Radio Krugoval :

 

Program internet radija “Krugoval”

Novo u eTrgovini :

Probne kovanice Nezavisne Države Hrvatske :

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Džepni sat Nezavisne Države Hrvatske : [ Više slika ]

Kupi ovdje : .

Njemačka vojna udruga “Handschar” (Handžar) :

Nakon II. Svijetskog Rata je u Njemačkoj nastala vojna udruga, sastavljena od prijašnjih vojnika i častnika SS divizije "Handžar".

U njoj su se skupili Njemci, njemački Volksdeutscheri iz Nezavisne Države Hrvatske te katolički i muslimanski Hrvati u egzilu iz od Jugo-Srba i domaćih izdajnika okupirane Nezavisne Države Hrvatske.

Udruga je izdala 10.4.1955 tri srebrena prstena sa motivom Handžar divizije, grbom Nezavisne Države Hrvatske i motivom Ustaške mladeži.

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Udruga je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.

[ PROČITAJ VIŠE ]

Udruga je u suradnji sa Višnjom Pavelić izdala 1991 godine interesantne i vrlo rijetke kovanice u 6 različitih metala :

25 Banica : 50 priključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
50 Banica : hrvatski ratnik
1 Kuna : Handžar divizija
1 Kuna : Tri srca junačka : grbovi Handžara, Kame i Prinz Eugena
2 Kune : grb HOSa
2 Kune : grb Državne Radne Službe
5 Kuna : Marija Oršić
5 Kuna : Frane Tente
10 Kuna : Čuvaj se Četnika i Partizana
10 Kuna : Crna legija i Vitez Jure Francetić
50 Kuna : Poglavnik Dr. Ante Pavelić

Iste godine je izašla kovanica od
5 Kuna sa motivom “Violator” benda “Depeche Mode”. Ta kovanica je irađena u istim 6 materijalima kao gore opisane kovanica njemačke vojne udruge Handschar/Handžar i kćeri Poglavnika, Višnje Pavelić.

Jedina je razlika da na toj kovanici nema oznaka “TKH” za “Truppenkameradschaft Handschar” (Vojna udruga Handžar).

[ PROČITAJ VIŠE ]

U našoj e-trgovini možemo vam ponuditi nekoliko ovih kovanica.

Kupi ovdje : .

Novo u eTrgovini :

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

Kupi ovdje : .

IZDANJE SANDŽAK :

2024te godine su navijaći FK Novi Pazar (Torcida Novi Pazar) izdali marke na spomen proključenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 29.4.1941 godine u dvije veličine.

[ PROČITAJ VIŠE ]

Kupi ovdje : .

IZDANJA “OMOTI” :

1993, 1994, 2022 i 2024 godine su izdani nizi od 16 maraka.

Tema tih niza su bendovi ili omoti legendarni albuma po muzičkim stilovima.

1993 godine su izašli nizovi sljedeći bendova :

- 3 niza od benda Depeche Mode
- 1 niz od benda Kraftwerk
- 1 niz od benda Front 242
- 1 niz od benda Nitzer Ebb
- 1 niz od benda Front Line Assembly
- 1 niz od benda Skinny Puppy

i sljedećih muzički stilova :

- 8 niza 70s/80s/90s Synthie Pop, Darkwave, Dark Electro, Italo Disco, Neofolk, ... .
- 2 niza Electronic Body Music.
- 2 niza Neue Deutsche Welle.
- 2 niza House, Dance, ... .
- 3 niza Hip Hop, Miami Bass, Freestyle, ... .
- 3 niza Heavy Metal, Rock, Hard Rock, ... .
- 1 niz Punk, Oi, ... .
- 3 niza Italo Disco, Euro Disco, Hi NRG, ... .

[ PROČITAJ VIŠE ]

1994 godine su izašli nizovi sljedeći bendova :

- 1 niz od benda Erasure
- 1 niz od benda Pet Shop Boys
- 1 niz od benda Orchestral Manueuvres In The Dark
- 1 niz od benda The Cure

[ PROČITAJ VIŠE ]

Kupi ovdje : .

2020 godine su izašli nizovi sljedeći muzički stilova :

- 3 niza Neofolk, Industrial ...

[ PROČITAJ VIŠE ]

2024 godine su izašli nizovi sljedećeg benda :

- 3 niza benda Rammstein

[ PROČITAJ VIŠE ]

2024 godine su izašli nizovi sljedeći bendova :

- 1 niz od Adele
- 1 niz od Ariana Grande
- 1 niz od Beyoncé
- 1 niz od Christina Aguilera
- 1 niz od Lady Gaga
- 1 niz od Miley Cyrus
- 1 niz od Pink
- 1 niz od Rihanna
- 1 niz od Taylor Swift

[ PROČITAJ VIŠE ]

Hrvatske Obrambene Snage

1993 godine je HOS izdao dva različita niza maraka. Oba niza su ograničena na 200 primjeraka.

[ PROČITAJ VIŠE ]

U prvim nizu su 16 maraka sa veličinom od 3,8 x 5 cm po marki.

Kupi ovdje : .

U drugim nizu su 25 maraka sa veličinom od 3,8 x 5 cm po marki.

Kupi ovdje : .

2024 godine se je pojavio niz sa 7 maraka HOSovaca pred vodotornjem u Vukovaru.

Kupi ovdje : .

1991 godine je njemačka vojna udruga Handžar izdala nekoliko kovanica u suradnji sa Višnjom Pavelić, kćeri Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Jedna od tih kovanica od 2 Kune nosi na Reversu grb HOSa.

[ PROČITAJ VIŠE ]

Srbi lažu bezsramno o navodnim “koncentracijskim logoru za djecu”  koji je bio dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom :

Dječji dom i prihvatilište u Jastrebarskom je osnovao zagrebački Caritas pod pokroviteljstvom nadbiskupa Alojzija Stepinca tijekom 1939 g. zbog velikih potreba za takvim prihvaćanjem djece s područja Posavine Banovine Hrvatske. Dječji dom uređen je u dvorcu obitelji Erdody te kontinuiranim velikim naporima svih djelatnika Caritasa i ostalih humanitarnih udruga kako svećeničkih tako i laičkih osigurali su se kapaciteti za zbrinjavanje i 1942 stvorili su se uvjeti za pružanje skrbi djeci pa i onda kada se nakon borbe na kozari pojavila velika potreba za zbrinjavanje djece s tog područja. Ovo prihvatilište učinilo je sve što je bilo u njihovoj moći da se potrebitoj djeci pruži primjerena njega i skrb.

Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Ante Beljo izvijestio je o pronađenoj, dugo sakrivanoj knjizi dr sc Narcise Lengel Krizman uz recenziju povjesničara Dizdara o ratnoj siročadi za vrijeme NDH. Dr Lengel Krizman 12 je godina radila na toj knjizi u Hrvatskom institutu za povijest. Obradila je 12.000 siročadi poimenično te otkuda su, tko se brinuo o njima i što se s njima dogodilo.

Prikazujemo izvadak iz knjige koji prikazuje obim organizacije za prihvat siročadi s Kozare u ljeto 1942 godine :

„…..započele su užurbane pripreme za uređenje prvog prihvatilišta za kozaračku djecu u Jaski za kojeg liječnici i ostalo osoblje koje je u njemu radilo u svojim izjavama poslije rata izričito tvrde da to nije „bio logor u onom lošem smislu“ već prihvatilište u sklopu postojećeg Dječjeg doma. U Jaski pored dvorca stajale su na raspolaganju još i u međuvremenu napuštene talijanske barake kod franjevačkog samostana, baraka bivše konjušnice kod dvorca i baraka kod napuštene ciglane u Donjoj reci. Uz pomoć kotarskog liječnika (dr Branka Davile) uspjelo se „narod Jaske i okoline dignuti na noge“ tako da su se sve te barake očistile, tla nasula suhim šljunkom i prekrila obiljem slame. U Zagrebu je pak Kamilo Brossler po vlastitom priznanju „otvorio sve magazine i pokupio sve zalihe kreveta, posteljine, posuđa i hrane“ i sve to pripremio za transport u Jasku. Osim toga epidemiolog dr Černozubov sakupio je čitavu apoteku, pribor za raskuživanje i mobilizirao sanitetski personal. Nakon par dana grčevitog rada „mogli smo se odlučiti da primimo prve transporte“. Ispražnjen je i dvorac u kome je bio smješten spomenuti Dječji dom, a djeca su bila prebačena u improvizirane prostorije u velikom praznom hambaru, dok su se prostorije dvorca preuredile za dječju bolnicu. Što se tiče osoblja za prihat i njegu djece bila je angažirana ekipa od oko šezdeset liječnika, civilnih i časnih sestara, učenica i ostalog osoblja. Bili su to liječnici B. Davila, Nina i Branko Dragišić, Karlo Weissman, N. Glumac, Mile Knežević, Imelda Potočnik, Kristina Bele. Ove dvije posljednje liječnice bile su sestre usmeljenke koje su došle iz Beograda zajedno sa još osmero sestara istog reda po kojih je u Beograd otišla jedna redovnica u Jaski na inicijativu dr. Brosslera. Iz Zagreba je pristiglo i oko dvadesetak sestara reda sv Vinka Paulskoga, a poslane su i starije učenice Škole sestara pomoćnica s obrazloženjem da vrše „obveznu praksu“. U pripremama na molbu K. Brosslera učenice Škole za učiteljice dječjih obdaništa tzv Mala škola smještena je u s. Rude (tri kilometara udaljenog od Jaske u pravcu Plješivice) zajedeno sa svojom upravnicom Josipom Tajtanom Marinić dobrovoljno su se prihvatile tog iscrpljujućeg i nadasve teškog posla. Uz tu ekipu radile su i ostale sestre usmiljenke koje su se zatekle u Jaski, ali one su radile samo u bolnici (dvorcu) i kod djece iz Dječjeg doma prebačenog iz dvorca u gospodarske zgrade (hambar), dok su sestre redovnice iz Zagreba radile u dijelovima prihvatilišta u Jaski……“

Brigu oko te djece danonoćno su vodile sestre redovnice iz Zagreba koje su i stanovale u jednom pregrađenom dijelu; postojale su i vlastite crpke za vodu („pumpe“); na sredini dvorišta postavljeni su bili golemi kotlovi za iskuhavanje rublja kao i za svakodnevnu potrebnu količinu tople vode. Iz Zagreba je u dva navrata stigla i veća količina donjeg rublja tako da su konačno djeca mogla biti dostatno obućena jer su iz logora stigla polugola ili pokrivena istrošenim i prljavim ostacima odjeće koja se gotovo potpuno raspadala prilikom raskuživanja……“




Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić izjavio je kako bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka.

Narcisa Lengel Krizman, komunistička povjesničarka koja se pokajala zbog laži o komunističkome spašavanju djece posebno je negativno ocijenila knjigu Pere Stanivukovića i Jurice Kerblera iz 1986. godine o spašavanju djece, koji su to nazvali zločinom ne koristeći se pri tom ni jednim izvorom. Nezavisna Država Hrvatska je početkom 1943. i službeno pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala

Postoji komunistička povjesničarka koja se pokajala što je u svojim knjigama prenaglasila ulogu Komunističke partije u „spašavanju djece“ u Drugome svjetskom ratu. Kad je u samostalnoj Hrvatskoj htjela objaviti knjigu u kojoj je htjela opisati kako je neke događaje interpretirala jednostrano, komunistički sljedbenici onemogućili su tiskanje te knjige! – piše čestit Srbin Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Slučaj je nedavno u propovijedi spomenuo monsinjor Juraj Batelja, postulator kauze blaženoga Alojzija Stepinca, naglašavajući kako je „važno čuti njezin zahtjev za revidiranjem komunistički tumačene povijesti“.

Govoreći na misnome slavlju u svetištu Gospe Maslinske u zadarskoj četvrti Belafuža, dan uoči Velike Gospe, msgr. Batelja ustvrdio je da „komunistički sljedbenici zlorabe i Dnevnik Diane Budisavljević te ponavljanjem laži pokušavaju oživjeti komunističku propagandu protiv Katoličke crkve i blaženoga Stepinca“.

Msgr. Batelja naveo je i ime komunističke povjesničarke. Riječ je o dr. Narcisi Lengel Krizman, i rukopisu njezine knjige pod naslovom „Spašavanje djece“, koji je nastao 90-ih godina. Knjiga je trebala imati stotinjak stranica uvodnoga teksta, a zatim bi slijedili zapisi o sudbinama pojedine djece, kako ih je autorica mukotrpnim istraživanjima uspjela odgonetnuti iz dostupne arhive.

Narcisa Lengel Krizman preminula je 2008. godine, u 74. godini života. U mirovinu je otišla 1991. kao zaposlenica Hrvatskoga instituta za povijest u kojemu je radila od 1961. godine. Reklo bi se, tipična povjesničarka iz socijalističkoga razdoblja, koja je do 1990. konformistički slijedila pravac što su ga trasirale ideološko-povijesne komisije Saveza komunista Hrvatske. Godine 1979. doktorirala je s temom „Zagreb u NOB-u i socijalističkoj revoluciji“. Bila je supruga komunističkoga povjesničara Bogdana Krizmana (koji je u svojim knjigama barem donosio brojne prijepise dokumenata pa i onih manje poznatih, često iz beogradskih arhiva). Teme poput „revolucionarnoga Zagreba“ i „Zagreb u NOB-u“ obrađivala je u različitim formama i oblicima (kronologije, članci, pregledi), no bavila se i sudbinom žena i djece koji su se zatekli u sabirnim logorima u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

Gore : Nezavisna Država Hrvatska je primila djecu u dječjim domom za ratnu siročad Jastrebarsko prije nego što su ih raspodijelili na hrvatske obitelji koje su htjele primiti tu srpsku djecu koja
su bila kukavički ostavljena od njihovih srpskih očeva i majki i o kojima su se brinuli Hrvati i Nezavisna Država Hrvatska po nalogu Poglavnika dr. Ante Pavelića.

Ova slika se koristi u četničkim i tifusarskim krugovima domaćih izdajnika kao “dokaz” za “dječji koncentracijski logor”, no na slici se djeca smiju i izgledaju više nego dobro!

Pošto su bila u lošem stanju kad su došli u Jastrebarsko i punih ušiju su im se kose morale obrijati da ne medusobno ne zaraze sa ušima.

Danas možemo samo pretpostavljati što ju je potaknulo da istodobno s procesom hrvatskoga osamostaljivanja i demokratizacije društva ponovo krene pregledavati arhive i izvorne dokumente te ih uspoređivati s objavljenom građom.

Kao rezultat nastao je rukopis koji je trebao biti objavljen u zajedničkom izdavačkom pothvatu Spomen-područja Jasenovac i jedne privatne izdavačke kuće. Urednik serije bio je pokojni Slavko Goldschwein. Prema nekim, teško provjerljivim informacijama, rukopis je već bio u visokoj fazi pripreme za tisak, kad je stigao nečiji veto.

Institucije i osobe koje su bile uključene u ovaj izdavački proces nisu bile voljne dati rukopis na uvid. Time su još više pojačale znatiželju onih koji su ga htjeli pročitati.

Kartoteka Diane Budisavljević predana Arhivu 1987. a Mileta ju nije pronašao ni u deset godina.

Iz primjerka rukopisa koji imamo na raspolaganju možemo zamisliti što je užasnulo njezine cenzore. Uz kritički osvrt na dotadašnje historiografsko-publicističke radove koji se tiču djece u ratu, vjerojatno je cenzorski užas izazvao i pozitivni prikaz djelovanja nadbiskupa Stepinca i katoličkih institucija (Caritasa i crkvenih redova) u zbrinjavanju i pomaganju ratom pogođene djece. I to u većini djece pravoslavnih roditelja.

Narcisa Lengel Krizman tako u uvodu svoje monografije piše: „Svjesna sam da će izazvati moguće prigovore i polemike, jer se prezentiranom faktografijom, istraženošću i načinom izlaganja dijametralno razlikuje od svih dosad objavljenih radova o toj temi“. Diani Budisavljević dodjeljuje važnu, ali ipak sporednu ulogu: „Neprocjenjiva je zasluga D. Budisavljević što je od prolaska prvog transporta kroz Zagreb započela s izradom sveobuhvatne kartoteke.“

Usput, autorica objašnjava kako je kartoteka Diane Budisavljević oduzeta 1945. da bi zatim bila u Savjetu za narodno zdravlje SR Hrvatske do 1987. kad je, kako kaže – konačno! – predana Arhivu Hrvatske (današnjem Hrvatskom državnom arhivu). Silvestar Mileta tragao je u tom arhivu za kartotekom punih deset godina i – nije ju našao.

Autorica se iskreno osvrće i na svoje objavljene radove o sabirnim logorima i dječjim sabiralištima: „Daljnjim istraživanjima utvrdila sam da su mnogi podatci netočni i manjkavi, neke sam događaje interpretirala jednostrano i donosila ocjene koje danas moram revidirati: prenaglasila sam ulogu Komunističke partije uopće, a osobito kad je riječ o njenom utjecaju u organizaciji Crvenog križa; u cijelosti sam zapostavila prikaz rada Caritasa.“

Slijede kritike radova Nikole Nikolića, Drage Kastratovića, Uroša Šoškića, Dušana Samardžije, Dragoja Lukića i drugih, u kojima Narcisa Lengel Krizman uočava brojne faktografske netočnosti, uobičajena preuveličavanja broja stradalih, tendenciozne, politikantske i propagandne zaključke. Te knjige, međutim, i dan-danas brojnim autorima služe kao znanstvena podloga za pisanje o ovim događajima.

Po negativnim komentarima ističe se knjiga Pere Stanivukovića i Jurice Kerblera iz 1986. godine. Ova dvojica autora, od kojih je jedan sve do nedavno pisao u hrvatskim novinama, usporedila su „kolonizaciju djece“, dakle udomljavanje u obiteljima, s Hitlerovim nacističkim projektom „Lebensborn“. Postupanje crkvenih institucija ocrtali su očekivano najtamnijim bojama. „Tako nam ova dva dugogodišnja, iskusna novinara akciju spašavanja djece proglašavaju – zločinom!“, piše Narcisa Lengel Krizman uočavajući još jednu zanimljivost. Stanivuković i Kerbler, naime, u knjizi navode da postoji opširna dokumentacija o zbrinjavanju djece, pa i o umrloj djeci, u bolnicama, u zdravstvenim zavodima, domovima, na groblju Mirogoj, itd.

„Onda i ja postavljam logično pitanje, ako su svi ti izvori bili dostupni, zašto ih autori nisu koristili kod pisanja svoje knjige?“, napisala je Narcisa Lengel Krizman.

Podsjećamo da je u to vrijeme u Srbiji trajala medijska priprema za rat protiv Hrvatske pa je iste 1986. godine, godine objavljena i trotomna publikacija „Koncentracioni logor Jasenovac, dokumenti“ Antuna Miletića, te niz drugih knjiga i članaka što su trebali srpsko javno mnijenje preparirati za predstojeće akcije.

U rijetke pozitivne primjere historiografsko-publicističkoga pristupa tog vremena, Narcisa Lengel Krizman s pravom uvrštava knjigu Ćirila Petešića Dječji dom Jastrebarsko, 1939.-1947., izašlu u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1990. godine. Pohvaljuje ga za nastojanje da prvi put napiše „kritički, dokumentaristički prikaz zbivanja“. Uočava autorovo nastojanje da nasuprot dotadašnjoj bjesomučnoj propagandi o navodnome nasilju nad djecom, pokaže da Jastrebarsko nije bilo „logor u onom lošem smislu“, već prihvatilište za djecu u sklopu dječjega doma.

U nastavku autorica daje pregled sabirnih logora i prihvatnih centara iz kojih su djeca poslije protupartizanskih vojnih djelovanja, dolazila u dječja prihvatilišta (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te kasnije uz pomoć Caritasa bila udomljavana u brojnim obiteljima. Pri tome se koristi dostupnim dokumentima i prilično realno opisuje stanje u prihvatilištima i mjere koje su njihovi voditelji uz podršku državnih i zdravstvenih vlasti poduzimali za prehranu i ozdravljenje velikoga broja pristigle djece.

Premda i dalje robuje starim natruhama, napisala je da su spašavanje organizirali Poglavnik dr. Ante Pavelić i Vojskovođa Slavko Kvaternik.

Rukopis Narcise Lengel Krizman svakako je bitan pomak u odnosu na veliki broj radova, knjiga i članaka koji su ove događaje opisivali do 1990. godine. Velik iskorak je, također, i u odnosu na pristup kakav još uvijek prevladava u Srbiji, a neki njegovi tragovi mogu se pronaći i u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Ipak, ni njezin rukopis još nije oslobođen starih ideoloških natruha. Počevši već od naslova: „Spašavanje djece“. Iz cijeloga njezina teksta vidi se da bi umjesto riječi „spašavanje“, koja implicira da je djeci prijetila neposredna opasnost da budu ubijena, bilo bolje upotrijebiti „pomaganje, udomljavanje, zbrinjavanje, postupanje s djecom u prihvatilištima, liječenje i prehrana, itd.“

Zatim, prvo poglavlje joj počinje rečenicom: „Neosporna je činjenica da su najrazličitiji oblici terora bili osnovno obilježje cjelokupne ustaške vladavine, ali se ustaški teror, međutim, mora promatrati kao sastavni i nerazdvojni dio terora fašističke politike i njegove sveukupne politike na području Nezavisne Države Hrvatske.“

Nakon ove rečenice koja znači „sve i ništa“, dolazi sljedeća: „Ustaše se nisu obazirali na bilo kakve međunarodne konvencije i obveze…“, što je već faktografska pogrješka: ustaška je vlada te 1942. godine već pregovarala, a početkom 1943. i službeno je pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala.

Ali to su, vjerojatno, natruhe kojih se nije lako osloboditi nakon desetljeća života u jednoumnome društvenom sustavu. Daleko je važnije pohvaliti što se Narcisa Lengel Krizman usudila navesti da su dozvole i zapovijedi za preuzimanje djece na skrb u prihvatilištima koje organizira država dali Poglavnik dr. Ante Pavelić ili zapovjednik Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. Uvrstila je u tekst i izvješće njemačkoga predstavnika za prikupljanje radnika, koji je posjetio logor Staru Gradišku 12. lipnja te u izvješću piše da je obaviješten kako će odrasli pritvorenici iz tog logora biti upućeni u Njemačku, dok djeca „ostaju na brizi hrvatskoj državi“. U to vrijeme još praktično nije ni započeo protupartizanski pothvat na Kozari i izbjeglica s Kozare, pa ni kozaračke djece, još nije bilo u logoru. I to pokazuje da je odluka o zbrinjavanju djece donesena ranije, vjerojatno u dogovoru njemačkih i hrvatskih vlasti. Nijemcima je trebala radna snaga, dok je hrvatskoj vladi odgovaralo da se smire područja pobune. Zbrinjavanje izbjeglica i velikoga broja djece do 14 godina operativno je vodilo Ministarstvo udružbe, uz pomoć Crvenoga križa, Caritasa, časnih sestara, zatim predstavnica Ženske loze ustaškoga pokreta, i dragovoljaca među kojima je važno mjesto imala skupina oko Diane Budisavljević. Svatko je imao određenu ulogu, a Narcisa Lengel Krizman ih opisuje – Diana Budisavljević veoma vrijednu oko vođenja kartoteke, organiziranja nabave novca, raznih potrepština i odjeće. Caritas je, piše Narcisa Lengel Krizman, imao „veliku i presudnu ulogu“ u zbrinjavanju djece i udomljavanju u obiteljima. To nije teško saznati iz obilja dostupne dokumentacije, ali kako kaže autorica ulogu Caritasa trebalo je promatrati „bez ideoloških predrasuda“.

A to, čini se, nije lako ni nekim sadašnjim autorima. Vjerojatno ih, kao i Narcisu Lengel Krizman, straši mogućnost da ih se proglasi „revizionistima“, onima koji prikazuju Nezavisnu Državu Hrvatsku u ljepšem svjetlu, zamalo da ju – „veličaju“. Zbog toga se ustručavaju i napisati jasnu kritiku djela kao što je film „Dnevnik Diane Budisavljević“. Nedavno je dr. Mario Kevo, profesor povijesti s Katoličkoga sveučilišta, napisao članak o nedostatcima filma i razlozima zbog kojih bi trebalo povući odobrenje za njegovo prikazivanje u školama. Kao dobar poznavatelj ove teme, napisao je da se radi o „jednostranom djelu“, „rezultatu osobnih impresija redateljice filma, koja u njegovoj pripremi nije otišla dalje od samog Dnevnika“.

„Pri tome se dnevničkim zapisima pristupilo iznimno selektivno. Film svakako ne predstavlja potpunu i kvalitetnu sliku o radu Diane Budisavljević za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, zaključio je Kevo. I dodao: „Pišući ovako nešto svakako se izlažete već uobičajenom etiketiranju da ste revizionist ili pak da koketirate s desnicom.“

Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić u sličnoj je autorefleksiji izjavio da bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka. Autorevizija Narcise Lengel Krizman nije tako radikalna kako to sugerira Bilandžić, ali jasno ukazuje na goruću potrebu da se hrvatska povijest iznova opisuje i to sa što manje predrasuda i straha.

U Sisku je 6. listopada 2018. Milorad Pupovac nastavio sa širenjem protuhrvatskih laži. Uz potporu protuhrvatskoga predsjednika HDZ-a i Vlade Andreja Plenkovića i jugokomunističke sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček na sisačko groblje Viktorovac doveo je šaroliku ekipu iz Zagreba, Banja Luke i Beograda. Iz Zagreba je Plenković, uz srpskoga etnobiznismena Pupovca, poslao i talijanskog etnobiznismena Furija Radina i iz Karlovca ulizničku Plenkovićevu ministricu Nadu Murganić. Dakako, tu su bili i "predstavnici Srpske pravoslavne crkve". A što je bio Pupovčev, tj. Plenkovićev cilj u Sisku? Pupovcu daljnje izjednačavanje i umanjivanje srpske krivnje za agresiju na Hrvatsku početkom devedesetih godina XX. stoljeća, a Plenkoviću pacifiranje preostalih zdravih domoljubnih snaga u HDZ-u i Hrvatskoj.

Pupovac je u Sisku nekrofilski pokušao ponovno širiti velikosrpske laži o stradanjima čak šest tisuća srpske djece u tzv. Dječjem logoru u Sisku. Nijednom riječju nije spomenio tko je protjerao srpsku djecu iz Bosne, iz Potkozarja. Nijednom riječju nije spomenuo da su ta djeca bila žrtve međusobnog obračuna tamošnjih Srba – partizana i četnika – a da su tu djecu spasili njemački i hrvatski vojnici nakon pobjede nad partizansko-četničkim odmetnicima. Pupovac i dalje ignorira brojnu dokumentaciju objavljenu u knjigama, zbornicima Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i drugim publikacijama i medijima, u kojima su objavljeni dokumenti kako su Hrvati spašavali napuštenu srpsku djecu na Kozari i većinu te djece spasili. Nisu spašena samo ona djeca koja su već bila izgladnjela i oboljela od tifusa i drugih bolesti da joj više pomoći nije bilo. Pomoć im je davana i u Sisku, Jastrebarskome, gdje se je Katolička Crkva posebno iskazala i drugdje. Isto tako Pupovac nije nijednom spomenuo da su partizani sa Žumberka izvršili teroristički napad na Jastrebarsko i pritom odveli sa sobom neodređeni broj djece od časnih sestara koje su ih čuvale, liječile, hranile i odagajale, te ih kasnije opet ostavili iza sebe u bijegu. Tako su tu nesretnu srpsku djecu Hrvati dvaput spašavali od bezumlja partizana i četnika.

U Sisku je Pupovac ponovio laž da je „svako treće ili četvrto dijete umrlo“. Još je dodao opasnu laž da su „mnogi građani u organizaciji dr. Kamila Breslera, a kroz akcije austrijske humanitarke Diane Budisavljević, otimali djecu od smrti“. I nakon ovih laži Pupovac je našao za potrebno da likuje s velikosrpskim lažima. "U to je vrijeme vladao režim koji ni po čemu nije bio ljudski ni narodni, nego po svemu zločinački, i koji je imao za cilj da istrijebi one koje je smatrao nepoćudnima".

JESTE ZNALI?

Krivoslavni nesveto-savski Turci kao i domaće crvene tifusarske izdajice uvijek pomješaju “koncentracijski logor” sa “radnim logoru”, dali iz neznanja, namjerno ili radi manjka inteligencije.

Nezavisna Država Hrvatska nije imala koncentracijske logore kojima su se služili Hrvati, nego radne logore. Ipak je bio jedan koncentracijski logor administrativno na području Nezavisne Države Hrvatske, ali njime nisu upravljali Hrvati nego njemački SS i nedićeva Srbija : koncentracijski logor Sajmište u Zemunu (Semlin).

Taj logor su koristili Srbi iz nedićeve Srbije da pobiju sve Zidove u Srbiji (neke su ubili u takozvanoj “Dušegupki” ili i na drugi naćin) i jedan dio Roma.

Pošto je taj logor bio administrativno na području Nezavisne Države Hrvatske su Srbi i domaće crvene tifuarske izdajice te židovske i romske žrtve prepisali Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ako Hrvati s tim koncentracijskim logoru nisu imali ništa!

Zašto su srpski očevi i srpske majke kukavički ostavili svoju djecu ?

Od početka 1942. vlasti Nezavisne Države Hrvatske, zajedno s njemačkim i talijanskim predstavnicima, planirale su i provodile niz operacija za uništenje partizanskih jedinica na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Tako su visoki predstavnici Nezavisne Države Hrvatske i njemačke vojske dogovorili operaciju protiv partizana u sjeverozapadnoj Bosni, točnije u planinskom području Kozare i Prosare. To je područje na sjeveru omeđeno rijekom Savom, na zapadu rijekom Unom, a na njegovoj južnoj strani su Prijedor i Banja Luka, mjesta koja su u to vrijeme bila pod nadzorom Nezavisne Države Hrvatske. No, sredinom svibnja 1942. partizani su ušli i u Prijedor. Krajem svibnja 1942. ustrojena je njemačka Borbena skupina „Zapadna Bosna“, pod zapovjedništvom generala Friedricha Stahla. Iako su u njezinom sastavu bile i njemačke postrojbe, glavninu su činile domobranske i ustaške snage, te 2000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Radića, Drenovića i Marčetića), Mađari su sudjelovali sa 5 topovnjača riječne flotile. Namjera Borbene skupine „Zapadna Bosna“ bila je uspostava „zaprečnih skupina“ oko Kozare i Prosare, koje su trebale potiskivati i konačno uništiti tifusarske partizane. Borbe su započele sredinom lipnja 1942. godine.

Krajem lipnja 1942. iz Srbije su stigle dodatne njemačke postrojbe kao pojačanje borbenoj skupini „Zapadna Bosna“, pa su početkom srpnja uspješno nastavljene operacije protiv partizana. Konačno je 18. srpnja operacija na Kozari i Prosari završena, kako su Nijemci kasnije ocijenili, s „velikim uspjehom“. U tim borbama partizani su pretrpjeli velike gubitke, a u gustim kozaračkim šumama zarobljene su znatne količine naoružanja i vojne opreme.

Tako je skupina „Borowski“, koja je djelovala u sastavu Borbene skupine „Zapadna Bosna“, u dnevnoj zapovijedi od 18. srpnja 1942. navela : "Današnjim danom svršio je podhvat borbene skupine „Borowski« na prostoru Kozare i Prosare. Uzpjeh je bio velik. Izuzev posve malih skupina, kojima je uzpjelo, na nepreglednom zemljištu probiti se kroz naše redove, neprijatelj je uništen, odnosno zarobljen. Kraj neznatnih vlastitih gubitaka, uništila je tokom borbe sama skupina „Borowski“ više od 1.500 partizana. K tome dolazi velik broj zarobljenika. Naše su čete pronašle kuće i barake partizanskih stožera i razorile ih. Cjelokupno je stanovništvo obkoljenog područja izseljeno, te je tako provedeno temeljito čišćenje prostora. U toku je odpremanje oružja (veliki broj teških i laganih strojnica s priborom i doknadnim dielovima, puške, ručne bombe, streljivo, i drugi predmeti opreme: dojavno tvorivo, pisaći strojevi, motorni koturi, razorna sredstva), koje je nađeno u partizanskim spremištima i skrovištima. Obskrbna skladišta i spremišta odkrivaju se i nadalje, tako da plien neprestano raste."

Ovo bi, u sažetim crtama, bio opis operacije protiv partizana na Kozari. No, Borbena skupina „Zapadna Bosna“, tijekom njezinog provođenja, zarobila je brojne partizane, kao i golem broj civila na navedenom području.

Operaciju Borbene skupine „Zapadna Bosna“ protiv partizana na Kozari treba sagledati u sklopu drugih operacija koje su snage Nezavisne Države Hrvatske — samostalno ili u suradnji s Nijemcima — tijekom 1942. provele protiv partizana, ali i četnika, i u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, od Korduna, preko Bosanske Posavine, do Slavonije i Srijema. Tim je operacijama, u sklopu provođenja represivnih mjera, bilo pogođeno i civilno stanovništvo, uglavnom pravoslavno koje je podrzavalo četnike i ili partizane - neprijatelje Nezavisne Države Hrvatske.

Dodatni izvori nedvojbeno bi još bolje prikazali događaje povezane s operacijom Borbene skupine „Zapadna Bosna“ protiv partizana na Kozari, kao i sudbinu civila evakuiranih s tog područja. S druge strane, osobito kada je riječ o brojčanim podacima, vidljivo je kako su dostupni izvori i postojeća literatura različiti, zbog čega je teško utvrditi točne podatke. Primjerice — koliko je točno osoba s Kozare upućeno u njemački logor u Zemunu kojeg su koristili i Srbi iz nedićeve Srbije (Hrvati taj logor nisu koristili), ili koliko je točno djece s Kozare upućeno na određene lokacije.

Smatram da sam uspio pokazati kako većina ljudi iseljenih s Kozare nije upućena u sabirni logor Jasenovac.

Dakle, smatram srpsku laž, koja se i danas može čuti u srpskojbezpovijestnoj "istorijografiji", da je većina iseljenih s Kozare odmah pobijena, uglavnom u Jasenovcu. Naprotiv, vidljivo je da je Ustaška obrana težila u što većem broju uputiti iseljene s Kozare na područja sjeverno od Save i uopće nije željela primiti te ljude u logor Jasenovac. Također se može pretpostaviti da je Ustaška obrana namjeravala iseljene s Kozare uputiti u krajeve sjeverno od Save, kako bi ti ljudi opteretili i demoralizirali slavonske partizane.

Kada je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti Nezavisne Države Hrvatske. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom i faktički prema nulom. Čak se i iz tih krugova može čuti da im se priča o njihovoj heroini ponekad čini „izmišljenom“ jer im je „teško pojmiti“ da je Nezavisna Država Hrvatska dopustila Diani Budisavljević "spasiti" toliko djece. Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ocima Nezavisne Države Hrvatske takva akcija spašavanja djece bila moguća.

Bila je moguća zato što je sama Nezavisna Država Hrvatska po nalogu Poglavnika dr. Ante Pavelića tu akciju odobrila i provela. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim radom „nesvjesno“ pomogla politici Poglavnika dr. Ante Pavelića da od svojih srpski očeva i srpski majki napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima.

Djelovanjem Crvenog križa i Caritasa, ko 12.000 djece je smješteno po obiteljima po Hrvatskoj.

Sva ta od Hrvata spašena djeca su dokumentirana od strane Crvenog križa i Caritasa ... na nesreću krivoslavni nesveto-savski lažova i domaći tifusarski crveni lažova.

U izvješću nadzornika Ministarstva udružbe (tj. socijalne skrbi) Nezavisne Države Hrvatske Franje Perše od 7. kolovoza 1942. godine se navodi : "29. srpnja o. g. uputio sam se u Jasenovac, a odavle u logore u Uštici, Mlaki i Jablanici. U Uštici nije bilo djece, jer su odpremljena u druge logore. U Mlaki bilo je, kao i u Jablancu oko 5.683 djece. Razložiti narodu svrhu našeg dolaska počeo sam s popisom djece i za prvi prevoz sabrao 850, a za drugi 967 i za treći 1250 djece. Prvi prevoz izvršen je 30. i 31. srpnja. Drugi 2. i 3. kolovoza, a treći 4., 5. i 6. kolovoza. Prvi je prevoz upućen u Zagreb, a drugi i treći u Sisak. Kod svakog prevoza pomagale su sestre Crvenog križa, koje su vodile i brigu oko prehrane djece na putu. [...] Roditeljima obrazložena je korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila, već je dobrovoljnom predajom u sva tri prevoza preuzeto 3.067 djece. U sva tri prevoza nije bilo smrtnih slučajeva, prem bilo je mnogo slučajeva posvemašne izgladnjelosti. Prevoz vršio se običnim seoskim kolima, jer po onom uskom derutnom putu ne bi bilo moguće to izvšiti drugim prevoznim sredstvima. Svaki put je trajao od Mlake do Jasenovca po 3 do 4 sata, a od Jablanca 6 sati."

Sisačke "Hrvatske novine" dana 8. kolovoza 1942. objavljuju : "Ovih dana je došlo u Sisak oko 3000 neobskrbljene i napuštene djece iz krajeva oko Bosanske Gradiške i kraj Kozare-planine, koji su očišćeni od partizana. Razumije se da su ta djeca bila u jadnom stanju, a bilo je i oko 200 dojenčadi. Sva ova djeca su smještena u dječjem sabiralištu Hrvatskog Crvenog Križa; i ako nitko nije pozvao, da tko uzme djecu k sebi, građani i građanke grada Siska odmah su odveli na stotine djece u svoje domove i brinu se za njih. Posebno se mora napomenuti, da glavnu brigu oko te djece vodi Ministarstvo Udružbe i Hrvatski Crveni Križ. Mnoga imena odličnih radnika biti će zlatnim slovima upisana u poviest Hrvatske u ovim teškim ratnim vremenima. Od Ministarstva Udružbe i Crvenog Križa u Zagrebu daju sve svoje snage od sebe : braća Brössler, g. Majstorović, g. Franjo Perše i g. Štefanec, g. Pavlić te sestre gđe Dragica Habazin i Diana Budisavljević uz mnoge svoje pomoćnice; sa strane Ministarstva Zdravstva vodi glavnu brigu g. Dr. Niktopolion Černozubov, od vodećih osoba grada Siska imaju velike zasluge Ustaški logor s g. Rokom Fagetom, gradsko poglavarstvo s g. Josipom Stürmerom i Pavelićem; zatim predstojnik Kotarske oblasti g. Desantić te g. ing. Šoštarić. Od Ženske Loze Ustaškog pokreta gđa Ankica Šušnih i gđa Julija Šepić, te mnoge druge sisačke gospođe, Crveni Križ grada Siska zastupan je po prečasnom g. kanoniku Dr. Ivanu Huleniću i drugim članovima. Veliku brigu su primile Častne sestre, koje su preuzele preko stotinu najmanjih."

U kasnijim akcijama u kojima su najvažniji akteri bili i Marko Vidaković i nadbiskup Alojzije Stepinac dok sva djeca napokon ne budu razmještena po obiteljima i tako kvalitetno zbrinuta do kraja rata.

Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, koji su vodile redovnice, vrlo brzo proširio kapacitete. Prema svjedočanstvima bilo je između 800 i 1000 djece, koja su pristigla mahom neishranjena i s teškim posljedicama dizenterije i drugih zaraznih bolesti. Prizor djece koju su prihvatile redovnice bio je potresan. »Bili su doslovce sami kosturi, goli, bosi, samo su neki imali na sebi kakve prnje. Nekoliko ih je putem umrlo«, svjedočanstvo je redovnice iz Jastrebarskoga potpisane samo kao »s. G.«. Druga anonimna časna sestra, potpisana kao »s. D.«, u prilogu o. Žakelja pripovijeda: »Bila su zaprljana vlastitim izmetom, koji im je curio niz noge. Uzela sam jedno dijete i oprala ga, a onda su dolazila jedno za drugim i molila: Časna, još i mene! Tako sam ih prala u prolazu.«

Gore : Gola i bosa djeca, koja su bila kukavički ostavljena od svojih srpskih roditelja su bila puna ušiju i drugih bolesti.
Ustaška mladež je darovala svoje uniforme da se ta djeca mogu s nečim obući što se vidi na slici.

»Od 11. srpnja potrošili smo 5 milijuna Kuna izvanrednoga i 2 milijuna Kuna redovnoga kredita. Trebalo je brinuti se o novcu, za mlijeko, meso, drva te stotine i stotine drugih stvari… Mučila sam Tantalove muke jer nisam mogla učiniti sve što mi je bila dužnost«, riječi su redovnice »s. G.«.

»Djeca su se vidljivo oporavljala. Bilo je dosta svraba, ali i to se uspješno liječilo. Imali smo vlastitu crpku za vodu, goleme kotlove za iskuhavanje rublja i toplu vodu. Sve nasred dvorišta. Dva puta dobile smo dosta velike pošiljke donjeg rublja, te smo djecu mogle donekle odjenuti. Jedna je časna sestra po cijele dane nasred dvorišta krpala. Uposlila je spretnije dječake. Ušiju nije bilo. Djecu smo razvrstale u skupine prema dobi. Svakom se skupinom bavila po jedna sestra, koliko je to u onim prilikama bilo moguće.«

Znakovito je i da su i partizani iz šume više puta obilazili prihvatilište i neposredno se uvjerili kako redovnice postupaju s djecom. »Optužbe koje se prenose protiv nas sestara besmislene su već i zbog toga što smo svi bili pod stalnom kontrolom članova NOB-a. Mnogi od njih dolazili su u posjete djeci, predstavljajući se kao članovi obitelji«, svjedoči anonimna redovnica. A kako su se djeca odnosila prema časnim sestrama? »Sva su djeca bila pravoslavna i nisu pokazivala nikakve nesklonosti prema nama. Dapače, svakoga su dana bila sve otvorenija i privrženija. Zvala su nas ‘tete’… Nismo ni imale što skrivati jer smo svakom djetetu nastojale pomoći«, govori ista redovnica. U nekim su prigodama partizani i odvodili djecu iz doma, a može se pretpostaviti da su među njima bili i stariji dječaci koji su tako zapravo »novačeni« za vojsku. »Rekli su neka svako dijete savije po jednu deku od onih koje su bile na sijenu i kao pokrivači. Raspoloženja su bila različita. Među najmanjima nastao je plač. Neki su se grčevito držali naših pregača, drugi dozivali tete. Morali smo ih upravo kidati od sebe… Čuli su se i glasovi: ‘Pustite sestre, bile su nam dobre.’«

Kako je odmicao rat i kako su se djeca oporavlja, logor se praznio jer su po djecu dolazile njihove šire obitelji i odrasla rodbina. No unatoč svemu, da bi se skrbilo o preostaloj djeci, također su bili potrebni veliki logistički napori. U Jastrebarskom su, prema svjedočanstvima koja citira o. Žakelj, milosrdnice uspjele osposobiti i školu za djecu u koju su dolazili učitelji, a slovenski lazarist citira redovnicu »s. G.« koja je opisala onodobni junački podvig redovničke ekonome. »Na jesen g. 1943. sve zalihe Doma bile su iscrpljene. Sestra je sa spremnim obračunom pošla u Zagreb te iz raznih fondova dobila 12 do 14 milijuna Kuna. Na svoju odgovornost otputovala je u Viroviticu i razglasila seljacima da kupuje živežne namirnice. Seljaci su dovozili žito na kolodvor, sestra ga je vagala, a oni su to sipali u četiri mala vagona uskotračne željeznice. Osim žita dobila je, mislim, dvije zaklane svinje te bure ulja. U Osijeku je sve to pretovarila na dva dvadesettonska vagona. U životnoj opasnosti – tako su je uvjeravali željezničari – iz Osijeka je dopremila robu u Jastrebarsko.«

Da su časne sestre htjele što bolje toj djeci pomoći, vidi se i po tome što su iz Beograda došle u pomoć dvije njihove liječnice. Apsurdno je govoriti o njihovu neprijateljskom raspoloženju prema djeci bilo partizanskoj bilo pravoslavnoj. Činjenica je da su kućni liječnik i kućni svećenik svim srcem bili na strani boraca protiv okupatora te su tako utjecali i na raspoloženje sestara.

Da su sestre htjele istrebljivati partizansku djecu, zar bi se toliko zauzimale oko njihova liječenja da su se dvije od njih zarazile njihovom bolešću te je jedna i umrla?