija arijske invazije samo je 'kreativni modeli“ s detaljima od izvornih Hoernle teorije koje koriste Roya da prepozna postojanje Rigvedic Arijaca. Umjesto izražavanja svoje zahvalnosti Hoernle, Kochhar kaže u svojim bilješkama, kako ta hipoteza nije održiva (str. 234). To nije toč?no. Hoernle_ova hipoteza nastala u 1880 - u vrijeme kada nema arheoloških dokaza, bila je na raspolaganju i kao takava ne može se očekivati da će biti točna u detaljima. Kao što su na mjestu naselja izmjene uzastopnih skupina napadača ili migranata. Kochhar u stvari samo mijenja koncept, te pokušava objasniti arheološke dokaze koji su tek nedavno otkriveni.

Roy je na drugu stranu, dao puni kredit za Hoernlei Grierson i prozvao uzastopne napadače "asura" ili planinskim ARIJCIMA koji su došli na granice Punjaba oko 3100 B C i "Deve" ili arijski Rigvedins koji su se pojavili u Afghanistanu . 2100 BC.

Kochhar-ova teorija u poglavlju 9, na str.192 sadrži istu ideju izmijenjenu kako bi odgovarao „Kronološki“. Kochhar duguje priznanje gornjim istraživaćima.

Usprkos činjenica da je Roy, koji je predložio ranije dolazak skupine pre-Rigvedic Aryans koji je autor Harappan civilizacija za 2750 BC.

Nema ništa novo u nerastavljivim pojmova kao što su ljudi središnje Azije i podrijetla različitih Arijskih plemena, podsjećaju jezično ravnovjesje između velike Iranske kuće, itd. Napokon dapače, Kochharov rad tvrdi originalnost za posuđene ideje pod modifikacijom, a kao cjelinu prenosi i mjerama neopisivog da knjiga sadrži dosad nepoznatu hipotezu. Vidi, primjerice, opis je dao preko unutarnjih i naslovne stranice :

Pitanja : jeli Arija u Afghanistanu?

Je Ghaggar River jednom moćni Sarasvati?

Jesu li Rigvedic narod i Harappans isti?

Je li je Ramin Ayodhya u Indiji?

Poznat astrofizičar Rajesh Kochhar daje odgovore na suštinska pitanja o postojanju drevne indijske povijesti. Oslanjajući se nakon sinteze i podatke iz širokog različitiog područja - jezikoslovlju i književnosti, Prirodoslovlje, arheologija, povijesti tehnologije, geomorfologije i astronomije – Kochhar prezentira hipotezu, koja se nastoji riješiti SEV-ljeni paradokse koji su mučili profesionalne povjesničare i arheologiju u istim uvjetima. Tvrdeći da je glavni dio nastao u južnom Afganistanu (nako 1700 BC) prije nego što su Rigvedic ljudi ušli u Punjab ravnicu i dobro, prije nego što su se preselili istočno od rijeke Ganga ... '.

Bez sumnje, knjiga prenosi dojam da je Kochhar otkrio podrijetlo Rigveda u Afganistanu i identifikacijom Rigvedic rijeke s onima u Afganistanu, što se Kochhar upitao koja je fiksna vedska kromosom-logija, za c. 1700 - c. 1400 prije Krista, što se Kochhar koji je po prvi put skupio dokaze o Purana genealogije, arheologije, astronomije i književne tradicije trebao izboriti za pouzdanu sliku o vedskoj antici, itd. U svemu ovome Kochharovoj knjizi ima upečatljiv privid, Roy analize i Afganistan : Oba autori kritiziraju Keitha za isključenje iz Afganistana.

Po riječima Roya (str. 21njegove monografije) : 'Moderna povijest drevne Indije (Cambridge Povijest Indije) je današnji oblik i završen je do 1910 AD uglavnom pod AB Keith, koji je također napisao i vedski Index. Keith (i Mac-donnel) većinom je ovisio o kasnijim vedskim tekstovima za pripremu svog vedskog Indexa, ali nekako se uzima da Vedski indeks daje sliku ranog Rigveda.

Dojam koji možda i nije sasvim točan. Naprimjer, zapadni Afganistan je namjerno izbrisan iz vedskog indeksa, te gotovo ne postoji. To se dogodilo uglavnom zato što Keith nije vjerovao da pre-invazija Arijaca nužno mora pripadati Afganistanu i stoga je sasvim isključio afganistanske (Sarasvati) Harahvati i afganistanski (Sarayu) Harayu iz njegovog ranog Rigvedic zemljopisa, očita je pretpostavka da nema himne Rigveda.

Također je napisao prije Invazije, pretpostavku koja je možda sada otvorena za ozbiljnu sumnju, kao što pokazuje Barrow. 'Roy_eve riječi jasno ukazuju da je afganistansko podrijetlo civilizacijskim afganistanskim rijekama s Saras-vati i Sarayu 'nisu nove ideje, što je predstavio Kocchar, a postojale su od ranije. Poput Roya, Kochhar je također kritizirao Keitha (str.13) za zemljopisno isključenje Afghanistana iz vedskog Indexa.

Vidi što Kocchar govori o identificiranju afganistanskih rijeka sa Sarasvatii Sarayu :

'Mi smo tvrdili da se riječno ime za Sarayu i Sarasvati, koje se javljaju u oba Rigveda i Avesta, odnose se na rijeke u Afganistanu.

Sarayu je ista rijeka, Hari Rud-, u oba slučaja,dok je ime Sarasvati primijenit i u Helmandu, a u Rigvedi je vodu primao od svojih pritoka, Arghandab, u Četrdeset sedam rijeka, Sapta Sindhavah, je ista u dva teksta, a odnosi se na okupiranom području od rijeke poput Farah-Rud ... . ' U oštrom kontrastu Kochhar, se približava Roy- u identifikaciji. Važnost Rigvedic rijeka je u tome (str. 29-30) da citiram : "Keith je znao da je rijeka Parushni važna, jer se najvažnija bitka vodila tamo. To je omogućilo njegovo stipendiranje u UN_u prema studiji, sama i njegova skolastična sposobnost, napravio je da nema netočnosti o jedino važnom u borbi deset kraljeva na Parushniu, u povijesti Rigveda. Međutim Keith nije znao da je Harapp (Hariyuppia), bio najživlji grad u to vrijeme, u životu svojih junaka. Možda su bacali kamenje na bojnom polju.

Doista, on nije ni znao da takav prvorazredni grad uopće ne postoji. Mi nismo ni više naučili, niti više mudri, nego Keith. Samo smo znali od presudne činjenice za koje je bio svjestan, ali što je prisutno u Cambridge Povijest od Indije, Keith kaže da na istoj stranici (str.71) : Na imena u Rigveda, onima od rijeka sama dozvola je jednostavna i sigurna identifikacija. Arijevska okupacije Afganistana dokazuje spominjanjem Kubha (Kabul), Krumu (Kurram), Suvastu (SWAT ili fer stanova) i Gomati (Gumal) ide dalje, stoga, može se ustvrditi na istom paritetu razmišljanja, da su rijeke (Sarasvati) Harahvati i (Sarayu) Harayu, spominjane usput u ranoj Rigvedi, a znače i pokazuju da je ista takva (istog imena) rijeka Harahvati i Harayu također i u Afganistan.

Jer Aryan okupacija Afganistana već je dokazana. Za očitih pariteta imena (parova bude puko prevođenje) koje vodi do identiteta rijeka na istom području, a s kojim se Keith neće složiti. On bi samo veli u svom najčitanijem vedskom Indexu i drugdje, da su ove rijeke bile čisto Indian Sarasvati sa Hakra Haryana Rajasthan, dok je Sarayu je Sarayuistočne gore, kao da je područje gdje Rigvedi nisu otišli na vrijeme, na sjever .... "Ja sam pod uvjetom da taj dug citat ilustrira činjenicu da je identifikacija Rigvedic rijeka s onima u Afganistanu nije novi predmet na sve, pa čak i deset godina prije nego Roy nije pokušati uzeti kredit za takve dis-otkrića . Njegova knjiga (str. 30-31) ima kratku raspravu o temi da je zbog priznanja posljednjih autora u jedini primjeran način. On sažima obzire na sljedeći način: "Sve u svemu, još Rigvedic Sarasvati i Sarayu rijeke nisu identificirane u ovoj monografiji s rijeka Harahvati i Harayu civilizacija zapadnog Afganistana, a sve potrebne posljedice te činjenice su tražene da se rigorozno razrađuju u svim svojim detaljnim posljedicama. Baš kao što će biti potrebno proučiti sedam rijeka u Pakistanu za studiranje kasnije.

Na sličan način, bilo bi neophodno proučiti zemlje i rijeke u Afganistanu samo za praćenje zemljopisa i povijesti rane Rig-vede.

"Stoga je jasno da rad od Kochharne ne kvalificira na najbolji način , samo se spominju kao produžetak ranijih radova. Nažalost Kochhar nije napravio dovoljno izražaja u svojoj debati s autorima poput Roya. Royev rad je nesumnjivo predvodnik da se ponovno traži u istom području povijesti i zemljopisa Vedske ljudi. U stvari možemo naći sjemenje za gotovo sve argumente Kochhar u različitim djelima Roya. Središnjeg azijskog porijekla, drevne kulture na obalama afganistanskih rijeka poput Swat, različiti Sarasvatis od rane i kasne Rigvede. Uspoređivanje od Purana / genealoška, astronom-kalcitna, arheološkog PGW / NBPW, i lingvističkih dokaza, itd., mogu se naći u monografiji od Roya. Kochhar, djelo je očito ažuriranje s daleko više sofisticiranih detalja i u odjeći osmišljen kako bi dao dojam neovisnog istraživanja Rijeka Haravati (širine 7 Km, i naselja iz kulture Harapa-Aryana) 9000-1500 prije Krista), tekla je istočno od Inda kroz plodnu ravnicu Veyah (krčki: zavičaj). Na gornjoj karti su prikazana mjesta iz Haryana (Arijana) civilizacije, te mjesta koja su se održala do danas. Najpoznatiji Arijanski gradovi su Mohenjo Daro, Chanhu Daro i Dvarak, ali i drugi, tek nedavno, zahvaljujući naprednoj svemirskoj tehnologiji, pronađeni gradovi u pustinji Thar. Svakako to pobija teoriju engleskog stručnjaka Kochara, koji ove informacije nije imao. Sada tek vidimo da je civilizacija Aryu Harappa, bila i te kako razvijena. Ruševine ogromnih gradova uz tok rijeke Haravati to potvrđuju. Desteke ogromnih gradova u sadašnjoj pustinj, tek treba istražiti.



Ustrojstvo kasta u Haravati – Harappa – Haryu civilizaciji.

Isprva se na čelu arijanskog društva nalazio stalež mudrih i autoritativnih mudraca, pa se oni mogu slikovito prispodobiti kao glava zamišljenog 'društvenog tijela' . Potom oni biraju kralja – Bana kao Božjeg predstavnika na zemlji. Prema podacima koje navode brojni vedski spisi, vrhovni duhovni učitelji – svečenici, imali su kao svete osobe mnoge paranormalne sposobnosti (telepatija, vidovitost, treće oko, levitacija, teleportacija itd.).

Slijedeći društveni stalež bili su ratnici plemenitog roda Kosizi (generali upravljači). Njihova je dužnost bila da omoguće i osiguraju nesmetan rad i djelovanje cijelog društva, i da se savjesno i dosljedno provode sve odluke vladara te održavaju red u društvu. Oni su, kao izvršna vlast Bogocentričnog arijanskog društva zaslužni za tisučljetno održanje Hrvatsko – Arijanskog društva.

Treći stalež činili su proizvođači (poljodjelci i jači obrtnici) i pastiri, čuvari konja. Posljednji i kudikamo najbrojniji društveni stalež činili su seljaci, koji su i osnov vojske (strijelci, pješadija). No oni su bili itekako važna karika, bili su uvježbani vojnici i graditelji brodova, bojnih kola i naprava.

Prema ovom ustroju, Arijanski Hrvati uspjeli su preživjeti silna stoljeća borbe i naleta svih mogučih neprijatelja.

Za normalno funkcioniranje arijanskog društva bila su sva četiri temeljna staleža jednako važna pa stoga među njima nije postojao nikakav rivalitet, a osnova svega bio je vojni ustroj. Arijani su čvrsto vjerovali da je to savršeno bogocentrično društveno uređenje uspostavio sam Bog Višnju.

Zanimljivo je da čovječanstvo u proteklih pet tisućljea svoje burne i krvave povijesti, unatoč svim dosadašnjim pokušajima i lutanjima, nije uspjelo pronaći niti uspostaviti bolje i pravednije društveno uređenje od pradrevne Arijanske Varnas hrama-dharme koju je putem vedskih spisa uspostavio sam Svevišnji Gospodin za dobrobit i napredak čovjeka.

Od XIII.st.pr.Kr., kada je bilo utemeljeno vansko Kraljevstvo Huravat, na području današnjeg Irana i Afganistana, Indije, pretpostavlja se da je postojala još veća hrvatska država Arijana, koja se zvala Harahvaiti i Harahvatija, gdje su od davnine živjeli prahrvatski Huriti. Nju spominje staroiransko-madski vjerski naučitelj i obnovitelj Zaratustra u svetim knjigama Avesta (Vendidat I,12). Zaratustrin nauk jednu od šest "besmrtnih vrlina" naziva harvat - dobrobit. Avestijski oblik te riječi jednak je hrvatsko čakavskome obliku hrvatskoga imena - Harvat. Glasoviti perzijski pjesnik Findusi u svom epu "Knjiga kraljeva", koji je svojevrsna povijest starog Irana, kaže da je Zaratustrin otac bio kralj i da se zvao Aurvat. Ta riječ odgovara obliku hrvatskoga imena Arvat, koji se često pojavljuje u starim hrvatskim pisanim spomenicima i u pučkom govoru (u muslimanskim se pučkim pjesmama spominje Arvatova Ajka, Arvatov Mujo).

Zaratustra je bio podrijetlom Harahvat (Hrvat), što se može zaključiti iz hvalospjeva koji je u Avesti ispjevao svojoj voljenoj zemlji : "Kao deseto između najboljih mjesta i naselja stvorio sam ja, Ahuramazda (sam Bog), lijepu Harahvaiti."

OSTALA ISTRAŽIVANJA :

Doktori Agrawal, Fawley, Kalyanaraman, Kenoyer, Manthan, Meadow, Ozeman, Rao, Rajaram i ini suradnici u našem su desetljeću suvremenim metodama nedvojbeno dokazali postojanje i veću starost rigvedskih Ranoarijaca, čija je pracivilizacija od god. 3.750 - 2.200 prije Krista, arheološki čak ranija od Sumerana i egipatskih faraona. Satelitskim snimkama podzemnih i podmorskih arheonalaza pomoću infracrvenih zraka, odkriven je u sjevernoj Indiji i Pakistanu prapovjestni niz zatrpanih gradova starijih od već poznatih metropola Harappa i Mohenjo-Daro, najviše u današnjoj pustinji Thar. Pod pješčanim su dinama proučene brojne ruševine većinom duž suhoga zatrpanog korita nekoć najveće indijske rijeke Harahwati koja je nakon odledbe, zbog otapanja golemih tibetskih ledenjaka pred 9.000 - 3.000 god. tekla iz sniježne Himalaje kroz plodnu ravnicu Veyah , (bodulski: zavičaj) i ulazila kod Bombaya u Indijski ocean koritom širine 7 km. Kad se je većina tih ledenjaka otopila, Harahwati je od XX.- XVI.st. prije Krista presušila, a iz ranoarijske pradomovine Veyah potom nastaje pustinja Thar. Tada je rigvedska civilizacija propala od suše, a dio Vedoarijaca je odselio u vlažnije gorje na sjevero zapad Afganistana i zapadnije kroz Iran do gornje Mezopotamije. Tu stvaraju ranoarijsko kraljevstvo Hurrwurtu s mitanskom dinastijom Maryanni (Admirali - himna Marjane Marjane) a potom kao indoarijski Horovati žive oko antičkog Azova.

Drugi je ključni preokret u rigvedskoj prapovijesti odnedavna je započeo sustavnim poredbenim čitanjem prije zagonetnih slikopisa (piktograma) iz civilizacija Harayu i Haravati. Kada je devedesetih godina shvaćen tekst i jezik ranoindskih zapisa i niza kamenih pečata, starijih ili istodobnih s prvim ranoegipatskim i sumerskim zapisima, pročitani su podatci za povjesnike bili posve neočekivani. Donedavna se je smatralo da su Arijci tu doselili tek od 12.st. pr.Kr., ali su ovi praindski zapisi još od početka u XXXIII. st. Prije Krista, na rigvedskomu ranoarijskom jeziku saraswati-haravati, pa su sad već poznata tri ranoarijska jezika.



Haravatski jezik :

Klasični vedski samskrit na ranoindskom znači krasopis (sam-skrita), a tzv. "sanskrt" je kod nas rusizam nepoznat u Indiji.

U Kurdistanu su potom nadjeni još stariji tekstovi sličnoga ranoarijskog jezika Mitanni od XVII.- XIII.st.

Odnedavna je dešifriran još najraniji rigvedski prajezik saraswati- haravati čak od XXXIII.- XVIII.st., stariji od sumeranskoga i ranoegipatskog. Nakon niza pročitanih tekstova, sada je već spreman za tisak haravatski rječnik, kao najprvi u svijetu pisani jezik čije će poredbe donesti duboke promjene u razvojnom jezikoslovlju Eurazije.

Osnova indoeuropskih jezika potječe iz Rigvedskih piktograma koji su tek 2008 godine prevedeni, u kojoj danas već imamo, osnove hrvatskog jezika prevedeno na naš jezik.

U Europi su tom ranoindskom Harahwatiju razmjerno najbliža bodulska cakavica naših otoka, a slične saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku. Za nas je u harahwatiju pred 4 - 5 tisućljeća značajan niz naših najranijih prariječi podjednakog oblika i smisla: npr. dvi (dva: čakavski dvi), griva (kod konja), mantra (urok: na Krku mantra), niska (ogrlica), pir (slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), a još su tada slične angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (govor: Krk bješyd), bodyul (pastir: naši boduli), datada (dotada), des (10), devas (djeva), duba (duša), dvides (20), Jendra (Indija: na Krku Yndra), mari (more: na Krku mori), maryah (junak: na Krku marjaan), navya (brodovi: Krk navje), nuppan (župan-čelnik), paka (peka), pattoku (potok), plavate (plivati), porja (borba), rathi (ratni), sekharan (svadjati se: čakav. sekarat), šatam (100), taranta (pučina: Krk taraca), tera (3: Krk tary), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: Krk veye), visa (selo: ves) ...itd.

Najveća je ranoarijska sličnost kod nas sa čakavskim i donekle kajkavskim, a posve neznatna s Vukovim jekavskim standardom. U našemu najstarijem epskom ciklusu "Veyske Povede" na Krku, od devet zapisanih legenda još je očuvala naše pradavno sjećanje na indovedsko podrijetlo "Legenda o Indiji gdje rastu pršuti" (Poveda ud Yndrah kady parsjute restu), koja slikovito opisuje daleku "Yndru" kao izgubljeni zemaljski raj, a Hrvatska se tu zove Harvatija, kao u gornjim tekstovima.



Vedski Prahrvati : Haraxvati-Harahvati :

Presudni noviji arheonalazi koji su usmjerili medjunarodni znanstveni interes na rane Prahrvate i time nepovratno pokopali iluzije naših jugoslavista, odkriveni su od veljače 1999. Tada su ugledni arheolozi Kenoyer i Meadow u Pakistanu pronašli dosad na svijetu najranije ljudske zapise na kamenim pečatima i keramičkim posudama čak iz XXXIII. - XXXI. stoljeća tj. još starije od prvih sumeranskih klinopisa. Njihov je praindski slikopis protumačio i preveo glavni indijski arheolingvist Kalyanaraman i uz ine podatke dijelom već poznate iz ranih Veda, u tim je pratekstovima uz gorje Tahti Dinarah oko granice Pakistana i Afganistana zapisana prapovjestna rijeka Kupha i oko nje ranoarijsko prapleme HARAhVATI iz bakarnog doba, pa u zapisima iz idućeg tisućljeća još u inačici HARAQUATI iz brončanog doba. Iz iste je najranije prapovijesti u Pakistanu i Afganistanu već poznat i niz simbola šahovnice. Tamošnji iztraživači ovo logično povezuju s kasnije poznatim antičkim narodom Harauvati u pokrajini Harauvatya na istoku Perzijskoga carstva, a kao vazalni narod dvadesetak puta ih spominju od VI.- IV.st. carski zapisi perzijskih Ahemenida na uklesanim pločama od Irana do Egipta. Dosad su te ploče i još raniji klinopis mitanskog kralja Dušrata u Amarni iz XIV BC. s imenom njegova naroda Hurrwuhé, za nas bili najstariji izvorni dokumenti u vezi Prahrvata, a još ina slična imena u Vedama i Avesti (npr. Harahvaiti) zapisana su tek u antici po legendama nesigurne starosti. Stoga je presudna vrijednost tih ranoindskih slikopisa kao dokaznih pismenih izvora sigurne radiodatirane starosti, čime se takva imena pomiču bar još za dva tisućljeća unatrag. Zato spomenuti američki i ini iztraživači zaključuju da su ovi vedoarijski Harahvati - Haraxuati pred pet tisućljeća, ustvari najraniji predci antičke etnogrupe Horouathos oko Azova i današnjih Hrvata. Time je svjetska znanstvena zajednica konačno prozrela povjestno-jezične zavrzlame naših slavista i prihvatila rigvedske Prahrvate kao jednu od prvih imenovanih etnogrupa na planeti Zemlji.



Gospodarstvo Prahrvata :

Proizvodnja zlata, kositra i željeza bila je osnova gospodarenja. Izvozi ovih proizvoda širom tada pozatog svijeta do dalekog Ilirijcuma. Tada u prapovijesti je Harauvatya postala važno trgovačko čvorište nadasve u tehničkoj praksi važnog kositra. Izrada i prodaja kositrenih pečata. - osobito u Harauvatiji, što upućuje na mogući iskon te kositrene robe. Taj se izvozni proizvod iz Harauvatije, koji se razvozio diljem jugozapadne Eurazije, tj. iz Indije morem na ranoarijskim brodovima u Perzijski zaljev i Crveno more do Mezopotamije i Sredozemlja . Stoga gdje god se u jugozapadnoj Aziji i istočnom Sredozemlju nalaze rani kositarni pečati, oni su najvjerojatnije proizvod Harahwata iz rane Harauvatye. Zbog te trgovine s ranom Indijom, na dvoru cara Sargona su postojali i službeni prevoditelji između akadskog i jezika Harahwati, čiji su dvojezični pečati očuvani u ranim arheonalazima iz Mezopotamije.

Najviše zbog te harahwatske metalurgije i trgovine kositra i inih kovina, u ranoj zemlji Harahwati se prvi naši zidani pragradovi razvijaju već od 26. st. pr.Kr. nadalje, ali dio njih potom propada pri velikim selidbama Ranoarijaca od 19.- 15. st.prije Krista ovi su naši harahvatski gradovi bili važni prijenosnici i posrednici utjecaja praindske civilizacije Harappa - Haryu spram sjevera do srednje Azije, gdje je taj njihov utjecaj vidljiv sve do Andronovske kulture u ranom Turkestanu.



Pravjera ranoarijskih Harahuata :

Zoroasterski mazdaizam kao klasična vjera kod predslavenskih antičkih Hrvata je jamačno prihvaćen tek naknadno u doba njihova ulaska u perzijsko carstvo Ahemenida. Prije toga u prapoviesti su ranoarijska plemena Haraxvati, Haraquati i kasniji prijelazni Harahvaiti imali početnu pravjeru sličniju ranoindskom politeizmu, koji se manjeviše očuvan u ranoarijskoj mitskoj predaji o bojevima bogova i zmajeva, manjeviše poznatoj iz ranih mitova kod Hetita, Armenaca, Prairanaca i ranoindskih Rigveda. Takodjer i kod nas je donedavna vrlo sličan slikoviti mit o kozmičkom prasukobu ranih bogova i zmajeva bio očuvan u arhajskoj bodulskoj čakavici na otoku Krku u epskom ciklusu Veyske Povede, gdje o tomu najviše govori opširna legenda "Poveda ud Mantratje tar slova Šalamumunova".



Legenda o Prazmaju i znaku Solomunovu :

Naše najranije božanske mitove iz prapoviesnog Afganistana poredbeno je pobliže razradio I. Omrčanin (1993), većinom po nalazima E. Herzfelda (1938). Tada su naši glavni likovi bili prabog Orita i njegov božanski sin Krsaspa (iz Rig vede Višnju i Krišna), koji u tom božanskom mitu ubija troglavog prazmaja Az-Dahaka slični prazmaj Mantratja po ranoindskom Mantritya u našim Veyskim legendama). Po opisu zbivanja i imenima glavnih likova je ovaj harahvatski mit prabogova i zmajeva prijelaz izmedju sličnih indovedskih mitova i tragova ranoiranskih mitova iz predmazdaističkog doba ranoarijskog politeizma.



Jezik ranoarijskih Prahrvata :

Isti Kalyanaraman (1999, 2009) je prvi približno odredio i najraniji prajezik kojim su govorili ti ranoarijski Harahvati-Haraquati. U to doba se ranoarijskim prajezikom govorilo od Irana do Indije, koji je imao tri slična početna pradialekta : na zapadu u Perziji ranoiranski (Arran), u sredini oko Afganistana prijelazni ranoharvatski (Harahvati) i na istoku u Indiji ranoindski (Harahvati u užem smislu), iz kojih se kasnije razvijaju klasični staroarijski jezici perzijski (Avesta), antički ranohrvatski i indovedski Samskrit. Stoga je prapoviesni ranohrvatski, prije naknadnoga slaviziranja zbog srednjovjekog miješanja s europskim Praslavenima, u prapoviestno i antičko doba ranohrvatske povijesti u prednjoj Aziji, sve do Tanaisa još pripadao ranoarijskoj grupi indoiranskih jezika.

Prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća tj. pred 9000 - 7000 god. Od 65.- 30. stoljeća pr.n.e. se taj prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta : sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega klasičnog ranohrvatskog jezika koji se potom razvijao u istočnoiranskoj Harauvatiji - puno prije od praslavenskoga iz Europe. Iz ranoindskih hieroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova, Kalyanaraman je nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih predaka Haraqwati, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na njihovim pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije.



Vedska jezična baština Hrvata :

Izravna je posljedica toga indovedskog praiskona da su u Europi klasičnom samskritu razmjerno najbliži jezici irski i izvorni pravi hrvatski (do 19. st. prije nametnutog vukopisa). Naši jugoslavisti spominju tek malobrojne riječi iz ruskoga "sanskrta" slične srbskima, ali ideološki prešućuju mnoštvo vedohrvatskih prariječi koje su oni nasilno izbacili iz javnosti i u Jugoslaviji zamijenili balkanskim srbizmima, da nam uškope jezične korijene i nametnu hibridni "srpskohrvatski-vukov" novogovor.

Još donedavna je javni književni hrvatski iz XIX. st. imao u živoj uporabi više stotina indovedskih prariječi starih po 2 - 3 tisućljeća (koje su jugoslavisti proglasili 'ustaškim novogovorom'), gdje su podjednake izvorno-hrvatske s istim u Vedama :

dvi (2), ganga-ganghata (himna-pjevati), harati-haram (uništiti-im), hasati-hasam (gutati-am) hasniti (u kajkavskom dijalektu raditi), iti (dialekt: ići), kada (kad), kasati-kasam (jahati-jašim), kolati-kolam (kružiti-im), lajati (isto), leshyati (ležati), lih (lih: samo), munja (grom), ni (niti), piti (isto), ray (raj), solika (inje-mraz, u kajkavskom solika), stup (isto), sthala (štala) , tada (tad), tama (mrak), tri (3), trica (trojka), triputa (3X), vala-vali (val-valovi), vijati (vijoriti „ ča barjak ne viješ“) itd. Još su slične hrvatske kao u pradavnim Vedama npr. bhagadana (blagdan:), bharjana (pirjan: frigan), bhittika (bitka), bhumi-bhuti (budem-biti: kajk. bumo), bhurni (buran), bukkati-bukkam (bučiti-im), cakraka (kolotur: čekrk), cittajna (čitanje), dadati-dadam (dodati-dodam), davan (darovan), devika (djevica), dripyat (dripac: deran), drisati-drisam (risati-rišem), dvadasa (20), dvara (dveri: portal), dvarastha (dvorište), ganjika (ganjak: spremnik kajkavski ganjk:natkriti ulaz u kuću), ghatta (gat: brodski pristan), graha (zrnje-plodovi), hlada-hladana-hladati (hlad-hladan-hladiti), jaguda (jagoda), kalusha (kaljuža-lokva), kulin (plemić, „od kulina bana“), kušyati (kajkavski: kušnuti poljubiti), kuta-kutika (kuća-kućica), lati-latim (latiti-im se, kajkavski : lati se posla), lisati-lisam (lišiti-im), lokanya (luknja: rupa), naranga (naranča), nashta (ništa), opasa (opasač), pitha (pita), plavati-plavam-plavatva (ploviti-plovim-plovidba), plavana (plivanje), pravicar (pravica: sad srb. "pravda"), ravana-ravata (revanje-revati), rudhen (rumen), sabha (sabor-zbor), sikayati (šikljati : prskati), sikhara (šikara), sthanika (stanica), sudati (suditi), sulika (sulica: koplje ), tadanim (tadanji), tala (tlo), trikuta (trokut), tritva (trojstvo), udbasati (odbazati : odlutati kajkavski : nabasati naići), valayati (kotrljati: valjati), varaka-varata (varka-varati), yusha-yushna (juha-jušni) itd.

Najviše sličnosti ima ikavica i naša kajkavica. Najviše je vedskih riječi kod nas očuvala bodulska cakavica na otocima i donekle ikavska šćakavica u BiH, a najbogatiji su arhaični komiški govor na Visu i osobito pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na Krku s preko tisuću indovedskih riječi (deblji slog = bodulski naglasak, y = ü). Uz već spomenute općepoznate, još su u Vedama i bodulskoj cakavici jadranskih otočana podjednake riječi (prvo vedski i u zagradi bodulsko-cakavski) :

bhunja (bunja: jazbina), ca (ca: ča-šća), calati-calam (kalati: skinuti-em), darva (darva: drvlje), guda (svinja kajkavci još danas tako zovu svinju) khavati-khavam (kavati: bušiti-im), kumbha (kumba: korito), nava (nava: brod), lipitva (lipitva: ljepljenje), lucitva (lucitva: odvajanje kaj. lučiti odvajati listove), nish (niš: ništa), presha (priša: žurba), ric (rić: riječ), samanj (samanj: zbor), sinjana (sinjana: istaknuta), udhriti (udriti: udariti), vasi (vasi: kajkavski vesi naselja), yamati-yamam (jamati: žeti-žanjem jematva ) ...itd. Još su slične naše bodulske i vedske riječi: ankura (ankora: sidro), bherat (na Krku bjeryt: kapa), bhashita (bješidit: govoriti), calata (kalada: naoblaka), cana (cane: zar ne), catur (cetyr: 4), caturdasa (cetyrdešet: 40), caturthe (cetyrta: četvrti), caturya (cetyrje: četvero), catursatra (cetyrštotar: četiristoti), cukra (cukar: novi turski "šećer" kajkavski cukar ), darsha (darza: kredit), dvaidhi (dvoydi: dvoje), dviputa (dvaput), dvisatar (dvištotar: dvjestoti), dvisikha (dvosjekli), harija (arija: zrak), horila (urilo: javni sat), hresh-hreshati (greš-gresti: ići), karaka (brod u Dubrovniku), kharva (karvav: krvav), kunjaka (kunjka: školjka), mantritya (mantratja: aždaja), martavya (martvyn: mrtvac), mriti (umriti), mukti (mukte: novo turski "džaba"), pakva (pekva: pečenje) , pippal (pipa: smokva), satar (štotar: stoti), sikha (sika: greben), sidati-sidam (siditi: sjediti-im), tartyaka (tretjak: 3/4), tep (tepst: tresti), trisatar (trištotar: tristoti), tritya (tretja: treći), tritavat (tritrat: triput), veda (poveda: legenda), veshtita (veštit: odjeća kaj. Vieš), viredaiti (varodit: roditi), vy (va = u kaj. vu), yamitva (jamatva: žetva) itd. Vede takodjer imaju i naš ikavski particip na -ja: lipya (lijepio), lucya (razlučio), kaj. lući za potpalu, lupya (lupio), rushya (rušio), sushya (sušio), vidya (vidio) itd.

Zato je i stari komiški i nadasve veyski rječnik jadranskih Bodula bliži Vedama negoli "srpskohrvatskom" vukopisu, s kojim ima tek 4% zajedničkih istih riječi, pa je za vukovizirane gradske Hrvate to već posve nerazumljivi strani jezik.



Prvi prahrvatski klinopis Hurrwuhé :

Drugi poseban prajezik s kojime izvorni hrvatski pokazuje značajne leksičke sličnosti je na Starom istoku prapovijestni mitanni, koji je u vlastitom klinopisu iz Amarne zapisan pod znakovitim nazivom hurrwuhé (ASTOUR 1976),- što je i najstarije ime slično Hvatskomu. Najraniji su naši klinopisi od 23. stoljeća pr.Kr. na vladarskim pečatima prvih banova (Bani Tišatal, Arvatal itd.) iz Kurdistana, kamo su tad stigli zapadni Ranoarijci preko Irana. Taj se naš prajezik govorio već od 21.- 14.st. pr.Kr. u prapovijestnom kraljevstvu Hurwurtu iz gornje Mezopotamije, što je prva ranoarijska država istodobna s južnijim Sumerom i Akadom. Većina jezikoslovaca su jednodušni da je ovaj hurrwuhé bio daleko najosobitiji od prvih prapovijestnih jezika, bez bližih sličnosti s okolnim prajezicima iz ranih klinopisa, pa već na početku pokazuje veliku arhaičnost i izoliranost. Dvoslojno je mitansko društvo ostavilo jezični odraz i u očuvanim arhaizmima kod nas : Tu su Indoarijci bili vladajući feudalni stalež, pa su zadržali raniji indovedski rječnik koji je preko njih dijelom naslijedjen u starohrvatskom, dok su većina pučanstva bili domaći Huriti s jezikom Hurrwuhé, od kojega su očuvani bazični pučki nazivi iz poljodjelstva, prirodoslovlja i tjelesni pojmovi, a manje iz društvene nadgradnje koja je bila vedoarijska.

Danas u hrvatskom više nema njihovih gramatičkih tragova, izim tek leksičkih relikata kojih u pravomu hrvatskom (ne vukopisu) ima oko 6% riječnika, a najviše ih je očuvano u vejskom pradialektu do 9%. Tako su neke naše obične i poznate riječi zapravo rani prapovijestni arhaizmi, očuvani u kontinuitetu još od pradavnih Mitana pred 3-4 tisućljeća puno prije ikakvih Slavena (MORRISON 1981, SODEN 1985) :

ari (ar-mjera), bani (ban), baršilki (brežuljci), buriaš (bura), čabra (čabar-kaca), dzitu (žito), ghet (geti : klanac), gištir (guštara : šiblje), guza (guzica), hubruš (ubrus), habilat (habati), hupšena (hapšenje), hurrwuhé (hrvatski), kaban (kabanica), kakme (kukma-griva), kamanu (kamin : ognjište), kamma-kammaena (kamen- kamenje), kapi (kaplje), kozala (koza), nawa (novi), pahatar (plahta), pazur (pozor), piku (bik), samu (sam), sigguru-siggurat (siguran-sigurnost), stanas (stan), serse (srsi : jeza), šašu (šaš), šen (pšenica), šubar (šubara), šugapu (šugav), šupani (župan), trši (trsi : loza), tsera (hrast cer), tur (tur-rit), ugaru (ugar : polje), uwalu (uvala), vartana (vrtnja), yoh (joha-Alnus), zivan (svibanj), zuzu (zeza : šala), pa starohrvatski nastavci naših imenica na -ba, -kva, -uša, itd. (SODEN 1985).

Puno je više sličnih riječi iz prajezika hurrwuhé u našim dialektima : kajkavski npr.

arma (barva: boja), hasuvan (hasanje: jelo), hirib (hrib: greben), hišue-hišaki (kuća-domaći), kaška (kača : zmija), kidanu (kidati : bježati), kummi-kumeki (kum-kumek : muž), kupatar (kupica : zdjela), kurušda-kurustu (krmivo-kuruza), nahiri (nahero: nakrivo), pirga-pirig (pirga-pirgast : pjega-pjegav), pisanni (pisan : šaren), šamla (šamlek : klupica), vesi (ves : selo), zikša (zibka : kolijevka) i druge, pa čakavski astembaga (asti-Boga), čatapu (čapati), daluba (dubac : hrast), kaštai (koštje : kostur), manda (manda : majka), zugva (žukva : vrba) i druge. Najviše sličnih je u veyskom pradialektu, uz spomenute još bihay (bihać : imanje), burim (bujmer : izvor), karhar (kabaar : grab-Carpinus), kirasi (ceryšna : trešnja), kogu-kagalu (kogul-kogule : kamen-kamenje), kur (kur : brdo), maxri (macaa r: bor-Pinus), škarnu (škardun : kršje), šelebu (šeleba : lisica), šennur (šenuda : višnja), uri (ur i: grad), ururda (urudba : naslov-adresa), zebal (zeb : pupoljak) itd. Čak i neki tobožnji čakavski "romanizmi" koje su vukovci iz hrvatskoga izbacili i ukinuli, ustvari su prahrvatsko naslijedje iz Mezopotamije puno prije ikakvih Rimljana i moramo ih vratiti umjesto nametnutih srbizama i turcizama : barba (barba : gazda), bekkari (bikar : mesar), fera (feral : lampaš), kamaru-kamaraši (kamara-kamarica : soba-sobica), marah (maraška : višnja), mešgetu (mešetar : švercer), simsar (sansir : ortak), siuni (šijun : orkan) i druge. Slično i neke tobožnje "turcizme" Hrvati čuvaju još iz svoje prapovijesti u ranoj Mezopotamiji odavno prije ikakvih novovjekih Turaka, pa spadaju u naš izvorni književni jezik : alani (alan : katun), dešdar (dizdar : časnik-oficir), hasimur (hasura), mašeba (mešet : stećak), šatura (šator), šehevri (šeher-grad), tanburim (tambura), yarani (jaran : drug) itd.

Evo originalnog teksta iz Rig vede prevedenog na latinicu :

Banuta naša žive šinute uz turije u puhra hurni kila zili šipri numurukat uwari wandanita u kuri išla u la li kab gi ali širit našu wasi ta tib tišia unuga kab šili unuka akli šam šam ta bil uklal tunu nita banuka kali tanil nikola išal bana banitelia ta yuštal a tarni bacti banuka a šuvati veru kablik ir bute kablite Z susimi ie šepi tri višnje 10 ustamari, titi mašerte 2 zirte 1 šator 2 zirte 2 jabuke i t.d.

Kratki prijevod : Banica naša žive volje išla u grad širiti našu vas kako bi utješila onoga koji je prokleo našega Bana, Nikolu našega branitelja, da bi sačuvala danu riječ, odnijela mu je sa suzama tri mjere višanja „ustamari“ tri mjere, 2 limuna, jedan šator i još dva limuna i 2 jabuke za saditi.



Antički arijskohrvatski klinopisi :

Medju predslavenskim antičkim jezicima, izvorni hrvatski do 19.st. (ne vukopis) pokazuje razmjerno najveću sličnost s ranoarijskim jezicima, osobito s ranoperzijskim iz Aveste i sa samskritom iz Veda. Tada su ranohrvatski predci (Iranohrvati) većinom živjeli u današnjem Afganistanu i graničnom Pakistanu, gdje staroperzijski izvori od 6.- 1.st. p.n.e. višekratno navode zemlju Harauvatya, narod Harauvati i jezik harauvatiš, na koje se odnosi većina klasičnih Sakačevih radova iz iranistike. U jezičnim vezama ahemenidske Perzije s novijim hrvatskim, naši iranisti to uglavnom svode na leksičku sličnost u dijelu zajedničkog iranohrvatskog rječnika s više tisuća naših riječi bliskih staroperzijskima, o čemu pobliže pišu osobito ĆURIĆ 1991 i VIDOVIĆ 1991. Manje su razmatrane moguće gramatičke veze naših dialekata kojih takodjer ima, npr. u veyskom pradijalektu znakoviti glagolski oblici optativ i necesativ, inače nepoznati u Europi.



Srednjovjeki jezik Kraljevine Hrvatske :

Nakon doselidbe u sadanju domovinu, antički se iranohrvatski jezik postupno već slavizira, pa u srednjem vijeku od 7.- 12.st. kod nas nastaje poluslavenski starohrvatski jezik, koji je bio najbliži gore spomenutim reliktnim pradialektima (kirski, brajski i baegnjunski). Glavna osnovica toga starohrvatskog jezika u našim glagoličnim tekstovima iz doba Kraljevine Hrvatske bila je poluikavska čakavica, a u Bosni slična ikavska šćakavica. U to doba diljem Hrvatske i Bosne zapadno od Drine još nema traga štokavsko-jekavskih tekstova niti pripadnog mjestopisa (toponima), pa prije Turaka jekavski štokavci uglavnom još nisu bili ni Hrvati niti Srbi, nego posebni pravoslavni Vlahi na srednjem Balkanu (Sandjak, Zeta, Kosovo itd.). Ovaj srednjovjeki starohrvatski počinje se zatim mijenjati u novom vijeku i dijelom nestaje s provalama Turaka, od kada je potisnut i razbijen na spomenute reliktne dialekte, a na ostalom većem medjprostoru selidbenim miješanjem se postupno oblikuje novohrvatski jezik.



Novovjeki hrvatski u Austrougarskoj :

Potom se od 16.- 19. st., u Hrvatskoj već razvija javni književni jezik s pojavom ranih hrvatskih književnika: Marulić, Menčetić, Gundulić, Držić, itd. Odonda je hrvatski već samosvojan i jasno oblikovani jezik s razradjenim rječnikom i gramatikom (Faust Vrančić, Bartol Kašić 1604), tj. na sličnoj je razini kao i ini civilizirani europski jezici. Istodobno već započinje i njegovo sustavno normiranje: B. Kašić, Š. Starčević, A. Kuzmanić, F. Kurelac itd. Medjutim nakon oslobodjenja od Turaka, na Balkanu se proširuje velesrbska politika i njihova protuhrvatska promičba za širenje, uz ino osobito preko zajedničkog jezika do buduće Jugoslavije, što započinje tzv. Bečkim dogovorom od 1850. Njegove zaključke počinje uvoditi u Hrvatskoj diktatura K. Hedervarya od 1892, nakon čega je uskoro presječen sav dalji prirodni razvitak izvornoga hrvatskog jezika, što kulminira njegovim ukidanjem i zabranom u Jugoslaviji od 1918.



Hibridni vukopis :

Nakon 1. svj. rata u novostvorenoj Jugoslaviji kroz 20.st., dotad tisućljetni hrvatski jezik praktično je ukinut i ustvari zabranjen, jer je iz njega izbačena i ukinuta većina indoarijskih i inih jezičnih osobitosti nepoznatih Srbima, tj. glavne značajke srednjovjekog hrvatskog, kao i svi antički iranizmi i prapovijestni relikti. Umjesto toga, nametnuta je Hrvatima u 20. stoljeću po velesrbskom ideologu Vuku Karadžiću, tzv. "zapadna varijanta srpskohrvatskog" vukopisa tj. jekavizirani zapadnosrbski kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlahi. To je uglavnom do danas postao lažni kolonialni "novohrvatski" tj. lingvistički zapravo nametnuti kreolski pidgin kojemu je sada tek formalno vraćeno naše ime, ali ne i raniji hrvatski saržaj. Zato je ustvari pravi i izvorni hrvatski jezik u domaćoj javnosti zamalo izumro, pa sada u našim školama, administraciji, tisku i radioteleviziji uglavnom vlada vlahokrajinski vukopis.

Naš izvorni hrvatski jezik prije hibridnoga kreolskog vukopisa je još očuvan kod rijetkih domaćih književnika i najviše u hrvatskom iseljeništvu po Ameriki i Australiji, pa medju Hrvatima u austrijskom Gradišću, kod kajkavaca u Hrvatskom Zagorju, čakavaca iz Istre i otoka, ter dijelom po šćakavskim oazama u BiH. Zamalo jedini noviji izvornohrvatski jezikoslovci, književnici i ini pisci koji još donedavna ili sada manjeviše pišu kao prije 1918, tj. na pravomu izvornohrvatskom jeziku izvan jugoslavenskog vukopisa, dosad ili nedavno su u novijoj Hrvatskoj bili npr. dr. Miro Kačić, prof. dr. Stjepko Težak, Mitjel Yošamya, Mato Marčinko, prof.dr. Ivo Škarić, pa do danas još prof.dr. Laszlo Bulcsu, dr. Zorislav Šojat, dr. Dragan Hazler, prof. Marijan Krmpotić, Marijan Horvat-Mileković, Branimir Petener i dr.

Prve uzastopne naznake o nazočnosti indoiranskih etnoskupina u jugoistočnoj Europi dali su već rani antički historičari : već HERODOT u svojem djelu Historia (god. 484 – 444 prije Krista), pa LIVIUS (Historia VI) i PLINIUS st .u Historia Naturalis III, navode za naše krajeve pojavu iranskih Medijaca – Arivatesa (C. Plinije). Potom rimska vojna izvješća u kasnoj antiki od 2.- 4.st. opisuju povremene provale indoarijskih Sarmata (Hrvata) od Crnoga mora kroz Podunavlje do Panonije i borbe s rimskim legijama.

Kod Hrvata su zadnji čvrsti čuvari pravoga izvornohrvatskog jezika i korienskog standarda iz ranijih stoljeća bili Ustaše u NDHrvatskoj do 1945, nakon čega su tzv. "slobodarski" Titini jugopartizani praktično ukinuli, zabranili i izbacili u povijesnu ropotarnicu izvornohrvatski jezik i raniju višestoljetnu hrvatsku književnost, pa nam silom nametnuli novosklepani srbohrvatski jugojezik s primitivnim balkanskim Vukopisom iz zabitnih čobanskih Bileća.



Ali pogledajmo taj tobožni Vukopis :

Kako znamo je Vuk Karadžić nomadizirao po hrvatskim krajevima, skupljao priče i povijest i kasnije te priče i povijest izdao kao "srpske" priče i "srpsku" povijest.

Jezik je uglavnom ukrao u hrvatskoj Bosni i pomješao taj hrvatski dialekt sa onim iz Sandžaka.

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević, koja istražuje fenomen uticaja turskog na srpski jezik, smatra da je turski jezik utjecao na srpski jezik više nego ijedan drugi jezik : "Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske (Duklji i Sandžaku) te turskog jezika."

Da taj umjetni srpski jezik nemože biti taj jezik kojeg su govorili stari Srbi dokazuje i srpska teza da su današnji Srbi potomci Sorba, koje oni vole zvati "Lužički Srbi".

Za one neupućene : Sorbi govore dva dialekta sorbskog jezika. Niti jedan niti drugi dialekt danas Srbi nebi razumjeli. Znaći da taj jezik koji Srbi danas govore nemože biti nikako srpski jezik.

Taj današnji srpski jezik je mješavina hrvatski dijalekata + 9.410 turski rijeci.

Kad onda Velikosrbi i Jugoslavenčine govore o "srpsko-hrvatskim" se baš to mora čitati kako se i kaže : "Srpska verzija hrvatskog jezika." Nije to "hrvatsko-srpski". ....

Narod kojim je laž u krvi očito voli i krasti od drugih naroda jezik, povijest ali i teritorije.



Prof. Josip Mikoczy, pionir hrvatske etnogeneze :

Prof. Josip Mikoczy bio je prvi profesionalni povjesničar u Hrvatskoj, i pionir hrvatske proto-povijesti, proučavajući njihove Pre-slavenske pretke Sarmatičko-iranskog podrijetla. Njegov glavni sljedbenik je prof. dr. sc. Stjepan Krizin Sakač.

Glavna zasluga za ponovnu razradu staroiranskih veza u podrijetlu Hrvata, po prvi puta od 18. st. na znanstvenom temelju historiografije, pripada našem prvom sveučilišnom povjestniku, prof. dr. Josipu MIKOCI-BLUMENTAL, koji je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu započeo kod nas sustavna proučavanja ranohrvatske povijesti. Josip Mikoci se rodio u Zagrebu u veljači 1734, gdje je završio isusovačku gimnaziju. Od 1762. je profesor na sveučilištu u Trnavi, a od 1773. je na zagrebačkoj gimnaziji profesor retorike i grčkog jezika. Od 1792. je bibliotekar Pravnog fakulteta u Zagrebu, a od 1793 - 1797. radi na historiografiji. Umro je u Zagrebu 22. ožujka 1800.

Od desetak njegovih povijestnih djela većinom na latinskom (tada europskom znanstvenom jeziku), glavna su mu izdanja posmrtno: "Josephi Mikocsi otiorum Croatiae liber unus" (1806) kao prva historiografska razprava u nas, pa "Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad seculum XIV. perducta series 1792" (Niz hrvatskih banova od 14. stoljeća do god. 1792) u kojoj daje sustavni popis i redoslijed hrvatskih banova, kao nosilaca hrvatske vlasti i političke autonomije kroz pet stoljeća (KUKULJEVIĆ 1872). Ostale njegove znanstvene razprave su ostale neobjavljene kao rukopisi u akademijinom Arhivu JAZU, npr. "Lexicon historicum et topographicum" (Povijestno-mjestopisni leksikon), pa "Geographica descriptio Croatiae et Slavoniae"(Zemljopisni pregled Hrvatske i Slavonije) i druge slične.

Jedno od najvažnijih njegovih djela je prva u Hrvatskoj etnogenetska rasprava : "Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara)", koja je kao doktorska disertacija obranjena na Kraljevskoj Akademiji u Zagrebu god. 1797.

Opaska : Da, Hrvati su došli iz Medije preko Ukrajine, a ono o Slavenima malo niže.

Prema tomu, prof. dr. J. Mikoci se mora smatrati znanstvenim začetnikom hrvatske prapovijesti i današnje iranske teorije o antičkom predslavenskom podrijetlu ranih Hrvata iz jugozapadne Azije, a s time je on i utemeljitelj iranistike u Hrvatskoj. Kasnije u 20. st., u doba srboslavenske diktature u Jugoslaviji, ovaj je tekst njegove teze nestao iz Arhiva JAZU u Zagrebu, gdje su ga jamačno uklonili i uništili fanatični jugoslavisti, da na taj primitivan način zatru ranije etničke korijene Hrvata, slično kako je potom uklonjena iz jugoslavenske javnosti većina dugih dokumenata i literature o našoj predslavenskoj povijesti i antičkom podrijetlu.



Sljedbenici J. Mikocija :

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka : historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin Sakač (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr. Kr. itd



Zaključak :

Nakon organizacije Europske Unije je po službenim zajedničkim načelima EU, taj gradišćnski starohrvatski u istočnoj austrijskoj pokrajini Burgenland proglašen zakonom uz njemački drugim službeno-javnim jezikom, a zajedno sa susjednim EU-zemljama gdje su manjima i diasporom, u EUniji se procjenjije kako imaju oko 70.000 gradišćanskih govornika, koji oduvjek tamo javno i slobodno govore starohrvatski, - što zbog parazitskih vukovaca ne smije govoriti bar 3.800.000 sličnih materinskih govornika u matičnoj Hrvatskoj. I tako je zahvaljujući načelnoj Europi, naš izvorno-pravi hrvatski jezik opet službeno i javno ipak uskrsnuo u inozemnoj Austriji i EUniji, dok naprotiv zbog vukovaca u našoj matičnoj Hrvatskoj, jezično balkanizirani jugo-Hrvati i dalje prisilno glavinjaju kulturno zarobljeni u nametnutoj jugobalkanskoj vukovštini, unatoč bar djelomičnoj obnovi nekakve neovisne države. Pritom su naši uporni i lukavi vukovci, kako bi zavarali naivno pučanstvo tek formalno sitno popustili dozvolivši nam umjesto srbohrvatskog samo formalno-vanjsku promjenu imena u tzv. "hrvatski" jezik, - dok je pod tim prividnim naslovom ipak ostao upakiran manjeviše isti sadržaj Vukovoga srbohrvatskog jugojezika, - skoro bez minimalnog povratka na naš izvorni starohrvatski do početka XX stoljeća.

Opaska : Uvjek se prisjetim prvog posjeta Nikitscu – Filežu Austria, u Gradišću davne 1968 g. Govor Hrvata u tom mjestu, ali i u cijeloj pokrajini Gradišće, podsjetio me na moje korjene i ranu mladost sa mojim djedom Jožekom. Ovaj starohrvatski govor već je potpuno izgubljen u Hrvatskoj. Srednjovjeki su Hrvati „Vukovizirani“ postupno i nejednako. Medju izvornim ijekavcima (izim ijekaviziranih gradjana) je kod nas možda najveći udjel prvotnih Slavena i baš zato su nam slavisti nametnuli taj (slavenojekavski) standard. Inače je podrijetlo Vedoarijaca donedavna bilo povod nizu ideoloških manipulacija. Prvo su nacisti širili svoj mit o plavokosim Germanima kao "čistokrvnim Arijevcima", a u poratnoj su euforiji antifašisti i marksisti zapali u drugu krajnost tj. da su zakarpatske močvare "majčice Rusije" ne samo ishodište Slavena (i Hrvata) nego još ranije i svih Indoeuropljana. Zato je od 1991. za takve nastupio neprihvatljivi ideološki šok kada je pročitan niz ranoindskih zapisa : arheonalazi rigvedskih gradova, pisma i prajezika haravati kazuju lažnu pristranost ideoloških špekulacija oko "Arijevaca" i krivotvorbe naše povijesti za dnevnopolitičke interese Europe i Jugoslavije. Tako to inače završava kad "povijest pišu pobjednici", pa nakon novih nalaza i nacistička i marksistička lažipovijest rane Europe zajedno odlaze u nepovjestnu ropotarnicu. Povjestnom ironijom tih zapisa i arheonalaza, dosadanji "outsideri" na marginama europske geopolitike tj. marginalizirani balkanski Hrvati i keltski Irci postaju najstariji i izvorni vedoarijski potomci.

Zašto hrvatska Božica Sarasvati danas liči više na tipičnu Indijku?

Prema indijskoj svetoj knjigi Rig-Veda smo bili narod Božice Sarasvati, koje je stvorila prvog čovijeka, t.j. prvog Hrvata s imenom Mani.

Pretpostavka o paleokontaktima govori da su „božanstva“ svuda na svijetu s pomoču genetike lokalno čovječanstvo ubrzala u razvitku i inteligencijom da shvate matematiku, arhitekturu, astronomiju, pismo, … . Starozavjetska priča o Adamu i Evi je isto kao i druge priče prepisana (i skračena) od klinopia stari Sumera u kojima piše kako je prvi (genetski modificirani) čovijek Adamu (židovski plagijatori su njega preimenovali u Adama) nastao. Pa čak i u Starom Zavijetu možete pročitati da nije prva žena Adama Eva nego Lilith. Lilith je bila ravnopravna Adamu, ali ga je napustila i starozavjetski bog je stvorio Evu (genetski) iz Adamovog rebra. Svaki genetičar danas može potvrditi da je baš rebro najbolji dio tijela iz kojeg se može genetički stvoriti novo biće. U Starom Zavijetu piše da je bog Starog Zavijeta Adama i Evu istjerao iz raja i da su nakon što su napustili raj naišli na druge ljude!!! Svečenicima je da činjenica jako neugodna i ne žele to komentirati, kao što naprimjer i muslimanski imami zacrvene kad ih se pita kako to da u suri El-Fedžr (89. sura svete islamske knjige Kur´ana) piše da je Allah u gradu A(a)du pobio u jednoj noći njegovu braću? Allah je znaći po Kur´anu imao braću? Još jendom : BRAĆU? Vrlo zanimljivo … !

I ako u Bibliji piše da se ne pravi slika od boga se je lik boga čak i u Vatikanu slikao bezbrojno puta. Direktna zapovijed boga znaći ne vrijedi za krščane? No dobro.

Hoću s time reći da se je kao i bog otac i Isus na križu uvijek tako izradio kako je lokalnom stanovništvu bilo najdraže ili najprirodnije. Tako izgelda Isus na križevima u Bavarskoj drugačije nego naprimjer u Africi (tamo je u nekim zemljama crnac) u azijskim zemljama (tamo ima azijatski ili indijski izgled). Loklani krsčani daju „svom“ Isusu izgled koji su oni navikli, znaći svakakvi samo ne neki koji bi ličio na osobu iz Svete Zemlje.

Pogledajte slike crnog Isusa, kineskog Isusa i Isusa kako ga krsčani u Indiji vide.

Baš u toj indijskoj verziji se vidi kako se u Indiji židov is Svete Zemlje pretvori optično u izgled lokalnog stanovništva.

Tako se je i dogodilo sa našom Božicom Sarasvati.

Slično je i sa Marijom.

Pogledajte samo koliko ima crni Marija!

Danas je ona dio indiskog pantheona koji ima više od 10.000 bogova! Dobro ste pročitali! Indijci su imali 3000 godina vremena Božicu Sarasvati integrirati kako su trebali u indijski pantheon. Kao što Isus lokalno uvijek liči na lokalno stanovništvo, tako se je i izgled naše Božice Sarasvati promjenio. Od Božice sa evropskim izgeldom se ona danas prikaziva sa izgledom indijske žene. To se može dokazati u arheoloskim nalazima iz kamena, metala ili čak i drveta. Izgled naše Božice Sarasvati se je promijenio i danas ima izgled indijske žene, ali to nije uvijek tako bilo.

Da nismo u toku povijesti uzeli naprimjer slavenske bogove ili židovskog boga vulkana (ili dio Hrvata malo-azijskog boga mjeseca Alaha) kao svog nego bili ostali kod naše Božice Sarasvati, bi ona imala izgled Hrvatice a ne Indijke.

Homo balkanicus primitivus neće Halloween a kršćanstvo je puno poganstva!

Svake godine uoči Svih svetih, 31. listopada, se u Americi slavi Halloween (Hallowe'en).

Svetkovina je nastala na temelju keltskih poganskih obreda u slavu žetve, a danas se slavi, većinom u anglosaskim zemljama, kao zabavni festival koji uključuje maskiranje u mitološke likove poput vještica, vampira, duhova, zombija, goblina i ukrašavanje kuća i okućnica bundevama (Jack-o'-lantern), paukovim mrežama, kosturima, gledanje horor filmova, sve u svrhu zastrašivanja, jer se u davnim vremenima strašenjem tjerala smrt uoči Dana svih svetih. Pogrešno je uvjerenje da je svetkovina nastala temeljem kristijaniziranih obreda.

Stari Kelti su 7. studenog slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.

U našim krajevima se javljaju tobože "veliki katolici", koji uoći Halloweena traže da se Halloween ne slavi. Tu se vidi da ništa o svojoj krščanskoj religiji ne znadu, jer poganstvo je u krščanstvu veće nego što oni očito znaju.


Evo samo nekoliko primjeraka :

1. Božić : U dobi kada su prvi krščani u rimskom carstvu bili mala i nebitna sekta je postojao kult Mithrasa, koji je kao religija bila najjača u cijelom rimskom carstvu. Sljedbenici boga Mithrasa (koji je bio monoteistički bog) su tada bili najbrojniji . Prvi krščani su imali problem da su se morali brojno povečati pa su vidjeli da su njima štovatelji boga Mithrasa najblizi. Mithras nije bio bog rimskog pantheona nego monoteistički bog sunca iz Perzije. Njegov glavni dan slavlja je bio 25. prosinac. Da bi štovatelje Mithrasa privukli k sebi su prvi krščani „izumili“ rođenje Isusa Krista baš na taj sveti dan boga Mithrasa. Danas se znade da se je Isus rodio početkom jeseni a ne u zimi. Za „krščanski“ Božić znći da se još danas slavi bog Mithras a ne rođenje Isusa Krista.


2. Uskrs : Da bi povečali sljedbenike su prvi krščani pokušali i izvan rimskog carstva naći nove vjernike. Sa Germanima je bilo nešto teže jer su imali kao i rimljani pantheon od više bogova pa su morali nešto naći što bi se moglo koristiti da bi Germani svojevoljno prešli u krščanstvo. Našli su slavlje boginje Ostara, koje se je slavilo u proljeće kao slavlje života jer je sve cvalo, životinje su se kotile, … život se je vračao nakon duge hladne zime. Prvi krsčani su to slavlje germanske boginje proljeća i rađanja (Ostare) integrirali u priču uskrsnuča Isusa Krista. Još se i danas na njemačkom jeziku Uskrs zove „Ostern“, što dolazi od imena slavlja boginje Ostara.


3. Svetci : Da omoguće i rimljanima da se prikljuće krščanstvu su krščani izumili svetce, koji su nize rimske bogove zamjenili.

4. Majka božija : Jedno veliko područije koje tada bilo dio rimskog carstva je bio Egipat. U Egiptu su najpopularniji bogovi bili Osiris, Isis i Horus (izuzetak je bio bog sunca Aton koji je bio jedini bog za vrijeme vladavine faraora Echnatona). Majka Isis i njezin sin Horus su se već tisuće godina prije krščanstva štovali na isti naćin kao kasnije Marija i Isus. Kad se usporede nađene biste Isis i Horusa i Marije i malog Isusa se ne može naći puno razlike.


5. Isus / bog Horus : Glavno pitanje koje se postavlja jest je li Isusov opisani život iz Biblije zapravo kopija ranijih legenda o raznoraznim bogovima? Jedna od usporedba Isusova života je sa životom egipatskog boga Horusa.

Usporedbe :

> Začeće :

Horus : Bezgrešno, od majke djevice. Isus : Bezgrešno, od majke djevice.

> Otac :

Horus : Sin boga Osirisa. Isus : Sin Božji.

> Majka :

Horus : Isis, također zvana Meri. Isus : Miriam (Marija)

> Svjetovni otac :

Horus : (Jo)Seb. Isus : Joseph.

> Mjesto rođenja :

Horus : Špilja. Isus: Špilja ili štala.

> Najava dolaska :

Horus : Od anđela majci Isis (Isis-Marija). Isus : Od anđela majci Mariji.

> Rođenje praćeno sa :

Horus : Jutarnja zvijezda Sirius. Isus : Neidentificirana ''zvijezda na istoku''.

> Datum rođenja :

Horus : 25.12..Isus : 25.12..

> Svjedoci rođenja :

Horus : Pastiri. Isus : Pastiri.

> Kasniji svjedoci :

Horus : 3 solarna božanstva. Isus : 3 mudraca.

> Prijetnja smrću :

Horus : Herut pokušao ubiti. Isus : Horud pokušao ubiti.

> Dob rituala inicijacije :

Horus : Oko 12. godine. Isus : Oko 12. godine.

> Nepoznate godine :

Kod oba nema podataka o životu između 12. i 30. godine

> Mjesto krštenja :

Horus : Rijeka Eridan. Isus : Rijeka Jordan.

> Starost u vrijeme krštenja :

Oba u 30. godini

> Krstitelj :

Horus : Anup (Ivan) Krstitelj. Isus: Ivan Krstitelj.

> Sudbina krstitelja :

Obojici je odrubljena glava.

> Bliski sljedbenici :

12 učenika oba.

> Titule :

Horus : Krst, spasitelj čovječanstva. Isus : Krst, spasitelj čovječanstva

> Čuda :

Horus : Hodao po vodi, vraćao vid slijepima, liječio bolesne, istjerivao demone. Isus : Hodao po vodi, dijelio kruh, pomagao bolesnima, vraćao im vid, tjerao demone.

> Sudbine :

Obojica razapeta na križ, sahranjeni u grobnicama, uskrsnuli nakon 3 dana.


6. Isus / bog Krišna : Nema samo sličnosti izmedu Isusa i boga Horusa, nego i između isusa i boga Krišne iz indijske mitologije.

- Vjeruje se da su obojica sinovi Božji otkad su božanski začeti

- Predviđalo se rođenje Isusa iz Nazareta i Krišne iz Dwarke

- Oboje su rođeni na neobičnim mjestima - Krist u niskim jaslama i Krišna u zatvorskoj ćeliji

- Oboje su božanski spašeni od smrtnih navještaja

- Zle su sile uzalud progonile i Krista i Krišnu

- Krist je često prikazan kao pastir; Krišna je bio pastir

- Oboje su se pojavili u kritičnom trenutku kada su njihove države bile u vrelom stanju

- Oboje su umrli od rana nanesenih oštrim oružjem - Krist čavlima, a Krišna strelicom

- Učenja oba su vrlo slična - obojica ističu ljubav i mir

- Krišna se često pokazivao kao da ima tamnoplavi ten - boju blisku boji Kristove svijesti

Krist dolazi od grčke riječi 'Christos', što znači "pomazanik". Ponovno, riječ „Krišna“ na grčkom je ista kao „Christos“. Kolokvijalni bengalski prikaz Krišne je 'Kristo', što je isto što i španjolski za Krista - 'Cristo'.

Otac Pokreta za svjesnost Krišne AC Bhaktivedanta Swami Prabhupada jednom je primijetio: "Kad Indijac pozove Krišnu, često kaže, Krsta. Krsta je sanskrtska riječ koja znači privlačnost. Dakle, kada se Bogu obraćamo kao Krist, Krsta ili Krišna, mi se ukazuju na istu privlačnu Vrhovnu Božansku Osobu. Kad je Isus rekao: 'Oče naš, koji si na nebesima, sveti se Tvoje ime', Božje ime bilo je Krsta ili Krišna."

Prabhupada dalje kaže: "'Krist' je još jedan način da se kaže da su Krsta i Krsta još jedan način izgovaranja Krišne, Božjeg imena ... općeg imena Vrhovne Božanske Osobe, čije je specifično ime Krišna. Stoga, zovete li Boga ' Kriste ',' Krsta 'ili' Krišna ', u konačnici se obraćate istoj Vrhovnoj Božanskoj Osobi ... Šri Caitanya Mahaprabhu je rekao: namnam akari bahu-dha nija-sarva-saktis. (Bog ima milijune imena, i zato što postoji nema razlike između Božjeg imena i njega samoga, svako od tih imena ima istu snagu kao i Bog.) "

Prema hinduističkoj mitologiji, Krišna je rođen na zemlji kako bi se mogla uspostaviti ravnoteža dobra u svijetu. Ali, postoje mnoge oprečne teorije u vezi s njegovim božanstvom. Iako ga Krišnina priča prikazuje kao krajnjeg Gospodara svemira, je li Krišna sam Bog ili čovjek još uvijek je sporna stvar u hinduizmu.

Hindusi vjeruju da je Isus, poput Gospoda Krišne, samo još jedan avatar Božanskog, koji je sišao pokazati čovječanstvo u pravednom načinu života. Ovo je još jedna točka u kojoj Krišna nalikuje Kristu, liku koji je i "potpuno čovjek i potpuno božanstven".

Krišna i Isus bili su spasitelji čovječanstva i Božji avatari koji su se vratili na zemlju u posebno kritično vrijeme u životu svog naroda. Oni su bili utjelovljeni sam Božanski bitak u ljudskom liku kako bi podučavao ljudska bića božanskoj ljubavi, božanskoj snazi, božanskoj mudrosti i vodio osvijetljeni svijet prema Božjem svjetlu.

Ove dvije najcjenjenije religiozne ikone također tvrde da cjelovitost svojih religija drže same za sebe. Zanimljivo je primijetiti koliko je svatko podjednako govorio u Bhagavad Giti i Svetoj Bibliji o pravednom načinu života.

Gospodin Krišna u Giti kaže: "Kad god, o Arjuna, pravednost opadne i prevlada nepravednost, moje tijelo poprimi ljudski oblik i živi kao ljudsko biće." Također kaže, "Kako bih zaštitio pravednost i također kaznio zle, s vremena na vrijeme utjelovljujem se na ovoj zemlji." Slično tome, Isus je rekao: "Da vam je Bog Otac, voljeli biste me; jer ja sam proizašao i došao od Boga; niti sam došao od sebe, nego me poslao."

Gospodin Krišna je na mnogim mjestima u Bhagavad Giti rekao o svom jedinstvu s Bogom: "Ja sam put, dođite k Meni ... Ni mnoštvo bogova ni veliki mudraci ne znaju moje podrijetlo, jer ja sam izvor svih bogova i velik mudraci ". U Svetoj Bibliji Isus to isto izgovara u svojim evanđeljima: "Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Da ste me zaista poznavali, znali biste i moga Oca ... "

Krišna savjetuje svim ljudima da nastave raditi za dobrobit države čitav život: "Taj čovjek postiže mir koji živi lišen čežnje, slobodan od svih želja i bez osjećaja" ja "i" svoj ". Ovo je Brahman izjavi ... "I Isus osigurava čovjeka," Onaj tko pobijedi 'Ja' stvorit će stup u hramu Boga svojega i više neće izlaziti. "

Gospodin Krišna poticao je svoje učenike da slijede umijeće znanstvene kontrole osjetila. Iskusni jogi može povući svoj um iz starih iskušenja materijalnog svijeta i može ujediniti svoju mentalnu energiju s radošću unutarnje ekstaze ili samadhija. "Kada jogi poput kornjače koja povlači udove može u potpunosti povući svoja osjetila od predmeta percepcije, njegova mudrost pokazuje postojanost." I Krist je izrekao sličnu direktivu: "Ali iako, kad moliš, uđi u svoj ormar i kad zatvoriš vrata, moli se svom Ocu koji je u tajnosti; i tvoj Otac koji vidi u tajnosti, nagradit će te otvoreno. "

Krišna je naglasio ideju o Božjoj milosti u Giti: "Ja sam podrijetlo svega i sve proizlazi iz Mene ...". Slično tome, Isus je rekao: "Ja sam kruh života; tko dođe k meni, nikada neće ogladnjeti, a tko vjeruje u mene, nikada neće ožednjeti."



Ovu temu je još prije samo stotinak godina izučavao egiptolog Gerald Massey, veoma zanimljiv poznavalac starina. Toplo preporučujem sve od njega a naročito remek dijelo : Ancient Egypt, The Light Of The World.

Najmanji dio naši „veliki katolika“ nije nikad pročitao Stari Zavijet. Stari Zavijet je prepisan iz židovske Thore i „5 knjiga Mojsije“ (koje Mojsije nije nikako mogao napisati jer su nastale nakon njegove smrti). Danas se znade da su te knjige napisane u zarobljeništvu Židova u Babilonu. Židovi su vidjeli da su tada zaostali iza Babilonaca i u zarobljeništvu prepisali babilonske svete priče koje se mogu na klinopismina pročitati i dali tim pričama židovski "boju". Tako su pretvorili babilonska imena u židovska a lokacije priča su premjestili iz Babilona u Svetu Zemlju, danas Israel. Taj najveći plagijat povijesti se je otkrio kad su prije više od 100 godina arheolozi pronašli 40.000 sumerski klinopisa iz takozvanog Uruk doba (4000-3000 prije Krista). Dosta dugo je trajalo tu količinu prevesti, ali se je moglo dokazati da se židovi prepisali naprimjer priče stvorenja zemlje, stvorenja Adama i Lilith (njegova druga žena je tek bila Eva!!!), velikog potopa, Abrahama, Mojsije, … i pretvorili ih u „svoje“.

Opet se naši „veliki katolici“ moraju pitati u što oni zapravo u Starom Zavijetu vjeruju? Dio priča je plagijat a drugi dio priča opisiva vrlo nezgodnog židovskog boga JHW, koji je bio bog vulkana bez lica. Imao je on u početku čak i ženu : Ašuru! Arheolozi u Svetoj Zemlji su mogli dokazati da se u početku štovanja JHW´a i njegova žena Ašura štovala, čak i nesto više nego sam JHW. Kasnije su nju židovi izbacili iz religije.

No YHW Starog Zavjeta je bio bog koji baš nema ništa sa Svetim Trojstvu Novog Zavijeta.

Dok je židovski bog Starog Zavijeta ljubomoran, osvetoljubiv , ratoboran pa cak i genocidan je bog Novog Zavijeta razuman, ljubazan, znade oprostiti, nije ratoboran, ... .

U tog krščanstog boga jedan dio Hrvata vjeruje od stoljeća sedmog. Ima dosta naši sunarodnjaka koji neće da čuju o povijesti Hrvata prije tog doba. Dali je tome "krivo" krščanstvo ili osobni primitivizam može svatko za sebe odlučiti.

Krščanstvo ima puno duže korijene od Isusovog doba, tisuće godina prije. To nije ništa negativno, nego pozitivno. Nije Sveti Petar izumio krščanstvo nego je bio iniciator da se starije mitologije i religije integriraju u to što danas imamo.

Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku (Velika Horvatiya). Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku.

Dok smo bili na području Ukrajine do Poljske smo kao osvajači iz danšnjeg Irana primili slavenske bogove.

U Perziji su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatiya prije 2600-2323 god., pa najvećem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina.

Zaratustra je bio filozof i prorok, osnivač mazdaizma, kulta mudrosti, i središnja figura potonje religije, zoroastrizma. Babilonski povjesničar Beros (umro 320. pr. Kr.) je smjestio njegov život 2000 godina pr. Kr . U to doba su Hrvati iu Sarasvati-Ind-Civilizacije na današnjem graničnom području Indije i Afghanistana došli na perzisko područje jer im se je domovina radi proširenja pustinje Thar i drastičnog pada vodostaja rijeke Sarasvati osušila.

Poznati perzijski pjesnik Firdusi kaže u svojojoj knjigi : "Epska knjige kraljeva" (što je neka vrsta iranske priče) da je Zoroasterov otac bio Aurvat (Hrvat).

Zoroaster je bio po svom podrijetlu Hrvat. Za njegovu majku kaže Firdusi da je bila Sarasvati. To je fizički nemoguće, jer se ta naša bogica spominje već 12.700 prije Krista a ne tek 2.000 prije Krista kad je živio Zarathustra. Možda je Firdusi s time htjeo reći iz koje zemlje Zoroastrova majka potjeće : iz hrvatske Sarasvati-Ind civilizacije.

Jedan dio Hrvata je vjerojatno prihvatio kršćanstvo već u vrijeme apostolskog doba jer su za njih bili više nego poznati sličnosti kršćanske vjere i njihove zoroastrijske vjere.

Vjera u jednog Boga nam je bila poznata a Zoroaster je došao iz redova stari Hrvata.

Zoroaster je na perzijskom području uveo monoteizam : vjeru u jednog Boga i stvoritelja kojeg je Zoroaster nazvao Ahura Mazda.

Zoroaster je već u svoje doba najavio dolazak spasitelja svijeta, koji ce doći da oslobodi svijet od tame i koji ce uspostaviti kraljevstvo ljubavi.

Njega će roditi djevica. Taj spasitelj svijeta će oko sebe prikupljati učenike.

Jednu od najvažniji religija Srednjeg Istoka osnovali Hrvati kad su došli 2000-1800 iz graničnog područja današnje Indije i Afghanistana.



Za kraj treba zaključiti sljedeće : nije bitno koje su religije današnji Hrvati. Bitno je da se znade da smo mi kao Hrvati promijenili više puta religiju a da smo imali veliki utjecaj na Mazdaizam (ili ga čak osnovali) i da smo imali našu boginje Sarasvati u koju smo po indijskoj svetoj knjigi „Rig-Veda“ vjerovali od najmanje 12.000 prije Krista do 1.800 prije Krista kad smo napustili granicu današnje Indije i Afghanistana i pošli u današnji Iran.

Zato „veliki katolici“ : uključite sljedeći puta mozak kad se bunite svake godine protiv slavlja Halloweena i bolje koristite to vrijeme da pročitajte malo Bibliju i pogotovo Stari Zavijet i malo proučite odakle naprimjer dolazi slavlje Božića, Uskrsa itd.

Napusite nama nametnuti neprirodni „balkanski mentalitet“ (i ako je Balkan samo planina koje dijeli Srbiju i Bugarsku i mi kao Hrvati niti sa od Srba i Crnogoraca još uvijek okupiranim hrvatskim područijama nismo „Balkan“) i uvidite da nas nema tek od doba kad smo na današnjim područjima primili krščanstvo, jer je to baš cilj naši dušmanski susjeda s juga i njihovi domaći (crveni) sluga. Za njih se tek znade pod tim imenom jedva 1000 godina. Tako i nas hoće proglasiti bespovijesnim. Na nama svima je da de time suprostavimo.

Zato dragi Hrvati krščani i dragi Hrvati muslimanke vjere : budite ponosni na vašu vjeru ali ne zaboravite odakle smo došli i našu
(zabranjenu) povijest, stvoreni od hrvatske boginje Sarasvati!

PERZIJA NAKON POBJEDE KIRA (veliki) Alheminidsko carstvo

U vremenima Ahemenida, kod Kira. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i narod koji tamo živi a zove se Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija= Arijana, zemlja Horvata, lat. Arijates – Hrvati koji dolaze), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. I III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (grč. Huriti – Skiti) u Velikaja Horvatija autor A. Mayorov.

Kir Veliki (rođen 600. ili 576. pr. Kr.,, perzijski je veliki kralj iz iranske dinastije Ahemenida, vojskovođa, zakonodavac i osnivač Perzijskoga Carstva. Za vrijeme vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bospora na zapadu do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo inajveće carstvo starog vijeka. Tokom tri desetljeća vladavine, Kir je pobijedio i pokorio neka najveća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili europsku Grčku kao kasnije Kambiz II. I Darije I. Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bitci protiv Skita (Hrvata) u ljeto 530. ili 529. pr. Kr. Naslijedio ga je sin Kambiz II. Koji je osvojio Egipat tokom kratke vladavine. Kir je bio sljedbenik zoroastrijske religije. Osim jakog utjecaja na iransku povijest, Kir je snažno utjecao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te općenito na istočnu i zapadnu civilizaciju.

Nakon pobjede Kira velikog Hrvati se povlaće i osvajaju nova područja ispod Karpata – cijelu današnju Ukrajinu.

O pra postojbini Horowata su mnogi učeni povesničari pisali, domaći i strani.

U Iranskom muzeju Teheran, u policama Perzijsko carstvo, rano doba, postoje mnogi dokazi o Hrvatima, mnogi detalji se sad otkrivaju na glinenim i kamenim pločicama izpisanih klinastim pismom. Još ima oko 5000 primjeraka tih znakovitih podataka koje nisu pročitane.

Tek nedavno i u zapadnom dijelu Sirije, pronađeni su artefakti sa imenom Horowat (Horouwati).

Jedini logični izlaz za sav narod ostaje je prolaz prema Kaspijskom i Azovskom moru, preko Armenije. S obzirom da su sa sobom vodili žene i djecu i starce, svoje blago : konje, krave i ovce, put svakako nije bio brz. Gdje bi ostali nekoliko godina, gdje cijelu generaciju (iz Epa o Harezmu).

Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona, nakon prof. dr. Mikocija je 19. i 20. st. potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvistike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti itd. Tada npr. podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijestnoj etimologiji dr. A. Pogodin, prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, prof. J. Hauptmann, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, S. Grubišić i kasnije u USA prof. R. Jakobs i prof. F. Dvornik; potom iz povijesti umjetnosti prof. dr. J. Strzygowsky, prof. L. Jelič, prof. U.M. de Villar, dr. Z. Vinski; iztraživači predkršćanske vjere srednjovjekih Hrvata kao prof. J. Peisker i dr. M. Šufflay, pa antropolog dr. N. Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao dr. M. Gušić i mnogi drugi noviji iztraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima (pobliže u kasnijim tekstovima ovog zbornika).

Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio prof. dr. Stjepan Krizin Sakač (1890-1973), rektor Orientalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 razprava pa je prvi sva ta pojedinačna iztraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajedničku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploče s grčkim nadpisima starohrvatskih imena "Archon Horoathos" (gradonačelnik Hrvat) i "Synodos Horouathon" (Hrvatski sabor) iz luke Tanais na Azovskom moru oko god. 200 po Kr. (LATYŠEV 1890), pa ranija ploča Darija I. na stijeni Bagistana iz 6. st. pr. Kr. s navodom vazalnog naroda Harauvati (KOENIG 1934) i desetak dugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, ter još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata "Hurrwuhé" mitanoarijskih Maryanna god. 1375 pr.Kr. itd



Religija Horovata u Ariji, bila je vjerovanje u vrhovnog i jedinog Boga Višnju :

Jezgra Zaratrustinog učenja se može sažeti u sljedećoj izreci : Humata, Hukhta, Huvarshta (Dobre misli, dobre riječi, dobra djela). Prema Zaratustri, osnovu naše zemaljske egzistencije predstavlja kozmička borba između Istine (pahlavi: Ahlā?yī?h) i Laži (pahlavi : Druz), koja se često predstavlja kao borba između dobra i zla, ili svjetlosti i tame, u zapadnoj paradigmi. U kasnijem zoroastrizmu, suprotstavljene sile u ovoj borbi se nazivaju Ahura Mazda (Bog) i Ahriman (Vrag).



– LINIJA KOJA (ne) FALI :

12.700 - 4.000 god. pr.Krista : doba Rig-Veda, protoarijska kultura zapadne Indije – Haravati,

3.750 - 2.200 : halkolitska pracivilizacija HaraHwati, uz rijeku Kupha Harahvati-Haraquati

2.200 - 1.600 : civilizacija Harappa, indski slikopis, prarijeka Harahwati presušila- masovni odlazak na sjevero zapad i nestanak Haryu civilizacije.

1.600 - 1.400 : Mitansko kraljevstvo, od Tigrisa na zapad sve do Sredozemlja.

1.400 - 1.300 : ranoarijski Maryanni su već u Kurdistanu, prahrvatsko kraljevstvo Mitanni od Sredozemnog do Crnog mora, od Sirije do Armenije i Ukraine.

700 - 331: mazdaizam- Arijanizam i staroperzijsko carstvo Ahemenida, Harauwatya u Afganistanu ( jedno pleme Haravatija )

263 p.n.e. - : partsko kraljevstvo Arsakida u Iranu, (Hrvati prelaze Kaspijsko i Azovsko more u Ukrajinu (do Moskve).

227 p.n.e. Horouathos na Azovu, Tanais i Velikaja Horvatia : (2. doselidba u Panoniju)

Pronašavši otvorene pečate autora Tihomir Mikulića ovdje citiram :

Naziv Huriti :

Etnonim Huriti i ine slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II. tisućljeća pr.Kr. gdje njihov pučanski autonim glasi Hur-ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhé. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovjesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti (baš kao i danas na Krku). Najnoviji (pomodarski) oblik tzv. "Hurijci" su nam odnedavna preko interneta zbog svojega jezično-poviesnog neznanja počeli nametati naši srboidni wikipedisti u jugo-Wikipedijama uključivo i tzv. "Hrvatsku" wikipediju, što je sada ovdje neprihvatljivo.



Rani huritski mjestopis :

Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (Subartu, 23.- 20. stoljeće) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni (16.- 13. st.) su približno bili na sličnom podučju oko gorja Antitaurus uz sjevernu Mezopotamiju tj. danas Sirija i Kurdistan. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci (huritski: dingýr, asir. kursagal) visine oko 2.000 m - 4.000 m. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih su se poneki preoblikovani očuvali do danas.

Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorski greben vapnastog krasa Dingýr-Ulikámma "Kameno gorje" tj. Antitaurus, asir. Khattush Kursagal, turs. Güneydogu Toroslar: 4.135 m). Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima (u vlasti Egipta) bilo kraško gorje Dingýr-Labaná (sada Libanon*, asir. Kur Laban, 2.669 m), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur-Adallúr (Amansko gorje, turs. Nur Daglari: 2.240 m). Ina su veća rubna gorja još bila : na krajnem sjeveru 'Eli-Pabánhi (vulkanski Ararat*, asir. Babanahe Kursagal, turs. Agridagi: 5.123 m) i na istoku Dingýr-Šattiru (sada Zagros, asir. Šaritha Kursagal, perz. Kuhaye Dinarûn: 4.976 m), pa izmedju ovih još ina manja brda (tuhuli) po 1.000-2.000 m od jugozapada na istok : npr. u Mezopotamiji na jugu Raški-Tuhuli (sada Jazireh Hills), pa Kur Khazzi uz more, Kur Pisáisha (sada Gebel Akrad), Kur Korusha (Geb. Bashika), Kur Musúr (G. Aisha), Kur Hargud, ...itd.

Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadanjim nazivima : uz Sredozemlje na zapadu Arandu (Orontes), na sjeverozapadu Arašših (gornji Eufrat), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbûr (sada Habur*), na istoku Idigna (Tigris), istočnije Tigrisov pritok Zaibi (sada Zab) i još niz inih manjih rječca i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer-Matân (Urmia) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najveém obsegu : u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwátna, uz Antilibanon na jugozapadu Upa i Nugáshe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subártu, na istoku Matáni, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.

Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani (asir. Wasshukhanni, grč. Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya) uz granicu Sirija/Turska. Ini su važniji gradovi od 16.- 13.st. koji su duže ili bar povremeno bili pod mitantskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima : na jugozapadu Kidša (Kadesh*) i Halabi (sada Alep), dalje u unutrašnjosti Girgameš (Karkemish), Šimanum (sada Merdin), Karaná (Sinjar), Nina (asir. Niniva : Mosul), Šibaniki (asir. Shibaniba : Horsabad), Libbúr (potom Assur), Resen (Kalah), Akriáš (Akra*), Sušarra (Shemshara), Čabra (Senjak), Gasúr (Kirkuk), Hamazi (Suleymania) i najistočnije Matána (Hamadan) u Iranu.



Pod huritskom vlasti se takodjer razvija i više primorskih luka na sirijskoj obali uz Adal-Muer :

"Veliko more" (tj. Sredozemlje) preko kojih ide huritska vanjska trgovina : na jugozapadu uz Libanon drže luku Arwatta (sada Tartus ili Arwad), u sredini najveći Ugarit (Ras Shamra) i Zalwár (Antakya), pa na sjeverozapadu Koe (grč. Issos, tur. Dortyol), a pomorski Huriti (tzv. Eteociprani) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya (Cipar) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nadjeni razni njihovi proizvodi. Uključujući i Jadran.



Huritski prajezik :

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičjeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno preko 5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Glavna najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi (Yorgan Tepe), Ugarit (Ras Shamra), Urkiš (Tell Mardin) i još inih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāššena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.



Najraniji Prahuriti :

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski : Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr.Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Harahwati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza uz Azovsko more, su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja : npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi ("Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom klinopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže : Tho-Garma (Hurrduw).



Kraljevstvo Mitanni :

Mitanni (hetit. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni, akad. Ḫa-ni-gal-bat, egipt. Naharin) je naziv za najveće huritsko kraljevstvo koje je približno izmedju 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjevernu Mezopotamiju, jugoistok Anatolije i sjeverozapad Irana. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme Maryanni o čemu uz ino svjedoče njihovi brojni indoarijski nazivi pronađeni u huritskim, hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima o državi Mitanni, pa njihovo tada najrazvijenije konjaništvo i konjogojski pojmovi. Stoga su u mitanskoj državi pod indoarijskim nazivom Hurrwuhé-Mitanni, postojala dva glavna društvena sloja :

- Malobrojno indoarijsko plemstvo Mitannni koji su uglavnom služili kao ratni konjanici (marya), vojskovodje (erdenni), gradonačelnici i kojima pripada i vladajuća dinastija Maryanni.

- Većinsko huritsko pučanstvo (ekhelena) koji su u ratu služili kao pješaci (ekhele), a inače su uglavnom bili poljodjelci, trgovci, obrtnici, itd.

Kraljevstvo Mitanni se oko god. 1500. pr.Kr. razvilo u regionalnu silu nakon nestanka političke moći u Mezopotamiji, stvorenog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, ali su sa svjetske pozornice postupno nestali tri stoljeća kasnije kada ih kao vazale prvo pokoravaju Hetiti, pa konačno Asirci. Nakon toga se i pripadno pučanstvo Hurita postupno asimiliraju, na sjeverozapadu dijelom kao Hetiti i drugdje pretežno kao Asirci.

Opaska : Arijski Hrvati povlaće se prema sjevero zapadu uz Azovsko more u okolicu rijeke Tanais, a dio ih brodovima odlazi na Jadran, kojeg su vrlodobro poznavali, trgujući ovdje bakar i kositar.



Prijestolnica Vasugan :

Glavni grad Mitanskog kraljevstva Vassugan (grč. Theodosiopolis, asir. Washukhanni, turs. Waşukkani, kurd. Xweşik-kanî) ležao je na južnoj padini Antitaurusa uz sirijsko-tursku granicu na rijeci Khabur (tada Habúra), dosta blizu ranijih ruševina prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mardin), tj. danas kod kurdskog gradića Sikan, gdje se sada njegove ruševine Tell Fakharyatek odnedavna bolje istražuju. Kasnije u bizantsko doba je tu bio grad Theodosiopolis.

Strabon opisuje Arivate (Rvate) sa planine Taurus kao vrlo lukave i mudre. On veli ovako. Najteže se sporazumjeti sa plemenom Urvuhe, naroda Arivates, jer oni postave uvjek isto pitanje. Je li snijeg na vrhovima gora bijel. ili je pobojan božjom rukom?



Niz mitanskih vladara :

Kirta (~ 1500. - 1490-ih pr. Kr.), prvi pismeno poznati mitanski vladar

Šuttarna I., (~ 1490-ih - 1470-ih pr. Kr.), Kirtin sin

Baratarna ili Paršatatar (~ 1470. - 1440. pr. Kr.)

Šawuštatar (~ 1440. - 1410. pr. Kr.), Bratarnov sin

Artatama I. (~ 1410. - 1400. pr. Kr.), najsnažniji mitanski kralj s najvećom državom.

Šuttarna II. (~ 1400. - 1385. pr. Kr.)

Artašumara (~ 1385. - 1380. pr. Kr.)

Tušratta (~ 1380. - 1360. pr. Kr.)

Artatama II. (~ 1360. - 1350. pr. Kr.), uzurpator

Šutarna III. (~ 1350. pr. Kr.), sin uzurpatora Artatama II.- zadnji neovisni mitanski vladar.

Šattivaza ili Kurtivaza (~ 1350. - 1320. pr. Kr.), sin Tušrate - Mitanni postaju vazali Hetita

Šattuara I. (~ 1320. - 1300. pr. Kr.), Mitanni postaju asirskim vazalima.

Vasašata (~ 1300. - 1280. pr. Kr.), Šatuarov sin

Dshiar (~ 1280. pr.Kr.), Vasašatov sin - najzadnji zapisan mitanski čelnik dinastije Maryanni.



Baština huritske kulture :

Od 20.- 18. st. prije Krista diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom skoro istodobno nestaje niz prvih prapovijesnih država i najranijih civilizacija : Harahvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Urkiš) u Kurdistanu, Prahattijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija dalje nastavljaju samo faraonski Egipat i iranski Elam, ali potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (sada Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirci u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj itd. Tada su s istoka iz Afganistana (ranoarijska Harauvatya) preko Irana do gornje Mezopotamije na bojnim kolima s konjskom zapregom dojezdili bolje naoružani Mitanni, koji su razbili prevlast Asiraca nad Sirijom i Egipta nad Libanonom, te oslobodili njihove vazalne Hurite.

Zajedno s huritima su od 16.- 13. st. obnovili drugu veću huritsku državu, kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni pod dinastijom Maryanni. Tada na jugu Antitaurusa blizu bivšega prapovjesnog Urkiša, u novoj prijestolnici Wassugan stoluju indovedski vladari Hurita : Bratarna, Sawushattar, Sutarna, najjači Artatama (1467-1411: zauzeo Asiriju i Libanon), pa Artasumara, Dušratta, Šuttatarra, Kurdiwaza Mattiwaza. Preko luke Arvatta (kasniji Arwad: danas Tartus) na sirijskoj obali, dio obalnih Hurita postaju sredozemni pomorci i od 20.-12. st. naseljuju otok Cipar (tada nazvan Alassya) s domaćom dinastijom Yadnana, prvo kao vazali Mitanna, pa zatim od 15. st. pr. Kr. pod Egiptom i potom pod Hetitima do 12. st. pr. Kr. Ovi su u prapovjesti na Levantu imali najjaču ranu mornaricu Thalassokratia Eteokypria koja je kroz par stoljeća vladala istočnim Sredozemljem. (Ali i Jadranom, nasljednici su im bili Agron i njegova mornarica, strah i trepet toga područja)

Za razliku od okolnih vjersko-diktatorskih država s robovima, demokratski Huriti u svom feudalnom ustroju su najviše razvili praktično-tehničku civilizaciju pa se u njihovim klinopisima nalazi mnoštvo zanimljivih poredbenih naziva za tamošnji reljef, klimu, naselja, mjestopis i to su prije Krista najdetaljniji zemljopisni opisi reljefa, prirode i naselja tj. prvi klinopisni začetci geografije i prirodoslovlja. Iz njihovih 5.000 nadjenih klinopisa su prazemljopis i mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako je huritska gramatika posve drukčija od slavenske, u tim zapisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatskima i najviše ćakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.



Hurito-hrvatske paralele :

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć"): npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Bariki (Barići), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušići), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Palliki (Palići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ûri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj. vesi čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki ('Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigûri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matûn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tûrija), lanac (kattan: č. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki : kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mûrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd.

Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav).

U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. Dubác, kaj. dub), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski : Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijûni), najviše hladni sjeverni buryaš (bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra). Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni(alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušûr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb).

Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Prikavkazja umjesto ranijih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Iz prijepisa „Transiti San Hieronimvs“ : Sveti Jeronim rođen je 347 AD u Solinu, a umro u Palestini 420 AD. Svi latinisti ga opisuju već u 4. stoljeću AD. kao Santus Croatum, Hrvatski svetac. Jeronim je bio krščanski pustinjak, nagle čudi, pa se često selio radi netrpeljivosti ondašnjih velikodostojnika. Slavi se 30. rujna, dan smrti i odlazak u nebo. Preveo je Vulgatu – Bibliju na latinski jezik. Velika čudesa pripisuju mu se još za života, a najveće svakako razgovor sa divljim lavom, koji je sveca hranio u pustinji. Poznavao je sve jezike starog svijeta, Latinski, Grčki, Germanski i starohrvatski. Dakle ako je stari svijet govorio za Sv. Jeronima : Hrvatski svetac već u IV stoljeću, gdje su tada bili Slaveni?

No danas se možemo služiti multidisciplaniranim tehnikama pa dobivamo točne podatke, koje su domaći i strani stručnjaci za geneologiju utvrdili da se po Y cromosomu i muškom genu danas u Evropi Slaveni samo Mađari sa preko 70 posto tog genoma. Iza njih su, Slovenci i dijelom Makedonci dok, naprotiv taj gen je u manjini u Srbiji ali i manjinski u Hrvatskoj. Ove podatke našao sam u zadnjim istraživanjima Američkih, Europskih i našega Dr. Drage Primorca. Baza istraživanja izvršena na 90 % današnje muške populacije Evrope.

Sanskrt i hrvatski jezik :

Britanac James Robinson Cooper, koji se bavi proučavanjem sanskrta tvrdi da je hrvatski nastao upravo iz tog jezika.

Na nekoliko je primjera James Robinson Cooper pokazao da hrvatski jezik ima jasne poveznice sa sanskrtom, svetim jezikom hinduizma i jednim od najstarijih jezika.

Argumente za ovo iznio je na portalu koji objavljuje tekstove o hindskoj tradiciji Sutra Journal.

Sanskrt govori manje od jedan posto Indijaca, a većinom su to hinduistički svećenici.

Prema akademskom tumačenju naziv Hrvat dolazi od Hrovat koja dolazi od slavenskog Horvat što potječe iz Indo /slavenskog Harvat što vodi u konačnici do Perzije i imena Harahvaiti. Međutim, Harahvaiti je prerađeno ime Sarasvati, velike vedske božice, majke Sanskrta, velike rijeke Rig Vede i božice učenja.

Perzijanci su imali tendenciju zamijeniti sanskrtsko ‘S’ sa perzijskim ‘H’, tako da je riječ Haravaiti zapravo Sarasvati. Takav primjer se može vidjeti kod riječi – ‘tjedan’, hapta, koja je u sanskrtu – sapta. Njihovo ime za ‘Sunce’, Hvar, u sanskrtu je Svar. U Avestanu nalazimo sedam rijeka arijske zemlje opisane kao hapta hendu, što očito dolazi od – sapta sindhuu, sedam rijeka u Indiji.

Konačno, tu su rijeke Irana, Haravaiti i Harayu – a zapravo su vedske rijeke Sarasvati i Sarayu. Dakle, ako ime Hrvat dolazi iz riječi Harvat koja pak dolazi iz Harahvaiti, moramo zaključiti da je izvor Sarasvati.

Sarasvati je jedna od mnogih riječi koje su srodne s hrvatskim jezikom.

Hrvatska riječ med dolazi od sanskrtskog Madhu, koje je jedno od Krsninih imena. Ruska riječ „medvedev“ i Hrvatska „medvjed“ u prevodu znače „onaj koji jede med“ a obje dolaze od Sanskrtske riječi Madhava, koje je također jedno od Krsninih imena, a u prijevodu znači „onaj koji opija poput meda“.

Ovdje su neke od mnogih sličnosti koje dijele sanskrt i hrvatski jezik.

Dakle, ako su korijeni hrvatske civilizacije usko povezani s Iranom i Perzijom, a posebno Mittani i Hetita, treba uzeti u obzir vedski utjecaj iza svega toga.

Hrvatski naziv za stvoritelja je Bog koji opet dolazi od sanskrtske riječi Bhaga, što znači Bhagavan – ‘Svevišnji Gospodin’. Još jedan lijep primjer – glavni grad Iraka, Bhagdad; Bhag dolazi od sanskrtske riječi Bhaga i dad dolazi iz sanskrtske riječi – dadati, što znači ‘dar’ – ‘Božji dar’. Ispod navodimo još primjera sličnih riječi između sanskrta i hrvatskog jezika

Njegovo ime, Hvar je perzijska riječ i znači ‘Sunce’, u Avesta – i Hvar je naziv za ‘Boga Sunca’. To još jednom pokazuje odnos između Hrvatske i Perzije, međutim, valja primijetiti da je Hvar iskrivljena riječ sanskrtskog Svar što znači ‘Sunce’ ili ‘nebo’ i opet odražava perzijsku tendenciju pretvorbe sanskrtskog ‘s’ u perzijski ‘H’.

U hrvatskom slavenskom folkloru, također možete pronaći ime Svar – kod božanskih ličnosti, kao što su Svarog i Mater Sva. Svarog znači “Bog Sunca”, „Bog neba „ a mater Sva je solarna Božica poznata kao” Majka neba’. Riječ „viđen“ podrijetlom dolazi iz sanskrtskog „vid“ što znači ‘vidjeti’ ili ‘znati’.

Iz ove sanskrtske riječi „vid“ smo dobili njemačku riječ „wit“ što znači “znati”, također smo dobili latinski „videre“ što znači ‘vidjeti’ i riječ „video“, što znači “za snimanje”.

Ispod je tablica mnogih hrvatskih riječi koje su srodne sa sanskrtom. Hrvatski grad Bogdanov Vrh nosi zanimljivo ime koje u prijevodu znači “dar Božji”.

Hrvatska riječ dom potječe iz sanskrtske riječi dam (‘kuća’). Riječ „dom“ nalazimo i u engleskim riječima kao što je „kingdom“ (kraljevstvo) i znači ‘kraljeva kuća’, a na sanskrtu imamo dampati što znači „gospodar kuće“ . Slijede daljnji primjeri odnosa između hrvatskog i sanskritskog jezika.

Hrvatska riječ „voda“ dolazi od sanskrtskog „Uda“ ili „Udaka“ i ima isto značenje. (Iz sanskrtskog „Udaka“ također dolazi ime ruskog napitka poznatog pod imenom „Votka“ što je ruski naziv za vodu.) Ispod se nalazi tablica sa hrvatskim riječima koje su srodne sa sanskrtom.

Raša je hrvatska rijeka čije ime je vrlo povezano s vedskom Indijom, „Rasa“ je sanskrtska riječ za vodu, tekućinu, sok, okus, eliksir, nektar, bit, ljubav. U svetom gradu Vrindavanu u Indiji, gopije, koje su veliki bhakte Gospodina Krišne, plešu s Gospodinom i taj slavni ples je poznat kao rasa ples i izražava najveću rasu – ljubav prema Bogu.

Sava je najveća rijeka Hrvatske, njezino ime na sanskrtu znači ‘voda’ i ‘izlijevanje’. Sava je pritok rijeke Dunav koji također teče hrvatskom, Dunav je nazvan po Vedskoj božici Devi Danu. Stan  u Hrvatskoj znači mjesto, prebivalište. Izvor naziva stan je sanskrtska sthana što znači – pokrajina, prebivalište, mjesto, domena, regija, država, zemlja.

Vidimo da se to sthana koristi kao sufiks u imenima mnogih zemalja kao što su Turkestan, što znači zemlja Turaka, a također ga vidimo u nazivima Kurdistan – Uzbekistan – Kazikstan – Pakistan – Tadžikistan – Afganistan, itd. Ispod je posljednja tablica riječi čije sličnosti pokazuju drevnu vezu između dviju zemalja, Hrvatske i vedske Indije.

“Još je vjernije očuvana od pripadnika Zoroastrizma koji su migrirali iz Indije na sjeverozapadu i čija religija je sačuvana u Zind Avesta, iako samo u fragmentima. Pripadnici Zoroastrizma su bili kolonija iz sjeverne Indije.“

“Znanost o jeziku profesor” Max Müller

“Najstariji stvarni kontakt, kao što je u Zagrebu lingvist Radoslav Katičić istaknuo u nedavnom kolokviju, nalazi se u iskonskoj religiji Slavena, koja je podrijetlom Indijska, dijelom kroz posredovanje perzijanaca. Međutim, ta činjenica, dokazano analizom izražajnosti u štovanju božanstava je zajednička svim slavenskim narodima “.

Ivan Slamnig, Odsjek za komparativnu književnost, Zagreb

Harauvatija :

Za hrvatsko ime se u Indiji (za hrvatske Sarasvate, za hrvatsku božicu Sarasvati te za rijeku Sarasvati arheoloski te literalno u indijskoj svetoj knjigi Rig-Vedi) znade od 12.700 prije Krista.

Hrvati se mogu dokazati u takozvanoj Indus-Sarasvati civilizaciji u gradovima Mohenjo-daro i Harappa.

Indijska sveta knjiga Rig-Veda je po jednim mišljenima napisana 2500 prije Krista. Prema drugim mišljenima je ta knjiga radi astronomski detalja napisana 6000 - 4000 prije Krista, 8000 prije Krista ili čak 12.700 prije Krista. Radi geološki detalja postoji čak mišljenje da je napisana za vrijeme Plioscena.

Sigurno je da je oko 2000 prije Krista počeo kraj te Indus-Sarasvati civilizacije. Odgovorno za to je bilo presušivanje rijeke Sarasvati i širenje pustinje Thar.

Pustinja Thar se je tek stvorila i proširila od 2000 prije Krista do 1500 prije Krista kad je počelo sušenje rijeke Sarasvati. Danas se ta rijeka zove Ghaggar koja je osim u danima Monsuna isto suha.

1800 prije Krista je ta civilizacija Indus-Hrvata nestala, a stanovnici su otišli u prvacu sjevero-istoka na teritorij današnjeg Irana i Afghanistana gdje su osnovali prvu starohrvatsku državu s imenom Hurrwúrtu prije 4360 - 3710 godina. Iz nje slijedi Hurrwuhi-Ehelena prije 3520 - 3268 godina, te najveća staro-hrvatska država Hurátina prije 2843 - 2578 godina te kraljevina Harauvatija (Harauvatiš) prije 2600 - 2323 godina.

Tek nakon tih Hrvata su Perzijanci došli na to područje te našli tamo stare Hrvate.

Perzijanci su imali tradiciju fonetski iz slova "s" napraviti slovo "h", što je za Hrvate znaćilo da se je njihovo ime promjenilo iz "Sarasvati" u "Hara(h)vati" te u "Hu~urwatha". "Hu~urwatha" su Perzijanci koristili za rijec "prijatelj".

Stari Hrvati i Perzijanci su živjeli skupa bez problema. Perzijanci su se nastanili u slobodna područja te su kasnije radi mnogobrojnosti preuzeli vlast i hrvatsku kraljevinu integrirali u Perzijsko Carstvo.

U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. Kr. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatija i pleme koje tamo živi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti (grč. Arahozija), spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova.

Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako : Sarasvat - Aruvat - Huravat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvatiš- Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrvat.

U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko podrijetlo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, s ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva : Tugomirići, Bužani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoše i obiteljskim imenima.

Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatija prije 2600-2323 god., pa najvećem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svećenstvom - yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.

Stari Hrvati opisivali su strane svijeta bojama, a po iranskom načinu. Bijela je boja označavala zapad, crvena – jug, zelena – istok, a crna – sjever.

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeše 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahvaiti iz 3750. prije Krista.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima (radi novog jezika Hrvata). Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku (Velika Horvatiya). Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)

Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoczy Blumenthal objavio je studiju o iranskom podrijetlu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi', bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, četvoricu istraživača ubila je jugoslavenska tajna policija.

Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na Tanajskom pločama ispisane grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.

Više pismeni dokaza :

- Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani.

- Arwatal iz Urkiša oko 2340. pr. Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog).

- Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarina.

- Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500. pr. Kr..

- Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr. Kr. kralja Darija I. (525. - 486. pr.Kr.).

- Staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka Vivana, vladaru satrapije Haravatiš u antičkom Afganistanu.

- Sarmada (kralj) Surena (53.-36. pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53. pr. Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Marko Kras.

- Kralj Radomišt odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.

- Sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora.

Polazište hrvatskih korijena od homo sapiensa iz Afrike, Jafetida, Praindoeuropljana, Dinaroida i Hrvata-Dinaraca do današnjih Hrvata prožeto je velikim migracijama i ratovima u kojima su mogli opstati samo rijetki narodi koji su bili jedinstveni, a kasnije oni koji su spoznali vjeru u jedinoga pravoga Boga (toliko različito od današnjeg hrvatskog jedinstva). Hrvati-Dinarci razvili su se na području današnjih država Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i zapadne Srbije, u podneblju u kojemu je vladala surova klima, velike temperaturne razlike između ljeta i zime i samim tim su stekli mogućnost privikavanja drugačijim klimatskim uvjetima. Otapanjem leda na sjeveru Europe Dinarci-Hrvati napučili su se gotovo po čitavoj Europi i s pravom ih možemo nazvati homo europeanus. Njihova migracija išla je prema Starom istoku, u današnju Tursku, Kurdistan, Armeniju, Iran, čak do Indije, a njihov panj, kako je napisao istaknuti akademik Mirko Vidović, bio je i ostao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Još i danas naša planina Dinara ima imenjaka u srednjem Iranu (Dinar-Kuh) s vrhom od 4976 metara, a u Afganistanu također postoji planinski masiv Dinara (Tahti Dinarh) s vrhom od 3270 m.

Prva država prvobitnih Arijanaca ili Arijaca (Staroiranaca koji su sebe prvobitno nazivali Arijanci po medskoj pokrajini Ariji) prostirala se na zapadu od Sredozemnog mora do na istoku 3180 kilometara duge granice, rijeke Ind u Indiji. Na sjeveru je staroiranska država dosezala obale Crnog mora, a na jugu do Omanskog i Perzijskog zaljeva. Ukupno je zauzimala pet milijuna kvadratnih kilometara, a sastojala se od šest velikih kraljevina : Baktriš (Baktrija) - sjeveroistočna kraljevina, Harauvatija (Harauvatiš, Hrvatska) - istočna kraljevina, Parthava (Partha)-središnja sjeverna kraljevina, Parsa (Perzija) - središnja južna kraljevina, Mađar (Medija)-zapadna kraljevina i Elam (Huvaja, Susiana) - jugozapadna kraljevina.

Istočni Arijci, stanovnici Harauvatije su se prema vedskom sanskrtu nazivali Sarasvati, a negdje oko 2000. godine prije Krista Sarasvati mijenjaju ime u staroiranski Harauvati. Harauvatija (Harauvatiš) je bila na najudaljenijem području migracije Hrvata-Dinaraca, sjevernoj Indiji, uz rijeku Sarasvati, oko 3750. godine prije Krista. Glavni grad kraljevine Harauvatiš bio je grad Harauvati, gdje se još danas, nakon više od pet tisućljeća, vide ruševine toga grada. Nakon što je rijeka Sarasvati presušila (danas je to pustinja Thar), Harauvati (Hrvati, čakavski Harvati, kajkavski Horvati) odlaze na zapad, danas područje Afganistana, dijela Kurdistana i sjevernog Irana, gdje osnivaju kraljevstvo Harauvatiju (Harahvaitiju), dok drugi dio Harauvata odlazi u Zakavkazje, današnji Kurdistan i gornju Mezopotaniju. Glavni grad Harauvatije bio je nedaleko od današnjeg Kandahara, u Afganistanu gdje se i danas nalazi selo Harvacija, poznato po pletenim uresima kakvi se rade u Istri i na otoku Krku.

Harauvati (Hrvati) koji su naselili zapadnu Mezopotaniju, zemlju rasadnicu starih naroda, i sjevernu Siriju osnovali su oko 1700. godine prije Krista državu Huravat Ehilaku (hrvatsko kraljevstvo), poznatu i po drugim nazivima kao npr. Naharina, Hanigalbat ili zemlja Mitani. Zanimljivo je da je egipatski faraon Tutmozis morao plaćati danak hrvatskom kraljevstvu, dok je faraon Amenofis IV., koji je uveo monoteizam s bogom Atomom, nekadašnjim bogom sunca u Egiptu, bio sin hurittske (prahrvatske) princeze, kćerke hurittskog cara Duzrata. Anemofis IV. (koji je promijenio ime u Ehnaton III., što znači „onaj koji se moli Atomu") svakako je bio pod utjecajem jednobožačke religije mazdeizma, a mnogi ga i poistovjećuju s Mojsijem jer je približno u isto vrijeme kada se Jahve ukazao Mojsiju u vidu plamtećeg grma koji ne izgara usnuo san u kojemu mu se ukazalo nepoznato božanstvo među šapama sfinge u Gizi i zahtjevalo od njega da štuje jednoga pravoga Boga. To kraljevstvo ušlo je kao savezna država u sastav Hattskog (Hittitskog) Carstva u 14. stoljeću prije Krista u kojemu se jedna država zvala Hattina. Hittiti (Hatti) su bili poznati graditelji s arhitekturom i kiparstvom u kojemu se nalaze oblikovni elementi tropleta. Njihovi stilirizirani reljefi (krilati lavovi, bikovi, razni natpisi i dr.) su preko Medije ušli u Perziju gdje i danas postoje velevrijedna umjetnička sačuvana djela.

Iz Hattine je bio i vojskovođa židovskog kralja Davida, Urije Hittitski kojega je kralj David (1006.-965. prije Krista) poslao u smrt i uzeo za ženu njegovu ženu Bat Šebu. Bat Šeba je bila jedna od žena kralja Davida i uz pomoć proroka Natana na samrti je nagovorila kralja Davida da svome sinu Salomonu ostavi izraelsko prijestolje koje je kralj David već namijenio svom najstarijem sinu Adoniju od žene Hagite. Tako se dogodilo da je od Hattitkinje (Hrvatice) Bat Sebe nastalo Davidovo potomstvo iz kojega će se za nešto više od tisuću godina roditi Isus Krist.

Zanimljivo je da su Hatti prvi na prostore Starog istoka donijeli čelik s područja današnje Bosne i Hercegovine što im je omogućilo bolju vojnu učinkovitost jer je oružje od čelika kudikamo ubojitije od dotadašnjeg oružja od bronce i bakra. Čelik je prvi puta proizveden u Glasnici nedaleko od Sarajeva, a prije Hatta su ga prvi upotrijebili Borani (Makedonci su podrjetlom Dorani, a Doranin je bio i Herodot) negdje oko 1200. godine prije Krista, koji također potječu iz hrvatsko-dinarskog podneblja (isto kao i Kelti i Gali, pretci zapadnoeuropske skupine Gaelika, Breuki, pretci Britanaca, Katari, pretci francuskih Katara, Agrijani, pretci Angra, Japodi koji su naselili jug Italije, Skordisci, pretci današnjih Škota koji su s prostora Podunavlja odselili na zapad Europe, dok su Arvati, Nerentani sa srednje obale Jadrana i Cerauni po kojima je nazvana Crvena Hrvatska ostali na prostorima hrvatskih zemalja). Dorani su s moćnim oružjem krenuli na jug i stvorili buduću grčku civilizaciju. U arhitekturi su prepoznatljivi po čuvenim dorskim stupovima, a i osnivači su grčkih gradova Atene, Knososa i Mikene. Homer u Ilijadi spominje plavokose brončane ljude koje naziva Danajcima, osvajačima starih prostora Grčke, u stvari ljude s obala rijeke Dunava.

Zadnji hattski vodja zvao se Ukromir (otuda je jasnije kako se uobičajio završetak osobnog imena kod Hrvata : Branimir, Krešimir, Zvonimir). Njega su zarobili Rimljani, a država je prestala postojati. Hattina se nalazila na zapadnom dijelu današnje Sirije, pokraj Tiberjadskog jezera na kojemu je Isus Krist učinio svoja najveća čudesa, stišavanje vjetra, čudesno hranjenje pet tisuća ljudi s dvije ribice i dva kruha, čudesni ribolov, hodanje po vodi i drugo.

Dio Huravata (Hrvata) koji je naselilo Armeniju i južno Zakavkazje do Crnoga mora također osniva novo Kraljevstvo Huravat (u Bibliji se to kraljevstvo naziva Ararat) koje u 8. stoljeću prije Krista postaje najjača sila na Starom istoku. Danas se jedan kotar u Armeniji zove Arvat. Ovo kraljevstvo poznato je u povijesnim zapisima i kao Kraljevstvo Urvartu, Uruatru, Urartu ili kao Vansko Carstvo (po biblijski poznatom jezeru Van). U 6. stoljeću prije Krista ulazi u sastav iranske hrvatske države Harahvaitije pod stijegom šahovnice i tropleta. Država Harahvaitija, najveća država za vrijeme kralja Darajavauša (Danja) Velikog (522.-486. godine prije Krista), postaje sastavnica Perzijskog Carstva, odnosno perzijske zajednice država.

Najpoznatiji narod u Perzijskom Carstvu svakako su Medijci koji su u Ariju došli također s “Balkanskog” poluotoka (hrvatskog dinarskog prostora). Najveća koncentracija dinarskog tipa (homo europeanusa) osim u Panoniji upravo je na području Medije (današnji Kurdistan i Armenija). Medi su sami sebi promijenili ime, vjerojatno posredstvom poznate legende o Medeji, ženi Jasonovoj, koja je na kvarnerskim otocima ubila svoga brata Apsvrtusa, tako da Arijevci postaju Medijci. Legenda o Jasonu i Medeji je priča o nastajanju Europe. Medeja je bila kći kralja Ajeta, unuka Helija (Sunca), čarobnica koja je pomogla svome mužu Jasonu i ostalim mitskim moreplovcima (Heraklu, Kastoru, Orfeju i dr.) da dođu do zlatnog runa koje je bilo obješeno u Svetom gaju boga Aresa, a čuvao gaje divovski zmaj. Otok na kojemu su se Jason i Medeja dokopali zlatnog runa je legendarni otok Kirka (na njemu je mnogo kasnije i svoje poznate zgode doživio Odisej), a prema svim pretpostavkama to je otok Lošinj. Kući su se vraćali rijekom Dunav i tada počinju njihova višegodišnja lutanja i prema legendi nastanak naroda Meda. Praktički se govori o spoju urođenika Dinarca Jasona i iranske došljakinje Medeje iz kojeg je i nastala dinarska Hrvatska kao rasadnica naroda Europe. Naziv rijeke Dunav dolazi od staroiranske riječi danuva što znači rijeka.

Medeja je bila država plemenski udruženih država, a najpoznatiji narodi tog medijskog kruga (medskih plemena) su Struhati (Hrvati) i Magi (poznati po sveta tri mudraca-kralja koja su se prva došla pokloniti tek rođenom Isusu u betlehemskoj štali). Glavni grad Medeje bio je Hangmatan (što znači mjesto sastanka). Odjeća Medijaca je bila odjeća iranskog plemstva, gotovo identična slavnim hrvatskim ogrtačima zvanima surka. Danas je „medska kapa" (keča) kao tradicija zadržana još jedino kod Albanaca.

Kraljevstvo Judeju je 585. godine prije Krista osvojio babilonski vladar Nabukodonozor, a Salomonov hram su Babilonci u potpunosti razorili. Židovsko plemstvo, sve sposobne vojskovođe i ratnike kao i sve poznatije obrtnike Babilonci su odveli u ropstvo u Elam (današnju provinciju u Khuzestanu u Iranu). Medija se prva oslobodila asirske vlasti 612. godine prije Krista zauzevši zloglasnu asirsku prijestolnicu Ninivu i osvojila Elam, a Mediju je perzijski kralj Kir Veliki pripojio u jedinstveno carstvo. Kiru Velikom je žena bila Medijka, kneginja, kći kralja Astijaga, kralja Medijaca. Tako je i nastala poznata kraljevska loza Ahemenida koja je dvjesto godina vladala iranskim (perzijskim) carstvom. Nakon što je Kir Veliki osvojio Babilon 539. godine prije Krista, oslobodio je Židove od babilonskog ropstva i poslao ih nazad u Palestinu. Dio Židova ostao je u službi u perzijskom kraljevstvu u kojemu je poznata Židovka, biblijska Estera, postala supruga perzijskog kralja Ahasvera. Židovska Abrahamova religija u službi svojih proroka mnoga je vjerovanja tada poprimila od zarathruštranske religije, o čemu svjedoči i Stari zavjet, kao što se i niz perzijskih riječi ukorijenio u hebrejskom jeziku (Estera na perzijskom znači zvijezda).

Gore : Motiv na markama pokaziva reljef u živoj stijeni Baga Stana, danas Bisotun, Kralj Kraljeva Darije I. Veliki u 14 ploča teksta slavi svoju pobjedu.

Ploča ispod Darijevog lučonoše i kopljonoše, Gaubarve i Vindafarne, sasma lijeve napuknute ploče u lijevom gornjem uglu, opisuje 19. posljednju bitku i spominje nezamjenjivu pomoć svog oca bana Vištaspe i bana Harauvatije i vojskovođu Hrvata Vivanu, staroperzijski : harauvatim bandaka Vivana.

Kralj Darije drži lijevu nogu na prsima svećenika krivokletnika Gaumate, vođu pobune.

Na kraju reda uhvaćenih vođa pobune sa šiljastom kapom je kralj Skita, Skunša. Kralj Darije ispruženom desnom rukom prema znaku Ahura Mazde zahvaljuje Svevišnjem Gospodinu na milostima, junaštva, pobjede i jedinstvu kraljevstva.

Za vrijeme Darija Velikog koji je kao Medijac - Hrvat (Medijac Darije - nazivanje u Tori, u Knjizi Danijelova]) došao na čelo Perzijskog Carstva (u Darijevim vojnim postrojbama bilo je daleko više Medijaca nego Perzijanaca), za carstvo se uvriježilo nazivlje Darijevo Sveopće Carstvo (Svekraljevstvo). Darije Veliki poklonio je Židovima novac za obnovu porušenog Salomonovog hrama, a Hram su Židovi obnovili pod vodstvom Zerubabela i Jošue. Židovi su Darija Velikog i Kira Velikog nazivali Jahvinim štićenicima u čijim su carstvima imali sva prava za opstojnost svoje religije, što se zadržalo i u današnjem Iranu. Darijevo carstvo koje se tada rasprostirale na čitavom tada poznatom svijetu (Europa, Azija do Indije, Bliski istok i sjeverna Afrika) i obuhvaćalo sve stare narode, sastojalo se od dvadeset i jednog podcarstva, tzv. satrpatija. Jedna satrpatija pod nazivom Skudra obuhvaćala je područje jugoistočne Europe od Jadranskog do Crnog mora, pa sve do zapada Europe. Sjedište satrpatije Skudre nalazilo se na području današnje Bosne i Hercegovine. To je razdoblje novih velikih migracija. Nakon što su već oko 2000. godine prije Krista Hrvati-Medijci već naseljavali prostore od Karpata do Jadrana, vraćajući se u svoju pradomovinu na dinarsko hrvatske prostore, novi val povratka Dinaraca - Hrvata uslijedio je za vrijeme podcarstva Skudre.

Harauvatija je na istoku carstva za vrijeme Darija Velikog također bila jedna satrpatija (praktički su dvije od dvadeset ijedne Darijeve satrpatije, najvećeg carstva u povijesti, bile hrvatske, Skudra i Harauvatija) čiji je dokaz uklesan u stijeni brda Bagastana, 450 kilometara od Teherana na staroperzijskom, elam-skom i akadsko-babilonskom pismu. Zapisano je ime tadašnjeg kralja Harauvata Vivana (530.-490. prije Krista) gdje na Darijevom proglasu piše da je bio ban u Perziji i kralj u Harauvatiji. Svako carstvo plaćalo je porez „kralju kraljeva", Dariju I. Velikom, tako da je podcarstvo Harauvatiš (Harauvatija) plaćalo 600 talenata, a Skudra (Šaka) 250 talenata.

Poznato je za najvećeg kralja u povijesti, Darija I. Velikog, što je prvi dao kovati zlatnike najveće moguće kakvoće (dvadesetka-ratno zlato) sa svojim likom na novcu. Bio je to prvi državni novac s vladarevim likom uopće. Darije Veliki je bio i veliki graditelj te je pod njegovom vlašću sagrađeno mnogo lokalnih i međunarodnih sustava komunikacija (ceste, državna pošta, novčarski sustav plaćanja, obavještajna služba, plovni putevi i dr.). Za vrijeme kralja nad kraljevima, Darija Velikog, iskopan je Sueski kanal, dvadeset i tri stoljeća prije nego stoje ponovo prokopan, stoje u svojim zapisima potvrdio Herodot oko 450. godine prije Krista pišući o kanalu dugom četiri dana plovidbe u kojemu su mogli ploviti dvije trijere s veslima, jedna pored druge. Prilikom izgradnje Sueskog kanala 1866. godine nedaleko od oznake 133. kilometra pronađen je proglas kralja kraljeva u kojemu dio teksta glasi: „Kralj Darije proglašava: Ja sam Perzijanac i s Perzijancima sam osvojio Egipat. Ja sam zapovjedio da se ovaj kanal iskopa od rijeke Nila, koja Egiptom teče, pa do mora, koje počinje od Perzije. Kanal je sagrađen tako kako sam ja zapovjedio."

Nakon što je Aleksandar Makedonski, koji je divljački rušio i uništavao sve pred sobom, osvojio Harauvatiju 329. godine prije Krista, Harauvatija ponovo postaje samostalna država u 1. stoljeću prije Krista u sklopu parskog (perzijskog) kraljevstva. Kada su Parsi ušli u Harauvatiju, većina Hrvata napušta svoju državu i osniva Bosporsko Kraljevstvo na ušću rijeke Tanais (Don) u Azorsko more. Iz vremena Bosporskog Kraljevstva pronađene su dvije mramorne ploče (2.-3. stoljeće) s imenima Horosstos (Hor-sat, Horvat) i Horoathos (Horoat, Hrvat). Na jednoj uklesanoj ploči koja je stajala na državnoj zgradi u Tanaisu uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata (ime Sauromat je rimskogrčka izvedenica imena Hrvat nastalog od ranoarijevskog imena Sarasvati) uklesan je naziv Svnodos Horouathon (hrvatski sabor). Tekst na drugoj ploči počinje riječima Bože Svevišnji, udjeli blagoslov, a napisan je na tada svjetskom, starogrčkom jeziku. Ovaj tekst ima i mnogo veće značenje jer dokazuje jednobožačko vjerovanje Hrvata već u 2. stoljeću (kršćanstvo ili zaratustranizam). Na istom području iz 2. stoljeća pronađen je pehar s hrvatskim grbom i šahovnicom.

Zanimljivo je da je trebalo više od stotinu godina nakon što su ruski carski arheolozi pronašli tanaijske ploče, a knjige ruskih arheologa stajale su zapakirane, neotvorene u JAZU i današnjem HAZU, da netko iz Hrvatske uopće bude zainteresiran vidjeti kako izgledaju i odliti kopije te neprocjenjive povijesne baštine (900 godina starije od Bašćanske ploče). Važno je bilo tih stotinu godina da se krivotvori i objavi sve ono što je uopće mirisalo na Južne Slavene, na isti srpskohrvatski narod i srpskohrvatski jezik i pismo. Tanaijske ploče su zaslugom bivšeg veleposlanika Biščevića dovezene iz Rusije gdje su izlivene kopije i postavljene na pročelje dvorca Gredice u Zaboku. Tek se nedavno za gipsane kopije našlo mjesta i na pročelju zgrade HAZU. Orginali se čuvaju u muzeju Ermitraž u St. Petersburgu.

Zadnji spomen hrvatskog naroda na prostorima pradomovine zapisao je sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine, gdje spominje junački konjički narod Hrwts na obalama Azovskog mora.

Najstariji zapis o hrvatskom grbu na keramici je sa svetišta u Vučedolu, približno 2800. godina prije Krista, poznatiji kao zapis vučedolske kulture (nikada je nitko nije nazvao starohrvatska kultura). Zanimljivo je da se vučedolska kultura do kraja Drugog svjetskog rata nazivala slavonska kultura, a pod tim je imenom bila poznata u svjetskoj literaturi. Komunistički slavisti rado su prihvatili sugestiju Nijemca Roberta R. Schmidta koji je i otkrio 1938. godine slavonsku (vučedolsku) kulturu i prihvatili promjenu nazivlja iz slavonske kulture u vučedolsku kulturu.

Vučedolce su čak proglasili Grcima. Nikoga nisu zanimale šahovnice koje su Vučedolci često izrađivali na keramici i čiji se simbol ukrasa i modela u kontinuitetu nastavio do današnjeg doba. Danas je genetička struktura stanovništva Hrvatske nepobitno dokazala da su Vučedolci preci današnjih Hrvata, ali nazivlje vučedolska i dalje je ostalo.

Na huritskom prostoru pronađena je šahovnica u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. godine prije Krista. Iz približno 900. godine prije Krista pronađen je hrvatski grb na obrednoj vazi s kljunom za lijevanje u Sialknekropoli kraj Teherana, zatim na grobnici Neapola Skitskog s Krima iz 1.-3. stoljeća prije Krista, itd. Crveno-bijela polja označuju strane svijeta (zapad i jug), ali bijela boja također označava Svjetlo i sinove Svjetla, dok je crvena boja znak života. Zanimljivo je daje na grobnici Neapola Skitskog hrvatski grb počinjao s bijelim poljem. Cetingradski grb također je počinjao prvim bijelim poljem, kao i grb na pročelju crkve svete Lucije u Jurdanovu na Krku. Nije teško naslutiti da je početak crvenog polja na današnjem hrvatskom grbu samo politička odluka jer ništa nije smjelo biti identično kao u „omraženoj" Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Zlatni lanac hrvatskog imena koji povezuje ranoarijevske Sarasvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako : SaRasVATi (sanskrt), H(A)RahVAiTi-AuRVAT-HARVAT (zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), ARaQuUTtu (asirski), ARroMATi -Ha-RrauMATiš -ARraoVATiš -H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš -H(A)RauVATaiia -H(A)RahVATiš- H(A)RauVATiya -H(A)RauVATim - ARruVAuTti -H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ARrahUTti (akadsko-babilonski), izgovaralo se H(A)RVAT i HRVAT, HRUhATti (aramejski), HoRoHoAD, ARiVATes, ARViATes (latinski), HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, 2.-3. stoljeće), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), CRUATorum (Šopot, 9. stoljeće), HRoBAToi, čitaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porflrogenet, 10. stoljeće), HARVAT-HORVAT-HRVAT (današnji oblici). Naziv hrvatskog imena na brojnim mjestima i zemljopisnim područjima Starog istoka i Azije sačuvalo se do današnjeg dana : Chrovat (Indija), Horbata i Horvat (sela u Izraelu), Harvat-Sedom i Harava (doline u Izraelu), Horbat i Arwad i Arwata (Sirija), Harw, Arbat, Hirwat, Harawit (Kurdistan), Horbat (Libanon), Harvat el Ghor (područje Mrtvoga mora) i drugi.

Možda je najveću potvrdu poveznice hrvatsko-iranskih korijena istaknuo iranski veleposlanik Mohammad Asavesh Zarchi koji je samo potvrdio da i danas u sjeveroistočnom Iranu postoji područje koje se zove Hrvat.

Ostali oblici evolucija imena Hrvat kroz gotovo šest tisućljeća, od arijske riječi Sarasvati, rabili su se nazivlja: Aruvat-Harahvaiti-Aurvat-Harauvatim-Harahvat-Horohvat-Arivates-Horvathos-Hrovatoi-Crvat-Krobat-Croat-Hervat-Hirvat-Arvat-Rvat. Ako s današnjim Hrvatima povežemo i ostala hrvatskodinarska plemena, možemo brojno nazivlje i popuniti s Hatti, Hittiti, Hatiari, Hatuari, Arihati itd.

U ovom povijesnom sažetku arijsko-hrvatskog, medsko-hr-vatskog prikaza postojanja hrvatskog naroda, čemu se masonski panslavisti još i danas žestoko opiru, vidljivo je daje hrvatski narod jedan od najstarijih naroda na svijetu. Što se tiče Europe, genetika je dokazala da su Hrvati poslije Baska najstariji narod u Europi, oko 24.000 godina (baski genetski haplotip pojavio se pred 40.000 godina).

Za istinu hrvatskih indoarijevskih korijena u nedalekoj prošlosti su znanstvenici i povjesničari bili proganjani i zatvarani, a poneki i ubijeni, kao stoje dr. Milan pl. Šufflay i Ivo Pilar u Kraljevini Jugoslaviji, a Ivo Guberina, Kereubin Šegvić i Mihovil Lovrić u komunističkoj Jugoslaviji).

Šufflay je bio veliki borac istine kojom se suprotstavljao ideji Velike Srbije iznoseći povijesne činjenice o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj i povezivanje zaratrustranske religije s iranskim korijenima. Posebice je aktualizirao pitanje Crvene Hrvatske (od Neretve do Drača) i zato bio mučki ubijen. Ubojstvo je izvršio policijski agent i plaćenik Branko Zwerger 19. veljače 1931. godine po naredbi Nikole Jukića, pripadnika prosrpske organizacije Mlada Jugoslavija, a plan je razradio tadašnji vojni zapovjednik Zagreba Beli Marković. Pravda je ipak zadesila ubojicu Zwergera jer su ga deset godina kasnije ubili ustaše. Svećenika, profesora Kerubina Šegvića, starca od 79 godina, komunistički režim je odmah poslije Drugog svjetskog rata osudio na smrt samo zato što je bio pristaša ,,gotske teorije" o podrijetlu Hrvata. Izašao je članak u tadašnjem Omladinskom listu pod nazivom Narodni sud je neumoljiv. U tom članku punom prezira i ismijavanja prof. Šegvića među ostalom bilo je i rečeno da je on „...stari svećenik, koji naliči na majmuna, začetnik takozvane gotske hipoteze o podrijetlu Hrvata..."

Kao velikih boraca za Hrvatsku treba se prisjetiti bar još nekih : dr. Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Filipa Lukasa, Mile Budaka, Antuna Gustava Matoša i dr. Oni rijetki koji su za vrijeme komunističke diktature pisali o istinskom podrijetlu Hrvata (fra S. Grubišić u svom djelu Od pradomovine do domovine, objavljene u Chicagu 1979. godine i fra Dominik Mandić u djelu Srbi i Hrvati, dva stara i različita naroda, 1971. godine) u komunističkoj Jugoslaviji nailazili su na osudu i svekoliku represiju uz nemogućnost da hvalevrijedne knjige dođu u javnost. Čudesno je da i danas krivovjerni slavisti čvrsto drže svoje katedre na hrvatskim sveučilištima, obnašaju vodeće dužnosti u znanstvenim ustanovama i školama grčevito braneći svoju slavistiku koja je nanijela toliko zla hrvatskom narodu, a pomoću koje će nas njihovi vladari, bar oni tako misle, lakše uvući u nove političke asocijacije s istočnim susjedima.

Kada je Aleksandar Makedonski 335. godine prije Krista razorio Svjetsko Carstvo Darija Velikog na prostoru bivše satrapije Skudre odvaja se tračka zemlja (današnji prostor dijela Turske, Grčke, Srbije i Bugarske), dok prostor između Karpata i Jadranskog mora pripada politički organiziranoj zemlji Panoniji. Na taj način se mnogobrojni hrvatski migracijski korpus razdijelio na dva dijela: europski i perzijski. Europski hrvatski korpus (Panonija) kroz stoljeća će doživljavati osvajanja Rima, Bizanta, sjevernih slavenskih država da bi je Mađari u 9. stoljeću razdijelili na dva dijela. Perzijski hrvatski korpus nestajat će u nasilnoj helenizaciji i asimilaciji od drugih naroda Starog istoka do konačnog uništenja za vrijeme rimskog cara Trajana koji je 106. godine osvajanjem Zakavkazja uništio zadnju huritsku kulturu.

Zanimljivo je primijetiti daje dvanaest godina vladavine Aleksandra Makedonskog i dva stoljeća helenističke kulture imalo tako veliki utjecaj na sveopću europsku civilizaciju, a medu ostalim i na hrvatsku povijesnu znanost. Grci su primili u naslijede, odnosno oteli od najvećeg svjetskog carstva uopće, Perzije, sva znanstvena dostignuća u matematici, fizici, astronomiji, arhitekturi, povijesti, filozofiji, itd. Jedino što Grci nisu prihvatili od Perzijskog Carstva je jednobožačka religija zaratustraizam, vrlo sukladna, gotovo istovjetna Abrahamovim religijama, već su ostali vjerni svom poganstvu, krivovjerstvu i drevnoj grčkoj mitologiji. Tako se grčka mitomanska povijesna znanost sa svim znanstveno-filozofskim sadržinama gotovo ukorijenila u hrvatskoj kulturi pa se stječe dojam da je sve vrijedno što se dogodilo na našim prostorima počelo od vremena bezbožnika i silnika Aleksandra Velikog.

Ne treba nas čuditi zašto se tako opsežno u hrvatskim pučkim i srednjim školama uči o grčkoj mitologiji, grčkim mudracima i filozofima, grčkoj kulturi i znanosti. Gotovo da ne postoji pučkoškolac koji nije čuo za izmišljene grčke bogove Zeusa, Heru, Afroditu, Apolona, Posejdona i dr., za grčku povijest od herojskog doba (2000. godine prije Krista) do kraja helenističkog doba (146. godine prije Krista), za Trojanski rat i Prijama, Parisa, Helenu i Ahileja, za Ilijadu i Odiseju, Spartu i Atenu i sve one mudrace i filozofe. Pučkoškolac, ali i običan hrvatski građanin, koji tako dobro poznaje grčku povijest, poznaje i povijest Rimskog Carstva, Egipta i Babilona, ali tako malo zna o drevnoj hrvatskoj povijesti utkanoj u najmoćnije svjetsko Perzijsko Carstvo, o njegovim golemim znanstvenim, kulturnim i civilizacijskim dostignućima. Možda nikada nije ni čuo za kralja Kira Velikog i Danja L, kralja kraljeva, koje židovski proroci nazivaju Božjim pomazanicima. Gotovo da se u obrazovnoj povijesti ne uči o slavnoj hrvatskoj zemlji Panoniji!, o hrvatskom Iliriku, o njihovim vladarima, kulturi i civilizaciji.

Postoje dva razloga zastoje to tako. Prvi je borba Luciferovih sljedbenika na našem planetu protiv svih abelovaca, kako bi se u tom vječnom ratu ostvario Novi svjetski poredak na čelu s kraljem Luciferom. Da bi svjetsko masonstvo u službi Antikrista taj cilj moglo ostvariti, potrebno je u ljudske glave usaditi potpuno suprotne vrjednote od istinskih Božjih vrjednota. Zato, medu ostalim, treba slaviti izopačenu helensku civilizaciju, u njezinim bogovima i filozofima treba naći kamen mudrosti, a u njihovom okrutnom društvenom robovlasničkom sustavu naći željenu kolijevku svjetske demokracije. Nužno je vladarima svijeta da duh sotonizma, magije i ezoterije uđe u ljudsku dušu preko poganskog i krivovjernog Rimskog Carstva, hedonističkog i okultnog Babilona i mitološkog i sotonskog Egipta. Stoga sve druge drevne civilizacije, uljudbe i jednobožačke religije u svjetskoj povijesnoj znanosti moraju ostati nevažne i sekundarne za tijek razvoja čovječanstva, a nepoznate za ljudsku dušu.

Drugi razlog je službena povijest naših hrvatskih kainovaca, masonskih slavista za koje je grčka krivo vjerna civilizacija njihova Biblija, a hrvatska bogata kulturna baština prije dolaska njihovih Južnih Slavena baština isključivo grčke, rimske ili neke druge strane civilizacije. Njihov panslavenski pragmatizam u zadnja dva stoljeća u službi vladara svijeta i srpskog hegemonizma sustavno je gušio svaku povijesnu istinu o stvarnom podrijetlu velikog hrvatskog naroda te o potpuno raznorodnoj genetičkoj pripadnosti Hrvata i Srba. Njihovi vladari stvarali su godinama nemali broj, od hrvatskih intelektualaca, političara i uglednika leminge (mali glodavaci poznati po tome što slijepo prate jedan drugoga kada se bacaju s litice u sigurnu smrt iako su svjesni svoje pogibelji), a od prostodušnog hrvatskog puka papagaje i zombije.

Panonija je tada obuhvaćala današnju Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, zapadnu Mađarsku, dio Slovenije, istočnu Austriju i Beč, Kosovo, sjevernu Albaniju, zapadni dio Srbije i Makedoniju do vremena kralja Filipa, oca Aleksandra Makedonskog. Žitelji Panonije, Iliri, naselili su čitavu sjevernu stranu talijanske „čizme". Stoga povijesno gledano, ako je Galija postala Francuska, Panonija je postala Hrvatska. Plimije Stariji konstatira u svojim povjesnicama da su Panoniju s obje obale rijeke Save naseljavala plemena Arivatis. Kroz Panoniju su prolazili najvažniji trgovinski putevi, od plovne rijeke Dunav do jantarske ceste koja je povezivala Rim s Baltikom (u austrijskom Gradišću je dobro očuvan dio ceste u Mučindrofu). Stanovništvo Panonije je starosjedilačko stanovništvo Dinaraca-Hrvata s doseljenim medsko-hrvatskim stanovništvom iz Perzijskog Carstva, potomcima starih Dinaraca, a govori jezikom medskih doseljenika koji možemo zvati panonski jezik. Sačuvano nazivlje imena medskih doseljenika je zagrebačka gora Medvednica (medvjed je simbol Medijaca). Stanovništvo Panonije se naziva Iliri (povjesničar Herodot poistovjećuje nazive Iliri, Veneti i medski doseljenici) i živi u heterogenim skupinama plemena (Liburni, Japodi, Peonci, Histri, Dal-mati, Daorsi, Ardijevci, Plereji, Mezeji, Taulanti i drugi) i plemenskih saveza do 250. godine prije Krista kada žive u organiziranoj državi. Zanimljivo je za Ilire što su prvi nepobitni dokazi u svijetu u vezi proizvodnje alkoholnih pića potvrđeni upravo kod ilirskog plemena Taulanta, i to alkoholno piće medovina.

Vitezovi u Panoniji koji su nazivlje dobili po konjima su se u Medeji nazivali Hatti, dok su se u Panoniji, poglavito Bosni, nazivali Ari-Hati, Autari-Hati ili Daisti-Hati. Činjenica je da su ti isti Hatti (Hrvati) uzgojili prvu čistokrvnu pasminu konja, poznate bijele konje koji su se u antici nazivali nizanski konji, a kasnije su potpuno pogrešno nazvani arapski konji. Najstarija ergela takvih konja koje mi nazivamo lipicaneri, prema pisanju putopisca Herodota iz 5. stoljeća prije Krista, bila je nedaleko Đakova, u naselju Medijaca. Herodot nas podsjeća da su Medijci prvi izmislili medicago satiua (lucernu) za prehranu konja, a da su na našim prostorima prvi sađeni vinogradi, breskve, limuni, šipak, jorgovan, jasmin i mirta.

Prvi ilirski kralj bio je Agron koji je stolovao u gradu Skodri (Skadar na rijeci Bojani), a ilirska država postala je značajna pomorska sila Sredozemlja. Nakon smrti kralja Agrona 230. godine prije Krista, za vrijeme slavne ilirske kraljice Teute, Agronove udovice, počelo je rimsko osvajanje ilirskih područja. Rimljani su osvajali Ilirik postupno, komad po komad, pleme po pleme, da bi nakon osvajanja pojedinog plemena isto pleme upotrijebili za osvajanje drugih ilirskih plemena. Rim, do pada Kartage 146. godine prije Krista, nije imao snage za sveopće osvajanje Ilirika. Zbog toga je vjerojatno Katon Stariji, rimski senator i vojskovođa iz Trećeg punskog rata, sve svoje govore završavao: „Ceterum. censeo Carthaginem esse delendam. (Uostalom, mislim da Kartagu valja razoriti.)"

Za vrijeme neodlučnog kralja Gentiusa koji je gotovo podanički podnosio makedonsko-rimske sukobe, pljačku i osvajanje ilirskih područja i odvođenje ilirskog puka u roblje, pad Ilirije (južno od rijeke Save) bio je neminovan. Dogodio se 3. rujna 171. godine prije Krista. Bio je to pad bogate zemlje velikih ratnika koja je u to vrijeme imala dvjesto dvadeset ratnih brodova (stotinu više od slavnog kralja Tomislava jedanaest stoljeća poslije). Padom Ilirije Rimljani su osnovali svoju provinciju Dalmaciju na čije obale počinju naseljavati Latini i ostala romanska plemena. Dalmacija je zauzimala teritorij današnje Hrvatske južnije od rijeke Save, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, zapadnu Srbiju južno od Dunava, Crnu Goru, sjevernu Makedoniju i sjevernu Albaniju. Prema pisanjima svetog Jeronima, filozofa i jezikoslovca hrvatskih korijena (347.-420. godine), najsjeverniji veći grad Dalmacije bio je Stridon (današnja Banja Luka) u kojemu se sveti Jeronim rodio.

Sjeverni dio Panonije Rimljani su postupno zauzimali, a svoj prostor su zaokružili 34. godine prije Krista. Na tom dijelu su osnovali provinciju Panoniju koja je obuhvaćala prostor današnje sjeverne Hrvatske, zapadni dio Mađarske (do Dunava), istočnu Austriju, Vojvodinu, Slovačku i dio Slovenije. Zapadni dio Panonije nakon Dioklecijanovih reformi 297. godine Rimljani zovu Panonija Savia, prema rijeci Savus (Savi), a prostirala se od Karlovca i Banja Luke do Bratislave i zapadno od Dunava s gradom Bečom. Od rimskog naziva Savii ili Savensi poteklo je i zajedničko ime za narode koji su govorili sličnim jezicima, Savensi = Slaveni, stoje i danas ostalo u nazivlju država Slovenije i Slovačke i hrvatske pokrajine Slavonije. Ukrajinski monarh Nestor iz 11. stoljeća tvrdio je daje pradomovina Slavena rimska pokrajina Panonija Savia, a ne zemlja sjeverno od Karpata. Sasvim je izvjesno da sjeverno od Karpata nikada nije postojala nikakva izmišljena država Sveslavija, što nas i danas uporni Slavisti žele podučiti, već se sjeverno od Crnog mora nalazila skupina primitivnih slavenskih plemena doseljenih iz Panonije Savie koja je na tim prostorima živjela s avarskim plemenima.

U papinskom ljetopisu 641. spominje se prvi dodir Hrvata sa kršćanstvom. Tada je naime papa Ivan IV Dalmatinac poslao među Hrvate biskupa Ivana Ravenjanina što se uzima kao početak procesa pokrštenja. Drugi izvori  spominju opata Martina koji je nakon 3 god. boravka u Hrvatskoj doveo u Rim hrvatske maldiće zbog obuke kršćanskoj vjeri što je početak pokrštavanja.

Prihvačanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

PERZIJSKI I STAROHRVATSKI :

Perzijski i starohrvatski (pravi iranizmi i iranoturcizmi u hrvatskomu) : Perzijski (farsi/parsi; ISO 639-3: fas, engl. Persian language, njem. Persische Sprache, fran. langue perse, latin. lingua Persica, otočno-čakav. gan-peršiãn), je makrojezik kojemu pripada manji istočni iz Afganistana (danas kao parsijski ili afganski perzijski) i veći zapadni farsi iz Irana kao službeni jezik Irana. Pripadaju obitelji indoiranskih i indo-europskih jezika i to u istočne satem-jezike. U perzijski makrojezik spada desetak dialekata i mikrojezika : zapadnoperzijski-farsi
(Iran), istočnoperzijski jezik (Afganistan), tadjički jezik (Tadjikistan), hazaragi (Afganistan), ajmak (Afganistan), buharski (Uzbekistan), dehvari (Pakistan), darvazi (Afganistan) i pahlavani (Afganistan).

Povijest skupine iranskih jezika započinje još u sedmom stoljeću prije Krista. Perzijski je najvažniji u skupini iranskih jezika i jedini za koga je, na osnovu pismenih spomenika sigurno dokazano kako je postojao kao stari, pa jezik srednjeg doba i suvremeni jezik. Kao indoeuropski jezik, perzijski ima određenih fonetskih sličnosti i s ostalim jezicima iz indo-europske porodice, a najviše s engleskim i francuskim. S francuskim ga vezuje način naglašavanja većinom kod posljednjeg sloga, a s engleskim nejasno izgovaranje samoglasnika, kao i određeni drugi elementi. Perzijski jezik je u svomu poviesnom razvitku imao tri glavna razdoblja :

- Staroperzijski jezik iz doba Ahemenida (npr. Darijevih Behistunskih natpisa),

- Srednji ili klasični perzijski jezik (pahlavi) iz doba Sassanida,

- Novoperzijski jezik ili farsi : novoperzijski jezik počinje od prihvaćanja arabske abecede oko 650. godine po Kr., kad je u doba početka islamskog utjecaja primio arabsko pismo i veliki broj arabskih riječi (dosad oko 2/5), prerastajući u jedan iznimno bogat jezik. Perzijski jezik je pretrpio male promjene kroz cijelo zadnje tisućljeće, pa obrazovani Iranac može čitati rukopise sastavljene stoljećima ranije bez posebnih teškoća.



Sličnost farsi-hrvatski :

Kad se govori o riječima orientalnog podrijetla nazočnima u hrvatskom jeziku, pritom se najčešće misli na turcizme. U rječniku stranih riječi dr. B. Klaića uz ovaj pojam stoji slijedeća objasnidba: »Turcizam : riječ ili izraz turskog porijekla«. Međutim, treba dodati da su kod nas tzv. 'turcizmi' tek zajednički šablonski naziv štokavaca za sve riječi orientalnoga tj. turskog, perzijskog i arabskog podrijetla, koje su većinom kasnije preko turskog jezika počele prodirati u slavenske jezike pa dijelom i u hrvatski (izim Jadrana gdje su ipak neki arabizmi puno stariji srednjovjeki: vidi Arabski i starohrvatski). Sustavno širenje novovjekih turcizama je započelo širenjem Osmanskog Carstva na Balkan i trajalo je kroz više nedavnih stoljeća. Time su se i mnoge riječi izvorno perzijskog porijekla naknadno ukorijenile kao turcizmi i u hrvatskom jeziku tj. u štokavtini najviše u Bosni (vidi o tomu pobliže: Turski i jugohrvatski).

Ovaj se tekst ne bavi novijim turcizmima perzijskog podrijetla u hrvatskomu (tj. većinom u bošnjačkom jeziku). O južnoslavenskim tucizmima općenito već postoji mnogo ozbiljnih studija, a tu se razmatraju mogući utjecaji staroperzijskog jezika na hrvatski koji su započeli mnogo ranije prije dolaska Osmanlija. Ako se prihvati hipoteza kako su Hrvati prije dolaska u Europu nastavali ozemlje današnjeg Irana (ili susjednog Afganistana), onda se sasvim prirodno nameće i pitanje jezika kojim su tamo govorili. Selidbom na zapad do krajeva gdje danas obitavaju, sobom su donesli i svoj jezik. Ipak unatoč brojnim izmjenama i stranim utjecajima koje je hrvatski pretrpio tijekom niza godina, uspio je zadržati neke riječi i oblike koji komparativnom analizom sa suvremenim perzijskim i staroperzijskim upućuju na moguću dublju srodnost ta dva jezika.

Riječi koje su niže navedene, samo su neki primjeri iz dostupne literature. Dublje sustavno izučavanje ovoga još nedovoljno istraženog područja zahtijeva timski rad stručnjaka iz starohrvatskog i staroperzijskog jezika, pri čemu bi svaka interdisciplinarna suradnja s povijesničarima, etnolozima i antropolozima bila dobrodošla. Mnogi stručnjaci unaprijed smatraju kako su neke donje podudarnosti tek slučajne, a ostale su rezultat dubinske srodnosti perzijskoga i hrvatskog kao dva indoeuropska jezika ali ne srodnija nego npr. hrvatski i latinski, - iako ova površna usporedba nije baš najprikladnija, jer perzijski i hrvatski ipak pripadaju istočnoj satem-grupi, a latinski drugoj zapadnoj grupi centum.



Povijesno udaljavanje :

Pored gornjih načelnih razmatranja, treba obvezatno uvažiti i realna povijesna zbivanja. Zato su klasični perzijski prije islamske arabizacije i klasični izvornohrvatski prije Vukove srbizacije očito bili značajno sličniji, nego što su danas novoperzijski farsi i vukovizirani novohrvatski standard. Zato novoperzijski rječnik sada sadrži čak oko 2/5 semitskih arabizama, a vukopisni novohrvatski standard oko 1/4 do 1/3 srboidnih balkanizama (ovisno o nametnutom pravopisu).

Rezultat tih zbivanja i naknadnih jezičnih promjena je, što je dosad kod nas perzijskomu ostala izrazito najsličnija varaždinska kejkavica, dok je od njega razmjerno najrazličitija istočnohercegovačka novoštokavština oko Vukovih Bileća. Drugi je problem koji se mora uvažiti što postoji dosta zajedničkih općeslavenskih riječi sličnih na široj satem-razini perzijskima, pa te nisu posebne iranohrvatske poveznice.



Starohrvatski iranizmi :

Od kasnijih klasičnih arhaizama, kod štokavaca su najstarije zastupljene tek antičke izoglose iz grčkoga i perzijskog jezika koje su zato naši štokavski lingvisti dosad najviše nabrajali i usporedjivali, a ove klasične iranizme u hrvatskom su već razradili npr. Ćurić (1991), Vidović (1991) i ini, pa se tu dajub tek neki glavni primjeri. Unutar hrvatskog jezika je klasičnim (predturskim) iranizmima po udjelu rječnika razmjerno najsiromašnija Vukovska novoštokavština (ijekavica), znatno je bogatija šćakavska staroštokavica, pa primorska čakavica, a izrazito je najbogatija kajkavica. Medju mogućim iranizmima kod nas se oni još najbolje mogu razlučiti po njihovom prostorno-zemljopisnom rasporedu :

- Tzv. "iranizmi" koji se nalaze u Iranu i Turskoj a zapadnije samo do Bosne, ali ih nema izvan bivšeg Otomanskog carstva na sjeverozapadu u kajkavskoj Hrvatskoj ni na jugozapadu uz čakavski Jadran, najvjerojatnije su tek kasniji iranoturcizmi uneseni s Turcima.

- Pravi klasični iranizmi se uglavnom ne nalaze u Turskoj a često niti u Bosni, nego odvojeno u Iranu, kajkavici, čakavici i ponekad u šćakavici, što su zamalo sigurni izvorni iranizmi.

- Dvojbeni mogući iranizmi (?) su nerjetko prošireni od Irana i Turske preko Balkana do Hrvatske i za takve je nesigurno jesu li nam stigli preko ranih Prahrvata ili kasnijih Turaka, pa su zato potrebne njihogve dublje poredbene analize.



Štokavski 'iranizmi' :

Naprotiv neki naši vukopisni novoštokavski iranisti, da dobiju što starije i "plemenite" arijske pretke, umjetno si nategnutim navlačenjem pridodaju lažne iranizme tj. često i novovjeke balkanske turcizme koji etimološki nemaju veze s grupom indoeuropskih jezika, što je očito iz poredbe tih dodatnih "iranizama" s rječnikom naših turcizama (npr. Škaljić 1985, Buljan-Klapirić 2001). Nakon islama od 8. stoljeća i u novoperzijski nadiru brojniji arabizmi i turcizmi koji sada dijelom zamjenjuju staroperzijske arhaizme (slično kao turcizmi i arabizmi u novomu srbohrvatskom). Zato današnji novoperzijski (farsi) više nije posve pouzdan dokaz za naše klasične iranizme.



Čakavski iranizmi :

Razmjerno najviše klasičnih indoiranskih arhaizama u 1/5 do 1/4 svog rječnika imaju kod nas osobito kvarnerski čakavci na sjevernojadranskim otocima, pa južnije na dalmatinskim otocima do 1/5 rječnika, a manje je indoiranskih arhaizama kod primorskih polučakavaca u obalnim gradovima i najmanje u nečakavskom zaledju. Ovdje se navodi niz starohrvatskih iranizama, čiji su iskon ideološki krivotvorili jugodogmati zbog ideje kako Hrvati ne smiju imati ranijih antičkih riječi, pa su ih lažno proglasili mletačkim romanizmima da skrate iskon hrvatskog jezika. Mletačka vlast sigurno nikad nije dosegla Indiju ni Iran i ove su 'iranizme' Mlečani dobili tek posredno, jer su naši čakavski oblici stariji i puno bliži staroistočnom izvorniku od mletačkih. Nakon te vukovske podvale su na stotine tih lažnih indoiranskih "romanizama" ukinute i izbačene iz hrvatskoga, pa u Jugoslaviji nasilno zamijenjene balkanizmima i turcizmima današnjeg 'standarda' koji su u hrvatskoj javnosti uglavnom bili nepoznati do 1918.

Zato se tu navode glavne jugomletačke krivotvorbe od 1918, prisilno ukinutih ranohrvatskih indoiranizama (zamijenjenih novim balkanizmima i turcizmima), a kojih je bilo najviše u bodulskoj čakavici (per.= klasični staroperzijski, av.= ranoantička Avesta, ved.= staroindske Vede, balk.= novi balkanizam): npr. ankora (sidro, balk. "kotva": veds. ankura), aša (osovina: veds. assa), bava (lahor, balk. povetarac: perz. bav), bavica (pirkanje, balk. "ćarlijanje": perz. bavek), bavat (pirkati, balk. "ćarlijati": perz. bavidan), arija (zrak: indoved. harija), balatura (volta-veranda: perz. balater), balaturica (voltica-verandica: perz. balaturek), barba (balk. "gazda": mitan. barba + perz. barbar), barka (brodica, balk. "ladja": perz. barkaš + egipt. baris), baril (bačva, balk. "bure": akad.+ sum. bariga), čapivat (loviti: perz. čapidan + veds. capati), drito (ravno, balk. "pravo": avest. drita), feral (lampaš, balk. "fenjer": akad. fera + etrur. pheri), gajba (turs. "kavez": perz. gaibe), gaštropan (hrušt-kornjaš, balk. "gundelj": perz. gazendran), guštat (uživati, balk. "prijati": perz. gušte), kalada (naoblaka: indoved. calatva), kantun (kut, balk. "ugao": indoved. kant), movit (micati-gibati, balk. "kretati": perz. movil), naranža (naranča, balk. "pomoranča": veds. naranga + perz. narangi), šijun (orkan-vihor: hetit. šiun + avest. siuni), taracat (popločiti, balk. "kaldrmisati": hetit. taratta + indoved. taranta), ura (balk. "sat": indoved. hora + litvan. oras), varda (utvrda, turs. "kula": perz. varda), vardica (stražarnica: perz. vardek), vardina (akropola-gornji grad: perz. vardana), veštit (balk. "odeća": veds. veštita), ...itd.



Kajkavski iranizmi :

U sjeverozapadnoj kajkavici je kod nas razmjerno najviše pravih iranskih arhaizama iz stare Perzije, kojima je još bogatija više nego čakavica, a daleko je iznad Vukove novoštokavštine gdje naši iranisti u tom smislu ustvari navode dijelom kasnije novovjeke turcizme iz Bosne što nemaju veze s indoiranskim rječnikom. To je bogatstvo kajkavskih iranizama povezano s indoiranskim etnonimom Horoathos iz azovskog Tanaisa u 2. i 3. st. Već i samo ime kajkavice je perzijskog iskona (a čakavice indovedskog), jer je ista naša zamjenica kay postojala i u staroperzijskom, pa još i danas u tadjičkom jeziku i modernom iranskom standardu farsi ona slično glasi kei (kao u našem Varaždinu). Zato tu našu kajkavsku zamjenicu ne rabi samo 3 miliuna naših kajkavaca + Slovenaca, nego još blizu 19 miliuna u Tadjikistanu i 78 miliuna u Iranu, ili ukupno oko 100 milijuna kajkavaca u Euraziji.

Po obliku i značenju su posve jednaki idući irano-kajkavski arhaizmi kojih nema Vukov štokavski standard, ali te imaju Iranci i kajkavci: babek, bebek, bedâk, če (ako), dekle (divojka), gaj, hura (perz. hurra), ki, kerber (osinjak), kup, mamek, šamlek, šira (sirutka), tekar, ... itd. Osim inih općehrvatskih iranizama, manjeviše slične specifično kajkavsko/čakavske i perzijske riječi zajedničkog iskona kojih nemaju jugo-štokavci, još su npr. cujzek / pulić: perz. kuzek (ždrijebe), drač / drača: perz. diraht (bodljasti korov), fiškal / udvetnik: perz. piškar (advokat), gajba / gajba: perz. gaibek (krletka), hasan: perz. hašan (koristan), hlače: perz. halač (hlače), hlačke: perz. halaček (hlačice), jezero: perz. hezare (= 1.000), mišek: perz. mušek (mišić), narda: perz. nard (greda), pajdaš: perz. padaš (sudrug), pohan: perz. pohtan (pržen), pusiti / busiti: perz. busiden (ljubiti), rešt / pržun: perz. gerešt (zatvor), rihtat: perz. rihtan (urediti), rubac / facol: perz. rupak (turski: marama), tutlek: perz. tutek (blesan), ziher / sigûr: perz. zikhar (sigurno), žuhki / zuhak: perz. zuhak (gorak) i još više stotina inih takvih irano-kajkavskih (i sličnih irano-čakavskih) riječi.



Noviji euroiranizmi :

Približno istodobno s posrednim turkoiranizmima od jugoistoka, k nama je takodjer zaobilazno stigla i druga novija skupina iranizama preko zapadnoeuropskih jezika iz njihovih dodira s novijom Perzijom. Za razliku od pretežno kulturnih turkoiranizama, ovi se česti suvremeni euroiranizmi većinom odnose na praktične, trgovačke i znanstvene pojmove, npr. balkon (perz. bala-khana), boraks (per. burah), derviš (per. darvish), karavana (per. karawan), kavijar (per. khaviyar), kiosk (per. khošk), nafta (per. naphta), naranča (per. naranga), pidjama (per. payamah), pistači (per. pistah), sandala (per. sandal), šah (per. shah), talk (per. talk = hr. milovka), tulipan (per. dulband), ... etc.



Posuđenice u perzijskomu :

Kao prastari uljudbeni jezik čija civilizacija traje već blizu 3 tisućljeća, perzijski je većinom posudjivao svoje rieči susjedima, a razmjerno manje od njih primao tudjice. Glavna i najveća iznimka je arabski iz kojega su u srednjovjekom perzijskom do danas nametnuti mnogobrojni vjerski i neki ini abstraktni nazivi, koji dosad čine čak oko 2/5 novoperzijskog rječnika. Naprotiv je perzijski dao susjednim mladjim narodima kao Arapima, Turcima i Mongolima brojne praktične, primjenjene, tehničke i znanstvene riječi. U najstarije doba na početku svog razvitka je staroperzijski posudio dosta riječi iz prapovjesnog samskrita i rane Mezopotamije: akadsko-babilonskog, aramejskoga, itd.

Naprotiv su srednjovjeki Turci još bili primitivniji nomadi pa su većinu iranizama oni posudili iz perzijskoga, u kojemu je zato razmjerno manje turcizama tj. mnogostruko manje negoli brojnih islamskioh arabizama. U novom vijeku su pojmovi za mnoge stručno-praktične pojmove već posudjeni u perzijski iz zapadne uljudbe osobito iz francuskoga, njemačkog i susjednog ruskoga, dok su najnoviji uglavnom tehnički pojmovi najviše došli iz anglo-američkog nazivlja.



Farsi : gramatika :

Sufiksi imaju posebno perzijsko oblikovanje, a broj prefiksa je mali. Glagoli mogu izražavati vrijeme i oblik, a slažu se sa subjektom u licu i broju. U perzijskom jeziku nema rodova pa ni zamenice nisu označene rodovima. Uobičajene izjavne rečenice imaju oblik "(S)(PO)(O)G“. To znači kako rečenice uključuju mogući subjekt, prilošku odredbu i objekt ispred obaveznog glagola. Ako je objekt specifičan, onda je praćen riječi rā i ide ispred priloške odredbe: "(S)(O+rā)(PO)G“.

Klasično perzijsko pismo se naziva pahlevi i blisko je armenskom pismu. Veći dio suvremenog persijskog jezika piše se modificiranim arabskim pismom. Latinica se rabib tek kao pomoćno sredstvo u transkripciji i informatičkim tehnologiama. Tadžički jezik, koji je narječje perzijskoga s ruskim utjecajima, piše se ćirilicom. Abeceda perzijskog jezika ima 32 arabska znaka i još 3 posebna znaka koja to zapravno nisu, nego su različiti pravopisni oblici za slova i u slučaju lām alefa je to ligatura.



Imenice :

- adrija/more : perz. daryā : more < srednjoperz. drayab < staroperz. drayah

- Bog : staroperz. bağ < sanskrit bağ

- ban : avestijski pāna < perz. bān: sufiks koji znači čuvar

- brat : perz. baradar < srednjoperz. brad(ar) < staroperz. bratar

- čuča : perz. đuđe

- jesen : perz. hazān

- kolač : perz. koluče (vrsta kolača)

- kuća : perz. kuče (kujče): malo naselje, staroperz. kuša, kušan

- govedar : perz. gāvdār (gāv: govedo, krava + dār: prezentska osnova od infinitiva daštan «imati, držati»)

- mate r: perz. i srednjoperz. mādar < staroperz. matar

- miš : perz. muš

- mozak : perz. magz < srednjoperzijski mazg < staroperzijski mazga-

- nov : perz. nov < srednjoperz. nōg < staroperz. nava-

- obrva : perz. abru (u množini: abrovān)

- pazuh : perz. bazu (nadlaktica)

- pusa : perz. bus, buse

- stan : perz. –stān (sufiks za mjesto): obitavalište, mjesto, npr. Armanestān: država Armena (Armenija), Ozbakestān: država Uzbeka (Uzbekistan)

- uši : perz. guš < srednjoperz. goš < staroperz. Guša

- vjetar : perz. bād < srednjoperz. vāt < staroperz. vāta

- žena : perz. i srednjoperz. zan < staroperz. žan

- zima : perz. zemestān: zem + sufiks za mjesto, lokaciju stān < samskrit hima: snijeg, hladnoća (himalaya: stan snijega, tamo gdje snijeg obitava)



Glagoli :

- ati, -anti, pehlevijski glagolski korijeni biti, perz. budan – konjugacija:

- sam, jesam perz. hastam     hasam

- si, jesi perz. hasti   hasi

- je perz. hast ili ast -e

- smo, jesmo perz. hastim  hasim

- ste, jeste perz. hastid  hasid

- su, jesu perz. hastand   hasand

- dati: perz. dadan, prezentska osnova: deh < srednjoperz. prezentska osnova dad < staroperz. prezentska osnova data-, imenica: dade

- derati, perz. daridan, prezentska osnova: dar

- čamiti, perz. čamidan, prezentska osnova: čam

- goriti, perz. goridan ili gor gereftan, prezentska osnova: gor, imenica gorre

- htjeti, perz. hāstan – konjugacija:

- hoć(u)   perz. xāh(am)

- hoć(eš)  perz. xāh(i)

- hoć(e) perz. xāh(ad)

- hoć(emo) perz. xāh(im)

- hoć(ete) perz. xāh(id)

- hoć(e)   perz. xāh(and)

- kušati, pokušati, perz. kušidan, prezentska osnova: kuš

- lajati, staroperz. lāidan, prezentska osnova: lāj

- lizati, perz. lisidan, prezentska osnova: lis

- napisati, pisati, perz. neveštan ili nebeštan, prezentska osnova: nevis < pehlevijski perz. ni-pis < staroperz. ni-piš prefiks: ni + korijen: pais

- njušiti, novoperz. njušidan, prezentska osnova: njuš < perz. prezentska osnova: niyōš- < pehlevijski staroperz. prezentska osnova: niγōš < staroperz. prezentska osnova: nigauš

- peći, staroperz. pazidan, prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati-

- pohati, perz. pohtan (pazidan), prezentska osnova: paz, < pehlevijski perz. glagolski korijen pačati-

- živjeti, perz. zistan, prezentska osnova: zi < srednjoperz. Ziwistan prezentska osnova: ziw < staroperz. Žiwistan, prezentska osnova: živ



Brojevi :

hrvatski I perzijski  I sanskrit  I Avesta

jedan I jek I eka I aeva

dva I do I dva I dva

tri I se I tri I thri

četiri I čahar I čatvar I čathwar

pet I panđ I panča I panča

šest I šeš I šaš I xšvaš

sedam I haft I sapta I hapta

osam I hašt I ašta I ašta

devet I noh I nava I nava

deset I dah I dasa I dasa

dvjesto  dvist/devist  dvisata

- jedan, perz. (jek)dāne (književni), jedāne ili jedune (govorni): jedan, komad nečega



Upitne zamjenice :

- ča (što), perz. če ili či npr. ča je perz. (govorni) či-je

- ki (tko), perz. ki npr. ki (tko) je perz. (govorni) ki-je



Pridjevi :

- tanak, perz. tang

- više, perz. biš

- znan, perz. šenās < avestijski žnatar

- baština, perz. bāstān



Prijedlozi :

- iz (od), perz. az

- do, perz. tā



Sufiksi :

- ar, perz. kar ili gar: sufiks za zanimanje, kao u imenicama govedar, limar, itd. ili u perzijskom gāvdār lahimkār ili lahimgar itd.



Upitni prilog :

- kuda, perz. kođā (kodja)



Mjesni prilozi :

- ondje, perz. ānđā (onđā) ili āndjā (ondjā)

- ovdje, staroperz. avadā: ovdje



Literatura :

- A.K.S. Lambton : Persian vocabulary. Cambridge Univ. Press, 394 p. London-NewYork-Melbourne.

- Natel Khanlari, P., «Povijest perzijskog jezika I, II i III», Nashr-e Nou, Tehran, Iran, 1986.

- Dustkhah, J. «Avesta», Entesharat-e Morvarid, Tehran, Iran, 1995.

- Iranski Kulturni centar : Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb 1999.

- M. Vidović : Hrvatski iranski korijeni. Grgur Ninski, Zagreb 1991.

- M.N. Ćurić : Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zagreb 1991.

- M. Marčinko : Indoiransko podrijetlo Hrvata. Jurčić d.o.o., Zagreb 2000.

- A.Ž. Lovrić & M. Rac : Indoiranski arhaizmi starog istoka u kajkavskom leksiku. Zbornik simpozija KAJ, knj. III: str. 201-210, Muži zagorskog srca, Zabok 2010.

- Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata : Tko su i odakle Hrvati - revizija etnogeneze, Zagreb 1994.

- S.K. Sakač : Hrvati do stoljeća VII (zbornik radova). Darko Sagrak, Zagreb 2000.

INDOHRVATI I PRASLAVENI :

Na ukrajinskom prostoru Velike Hrvatske i zatim manje Bijele Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas su unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na obseg karpatske Bijele Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997, MAYOROV 2006). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje: nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, još postojao kao elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu. Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeći medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7.- 9. st. Iranohrvati već izgubili izrazitu dominantnu ulogu, tada je tek s pokrštavanjem prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskomu staroslavenskom okružju.

Pitanje podrijetla, pradomovine i starosti Praslavena je jedan od dosad najtežih, uglavnom neriješenih europskih problema poredbene slavistike i ranoslavenske povijesti. Nakon pojave slavistike kao struke od sredine 19. st., unatoč niza novijih pokušaja pa i višedisciplinarnih skupnih proučavanja, u ovom pitanju kroz 20. stoljeće još nema bitnijih pomaka, izim što razni auktori imaju o tomu često protivna mišljenja bez egzaktne dokumentacije. Dosad su već stotinjak slavista i povjestnika intenzivno proučavali razvitak Praslavena, pa je održan i niz slavističkih skupova. Najveći je napredak pritom postignut u rekonstrukciji i poredbenom poznavanju hipotetičnoga praslavenskog jezika, dok je za povijestno podrijetlo populacije samih Praslavena, unatoč svim naporima napredak ostao razmjerno skroman pa još nema značajnih poboljšanja glede sigurnijeg odredjivanja stvarne slavenske pradomovine niti jasnog omedjivanja njihove početne starosti. Zbog posvemašnjeg izostanka antičkih pisanih dokumenata niti sigurnih arheonalaza o Praslavenima, dosad ponudjena rješenja su uglavnom dvojbeno izvedena poredbenim domišljanjem i posrednim ekstrapolacijama, pa su bez obzira na razlike, uglavnom sva podjednako nesigurna. Zamalo jedina suvisla podloga za izvodjenje Praslavena dosad je uglavnom bila poredbena lingvistika, dok su nejezični pokazatelji za Praslavene iz inih struka ostali još uvijek dosta oskudni i nejasni.

Zato su starost i pradomovina ranih Slavena zasad daleko nesigurniji i puno lošije dokumentirani, nego li npr. podrijetlo i starost ranih Hrvata, koja je dosad bila najviše zakomplicirana baš zbog toga neriješenog pitanja Praslavena. Osobito su spram podrijetla Slavena kritički mladji američki istraživači, dapače dio njih sada već drže da je to pitanje dosad još nerješivo baš zato, što posebni zajednički Praslaveni u antici i ranije možda nisu niti postojali, nego su kasniji Slaveni tek naknadno slavizirani konglomerat raznorodnih antičkih plemena : U tom slučaju su pokušaji suvislog odredjenja izvornih Praslavena uglavnom uzaludni, više kao tradicijsko uvjerenje slavista, negoli stvarno dokazivi. Zato se odnedavna već predlažu radikalno novi pristupi podrijetlu i starosti Slavena, koji u europskoj slavistici većinom još nisu usvojeni. Ipak i u Europi već ima kritičkih prosudba, npr. HENSEL (1988) koji jasno kritizira dosad krajnje nesigurne i nejedinstvene zaključke o Praslavenima, dok KROCH (1994) smatra da raniji antički Praslaveni kao cjelina vjerojatno nisu postojali. Slična kritička stanovišta o antičkim Praslavenima i osobitoj ulozi ranohrvatskog jezika zastupa još pokojni prof. M. Yoshamya (u neobjavljenoj monografiji o Prahrvatima 1976).



Ranije kulture predslavenskog ozemlja :

Postoje doduše dvojbene poredbe rječnika, koje nastoje očekivane i poželjne ranoantičke Praslavene povezati čak s Etruščanima (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998) ili s ranoitalskim Venetima (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), ali zbog izostanka ikakvih pismenih dokumenata o tomu i udaljenosti ranih Slavena, ovo zasad više spada u znanstvenu fantastiku nezadovoljnih slavista bez ranije antičke predpovijesti. Naprotiv je na ranomu predslavenskom ozemlju puno vjerojatniji i realniji bar neki posredan kulturno-gospodarski utjecaj susjedne visoke civilizacije ranoantičkih Urarta, kao izdvojene najsjevernije države iz prapovijesti Starog istoka i time najbliže kasnijim Slavenima u istočnoj Europi. Ta planinska civilizacija Urartu ili Vansko Carstvo je proučena kasnije od drugih na Starom istoku i još početkom našeg stoljeća je bila skoro nepoznata, pa su i njezini mogući utjecaji na rane pretke Praslavena donedavna uglavnom zanemareni.

Država Urartu (biblijski Ararat, asirski Nairi) je postojala pod domaćom Kaldejskom dinastijom od god. 843.- 585. p.n.e. uzduž Kavkaza i južnog Zakavkazja (vidi pobliže ZIMANSKY 1985). U najvećem prostranstvu za cara Argišti Khaldi (781-753) to je onodobna velesila prednje Azije s najvećom vojskom prije perzijskih Ahemenida : tada se pruža od Abhazije i Dagestana pa do Sirije i Kurdistana, a poraženi vazali su onda još Asirija i rana Medija. Tada se kulturno-gospodarski utjecaj kavkaskih Urarta širi kroz Malu Aziju, istočnu Europu i raniji Iran, pa je vjerojatno morao doseći i do ranih Praslavena. Najuže je povezan s asirsko-babilonskom civilizacijom u Mezopotamiji, a zbog snažne metalurgije, drvne industrije i uporabe hidroenergije, to je u ranoj antiki bila najrazvijenija praktična tehnokultura prije Rimljana. Brojni urartski klinopisi (MELKIŠVILI 1960-1971) u njima dosežnom sjevernom Predkavkazju (do Azova i ušća Volge) još izravno ne spominju nijedan etnonim sličan samom imenu Slavena, ali se ipak unutar tog carstva već navode imena vjerojatno povezana s etnonimima Hrvata (Huratina) i možda još Rusa.

Sam urartski jezik je iz posebne alarodske skupine blizak današnjem lezginskom i sličnim kavkaskim govorima u Dagestanu, ali je gramatički bitno različit od slavenskih i inih indoeuropskih jezika. Ipak neki rani urartski gradovi imaju zamalo slavenska imena, npr. Kowinar, Rissani, Pasin, Welikuni, Wišewasi, Hurwasi, Jana, Siplja, Šipkur, Čanjun itd. Nadalje tri urartska cara nose imena Russa Khaldi : najpoznatiji Russa I. (735-714), pa Russa II. (685-670) i predzadnji car Russa III. (610-597). Takodjer je znakovito da vrlo slične prastare legende bar srednjovjekog podrijetla, o tri brata i sestri - osnivačima države postoje kako u Armenaca kao potomaka Urarta (MARR 1933-1935, SAKAČ 1940), tako i kod slavenskih Ukrajinaca (TRUNTE 1988, PAŠČENKO 1999) kao i kod naših kajkavaca. Zato ta carska imena, pa slični toponimi i ova legenda zajedno upućuju bar na prastare kulturne utjecaje Urarta spram kasnijega slavenskog područja kijevske Rus'i u Ukrajini. Još su brojniji mogući pokazatelji urartskih veza spram ranih Hrvata (MELKIŠVILI 1960-1971) : klinopisni Anali cara Sardura II. (753-735) iz mauzoleja Meher-Dur, opisuju silnu urartsku vojsku (čak 352.000 pješaka, 3.600 konjanika i 92 bojnih kola) pod znakovitim imenom Huratina i njihove bojovnike Huratele (= asirski Huradi). Neka urartska plemena (ZIMANSKY 1985) zovu se vrlo slično kao i kasnija starohrvatska: npr. Buliani (Buljani), Barzani (Borzan), Duklani (Dukljan), Gašani (Gašanić), Ibrisini (Ibrišimović), Khurele (Kurelec), Perwani (Pervan), Setini (Cetinić), Šupani (Županić), Wesani (Vesanić), itd. Zato je moguće da je još prije Ahemenida, dio ranih Prahrvata živio u Urartskom Carstvu, koje je nakon propasti god. 585. uključeno u Perzijsko Carstvo, odkad je većina ranijega urartskog pučanstva iranizirana.

Prvi poimence zapisani narod iz prapovijesti, izravno nastanjen na budućemu slavenskom ozemlju, bili su indoeuropski nomadski konjanici Kimerci (u Herodotu Kimmérioi, u asirskom klinopisu Gimirai), koji su približno od 12.- 8.st. živjeli u sjevernom Predkavkazju i istočnoj Europi. Od 8.st. p.n.e. na njih napadaju iz Turkestana slični indoeuropski nomadi Skiti, pa zato Kimerci u povlačenju provaljuju preko Kavkaza u Urartsko carstvo i onda sele kroz Europu na zapad. Potom u antici na istomu osvojenom prostoru sjevernog Predkavkazja i istočne Europe žive nomadski Skiti (perzijski Saka, grčki Skythoi, lat. Scithae), koji na Kavkazu uništavaju posljednjeg urartskog cara Sardura IV. (597-585) i razaraju Vansko carstvo. Skite na istom prostoru u kasnoj antici od 3. st. p.n.e. opet protjeruju s istoka indoiranski nomadi Sarmati (grčki Sauromátai, lat. Sarmatae), koji napokon sjeverno od Kavkaza pa oko Azova i Krima stvaraju prvu organiziranu istočnoeuropsku državu - Bosporsko kraljevstvo, čime napokon iz nomadske predpovijesti sjeverno sarmatsko primorje Crnog mora (Ukrajina) pismeno ulazi u antičko povijestno doba. Kulturno-gospodarski su rani Kimerci bili pod najjačim utjecajem Urarta i Asirije, a antički Skiti i Sarmati više pod utjecajem stare Perzije, Grčke i kasnije Rimskoga Carstva, kojem su bili vazali i napokon sudjeluju u njegovom rušenju.



Izravna dokumentacija za rane Slavene :

Stvarna je činjenica, da sve do 3. st. n.e. dosad još nije nadjen nijedan pravi raniji zapis koji bi posebno spominjao neke ranije antičke Slavene niti ikakav njima blizak etnonim, premda su karpatski krajevi potom obilno naseljeni srednjovjekim Slavenima, u kasnoj antici bar nakon Kristova doba bili već na graničnom rubu Rimskog Carstva i bolje poznati antičkim piscima. Na temelju brojnih zapisanih plemena i rijeka u rimsko doba od 1.- 3. st. (HERMANN 1988-1992), slijedi da je tada za Rimljane razmjerno poznato ozemlje dosezalo na sjeveroistoku do Baltika, južnog Urala i Aralskog jezera, a okolica Dunava, Crnog mora i Kavkaza bila je onda već dosta dobro opisana na latinskom ili grčkom, ne samo pojedini narodi i plemena nego i mnoga baselja. Zato se nameće ključno pitanje : zašto na tom već dosežnom području, ni klasični Grci niti Rimljani, pa ni sasanidski Perzijanci još uopće ne spominju nikakve slične Slavene? Iz svega toga logično slijede dvije moguće objasnidbe ranijeg izostanka Slavena iz svih poznatih antičkih dokumenata :

   a) - Ili rani zajednički Slaveni dotada još nisu ni postojali kao cjelovita imensko-jezična skupina tj. naknadno su slavizirani, odnosno:

   b) - Možda su ranije skupni Praslaveni većinom živjeli izvan poznatoga antičkog ozemlja, tj. negdje dalje na sjeveru Europe ili istočnije u Aziji, pa su se tek potom doselili do Karpata negdje u 3./4. stoljeću n.e. Niti za ovu drugu mogućnost dosad još nisu poznati neki sigurni pokazatelji.

Na sjevernom pontskom okružju, od ušća Dunava uzduž primorja Crnog mora i oko Azovskog mora do zapadnog Kavkaza, nadjeno je blizu 500 grčkih i latinskih nadpisa s antičkim navodima preko tisuću osobnih i plemenskih imena (LATYŠEV 1890). To je područje današnje Ukrajine i ruskoga sjevernog Predkavkazja, gdje bi se na tad poznatom ozemlju najviše mogli očekivali bar neki Praslaveni,- ali nijedno zapisano antičko ime onda još ne upućuje na nikakve slične Slavene. Čak i na 2 grčke ploče iz antičke luke Tanais na Azovskom moru, gdje se triput nedvojbeno spominje ranohrvatski etnonim Horoathos ili Horouathos, medju zapisanih tridesetak osoba nema niti jedne s nekim približno slavenskim imenom, nego su sva redom neslavenska tj. najviše indoiranska i dijelom grčka imena. Dapače, izričito imenovani gradonačelnik Hrvat očito još nije Slaven, nego ima tipično perzijsko ime : "Horoathos Sandarsios archon Tanaiton" = Hrvat Sandarzio gradonačelnik Tanaisa.

Nadalje i znakovite jezične poredbe zajedničkoga prirodnog nazivlja iz slavenskih jezika koje nas upućuju na rani praslavenski, daleko su bogatije za pojmove iz hladnije klime s pripadnom sjevernom florom i faunom iz vlažnijega šumskog pojasa, dok je skupno nazivlje iz toplijega sušnog podneblja uključivo južnu floru i faunu na sveslavenskoj razini vrlo oskudno i gdje postoji, tu je nejednako tj. često preuzeto iz južnijih neslavenskih jezika (BERNSTEIN et al. 1998). Ovo starije "zimoljubno" nazivlje još dodatno pojačava negativne naznake iz antičkih zapisa, jer isto znači da su rani Praslaveni i po jeziku prije živjeli negdje sjevernije izvan Kavkaza, Ukrajine ili Panonije, tj. podalje od poznatoga antičkog ozemlja - možda u šumskom području sjeverne Rusije ili zapadnog Sibira, sjeverno od nomadskih Kimera, Skita i Sarmata iz južno-stepskog pojasa.

Dok za ranije antičke Hrvate postoji bar dvadesetak dokumentiranih vladarskih zapisa od Perzijskog carstva do azovskog Tanaisa, o zajedničkom imenu Slavena u antici sve do 3. stoljeća n.e. dosad još nema nikakvih sigurno potvrdjenih zapisa. Doduše, poneki nestrpljivi slavisti koji su vrlo nezadovoljni izostankom traga očekivanih antičkih Slavena, etimološki navlače imena već poznatih antičkih plemena, da ih proglase navodnim "Praslavenima" protiv svih povjestnih dokumenata. Tako se npr. silom izvlači iz PTOLEMEJa u 2. st. kao da su navodno rani Slaveni bili antičko plemensko ime Suobénoi: Ovo je zapravo grčki sinonim za već poznato starogermansko pleme Suebi, što su ustvari kasniji srednjovjeki Schwaben u Njemačkoj,- a ne Slaveni. Zato od takvoga i sličnog nategnutog domišljanja etimologije ranijih antičkih Praslavena dosad još nema nikakvih ozbiljnih ni vjerodostojnih rezultata.

Najraniji već sigurno potvrdjeni etnonim Slavena (Sklauénoi - Sclaveni) koji se ne može zamijeniti s drugim etnogrupama, zapisao je po prvi puta tek u 4. st. Caesarius Nasiansis. Slijedeći u 6. st. Procopius i Jordanes navode Slavene uz Ante i Venete, s kojima ih izjednačuje dio današnjih slavista. Tada već počinju uzastopne provale Slavena poznatih kao Sklabanoi, Sklaboi, Sclavi preko Dunava na Balkan u 6.i 7. st., koje spominje niz bizantskih pisaca (WEISS 1988, GINDLIN et al. 1991), a takodjer rani arapski i perzijski pisci kao Saqlâb i Sakâlib, pa još u avarskoj inačici kao Saklaw. Zato tek razmjerno kasno, od 6. st. n.e. ulaze nesporni Slaveni kao novija etnogrupa od srednjeg vijeka u zbivanja europske i svjetske povijesti. Naprotiv se već medjunarodno priznati etnički rani Hrvati (Haraxvati-Haraquati) pojavljuju po imenu u povijesti daleko ranije tj. već od 33. - 31. st., a kao samosvojan narod s vlastitim ozemljem, vojskom i gospodarstvom barem od 6.st. p.n.e. Dakle sve slavenske države kasne za antičkom Hrvatskom (Harauvatya) puna dva tisućljeća, a za prvim zapisima prahrvatskog imena je prvi zajednički zapis Slavena kasniji čak za 4 tisućljeća. Zato je ovaj vremenski redoslijed odnedavna nemoguće izvrnuti, pa je izvodjenje Hrvata iz Slavena vremenski posve besmisleno. Nažalost to nije jedini slučaj vremenske megalomanije panslavista, koji slično tomu izvode iz nepostojećih kasnijih Slavena takodjer još prapovijestne Etruščane i ine starije narode, što već postavlja ozbiljne upite na znanstvenu vjerodostojnost takve 'akrobatske' slavistike.



Rani arheonalazi materialne kulture :

Suvisli arheonalazi materialne kulture, koji se razložno već mogu pripisati ranim Slavenima, dosad su poznati na budućem slavenskom ozemlju tek kasnije nakon Kristova doba, uglavnom od 3. st. n.e. Izuzev Hrvate i donekle Čehe, rani su Slaveni početkom srednjega vijeka po arheonalazima zajedničke etnokulture u doba propasti Rimskoga carstva razmjerno najarhaičnija etnoskupina u tadanjoj Europi, kulturno još dosta bliska hipotetskim Praindoeuropljanima. Sigurno još u Kristovo doba i jamačno par stoljeća kasnije sve do prve selidbe u 4./5. st., ranoslavenski pretci još uvijek žive uglavnom na predpovjestnoj razini željeznog doba (CHOPROVSKY 1979, ŠČUKIN 1990).

Takodjer i jezično su Slaveni razmjerno najmladja razvojna skupina medju Indoeuropljanima, pa tek u antičko doba njihovi pretci od susjednih Germana posudjuju obične životne pojmove kao npr. "plug", "kriška kruha" i slične (SIMEON et al. 1998, ZAGARINS et al. 1997-1998). Zato su krajem antike rani Slaveni izravno iz predpovijestnog željeznog doba prešli u srednji vijek, bez antičke razvojne faze koja je zasad medju Slavenima sigurno potvrdjena samo kod antičkih Iranohrvata, ali uglavnom izostaje kod inih Slavena. Vidljivo siromašni arheonalazi na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata, iz kasne antike i početka srednjeg vijeka uglavnom sadrže jednoliku nespecifičnu keramiku i razne metalne kopče, koje većinom odgovaraju ranoantičkoj razini jadranskih Ilira za cijelo tisućljeće ranije, ili prapovijestnih Iranohrvata čak za 2 - 3 tisućljeća prije srednjega vijeka.

Po manjim razlikama u inačicama nadjene keramike je moguće kod ranih Slavena prostorno razlučiti bar dvije etnokulturne podgrupe (SEDOV 1979), koje bi vjerojatno odgovarale zapadnoslavenskim Wendima i istočnijim Antima - odnosno politički prostori zapadne Bijele Hrvatske i istočne Crvene Hrvatske ili Antsko carstvo. Po ranoslavenskim arheonalazima zidanih temelja uglavnom iz poljodjelskih seljačkih naselja, vidljive su primitivne zemunice i skromne jednodjelne kućice bez pregrada s prastarim ognjištem, ogradjenim suhozidom u jednom kutu zajedničke kuće. Veće i složenije zidane zgrade tada su tek iznimno nadjene, samo u karpatskim gradinama ('gorodišća') koje se pripisuju doseljenim Iranohrvatima (GRALJUK 1997), a prate ih većinom orientalni arheonalazi Penkovske kulture s iranoidnim priborom, konjaničkim ostrugama, metalnim ukrasima itd.



Hipoteze i domišljanja o Praslavenima :

Dok su podrijetlo većine inih etnoskupina u Europi uglavnom odredjivali historiografi, pa arheolozi, antropolozi i tek onda jezikoslovci, paradoksalno je da su o starosti i smještaju Praslavena uglavnom odlučivali samo jezikoslovci, dok su ini nejezični pokazatelji koji s tim nisu u skladu, većinom zanemareni ili odbačeni. Zbog takva neubičajenog i jednostranog pristupa o podrijetlu, starosti i ranom razvitku Slavena su nastale bar dijelom dvojbene i manjeviše nestvarne predočbe, koje su nerijetko tek zanimljivi pokusi intelektualnih domišljanja bez historiografske, arheološke ni antropološke podloge. Osobito u novije doba su već niz slavista (manjeviše bezuspješno) nastojali zbog izostanka izravne dokumentacije, uglavnom jezičnim domišljanjem i poredbenim ekstrapolacijama izvesti bar neko moguće podijetlo Praslavena: npr. ABAJTY 1965, LEHR-SPRAVINSKY 1965, VANA 1970, GIMBUTAS 1971, WERNER 1971, BIRNBAUM 1971, 1987, 1988, TRUBAČEV 1974, 1980, 1982, 1985, 1991, BARAN 1978, SEDOV 1979, PENJAK 1980, IVANOV i TOPOROV 1980, FELAWKA 1997, BERNSTEIN i sur. 1998, ...itd. Njihove su prosudbe o mogućim Praslavenima vrlo raznolike i kontroverzne, pa većinom još nema ni približnog ukupnog slaganja glede starosti i pradomovine izvornih ranih Slavena.

Sve dosad je čak i samo ime Slavena ostalo prilično nejasnog postanka i unatoč raznolikim etimologijskim domišljanjima, još uvijek nema većinski priznate ni razložne objasnidbe slavenskog etnonima. Neki od predlaganih i dijelom neprihvaćenih izvoda su npr. slavenski "slava", pa "slovo" (riječ) ili antičko-romanski sclavus (sluga-rob) itd. (GIMBUTAS 1971). Starost postanka Praslavena se kod raznih auktora pomiče u najširem rasponu, od kasnoga 3. st. n.e., pa dvostruko ranije sve do II. tisućljeća p.n.e. Takodjer i glede iskonske pradomovine ranih Slavena dosad još nema ni približnog slaganja, pa početno ishodište prvih Slavena razni auktori uzastopce premještaju na širokim europskim prostorima, od Panonije do Baltika i istočnije do Urala ili Kaspijskog mora, a zamalo svaki predlagač samouvjereno nas uvjerava da je baš on u pravu, dok su ini pogrješni i neprihvatljivi. Zbog izostanka suvislih ranijih podataka, tu preostaje široko polje poluznanstvenoj mašti i većinom sve zaršava u ideološkom nadmudrivanju i verbalnim akrobacijama bez sigurnih rezultata.

Za razliku od spomenutih slavista, koji barem daju manjeviše vjerojatne ili barem moguće prijedloge, dio "hrabrijih" istraživača (i nestrpljivih amatera) u nedostatku suvislih podataka prije srednjega vijeka, iznose razne bizarne prijedloge kojima uljepšavaju navodno "slavnu" prapovijest najranijih Slavena, pa u hipotetske Praslavene pribrajaju čak i poznate antičke civilizacije. Tako bi po nekim auktorima Praslaveni trebali biti npr. rani talianski Veneti (Matej BOR, LENČEK 1990, GRAFENAUER 1990), pa Etruščani (BELOT i REBEC 1984, PAVLOVIĆ 1994, STOJKO 1998), Retoromani (PAVLOVIĆ 1994), itd. Za navodne pokazatelje se uglavnom zlorabe malobrojne slične riječi izmedju ovih poželjnih jezika i puno kasnijih Slavena, iako je takva etimologija poprilično rastezljiva i maglovita podloga za izvodjenje etnogeneze. Premda su neke posredne srodnosti moguće (osobito glede Retoromana što dijelom potvrdjuje i antropologija), danas je uglavnom sigurno da spomenuti stari narodi nisu bili izvorni Praslaveni. Zasad ipak ostaje jasna činjenica, da prije 4.st. n.e. još uvijek nema poznatog antičkog plemena niti ranijeg etnonima, koji bi se mogao sigurno i višedisciplinarno dokazati kao neki stariji predak ili barem bliži raniji srodnik kasnijih srednjovjekih Slavena.



Konglomerat Skita, Kelta, Balta, Ugrofina :

Da dosad nema tog novijeg i srednjovjekog zajedništva po bliskim slavenskim jezicima, ine maglovite sličnosti u predkršćanskoj pravjeri i dijelu zajedničkog folklora bile bi još posve nedovoljne za suvislo povezivanje Slavena i zasad još uvijek hipotetsko izvodjenje njihova zajedničkog podrijetla. Izuzev sličnosti jezika, ini nejezični pokazatelji starih slavenskih etnokultura više nas upućuju na postanak srednjovjekih Slavena iz heterogenog antropokulturnog konglomerata raznolikih antičkih plemena, koja su govorno povezana i slavizirana možda tek krajem antike ili početkom srednjeg vijeka. Danas je osobito izrazita antropo-demografska heterogenost Slavena u više biofizičkih tipova (GOEHRKE & KÄLIN 1992) i raznih biogenetskih grupa. Ove razlike ideologizirani panslavisti zanemaruju ili svjesno odbacuju, ali nam antropologija ipak objektivno i neizbježno potvrdjuje da su ti rani Praslaveni već morali biti prostorno razdvojeni na više posebnih antičkih populacija bez medjusobnih spolnih i inih kontakata.

Više starih grčkih i rimskih pisaca (HERMANN 1988-1992, GINDLIN et al. 1991) na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata ili šire u iztočnoj Europi, spominju niz antičkih plemena ili etnoskupina koje tu prostorno predhode srednjovjekim Slavenima. To su osobito istočnoeuropski Skiti (grč. Skythoi - lat. Scythae), Sarmati (Sauromátai - Sarmatae), Veneti (Ouenédai - Venethae), Panonci (Pannones), Skoloti (Scolotae), pa još Budini, Neuri i slični, koje najviše spominju npr. HERODOT (Historiai I - VI), PTOLEMEJ (Geographiké Hyphégesis), TACITUS (Germania), STRABON (Geographiké), itd. Zasad je gotovo jedina moguća njihova veza sa Slavenima što su ovi ranije živjeli na budućem slavenskom prostoru, a to je još nedovoljan i vrlo nesiguran pokazatelj. Uz izostanak inih suvislih dokaza, noviji panslavisti pokušavaju nas uvjeriti uglavnom verbalnim domišljanjima, kako bi ta antička plemena trebala biti slavenski pretci tj. ustvari antički Praslaveni. Iz njihovih izvornih opisa antičkih auktora ipak slijedi da su to bila još vrlo raznolika antička plemena, većinom s posebnim etnokulturama (i vjerojatno različnim govorima), pa ih je tada još teško i dvojbeno povezivati skupa kao Praslavene. Ipak je vjerojatno da su ta antička plemena bar dijelom antropo-demografski pretci budućih Slavena, koja tada još jezično ne pripadaju slavenskoj etnogrupi, pa ih je bar zasad ispravnije nazvati "Predslavenima".

Dakle iz svih dostupnih pokazatelja, povijestnih, jezičnih i inih, može se zaključiti kako su rani srednjovjeki Slaveni podrijetlom najvjerojatnije još bili heterogeni antropokulturni konglomerat pretežno od antičkih Skita, Kelta, Balta i Ugrofina, koji su naknadno zbliženi i slavizirani do kraja antike, a tek početkom srednjeg vijeka pojavljuju se povezani u zajedničke Slavene. Predloženi antički Praslaveni su vjerojatno tek privlačan lingvistički eksperiment, koji zasad većinom nema ine materialne, historiografske, arheološke, ni antropološke podloge izvan jezikoslovlja. Druga je mogućnost da su neki raniji jezični Praslaveni ipak postojali, ali tada oni u antici jamačno još nisu bili u srednjoj ni iztočnoj Europi, nego drugdje u sjevernoj Europi ili istočnije u Sibiru, pa su se tek naknadno od kraja antike doselili na kasnije slavensko ozemlje i tu asimilacijom slavizirali ranije antičke starosjeditelje - za što zasad još nema suvislih pokazatelja. Po mogućem antičkom etnoplemenskom naslijedju prije slaviziranja, većina je kasnijih slavenskih naroda vjerojatno starija od zajedničke slavenske skupine i njihove bi posebne etnokulture bile bar dijelom ranijega antičkog podrijetla.



Uloga Hrvata medju Praslavenima :

Za vodeću političku ulogu Hrvata medju ranim Slavenima su znakoviti tekstovi starih kronika i novijih slavenskih povijestnika o početnoj važnosti Bijelih Hrvata. Tako poljski kardinal HOSIUS (1558) naglašava da je hrvatski "lingua madre" (jezik majka) mnogih slavenskih jezika (GRACIOTTI 1979). Važnost Bijele Hrvatske za rano oblikovanje Češke i Poljske po zajedničkim pučkim "legedama o Čehu, Lehu i Rusu", ističu stari češki ljetopisci Dalimil i Kozmas, pa noviji češki historičar F. Palacky i poljski E. Zernicky-Szeliga, a potom takodjer ruski povjestnik G. Vernadsky i ukrajinski E. Paščenko, itd. Na drugoj strani, takodjer i rani arapski putopisci po Europi ističu presudnu i vodeću ulogu starih Hrvata u ranim slavenskim državama od Karpata do Ukrajine i Jadrana, npr. Al-Bekri, Al-Gjarmi, Ibn-Dasta, Ibn-Jaqub, Khudad Al-Alam, itd. Svi dostupni historiografski, arheološki i etnokulturni pokazatelji upućuju nas da su rani Iranohrvati još početkom srednjega vijeka imali vrlo presudnu ulogu ne samo u društvenoj i političkoj ustrojbi ranih Slavena, nego i kao kulturnopolitički "piemont", oko kojega su se tek okupili ti prvi Slaveni. Ranije još etnički nedefinirana istočnoeuropska plemena antičkih Indoeuropljana, pa Balta, Kelta, Skita i Panonaca su po prvi puta uspostavila kulturno-političko i možda jezično zajedništvo u ranomu Antskom Carstvu oko Velike Hrvatske od 4.- 6. st. i potom zapadnije duž Karpata oko Bijele Hrvatske od 6.- 9. st.

To su bile prve poznate države sa značajnim slavenskim udjelom, koje su nastale i razvile se pod ranim pokroviteljstvom vladajućeg sloja naprednijih Iranohrvata. Ovi su ranim Slavenima iz željeznog doba bar dijelom prenesli elemente antičkih civilizacija iz Starog iztoka i time bitno utjecali na kasnije slavenske etnokulture i jezike. Da nisu antički Iranohrvati stigli u Ukrajinu i potom duž Karpata do Češke, niz slavenskih etnokultura bi danas sigurno drugačije izgledale i kasnije bi se razvile, a možda ne bi ni bilo ranoga kulturno-jezičnog zajedništva srednjovjekih Slavena. To potvrdjuje skoro polovica svih današnjih slavenskih država koje su pravno-politički nasljednici državnih tvorba što su ih u ranomu srednjem vijeku prvotno utemeljili antički Iranohrvati : Slovačka i Ukrajina (od Crvene Hrvatske-Antskog carstva), Poljska i Češka (od Bijele Hrvatske), Slovenija (od hrvatske Karantanije antičkog plemena Korušaki), današnja Hrvatska, pa Bosna i Hercegovina (od Kraljevstva Kotromanića) i Crna Gora (od Crvene Hrvatske ili Duklje pod katoličkim Petrislavićima i Balšićima). Premda većina ranih Slavena nakon željeznog doba nisu izravno prošli kroz antičku civilizaciju, ipak su baš posredstvom vodećih Iranohrvata postali bar dijelom baštinicima visokih klasičnih i prapovjestnih civilizacija iz Starog iztoka.



Iranohrvati - piemont slavenskog zajedništva :

Prije i u doba prvih spomena Slavena, rani Hrvati po dostupnim podatcima su doduše već bili bočni susjedi Slavenima, ali ih tadanji pisci u V. i VI. st. na sjeveru Crnoga mora uz Krim i Azov izrijekom još navode kao poseban neslavenski narod iranoarijskog tipa: tako npr. OROSIUS Presbyter (419. n.e.) spominje narod Horites, a ZACHARIAS Rhetor (god. 559) na semitskom narod Hrwts, itd. Zato su jamačno bar ovi južni primorski Iranohrvati u ranoj Crvenoj Hrvatskoj uz Crno more ostali neslavenski još u 5.i 6. st. (iako možda s nekim manjim primjesama slavenskih susjeda). Zato kod tih južnih Hrvata-praikavaca kasna slavizacija počinje tek pri selidbama, krajem 6. i u 7. st., a dovršava se kasno na Jadranu miješanjem sa Slavenima nakon doselidbe. Naprotiv kod sjevernijih kopnenih Hrvata-prakajkavaca, koji su već izprva u bližem dodiru sa Slavenima, slavizacija počinje ranije bar od 5. st. Takodjer i vikinški putnici OCHTERE, WULFSTAN i SIGURD, koji su od 8.st. plovili ruskim rijekama od Baltika do Crnog mora, navode zemlju Krowataland (Hrvatska) i uz nju ranohrvatska plemena Likkawiki, Kardariki, Radamiki, Drogowiki i ina, kojih prastari azijski patronimi očito ni tad još nisu bili posve slavizirani. U srednjovjekim slavenskim izvorima na ruskom i poljskom je ova ranija Crvena Hrvatska u Ukrajini ostavila tragove do 12. st. u etnonimima Horvaty, Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy i slično.

Velika ili Crvena Hrvatska u Ukrajini i Moldovi (KROCH 1994, MAYOROV 2006) postoji od god. 374.- 602. pod Antskom dinastijom, gdje su najmoćniji vladari u 6.st. bili antski carevi Piregast, Ardagast i Dauritije, koji još nose izrazito neslavenska tj. iranogermanska imena. Tek pod tim carevima počinje po bizantskim izvorima, koji ovo carstvo nazivaju "he Megale Skythia", oko južne Crvene Hrvatske sa sjevera naseljavanje Slavena, pa tako nastaje prostrano Antsko carstvo, koje je prva u povijesti poznata država sa značajnim udjelom Slavena. Ovaj Antski savez zajedno s vazalnim Slavenima za najjačeg cara Ardagasta pruža se od današnje Moskve sve do Silistre na Dunavu, pa je to onda bila najprostranija država u Europi. Tu su indoarijski Anti i južni Iranohrvati-praikavci bili vladajući sloj ratnika i stočara, dok su doseljeni Slaveni poljodjelci na selima. Ova država propada nakon napada nomadskih Avara, koji su u zasjedi god. 602. ubili posljednjega antskog kralja Mezamira.

Potom se južni primorski Hrvati-praikavci iz Crnoga mora većinom sele preko Balkana izravno na Jadran bar dijelom i morskim putom : Tada ranohrvatska flota pod vodstvom našeg admirala Mariana Khadzona (Marjan Kačić) plovi spram Sredozemlja i prvo u savezu s predzadnjim perzijskim carom Khosravom II. (591-628) neuspješno napada Carigrad, pa se dio pomorskih Hrvata naseljuje na Kreti i Peloponezu, potom napadaju južnu Italiju (Sipont). Napokon se u 7. st. većinom naseljuju na otocima i primorju iztočnog Jadrana, gdje od njih potječu kasniji ikavski i čakavski Hrvati u Istri, Kvarneru, Dalmaciji i Hercegovini. Najnoviji nalazi naše glagoljice u Americi od 7. - 14.st. (61 ploča u Paragvaju i 2 u Brazilu) i šahovnice na Andama upućuju, da je manji dio avanturističkih Hrvata-praikavaca možda odmah dalje produžio morem na zapad, preko Sredozemlja i Atlantika sve do Južne Amerike.

Zapadna Bijela Hrvatska oko Karpata se razvija i širi kasnije od ukrajinske Crvene Hrvatske, dijelom i zato što nakon odselidbe većine južnih Iranohrvata iz Crnog mora, u nju ulaze preostali Crveni Hrvati u Galiciji i Bukovini, od kojih možda potječu danas arhaični ikavski kajkavci. U karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj vladajući sloj čine slavizirani Hrvati-prakajkavci, a seljačko radno pučanstvo su slavenski Wendi. Sjeverni prakajkavci od 4. - 6. st. iz antičke Ukrajine postupno sele uzduž Karpata i tu stvaraju srednjovjeku Bijelu Hrvatsku, gdje kroničar FLODOARD (894. - 966.) navodi da vladaju sarmatski kraljevi jakobitske vjere, koju za vladare Bijele Hrvatske još navodi IBN-JAKUB (Codex Landberg 33, 1937). U toj karpatskoj državi su prakajkavci već posve okruženi i izmiješani sa Slavenima tj. uglavnom slavizirani prije glavne selidbe na jug u Panoniju do 8. st. Karpatska Hrvatska dostiže najveći obseg pod carem Samom (623 - 658), kada obuhvaća veći dio Karpata i Panonije, od Sudeta i Galicije do istočnih Alpa i Save na jugu (KUNSTMANN 1984, BECHICKY 1986, BOBA 1987, GRALJUK 1997).

Nakon najveće Crvene Hrvatske (Antskog carstva) u 6. st. i Bijele Hrvatske u 7.st., karpatski Hrvati postupno gube dominantni utjecaj medju okolnim Slavenima, pa odonda već nastaju prvo vazalne i potom nezavisne države Čeha, Poljaka i Rusa s vlastitim narodnim dinastijama. Istodobno s propadanjem Bijele Hrvatske, znatan dio karpatskih Hrvata-prakajkavaca oko 8. st. odlazi kroz Panoniju na jug, gdje stvaraju Panonsku Hrvatsku ili Slovinje (srednjovjeki naziv). Potom zbog navale Avara Hrvati gube Panoniju, izdvajaju se kneževine Moravska i Karantanija, pa preostaje tek manja Bijela Hrvatska oko Karpata, gdje potom vlada zadnja sjevernohrvatska dinastija Slavnikovići. Oni propadaju u 10. st., kada 955. ostatak Crvene Hrvatske na istoku osvaja poljska dinastija Piastowiči, pa 987. poljski vladar Mieszko zauzima i zapadni Bijelu Hrvatsku, potom 992. ruski knez Vladimir preotima Crvenu Hrvatsku koja tada postaje "Crvena Rusija",
a dne 28. 9. 995. češki kralj Boleslav I. osvaja i razara hrvatsku prijestolnicu Libice i sve završava masovnim slavenskim pokoljem Bijelih Hrvata 995. Nakon toga desetkovani Hrvati oko Karpata već gube značajniji utjecaj i kao naša politička tvorba u Europi preostaje još samo južna Hrvatska pod Trpimirovićima uz Jadran. Slični slavenski pokolji Hrvata nastavljaju se do danas i osobito u nedavnoj Jugoslaviji, pa su objektivno kroz dosadanje tisućljeće mnogostruko više Hrvata već uništila "slavenska braća", negoli tzv. germanski i talijanski neprijatelji.



Veze praslavenskog i ranohrvatskog jezika :

Ideološka dogma jugoslavenske lingvistike i dijelom cijele slavistike je kako se hrvatski kao neki noviji polujezik ili inačica razvio iz ranijega "hrvatskosrpskog", a ovaj iz starijeg južnoslavenskog, koji je nastao preko srednjovjekog staroslavenskog iz hipotetskog ranoga praslavenskog. U ideopolitičkoj vjeri jugoslavista, ova se idealizirana shema većinom oslanja na umjetni hibridni "vukopis" nametnut silom u bivšoj Jugoslaviji, ali ima slabu podlogu u prvotnim pučkim dialektima Hrvata i pogotovo ne u srednjovjekim tekstovima pisanim hrvatskom glagoljicom. Novije poredbe dosad zanemarenih reliktnih pradialekata (LOVRIĆ i MILEKOVIĆ 1999) u Hrvatskoj i Bosni jasno nam pokazuju, da se protivno očekivanju slavista o ranijoj srodnosti, ovi oštro razlikuju od iztočnih srpskih govora s kojima imaju tek po 4% - 11% zajedničkih sličnih riječi. Medju našim reliktnim govorima su za medjuodnose ranohrvatskog i praslavenskog jezika osobito znakovita iduća tri starohrvatska pradialekta :

   a) Baegnjunska prakajkavica u sjevernom Zagorju (oko gornje Bednje, Jesenja i Trakoščana) je najarhaičniji živi govor na hrvatskom kopnu (izvan primorja), kao izravni nasljednik karpatskih prakajkavaca iz srednjovjeke Bijele Hrvatske.

   b) Brajska besyda na zapadu gorja Ćićarija iznad Buzeta u Istri je kod nas medju živim pučkim govorima još razmjerno najbliža staroslavenskom jeziku kao i govoru današnjih Rusina na iztočnim Karpatima, pa ima očuvan niz praslavenskih arhaizama u glasovima i leksiku, rjedjih ili nepoznatih u većini južnoslavenskih govora.

   c) Gan-Veyan iz nutarnih sela na otoku Krku (Batomaal, Šuraye, itd.) je dosad izrazito najarhaičniji ranohrvatski pradialekt i vjerojatno je razmjerno najbliži kasnoantičkom javnom govoru ranohrvatske vladajuće elite iz Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) od 4.- 6. stoljeća u Ukrajini. Zbog niza indoiranskih i akadosumerskih arhaizama u 19% svoga poluslavenskog rječnika, bar dijelom je još arhaičniji od praslavenskoga i očito povezuje mimo Slavena, starohrvatski izravno s ranoperzijskim i indovedskim samskritom. Zato naš prastari veyski govor sadrži još ranije indovedske glasove uglavnom nepoznate kod inih Slavena: bj (= vedsko bh), tj (vedsko th), sc (vedsko sk), kh (isto vedski) i slične, a očuvao je u glagolima stare orientalne oblike optativ i necesativ, kao i redovni imenski član sey (= the, der). Spomenute značajke su većinom nepoznate kod inih Slavena, pa je zato Gan-Veyan nemoguće izvesti iz praslavenskoga (ali je naprotiv moguć baš obratan izvod). Spram srbijanskog je ovaj ranohrvatski pradialekt drastično različit, pa u veyskom leksiku ima tek 4% zajedničkih sličnih riječi, kao očiti dokaz da razvitak starohrvatskog jezika nema bližih veza sa srbijanskim, niti s navodnim "srpskohrvatskim" ili hipotetskim 'južnoslavenskim'.

Osim toga, na srednjovjekom prostoru Bijele + Crvene Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na opseg karpatske Velike Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje : nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, vjerojatno bio elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu.

Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeće plemstvo medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7. - 9. st. Hrvati već izgubili tu dominantnu ulogu, tada je prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskom slavenskom okružju. Dio kasnijega zajedničkog leksika sličnih slavensko-indoiranskih riječi možda je većinom stigao medju Slavene ranim posredstvom Iranohrvata. Izim toga, zbog dominantne uloge ranih Hrvata, podložni Praslaveni su od početka mogli preuzeti i niz prestižnih hrvatskih riječi (kroatizama), koji su potom postali dio zajedničkoga ranoslavenskog leksika, pa su danas proglašene praslavenskima: ustvari su to bar dijelom ranohrvatski relikti posudjeni kod inih Slavena.

Stoga je u prvotnoj fazi slavenskog razvitka prije srednjovjeke odselidbe, ranohrvatski jezik (harwatje) u Antskom carstvu i potom osobito u karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj mogao izvršiti presudni utjecaj na razvojne smjerove i zajedništvo većine slavenskih jezika, jer je taj ranohrvatski bio paralelan i istodoban već s praslavenskim, a po indoiranskom podrijetlu možda i stariji od ovoga. Zato nije izključeno da je baš taj dominantni utjecaj prestižnoga ranohrvatskog imao bitnu ulogu u jezičnom povezivanju heterogenog plemenskog konglomerata ranih Slavena od 4. - 7. st. i u stvaranju njihova kulturno-jezičnog zajedništva u srednjem vijeku. Zato dosadanje razlike slavenskih jezika možda i nisu sve kasnije novotvorine slavenskog raslojavanja, nego mogu bar dijelom biti reliktni odrazi raznolikih govora predaka - antičkih predslavenskih plemena, potom preslojenih i povezanih upravnim ranohrvatskim jezikom vladajućih Iranohrvata. Sve to može postati novim zanimljivim pristupom za slavensku filologiju i etimologiju.



Hrvati i ćirilometodski utjecaj :

Znakovito je da važnost Iranohrvata kao društveno-gospodarske elite na ine Slavene opada osobito od 9. st., istodobno s kršćansko-prosvjetiteljskim misijama Sv. Ćirila i Metoda medju Slavenima. Iako je na smanjenu ulogu karpatskih Iranohrvata bitan kratkoročni utjecaj imala njihova djelomična odselidba na jugozapad spram Jadrana, važan uzrok promjena uloge uvjetovao je i rast okolnih čeških, poljskih i rusinskih država, prvo kao iranohrvatskih vazala negdje do 7/8. st. i potom kao posebnih konkurentnih država s vlastitim kršćansko-slavenskim dinastijama, koje su u 10. st. zajedno uništile i napokon medjusobno podijelile Bijelu Hrvatsku. Uz geostrateške i razvojno-političke razloge, u toj smjeni su važnu ulogu odigrale i društveno-kulturne reforme medju Slavenima, gdje su ključni poticaj bile vjersko-prosvjetne misije Ćirila i Metoda.

Prije su do 8. st. kulturno-politički predvodnici medju karpatskim Slavenima većinom bili mazdaistički ili arianski (jakobitski) Iranohrvati, kao plemićka elita medju pretežno poganskim Praslavenima. Njihova društvena i državotvorna uloga počinje opadati od ćirilometodskog pokrštenja slavenskog pučanstva, koje od 9. st. postupno dobiva nove idejno-društvene predvodnike u kršćanskom svećenstvu. Stoga Ćiril i Metod s učenicima nisu medju starim Slavenima odigrali samo vjersko-prosvjetnu ulogu, nego su posredno unesli i društveno-političke promjene. Iako o tomu dosad još nema podrobnih istraživanja, postoje pokazatelji kako je oko Karpata i Bijele Hrvatske, izmedju dotad vodećih predkršćanskih Iranohrvata i novopokrštenih Slavena pod vodstvom kršćanskog svećenstva jamačno došlo bar do djelomičnog antagonizma pri ovoj smjeni društveno-idejnih i potom političko-gospodarskih utjecaja.

Vjerojatno su kasniji odraz toga početnog društveno-idejnog antagonizma potom bili oštri vjerski sukobi u Češkoj, a slično i južnije u Kraljevini Hrvatskoj izmedu glagoljaša i latinaša, pa možda i u Bosni oko bogumila. Povrh toga su ove ćirilometodske misije medju Slavene unesle i bitne jezične promjene, jer je prije njih elitnu ulogu u društvenoj nadgradnji većine karpatskih Slavena imao ranohrvatski. Potom su pri pokrštenju od 9. st. Ćiril, Metod i njihovi učenici proširili medju Slavene kao zajednički vjerski jezik srednjovjeki crkvenoslavenski u makedonskoj inačici. Zato od 9. st. preko pokrštenja i uloge svećenstva postupno u srednjem vijeku crkveni staroslavenski postaje novim elitnim jezikom medju Slavenima, umjesto prijašnjega ranohrvatskog. Zato uz opću pozitivnu ulogu, koju su medju Slavenima imali Ćiril i Metod zbog širenja pučke prosvjete i opismenjavanja, za karpatske Iranohrvate je uloga njihovih misija bar dijelom završila negativno, jer su potom izgubili ne samo prvotni društveno-idejni utjecaj slavenskih predvodnika, nego je u slavenskoj javnosti uglavnom napušten njihov elitni ranohrvatski jezik i postupno kroz vjeru zamijenjen pučkim staroslavenskim. Nakon toga ranohrvatski je većinom ograničen kao nacionalni jezik srednjovjekih Hrvata i potom se pojačano slavizira, pa prelazi u srednjovjeki starohrvatski, kakav većinom poznajemo iz kasnijih glagoljičnih tekstova.



Zaključak : Slaveni i potreba nove sinteze :

Ako jedinstveni antički Praslaveni još nisu postojali, doseljeni su Iranohrvati medju Slavenima imali glavnu ulogu ranoslavenskog kulturnopolitičkog piemonta u povezivanju antičkog konglomerata heterogenih plemena na budućem slavenskom ozemlju oko Karpata u iztočnoj Europi. U tom se slučaju na razvitak slavenskih jezika i etnokultura ne bi mogao primjeniti jednostavni divergentni model vremenskog razdvajanja kao npr. za stare Germane, nego bi tu bolji i produktivniji uzor bile romanske etnokulture i jezici : Prvotne prapovijestne narode Sredozemlja je najprije u antici preslojila i povezala zajednička rimska civilizacija i latinski jezik od 1.- 4. st. Potom su od srednjeg vijeka ove sredozemne etnokulure opet divergirale, a njihove su razlike dijelom ipak reliktno naslijedje iz ranomediteranskih etnoplemenskih osobitosti prije Rimskoga Carstva, pa su tako i mnogi slavenski narodi zapravo stariji od skupnih Slavena. Sličan razvojni put bio bi dosta razložan za antička istočnoeuropska plemena, koja su u ranomu srednjem vijeku od 4.- 8. st. preslojili i povezali doseljeni Iranohrvati, a nakon odselidbe većine Hrvata na Jadran se ti ujedinjeni Slaveni oko Karpata politički, kulturno i jezično opet razilaze do danas. Stoga su romanski narodi u Sredozemlju imali svoj kulturnopolitički "melting-pot" u Rimskom carstvu, a slavenski narodi potom u Antskom carstvu i Velikoj Hrvatskoj (4.-8. st.).

Iako je slavistika u 19. stoljeću začeta kao ozbiljna poredbena znanost, kroz 20. st. je ona nažalost, u složenim imperialnim državama poput Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, dijelom prerasla u ideopolitičku religiju sveslavenstva (panslavizam) za opravdanje poretka tih država. Njezine su istraživačke postavke zbog velerusizma i velesrbstva u tim zemljama dijelom izkrivljene i zlorabljene za dnevnopolitičke svrhe, a baš to je možda i najviše utjecalo na usporavanje i dijelomični etnogenetski neuspjeh slavenskih istraživanja. Da bi se to uspješno ostvarilo, nužno je potrebito zaboraviti i ukloniti zastarjeli ideopolitički dogmatizam i nataložene medjuslavenske animozitete. Zato je neizbježna potreba da se ideološki politizirana slavistika vrati na objektivna znanstvena načela nepristranih istraživanja bez obzira na uvriježene ideološke predrasude.

U tom pogledu bi mogli puno pomoći novi neopterećeni pristupi i širje proučavanje neiskorištenih mogućnosti, kao što je spomenuti model srednjovjekog kulturnojezičnog povezivanja heterogenih antičkih plemena, uz moguće indoiranske utjecaje staroistočne kulture preko doseljenih Iranohrvata. Zato poredbeno proučavanje ranih hrvatsko-iranskih veza nije važno i poželjno samo za Hrvate, nego manjeviše za većinu inih slavenskih naroda i rani razvitak njihovih etnokultura, na što jasno upućuju najnovije poredbene analize MAYOROVa u dalekosežnoj monografiji Velikaya Horvatiya (2006). Stoga se posredstvom tih starih iranohrvatskih veza trebaju ubuduće očekivati značajni opći nalazi koji mogu biti važni za svekoliko slavenstvo. Iz toga opet logično slijedi, da načelno ne postoji bitna protivnost izmedju slavističkih i iranističkih istraživanja, jer se ona mogu komplementarno nadopunjavati i biti uzajamno koristna za obostrani pomak novih dalekosežnih spoznaja o Praslavenima, ali i ranim Hrvatima.



Izvori :

- ABAJTY, V. 1965 : Skifo-evropeyskie izoglossy na styke vostoka i zapada. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- AL-BEKRI, A.A. 1878 : Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah. (ed. A. Kunik i W. Rosen), tom I, Sankt-Peterburg.

- BARAN, V.D. (ed.) 1978 : Problemy etnogeneza Slavjan. Kijev.

- BECHICKI, J. 1986 : Wokol problematyki etnogenezy Bialej Chorwacji. Pamietnik Slowianski 36/37 (87): 247-257.

- BERLOT, A.& REBEC, I. 1984 : So bili Etruščani Slovani? Založba Lipa, 261 str., Ljubljana.

- BERNSTEIN, J.& al. 1998 : Early Slav history. Deja news, December 98.

- BIRNBAUM, H. 1973 : The original homeland of the Slavs, and problem of early Slavic linguistic contacts. Journal of Indo-European studies, 1: 407 - 421.

- BIRNBAUM, H.& MERRIL, P. 1987 : Praslavjanskij jazyk, dostiženija i problemy v ego rekonstrukcii, I - III. Progress, Moskva.

- BIRNBAUM, H. 1988 : Auf der Suche der Ursprüngen der Slaven. Ars Philologica Slavica (ed. O. Sagner), p. 29 - 42, München.

- BOBA, I. 1987 : Novi pogledi na povijest Moravije (preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Sventopolku i Sv. braći Ćirilu i Metodu). Crkva u svijetu.

- CHOPROVSKY, B. (ed.) 1979 : Rapports du 3e Congres international d' archeologie slave. Bratislava, vol. I - II.

- ČUBRATIJ, M. 1965 : De historia christianitatis in antiqua Ucraina a primis exordiis. Romae.

- FELAWKA, L. 1997 : Who are the Slavs? Deja news. March 97.

- FERLUGA, J.& al. 1982 : Glossar für frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa. F.Steiner, Wiesbaden, 150 p.

- FLODOARD, 894 - 966 : Annales, vol. I - II. ed. G.H. Pertz, Hannoverae.

- GIMBUTAS, A. 1971 : The Slavs. Thames and Hudson, London.

- GINDLIN, L.A.& al. 1991 : Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam Slavicam pertinentium (Svod drevnejših pismennih izvestij o Slavjanah), vol. I. Akademija Nauk, Moskva, 472 str.

- GOEHRKE, C.& KÄLIN, U. 1992 : Frühzeit der Ostslawentums. Wissenschaftlische Buchgesellschaft, Darmstadt, 273 p.

- GRACIOTTI, S. 1979 : Mišljenje Poljaka Hozija (1558.) o upotrebi slavenskoga narodnoga jezika. Zbornik Kačić, 11: 205-216, Split.

- GRAFENAUER, B. 1990 : O Venetih in nastanku Slovencev. Glasilo Slovenskega arheološkega društva, 10: 36-51, Ljubljana.

- GRALJUK, B. 1997 : Bijela ili Velika (zakarpatska) Hrvatska. Hrvatski iseljenički zbornik 97: 366-378, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.

- GRŽETIĆ, N. 1990 : Mythologia comparativa Slavorum (O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita, na temelju starih hronista, narodnih običaja, starih pjesama, mjestnoga i obiteljskog nazivlja). Mostar, 23 + 217 str.

- HENSEL, N.W. 1988 : Polska starozytna. Zaklad Ossolineum, Wroclaw, 233 str.

- HERMANN, J. 1988-1992 : Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas (bis zur Mitte des I. Jahrtausends u.Z.), Band I.-IV. Akad. Verlag, Berlin.

- HERODOTOS: Historiai, vol. I - VI. Hrvatski prijevod : Povijest, knj. I.- II, Matica Hrvatska 19 + 315 str., Zagreb 1887-1888.

- HOSIUS, S. 1558: De sacro vernaculo (in S. Graciotti, Kačić 11, Split 1979).

- IBN-DASTA, 1869 : Izvestya o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. Sankt-Peterburg, ed. D. Chwolson.

- IVANOV, V.V.& TOPOROV, V.N. 1980 : O drevnih slavjanskih etnonimah (osnovnie problemy i perspektivy). Sbornik Slavjanskie drevnosti (etnogenez), str. 11-45, Naukova Dumka, Kiev.

- KLAIĆ, V. 1927: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija. Hrvatsko kolo 7: 112-134, Zagreb.

- KOSTRZEWSKY, J.& TADEUSZ, S. 1964 : Iranskie elementy w kulturie slowianskie. Slownik starožitnošci slowianskich, II/2: 290 - 291, Ossolineum, Warszawa-Krakow.

- KOWALENKO, W.& al. 1961-1964 : Slownik starožitnošci slowianskich (Encyklopediczny zarys kultury Slowian od czasow najdawniejszych do schylku wieku XII), tom I - II. Akademia Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.

- KROCH, K. 1994: Crvena Hrvatska u Ukrajini (predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini, 374.- 992. god.). Ognjište 6: 71-77, Karlovac.

- KUNSTMANN, H. 1984 : Wer waren die Weisskrobaten des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? Die Welt der Slawen, 26: 111 - 122.

- KURYLOWICZ, J. 1964 : Iransko-slowianskie stosunki jezykowe. Slownik starožytnošci slowianskich, tom II/2: 291 - 292, Akademija Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.

- LABUDA, G. 1961 : Horiti, Chorwacja Biala. Slownik starožytnošci slowianskich, tom II/1: 219, 255-256, Akademija Nauk - Ossolineum, Warszawa-Krakow.

- LATYŠEV, V. 1890 : Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I - II. Petropoli.

- LEHR-SPLAWINSKY, T. 1965 : Iz novijih istraživanja o poreklu Slovena. Zbornik za filologiju Matice srpske, 8: 7 - 18, Novi Sad.

- LONČAR, M. 1992 : Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature. Diadora 14: 375-448, Zadar.

- LOVRIĆ, A.Ž. 1993 : O ideološkom i znanstvenom pristupu etnogenezi na primjeru podrijetla Hrvata. Encyclopaedia moderna 14/1: 28-35, Zagreb.

- LOVRIĆ, A.Ž.& HORVAT-MILEKOVIĆ, M. 1999 : Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti (Sion Harwatje zayk tar sega bješydoj). Hrvatsko slovo V/194: 12-13, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.

- MARR, N.J. 1933-1935 : Izabrannye raboti, tom I - V. Akademya nauk Moskva-Leningrad.

- MAYOROV, A. 2006 : Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress, Sankt-Peterburg, 208 str.

- MELKIŠVILI, G.A. 1960-1971 : Urartskie klinoobranznye nadpisy, tom I - II, no. 1 - 533. Akademija Nauk Moskva.

- NESTOR, 1113 : Povest vremennyh let (Die Nestor-Chronik, eingeleitet und kommentiert von D. Čižewsky). Slawische Studienbücher, Bd. IV, (ed. O. Harrasowitz), Wiesbaden 1969.

- NIEDERLE, L. 1906-1910 : Slovanské starožitnosti, dil I.-II/2, 547 str. Naklad Bursika & Kohouta, Praha.

- OROSIUS, Presbyter 418 : Compendium Historiae Mundi. Compendious history of the World, vol. I/1 (ed. J. Bosworth), London.

- PAŠČENKO, E. 1998 : Pojam Hrvat u Velikoj Skitiji povezan je s božanstvom koje pomaže ratniku. Globus 375 (13. II. 98): 82-87, Zagreb.

- PAVLOVIĆ, B. 1994 : Raseni, Reti, Veneti, Iliri i Protoslaveni. Tko su i odakle Hrvati (A. Bauer i sur.), str. 48-50, Znanstveno društvo za proučavanje etnogeneze, Zagreb.

- PENJAK, S.I. 1980 : Ranoslovjanske i drevnoruske naselenya Zakarpatja, VI-XIII st. Institut arheologii, Ukrainska akademija nauk 179 str, Kiev.

- PORRU, G.M. 1979 : Documenti slavi premetodiani. Studi slavistici (C. Verdiani), p. 216 - 227, Editori Giardini, Pisa.

- PTOLEMAIOS, 1923 : Geographiké Hyphegesis (Die Geographie des Ptolemaeus). Weidmannsche Buchhandlung, Berlin, 225 p.

- RYBAKOV, B.A. 1979 : Gerodotova Skifiya. Moskva.

- SAKAČ, S.K. 1940 : Krapina, Kijev, Ararat. Život 21 / 3-4: 129 - 149, Zagreb.

- SCHUSTER-ŠEWC, H. 1986 : Drevnejšij sloy slavjanskih socialjno-ekonomičeskih i obščestvenno-institucionaljnih terminov. Sbornik Etimologija, str. 224 - 239, Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- SEDOV, V.V. 1979 : Proishoždenije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- SIMEON, J.& al. 1998 : Indo-European homeland Anatolia? Deja news, February 98.

- SMIŠKO, M.J. 1960 : Karpatski kurgani prve polovice I. tisućljeća n.e. Kijev.

- STOJKO, J. 1998 : Were the Etruscans from Lydia? Internet news.

- ŠČUKIN, M.B. 1990 : The Balto-Slavic direction in the archaeological study od the ethnogenesis of Slavs. Bulletin Archeol. Polonais, 51: 3 - 30, Warszawa.

- ŠIŠIĆ, F. 1923 : Ideja slovenske pradomovine u Podunavlju (Teorije o doseljenju Hrvata i Srba). Zbornik N. Čupića, str. 1 - 49, Beograd.

- TACITUS, C. 1993 : Germania. Original + hrvatski prijevod (ed. I. Mužić), 91 str., Verbum Split.

- TOMAŠIĆ, F.& LOVRIĆ, M. 1997 : Arhaična pučka predaja u "cakavšćini" brdskih sela na otoku Krku. Čakavska rič, 25: 167-199, Književni krug Split.

- TOPOROV, V.N. 1983 : K voprosu severo-zapadnyh granic drevneiranskogo areala (Ešće raz Yordana, Getica 116). Sbornik "Slavjanskie i balkanskie yaziki" 38-48, Moskva.

- TRUBAČEV, O.N. 1967 : Iz slavjano-iranskih leksičeskih otnošeniy. Etimologya str. 3 - 81, Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- TRUBAČEV, O.N. 1968 : Nazvanya rek pravoberežnoy Ukrainy, etničeskaya interpretacya (etimologya). Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- TRUBAČEV, O.N. 1974 : Praslavjanskij leksičeskij fond (Etimologičeskij slovar slavjanskih jazykov), vypusk 1 - 15, Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- TRUBAČEV, O.N. 1977 : Indoarijci v severnom Pričernomorye (Lingvističeskaja periferya drevnejšego slavjanstva). Voprosy Yazikoznanya 6: 13 - 29.

- TRUBAČEV, O.N. 1979 : Arhaie Skythie (Staraya Skifya y Gerodota IV, 99) i Slavjane, lingvističesky aspekt. Voprosy yazykoznanya, 79/4: 29 - 45.

- TRUBAČEV, O.N. 1980 : Issledovanija po praslavjanskom slovoobrazovaniju. Etimologija 3 - 18, Moskva.

- TRUBAČEV, O.N. 1982-1985 : Yazykoznaye i etnogenez Slavjan (Drevnie Slavjane po dannym etimologii i onomastiki), I - V. Voprosy yazykoznanya 82/4: 10-26, 82/5: 3-17, 84/2: 15-30, 84/3: 18-29, 85/4: 3-17.

- TRUBAČEV, O.N. 1991 : Etnogenez i kuljtura drevnejših Slovjan. Izdateljstvo Nauka, 270 str., Moskva.

- TRUNTE, H. 1988 : Kyj - ein altrussischer Städtegründer? Welt der Slaven 33: 1-25.

- VANA, Z. 1970 : Einführung in der Frühgeschichte der Slaven. K. Wachholtz Verlag, 144 p. Neumünster.

- VINSKI, Z. 1940 : Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata. Autorska naklada, Zagreb, 24 str.

- WEISS, G. 1988 : Das Ethnikon Sklabenoi, Sklaboi in den griechischen Quellen bis 1025. F.Steiner Verlag GMBH, Wiesbaden-Stuttgart, 176 p.

- WERNER, J. 1971 : Zur Herkunft und Ausbreitung der Anten und Sklavenen. Actes du 7e Congres international des Siences préhistoriques, Beograd.

- ZACHARIAS, Rhetor 559 : Historia Ecclesiae. Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademija nauk, Moskva.

- ZAGARINS, J.& al. 1997-1998 : Which came first - Slavs or Balts? Deja news.

- ZIMANSKY, P.E. 1985 : The structure of the Urartian state. Studies of the Oriental Institute, 4: 583 p., Chicago.

- ŽUNKOVIČ, D. 1923 : Zur Geschichte der Slawen von der Urzeit bis zur Völkerwanderung. W. Blanke's Kommissionsverlag, Kromeriž, 212 p.

Indoiranski Prahrvati :

Po novijim arheonalazima i analizama paleolingvista S. KalyaNaraman-a iz III. tisućljeća pr.Kr., na graničnom gorskom području Pakistan/Afganistan sada nazvanom "Tribal Area", uz prapovijesnu rijeku Kupha i današnju kraško-vapnenačku planinu Tahti-Dinarah (3.270 m), u pradavnim ranoindskim slikopisima (piktogrami) iz doba pracivilizacije Harappa, uz ino se spominju i naša praplemena Haraxvati i Haraquati koji da su po KalyaNaramanu govorili prijelaznim indoiranskim pradialektom izmedju rigvedskog (Saraswati) i ranoiranskog (Avesta). Po KalyaNaramanu je to bio naš najraniji predhrvatski protonim u razvojnom nizu: hipotetski predpovijesni Sarasvati - rigvedski Haraxvati - ranoarijski Haraquati - perzijski Harauvati - tanajski Horouathoi - čakavski Harvati - kajkavski Horvati - novoštokavski Hrvati. Kasnije u klasičnoj staroperzijskoj civilizaciji dinastije Ahemenida (Hakkamaniš), prahrvatski iranski Harauvati se bar desetak puta izrijekom navode u nizu carskih nadpisa kao pripadni narod Perzijskog carstva, vidi još pobliže Indoiranski Prahrvati.

Naprotiv uskoro nakon uništenja Ahemenida je Aleksandar Makedonski uz Perziju u 4.st. pr.Kr. osvojio i našu afgansku pradomovinu Harauvatya (staročakavski: Hrvatska = Harvatýa), pa ju je preimenovao iskrivljeno-grčki kao tzv. Arachosia pod kojim se do danas navodi u Europi, a eufemistički-prikriveno i kod nas da se ne uzbude podobni slaveno-Hrvati. Kasnije je još preko ozemlja Harauvatiye/Arahozije od antike do danas protutnjao veliki niz raznih osvajača, od ratobornih sjevernih Kušana (= 'Koljači'), pa potom Arapa, ... Sovjeta, Natoa, itd. Stoga su naši Harauvati uskoro nakon propasti Perzije shvatili da na toj prometnoj geostrateškoj 'vjetrometini' nemaju mogućnosti dužeg opstanka, pa su u Kristovo doba većina njih odselili dalje na sjeverozapad oko Kavkaza do Azova i Krima, gdje su potom triput zapisani u 2.i 3.st. po Kr. na 2 ploče kao Horoathoi i Horouathos, pa u 4.st. kao Horites (Orosius Presbiter) i još u 5.st. kao Hrwts (Zacharias Rhetor), itd. - vidi pobliže: Velikaya Horvatiya.

Izraelski genski antropolog N. Goldstein procjenjuje kako se tada iz Starog Orienta do Balkana naselilo oko desetak tisuća naših neslavenskih predaka (što njegov povijesni prezimenjak kod nas idejno odbacuje). Ipak dosad većina hrvatskih povjesnika uglavnom već priznaju kako je barem naš etnonim (narodno ime) Hrvata izvorno neslavenski i najvjerojatnije indoiranskog iskona, ako mnogi još idejno vjeruju da su Hrvati kulturno ipak uglavnom Slaveni. Takodjer i naša narodna simbolika kao hrvatski troplet i grb (od prapovjesti donedavna isti iranski) i staroistočne titule čelnika npr. župana i bana (isto elamski + kasitski + perzijski = bani) i ini slični simboli naše stare nadgradnje spram inih Slavena pokazuju da je barem starohrvatska plemićka elita prvotno bila neslavenska staroistočnog iskona.

Takodjer i najnovije bio-genomske poredbe nam očito dokazuju kako su kod nas slavenski muški pretci (Y-kromosom) bili manjina tek oko 26-33% (u Dalmaciji i Hercegovini jedva 8-17% slavenski), dok su blizu polovice ili oko 45% (Dalmacija-Hercegovina 60-72%) tipa Eu7/I1b, koji su biokemijski identični kavkaskim Swanetima i Dargynima (čak 90% genski Dinaroidi), pa sjeverozapadnim Kurdima (Delamiti 32% - slični Delmatima), kao i iranskom Teheranu sa 33% naših genskih Dinaroida u iranskoj prijestolnici. Za Afganistan još nema objave sličnih genskih podataka, iako uz granicu u susjednom Pakistanu (Tribal Area & Tahti-Dinarah) postoji do 16% sličnih genskih Dinaraca. Za jugonostalgične slavenofile su još pogubniji genski nalazi naših ženskih mitohondrija, gdje prosječno tek 7% - 10% naliče inim Slavenkama, tj. čak 9/10 Hrvatica su genski neslavenskog iskona. To praktično znači da su u srednjem vijeku u Hrvatsku s dominacijom Ilira + Iranohrvata većinom doselili tek dijelom muški Slaveni bilo kao pečalbari ili vojni plaćenici tj. bez dosad razglašene tzv. "Velike seobe Slavena" kojom smo kroz 20.st. u Jugoslaviji uporno ideološki kljukani u jugo-školama.



Iskon hrvatskog imena :

Ime Hrvati po suvremenim istraživanjima ima rani predslavenski korijen iz ranoiranske ili indoarijske riječi, a najvjerojatnije iz proto-arijskog prajezika saraswati (samskrit), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti. Ono prvotno datira iz 3750. godine prije Krista kao slikopisni zapisi ranoarijskih praplemena Haraxwati i Haraquati iz Pakistana. Ovdje treba znati da su indoarijski narodi stigli u Indiju sa sjevera i danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind), pa čine granu Indoeuropskih (Arijskih) naroda. Aryan znači 'plemeniti' a prefiks ar- prisutan je kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u ranomu asirskom postojao naziv Arvat. Ostale razne variante se nalaze i kod inih naroda koji su bili u kontaktu s Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas očuvan u imenima naselja i gradova npr. Arwata u Siriji, Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Harvati. Značenje imena Hrvati moglo bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.

Na glinenom klinopisu huritskog kralja Tušrata iz 1370. pr.n.e. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima staroperzijskih Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo živi nazvano Harauvatiš ili Harahvaiti, a spominju se 12 puta. Postoje i dva kamena natpisa koja navode Hrvate na zapadu Kavkaza uz Azovsko more u II. i III. stoljeću prije Krista pod imenom Horouathos i Horoathoi. Godine 318. Orosius Presbiter spominje indoarijski narod Horites u Ukrajini, a 559. Zacharias Rhaetor navodi arijske konjanike Hrwts s područja Krima i Azova. Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s današnjim Hrvatima izgleda ovako (Marčinko 2001): Sarasvati - Huravat - Aurvat - Harahvaiti - Harvat - Harauvatiš - Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Harvat - Horvat - Hrvat.



Sličnosti Hrvati-Iranci :

U prilog iranskog podrijetla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadašnjih Hrvata i onih koja su se rabila u starom Iranu. Još jedna stvar upućuje na iransko podrijetlo, njihova nošnja jer su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne ženske odjeće kod hrvatskih žena bila je nalik onoj što su nosile žene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoše u novu domovinu, sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naseliše nove hrvatske krajeva: Tugomirići, Bužani i drugih plemena čija je povijest mnogo jasnija, a neka ostaše i obiteljskim prezimenima.

Sličnom glagoljicom i danas piše čak 12 milijuna ljudi u Zakavkazju, od Abhazije do Karabaha. Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom šahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti, pa u kraljevstvu Harauvatiya prije 2.600 - 2.323 god., pa najvećem Hurátina prije 2.843 - 2.578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3.520 - 3.268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4.360 - 3.710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom čak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomišt, s ratnicima - marjani i svećenstvom - yarani pod prvosvećenikom Lubura i božanstvom Nina-Sawúška.



Rani Hrvati po toj teoriji :

Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzeli 614.- 615. Salonu, Hrvati su još iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno s Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Češke i južne Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su očuvali hrvatsko ime i simboliku što ih je pratilo tisućama godina unatrag, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. pr.Kr.

U 7. stoljeću došavši na rimsko područje nazivaju ih Slavenima. Prateći kronološki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije i Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području današnje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. Kod vikinških putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Rothe Krobathen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Glavni grad ove države bio je današnji Krakov. U šestom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara i Anti nestaju. Hrvati se podigoše i potjeraše Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća, a po caru Herakliju su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.



Nova politička pozadina :

Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju isključivu teoriju o obaveznom slavenskom podrijetlu Hrvata. Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povezana je u teoriju o njihovom slavenskom podrijetlu, što je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u ideopolitički mit. Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana i nisu smjela biti publicirana, jer je Hrvatima povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraživanja o ovom problemu žive već dvjesto godina. Godine 1797. Josip Mikoci-Blumental razradio je doktorsku disertaciju o staroiranskom porijeklu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Uništavanje dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) predvode jugoslavisti koji su plijenili ovakve dokumente i uništavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990. (a dijelom i danas) i njezino nepoštivanje smatralo se kriminalnim činom, pa je zato četvoricu tih nepodobnih istraživača ubila jugoslavenska tajna policija: prof.dr. Milan Šufflay, dr. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Pilar i prof. Mitjel Yošamya, a desetak drugih su završili na robiji.



Pisani tragovi :

    Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani Arwatal iz Urkiša oko god.2340 pr.Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog).

    Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-Šarmata Bratarna Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500 godina pr.Kr.

    Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr.Kr. kralja Darija I. (525-486. g.pr.Kr.) o staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka VIVANA, vladaru satrapije Harauvatiya u antičkom Afganistanu.

    Sarmada (kralj) Surina (53-36. g.pr.Kr.) uništava s oklopnom konjicom 53.g.pr.Kr. brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Crassus

    Kralj RADOMIŠT odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju.

    Jedan od antičkih oblika hrvatskog imena, ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos), nalazi se na 2 kamene ploče pisane grčkim pismom oko 200. godine, nađene u luci Tanais na Azovskom moru. Obje ploče se čuvaju u arheološkom muzeju ruskog grada Petrograda.

    Sirijski biskup ZACHARIAS RHETOR 559.g.nakon Kr. pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora



Naše legende o iskonu :

U 20. st. pod Jugoslavijom je dogmatski bila dozvoljena samo objava naše staroslavenske predaje (Perun, Hej-Slaveni i slično), a sve ino iz domaće pučke tradicije u neskladu s tim je prešućeno i zapravo zabranjeno (zato se skidalo glave: M. Yošamya). Tek u novoj Hrvatskoj odnedavna izlaze u javnost više naših prastarih ali zabranjenih pučkih epova na arhaičnoj čakavici poput nordijskih Saga i grčkih epova : Ovi nam mimo dogmatskih jugoslavista poučno govore o našoj prikrivanoj antičkoj prapovijesti i dugotrajnim selidbama od Starog Istoka sve do Jadrana, uglavnom u skladu s gorespomenutim povijesnim pokazateljima indoiranske teorije, a većinom bez veze s nametnutom nam "Velikom seobom Slavena".

Tek nedavno javno otkriveni (R. Žic - u tisku), ali najvažniji za naš rani praiskon je velebni čakavski ep u desetercima o prapovijesnim Predhrvatima iz Hvarizema i Mezopotamije sličan i ravnopravan nordijskoj Hervarsagi i starogrčkoj Ilijadi ili ranoindskoj Rigvedi. Naš Hvarizem je ranoperzijska Uvarêzmya, potom makedo-grčki Chorasmia, kasnije islamski Khwarezm je vazalna satrapija perzijskih Ahemenida na sjeveroistoku ranog Irana uz rijeku Amu-Daryah (danas uz granicu Iran/Uzbekistan). Druga paralelna kvarnerska legenda "Povêda ud Matânih navakýreh" je jezično dosad najarhaičniji ranohrvatski tekst, ali je povijesno mladja i opisuje našu ranu pomorsku doselidbu južnočakavskih Crvenih Hrvata od antičkoga Azovskog mora (Mićapônt) preko Tarnemôri, Meypônt tar Garske-mori (Crno, Mramorno i Egejsko more) na Velemôri tar Sinjemôri (Sredozemlje i Jadran). Od ove druge slijedi niže prvo štokavski prijevod i potom staročakavski original samo iz prvoga kasnoantičkog dijela (drugi završni dio legende opisuje kasnija srednjovjeka zbivanja na gornjem Jadranu):

Legenda o pomorskim Matanima.

Legenda o pomorskim Matanima i gradu Koryntija (štokavski prijevod početnoga antičkog poglavlja):

"To je pradavna legenda o prvim bodulskim plovidbama po Crnom moru i istočnom Sredozemlju. U prastaro doba su pretci Bodula boravili kao pomorski Matani na zapadu Pontskog gorja (Kavkaz ?) uz Azovsko more. Tu su plovili i ribarili, a takodjer su jašili na konjima po okolnim istočnim pustarama. Kada im je stiglo vrijeme za selidbu, njihov admiral Hrvoje je spremio veliku flotu od sedam lijepih jedrenjaka koji su se zvali: admiralski Glavni brod (Sionâv), veliki Razarač (Dragaãr), veća Brodina (Noavýna), manji Brodić (Mićanâv), dvojni Blizanac (Dvõydi), pilotski predvodnik (Šwera) i sedmi brod čije je ime zaboravljeno, jer je putom potonuo.

Jednoga lijepog proljetnog dana, svi su pomorci zapjevali našu himnu Marjàni-Marjàni! Svaka se posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope u luci i razapeli jedra. Potom je sva flota isplovila pa su godinu dana jedrili preko sedam mora sve do otoka Krka. Na tom dugom putu im je glavni pokazatelj bila zvijezda Tohôrnica (Sjevernjača): kad su isplovili, ona im je na Crnom moru bila iza krme, a kada su stigli na Jadran - tu im je svijetlila ispred pramca.

Prvo su po buri odjedrili na jug i kroz Kerčka vrata su izašli iz Azova i ušli na veće Crno more, gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Pontskog gorja. Tamo su plovili na zapad uz poluotok Hiršôn (Krim), uz deltu Dunava i Pontsko primorje (? Dobrudja), gdje su velike plićine s malo brodova bez većih luka. Potom su prošli pored Carigrada, pa kroz manji Medjupont (Mramorno more) i Pontski tjesnac (? Dardaneli) ušli su na toplije Grčko more (Egejsko) gdje plove i ribare grčki brodovi. Tu su jedrili uz veliki poluotok Hatýa (Mala Azija) pa izmedju grčkog otočja i uz otok Kretu. Pritom im je sedmi brod stradao u brodolomu i većina njegovih mornara su se iskrcali na Kreti (Kandýa) i ostali s Krećanima.

Tamo su se neko vrijeme odmorili i nakon Krete je ostalih 6 brodova isplovilo na pučinu Sedozemlja (Velemôri) pa su jedrili uz Grčki poluotok (Peloponez) i pored Korintskog zaljeva. Tu su većinom plovili podalje od obale pa su im glavni vodič i zaštitnik bili dobri duh pomorstva Kulàp i ribarski duh Macarôl koji im je osigurao obilje ribe za hranu. Nasuprot ovih su naše pomorce na pučini uništavali morski zlodusi Štrigûn i Orkûl koji su ih napadali olujama, orkanima i golemim valovima. Kada su prešli pučinu Sredozemlja, jedrili su uz Talijanski rt (Apulija), gdje su ušli na Sinjemôri (Jadran). Tamo su po jugu jedrili na sjever uz Vlaško primorje (Albanija) i duž Dalmacije (Delmatýa) s lijepim otocima, gdje se na sjeveru vide snježni vrhunci Vlaškog gorja (? Dinaridi). Napokon su tih 6 brodova uoči zime izmedju Lošinja i Dugog otoka dojedrili na Kvarner, gdje je na zapadu poluotok Istra, a na istoku planina Belevýć (Velebit). Ovi su pomorci na Kvarner donesli naš bodulski govor i glagoljsko pismo.

Dolaskom na Kvarner su naši pomorci završili svoju dugu plovidbu i svaki brod se iskrcao na jedan otok, a admiral Hrvoje s glavnim brodom pristao je na najveći otok Khârk (Krk). Kad su ovi Matani prvi puta stigli na Krk, taj otok nije bio kamenit kao danas nego je bio većinom obrastao zelenom travom, gdje je paslo mnoštvo zlatnih ovaca koje je čuvala lijepa Vila u bijeloj haljini. Matani su tamo htjeli izgraditi svoj grad i Vila im je izabrala lijepo mjesto pored izvora na najistočnijem rtu Sokôlu. Medjutim im je Vila zabranila da se okreću i gledaju njezine ovce, ali oni nisu poštovali tu zabranu. Kada su se okrenuli i ugledali zlatne ovce, ove su se smjesta pretvorile u bijelo kamenje i odonda je otok Krk većinom prekriven kamenjem, iz kojega su Matani izgradili svoj grad ..." (dalje slijede kasnija srednjovjeka zbivanja na Jadranu).



Pračakavski izvornik :

Povêda ud_Matânih navakÿreh tar_Urih-Kworÿta˙.

˙˙ Vô_eš seunâ štoâra povêda ud_parvànjeg vêyskog navÿga vaõn Pônt tar_Levânt. Vaunê parvànje vrymjâ štoâri Veyàne bìhu stavâli koti_Matâne navakÿre vazahõy ud_Pônskeh Hlâmi kadÿ_eš unê muõri Mićapônt˙ Undÿ Matâne bìhu navigàli tar_peškàli, taroscè esu_yzdìli kolotôrno na_yzdèneh vanêh zihòdneh pustòših. Kadâ unên eš_prìšlo vrÿme za_âryu zminìt, unên glavâš Harvâtje Marjakÿr eš_dâl prontàt unê šèsne noâvje ud_šedmòri vèle mihyrûni (caterèć danàski jadrîlci) ky_esû sezvâle˙ Sionãv ud_marjakÿra, parvãd Šuêra, vèli Dragãar, štoâra Noavÿna, Mićanãv, duplÿca Dvõydi tar_uõn šêdmi cigòvo ymê eš_pozâbjeno, aš_seyõn eš_putên potunÿl. Jenôg šèsneg dnevâ va_protulèti, seunê navakÿre esû zakantàli švojû goângu ˙˙Marjàni – Marjàni˙˙, sekâ šûrma sejê imbarkàla va_švojû noãv tar_esû udmolàli cìme va_pôrtu, oscé esu_udpârli mihÿrje (caterèć danàska jadrâ). Ontrátt seunê noãvje bìhu šlećà tar_potlèn unê esû mihyràli letodân škrôzi šète muõri šuê do_segâ Karkâ. Va_semû dàlgen navÿgu seunê nebêšne navodÿla unên bìhu žvezdÿ tar_nasvalÿto Tohôrnica (caterèć danàska Tramuntâna)˙ kadâ esu_pârtili va_Tjarnemorù unâ eš_bîla zâda po_karmÿ, ma_kadâ esu_arivàli va_Sinjemorù unâ eš_bîla šprÿda po_prôvi.

Parvô esu_mihyràli vapolnèb zi_bùron va_jadrâh škrôzi unê Bùke ud_Hiršôna tar_esû vlêzli va_unê vètje Tjarnemôri, kadÿ eš_vît va_zihòd unê vàrhe šenygàve ud_Pônskeh Hlâmi. Undÿ esu_pasàli lajunâ artÿna Hiršôn, Dunãyške kukûrje tar_Pônske krâje, kadi_nÿ vètjeg pôrta ninè nãvih. Potlèn esu_pasàli lajunè Pônske-Uri, oscé unê mîće muôri carekû Mejpônt tar_škrôzi Pônske Bùke esu_vlêzli va_unê teplè Garskemôri (caterèć danàs Egêjsko môre), kadÿ navigâju tar_peškâju unê gârske noãvi. Undÿ esu_pasàli lajunà vèla artÿna Hatÿa, mejunê Gàrske Skôpje tar_unâ vèla înšula Kandÿa. Undÿ va_Gàrsken morù esu_imèli havârje, perkè unên šêdma noãv va_nivêri eš_potunìla tar_unê navakÿre pjutòšto esû sezbarkàli vaunâ înšula Kandÿa tar_undÿ bìhu oštàli zyvìt mejunêh Kandyâneh. Undÿ va_Gàrsken morù esû se_komodàli niko_vrÿme tar_potlèn esu_šlićà.

Inòki šeštòri noâvi potlèn Kandÿe esu_zilêzli zi_Garskemorà tar_esû vlêzli vaõn kulàp ud_Velemorà (caterèć danàske Mediterân), oscé undÿ esu_pasàli lajunâ Artagârska (caterèć danàska artÿna Peloponêž) tàr poli_valâde ud_Korÿnta. Undÿ esû pjutòšto navigàli dàlgo ud_krâjeh, kadÿ unên bìhu peyãr tar_padrôn uõn Khulàp tar_Macarôl, ky_unên eš_sigurâl cûda rybôj za_ÿšt. Kûntra ovêh dobrêh yâmni, unê esû popadàli tar_ruinàli hudòbne mòrne mràti kakô Štrigũn tar_Orkũul zi_šyûnih, nivêrah tar_vèleh marètah. Kadâ esu_pasàli uõn kulàp ud_Velemorâ, unê esû mihyràli lajunâ artÿna ud_Artalÿah tar_esû vlêzli vaunê Sinjemôri, caterèć danàske Môre Adriânsko. Undÿ esû šèsno navigàli vatohôr z’jûgon va_jadrâh lajunê Krâje Vlahÿske tar_mejunê šèsne skôpje ud_Delmatÿe, kadÿ eš_vît vatohôr unê vàrhe šenygàve ud_Vlahÿskeh Hlâmi. Najpòtle esu_pasàli mejunê înšule Ošôr tar_Velaskopâl tar_spodžimÿ šeštòri noãvi esu_prišlÿ vaõv Kvarnâr, kadÿ_eš vazahõy unâ artÿna Yštrâ tar_vazihòd helãm Belevÿć.

Sẽy navakÿre zisebûn esu_parnèšli oscé Gan-Veyãn tar_glagôlsku bùkvicu vaõv Kvarnâr. Ve_navakÿre ovdÿ esu_finìli šuõj dàlgi navÿg tar_esû sezbarkàli sekÿ noãv va_jenôj înšuli ud_Kvarnarà˙ Harvâtje Marjakÿr zi_švoÿn mihyrûnen Sionãv eš_zibrâl za_stavàt sionvèli skopãal Khârk. Kadâ Matâni navakÿre bìhu parvÿć prišlÿ naõn skopãal Khârk, sÿa înšula ontrátt ny_bîla kamênska koti_danàs, leh_bìše pjutòšto pokrÿta zi_želènun tarvûn kadÿ eš_pâšlo cûda žloâteh kÿšjeh keunê eš_têndila unâ šèsna Divÿca va_bokâni barhâni. Matâne esu_utêli undÿ storìt švoẽ ûri tar_Divÿca eš_unên zibràla šèsno meštô za_zidàt poli_bujmèra z’vodûn, vaõn sionzihòdni ârt ud_Karkâ carekû Sokuõl. Meytên Divÿca eš_unên zikratìla setornàt tar_gledìt unê žloâte kÿšje, ma_Matâni nišuné baćilàli uõv impâć. Kadâ unê esû_se ubarnùli, seunê kÿšje va_hÿp esû_se transformàle va_unê bokâne kôguli tar_potlèn tegâ siõn skopãl Khârk eš_pjutòšto kamênski. Potlèn navakÿre esu_rabìli ve_kôguli za_zidàt švoẽ Uri-Kvorÿta ... ...

>>> [ Sljedeća stranica ]

Internet radio “Krugoval” :

 

[ Program ]

Download kompilacija
“Hrvatsko Ognjište” :

Sastavili smo za vas Download kompilaciju “Hrvatsko Ognjište” koju možete skiniti kao mp3, WAV i u puno više formata na našoj stranici.

[ Download ]

Veliki intervju sa vođom Hrvatskog Ognjišta!

Vođa “Hrvatskog Ognjišta”, Barun Stjepan plemeniti Rukavina von Morgenstern nam je u velikim intervjuu odgovorio na sva naša pitanja.

[ Pročitaj intervju ovdje ]

Novo u dućanu :

Gore : Raritet emigracije Nezavisne Države Hrvatske : 5 Kuna, 1991 u šest različitih metala.

[ Kupi ovdje ] [ Više informacija ]

Gore : Džepni sat firme Zenith sa Rubinima sa državnim grbom Nezavisne Države Hrvatske i "Za dom Spremni" urara Joze Mažurića iz Mostara.

[ Kupi ovdje ] [ Više informacija ]

Gore : Jedan od tri srebrena prstena njemačke vojne udruge “Handžar” (Handschar) izdan 10.4.1955 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Emigracija Nezavisne Države Hrvatske je izdala nekoliko vrlo rijetkih niza maraka.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Evo još nekoliko primjera iz bogati filatelistički izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Ima još hrvatski Muslimana iz Sandžaka koji nisu tijekom 111 godina krivoslavno nesveto-savske okupacije balkanski nomada zaboravili na dan
29.4.1941, kad se je Sandžak priključio samovoljno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ti patrioti iz jednog dijela navijača
FK Novi Pazar (Torcida Novi Nazar) su izdali na sječanje na taj datum
29.4.2024 niz sa 24 maraka od kojih četri možete vidjeti gore.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : 1993 godine je HOS izdao dva različita niza maraka. Oba niza su ograničena na 200 komada. Gore vidite prvi niz.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : drugi niz HOSa iz 1993 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Njemačka vojna udruga “Handschar” je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Još nekoliko primjera izdanja njemačke vojne udruge “Handschar” :

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Srbi plačali Turcima 200 godina srpske gejeve!

Jeste li čuli za ĐOJLENJE?

Prije gotovo 200 godina Srbija je iz budžeta plaćala mlade srpske gejeve/pedere da budu LJUBAVNICI TURCIMA! Kasnije su ti isti potrošeni džoljenci postali svečenici u srpskoj svetosavskoj crkvi.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska (br)ekavica preplavila hrvatski Jadran!

Srbi koji su došli raditi u Hrvatskoj su preplavili kafiće, restorane, vinoteke,
... i bez srama pričaju za Hrvate odvratnom (br)ekavicom umjesto da pričaju u Hrvatskoj hrvatski jezik.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Rasni zakoni već 1940. godine u veliko-srpskoj tvorevini zvanoj Kraljevina Jugoslavija!

Nezavisna Država Hrvatska je za njemačko priznanje morala primiti 1941. godine rasne zakone a domaći crveni tifusari i jugo-srpski okupatori taje da ih je Kraljevina Jugoslavija uvela već godinu dana prije :
i to SAMOVOLJNO!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao srpsku i komunističku mitomansku laž o Jasenovcu i “logoru za (bre) decu”!

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao veliko-srpsku i četničku laž o Jasenovcu i navodnim logoru za djecu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prva hrvatska kovanica 32 - 38 godina prije prve srpske :

Srpski džoljenci ignorirau činjenicu da su Hrvati 32-38 godina prije Srba kovali svoj novac. Teški "istoričar" iz Hrvatske Goran Šarić se pravi lud o toj temi. Njemu i njegovim bradatim neznalicama možemo pomoči liječiti njihovo neznanje o prvoj hrvatskoj kovanici na ovim prostorima iz 1196. godine.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Pet razloga zašto Tesla ne može biti takozvani “Srbin” :

Pošto takozvani “Srbi” nemaju svoje, kradu tuđe teritorije, tuđu povijest i tuđi jezik i pretvaraju tu krađu u svoje. Tako su i svijetu tumačili da je Hrvat Tesla takozvani “Srbin”, ali laž ostaje laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska nekultura psovki :

Fuj : srpski primitivizam se može vidjeti najbolje u srpskoj nekulturi  psovke u njihovim jeziku i mentalitetu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Zamislite : “Velika Smradija” postojala prije nego što je Stefan Nemanja izmislio Srbe 1317. godine!

Bezpovijesni Srbi u svojim ludilu su izmislili nekakvu “Veliku Smradiju” već u 490. godini sa 40 nepostojećih kraljeva a tvrde da su tada Hrvatska, Bosna, Raška itd. bile srpske provincije!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Novak Đoković obožava smrdljivog Dražu Mihailovića :

Po ocu Crnogorac a po majci Hrvat ali poznati tenisac Novak Đoković hoće biti Srbin koji podržava najveći ološ Balkana : smrdljive četnike! Na slici se vidi on sa rakijom s imenom “Draža”. Fuj! Srami se! Jadna ti hrvatska majka!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Perverzna četnička laž da su Hrvati izumili “Srbosjek”!

Jedna od zadnjih vjekovnih laži krivoslavne-nesvetosavske četničke SrBANDE je da su Hrvati navodno izumili i navodno koristili takozvani “Srbosjek”. Srušili smo i tu četničku laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Koje su tadašnje države priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku?

Smrdljivi krivoslavni nesveto-savski četnici i domaći crveni tifusarski ološ i sluge Beograda vole lagati da niti jedna zemlja nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dali je to zbilja tako ili je to kao uvijek tipična jugo-srpska i četnička laž?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske : dr. Ante Pavelić.

Poglavnik dr. Ante Pavelić se je rodio 14. VII. 1889 u Bradini kraj Konjica i umro od posljedica četničkog atentata u egzilu u Madridu 28. XII. 1959. godine. Poglavnik dr. Ante Pavelić je radi jugo-srpske okupacije Hrvatske i srpskog terora nad Hrvatima 1929. godine osnovao Ustaški pokret. Kao Poglavnik je vladao od 1941-1945 Nezavisnom Državom Hrvatskom.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Mokri snovi krivoslavni nesveto-savski Turaka : Hajduk Split je navodni “srpski” klub!

Otkrili smo kad su krivoslavni nesveto-savski Turci počeli lagati o grbu Hajduka Splita i da je Hajduk Split navodno “srpski” klub jer su ga osnovali navodno takozvani “Srbi”! Otkrili smo čak i ime srpskog falsifikatora koji je to i sam priznao!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Nezavisna Država Hrvatska : nekakva “marionetska džava” ili ne?

Dali je Nezavisna Država Hrvatska bila “marijonetska država” kako domaći crveni tifusari i četnička krivoslavna nesveto-savska SrBANDA sa 49 % turskom genetikom tvrde ili to Nezavisna Država Hrvatska nije bila?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kad vam krivoslavni nesveto-savski Turci (SrBANDA) sole pamet na društvenim mrežama :

Pošto su opančari jadni u povijesti pokušaju nas Hrvate uvjeriti da nemamo kao oni navodno nikakvu daleku povijest. Za vas smo složili lijepe slike koje im možete slobodno metnuti pod njihove komentare na društvenim mrežama.

Istina Srbe jebe kao 541 godinu Turci!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dokaz : U austro-ugarskim kartama i dokumentima nema sveto-savaca nego samo hrvatski pravoslavaca!

Totalni poraz zločinačke SPC i četnički balkanski nomada : u austro-ugarskim kartama i dokumentima nema pravoslavni sveto-savaca nego hrvatski grčko-iztočnjaka. To je dokaz da je tada u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji postojala Hrvatska Pravoslavna Crkva i nikakva srpska (ne)svetosavska koju je jugo-srpski okupatorski kralj Alexander Karađorđević izmislio 1920 godine!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Patrioti iz Sandžaka su izdali marke “Velika Smradija” :

Mi smo čuli da kad se Smradisalv Šešelj narolja loše srpske rakije nakon džoljenja sa Turcima on izvali pravu priču kako su Srbi nastali :

"Pvije stotina godina je Tuvcin Mahmud izdvkao slučajno na jednu Amebu i od nje su nastali pvvi četnici s imenom Čmavoje (Čmaroje), Sisoje, Gliboje, Smvdonja (Smrdonja), Smvdoljub (Smrdoljub), Guzoljub i Pvčko (Prčko). Od linije Guzoljuba su nastali pvvi džoljeni Stevan i Jovan a od linije Smvadonje (Smradonje) svi daljnji neinteligentni Svbi koji ne mogu pveći IQ od 89. Od linije Smvdoljuba (Smrdoljuba) su nastale Svpkinje koje su se proslavile sa dvugim Tuvcima u "Šetnjih svpskih opanaka" i koje su nakon Tuvaka izabvale Svbe iz linije Smvadonje (Smradonje). Zato i Svbi i danas imaju 49% tuvski haplotipa. Pošto su Amebe najstavija živa bića na ovoj planeti, smo zato i mi Svbi najstaviji navod na njoij!"

Potomci Smradonje izsmijavaju hrvatsku povijest, jezik i kulturu na što im Hrvati lijepo sa za Srbe neugodnim činjenicama odgovore i što su Sandžaklije (navijači FK Novi Pazar, “Torcide”) na društvenim mrežama pratili pa su izdali 16 maraka "Velika Smradija" sa vrijednosti 1 Džoljenko = 100 Bežadija.

Marke su tiskane na samolijepljivim papiru u količini od 300 niza.

[ Članak ] [ Sve teme ]