Čija je očuvana kruna starija? Hrvatska ili srpska?

Zbog četničkog negiranja Hrvatskoga Kraljevstva i zbog četničke tvrdnje da takozvani Srbi imaju stariju krunu smo usporedili jednu i drugu.
Srbi se opet debelo prosrali!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi slavili 1925 godine 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva!

Ovo četnički lažovi, mitomani, primitivci i manipulatori zaboravljaju : u srpsko dominiranoj kraljevini SHS su slavili 1925. godine 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kip srpskog kralja i vrhovnog četnika Aleksandra I. u Vrbniku na hrvatskim otoku Krku!

Zamislite : u Vrbniku na hrvatskom otoku Krku na terasi restorana “Konobla Placa” su postavili kip srpskog kralja, vhovnog četnika i diktatora Alexandra I. Karađorđevića!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali piše ili ne piše u knjigi “Deobe” Dobrice Ćosića da je Srbima laž u samom biću?

Četnici vole tvrditi da nema tih za njih nepovoljni opisa “srpskog Goethea”  Dobrice Ćosića da je laž u samom biću Srba. Zabavili smo se sa tim tvrdnjama i dokazali da toga i tekako ima.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Genetika ne laže!

Najveći svijetski laboratorij u Kanadi je potvrdio sa su Bošnjaci, Crnogorci ali i takozvani bosanski Srbi genetski Hrvati :

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpski genetičari iz Univerzitete Beograd potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča u Univerziteti Begorad su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici takozvanih Srba!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Skandal : Srbi ukrali 4 C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivamo skandal : Srbi ukrali svoj grb i dvog dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos i lažu da se taj “srpski” grb nalazi u gradu njemačkim Dresdenu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska ludost oko Dubrovnika :

Pravoslavlje (a sa tim i svetosavska sekta) je u Dubrovniku bilo zabranjeno a četnici lažu da on je bio “srpski grad”. To temelje na djelovanje izmišljeni “Srba katolika”, koji su se pojavili krajem 19. stoljeća.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Popis stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1851. godine :
NEMA Srba u Dalmaciji!

U Dalmaciji - pa tako i u Dubrovniku - ne živi niti jedan takozvani “Srbin”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Četnici taje činjenicu da su pobili
80.000 Židova i jedan dio Roma i prepisali te žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Navodni anti-hrvatski natpis u Magdeburgu :

Otkrivamo jugo-srpsku laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata" za kojeg ti lažljivci tvrde da stoji na katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prema popisu stanovništva iz 1931 i 1948 godine : 1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!
... U lažima su duge četničke brade!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Vjekovne laži takozvane “Srpske Pravoslavne Crkve”!

”U lažima su duge četničke brade!”
A tko laže taj i krade. Ne kaže se badava : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade (i na kraju još i debelo slaže)!”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Jugo-srpska laž o takozvanim “srpskim” jeziku :

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević : “Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske  te turskog jezika.”

[ Članak ] [ Sve teme ]

Totalni poraz četnika na Ljevča polju!

Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga i četnika; nedaleko Banja Luke. Bitka je završena potpunim porazom četnika a četnički emigranti su tu bitku nazivali "drugim Kosovom".

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska “inteligencija” najniža u Evropi :

Srpska neinteligencija se najviše može vidjeti u njihovim komentarima na društvenim mrežama. Dali ste znali da su takozvani Srbi među najneinteligentnim narodima Evrope?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dosta laži krivoslavne nesveto-savske četničke SrBANDE :

Četnički lažovi ne znaju od muke što bi i nazivaju Oluju etničko čišćenje ili zločinom, a sami su dali nalog da se srpski okupator povuće.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Referendum : “SAO Krajina” je primila ustav Srbije!!!

Pošto Srbija nije nikad zabranila referendum takozvane SAO Krajine i primjenu Ustava i zakone Srbije, je Srbija faktički odobrila priključenje SAO Krajine Srbiji.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o Sir Arthuru Clarku :

Balkanski neoprani četnički ološ neprestano laže o Hrvatima. Teški bradati “istoričari” koji niti nemaju svoju riječ za “povijest” su izmislili da je Sir Arthur Clarke, poznat po Science-Fiction knjigama i filmovima kao “2001: A Space Odyssey” odbio napisati knjigu o hrvatskim kraljevima, jer navodno ne postoje. Otkrili smo i tu tipičnu četničku laž.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi lažu da Hrvatske nema na povijesnim kartama :

Krivoslavni nesveto-savski Turci se prave ludi i tvrde da Hrvatske nije bilo prije 1990 godine na kartama. Zaboravljaju da je sama Srbija priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je na svim kartama država koje su istu priznali. Dokazat ćemo primitivnim četnicima da se Kraljevina Hrvatska nalazi na nastarijim evropskim kartama i da četnici opet i kao uvijek lažu.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o hrvatskoj pjesmi “Spustila se gusta magla” :

Četnička SrBANDA ne krade samo hrvatsku povijest, teritorije i jezik :
sad bi htjeli i ukrast i hrvatsku pjesmu “Spustila se gusta magla”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Otkrivena laž da su Srbi nastali od Sorba (lužički “Srba”)!

Velikosrpski "istoričari" tvrde da su Srbi nastali od Sorba (ili nekad i obrnuto)! Otkrivamo tu za Srbe sramotnu laž i dokazivamo da Srbi nemaju niti genetski, vjerski niti veksiloški nešto sa Sorbima a nebi ih niti razumjeli!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali je takozvana “Srpska Pravoslavna Crkva” crkva ili samo sekta unutar pravoslavlja?

Problem takozvane srpske “crkve” (SPC) je da nju za vrijeme (Ne)Svetog Save druge pravoslavne crkve nisu htjele priznati kao niti 1920 godine, znaći da je nelegalna sekta?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi uništili grob hrvatskog kneza Branimira :

Dokazano : nakon što je Fra Lujo Marun našao sarkofag kneza Branimira u predvorju crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina je lokalni krivoslavna nesveto-savska turska četnička SrBANDA preko noći uništila njegov sarkofag i kosti.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
137 godina prije Kraljevine Srbije!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina. I ako je Hrvatska od 925. godine postala kraljevina konstantno do 1918 godine, ćemo uzeti 1745. godinu kad se je Kraljevina Hrvatska spojila sa Kraljevinom Slavonijom kao dvojna kraljevina : to znaći da je Srbija tek 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske i Slavonije (kasnije sa Dalmacijom) postala opet kraljevina!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kako su se uvukle odvratne srpske riječi kroz 100 godina srpske okupacije u hrvatski jezik!

Dosta odvratne (br)ekavice koja se je uvukla u hrvatski jezik!
Hrvatsko Ognjište traži da de izbace te srpske riječi iz hrvatskog jezika!

[ Članak ] [ Sve teme ]

I opet su se Srbi debelo prosrali : na kraju im ostaje od takozvane “istorije” samo bijeda i jad!

Da malo pogledamo tko ima stariji grb, tko ima stariju očuvanu zastavu, tko ima stariju očuvanu krunu, tko se može prije naći na zemaljskim kartama iz doba i tko ima stariju kraljevinu?

[ Članak ] [ Sve teme ]

“Gostinska obljuba” :
barbarski običaj kod Srba!

"Gostinska obljuba" je uz "šetanje srpskih opanaka" (gdje su Turci jebali srpske žene i srpske kćeri srpskih domaćina dok su oni morali hodati u svojim opancima oko svoje kuće), "džoljenje" (Srbija je plačala novac srpskim pederima/gejevima da budu ljubavnici Turcima) i "lapot" (gdje su Srbi nekad ubijali svoje starce kad su navršili 60. godinu) jedna od najgrozniji običaja Srba.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali ste čuli za “snohačenje”,  seksualni odnos srpski snaja sa srpskim svekrvom?

Seksualni perverzija između članova srpski obitelji je stoljetna srpska tradicija. Pročitajte sve o “snohačenju”, “strndžanju”, “sororatu”, “leviratu”, “mnogoženstvu” i “kolektivnom
seksu”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Užas : Srbil ubili 80.000 Židova i jedan dio Roma i prepisali te nedužne žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Današnje predgrađe Beograda, Zemun, bio je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske grad na njezinim teritoriju.

Iako je taj koncentracijski logor bio na području Nezavisne Države Hrvatske, je njemački SS u Zemunu vodio konzentracijski logor Staro Sajmište. Taj logor su koristili radi blizine Beogradu srpski fašisti nedićeve Srbije.

Ta nacistička Srbije je tamo ubila Židove i dio Roma iz Beograda i cijele Srbije.

Taj logor je bio jedan od najgori logora u cijeloj Evropi. 1942. godine se je Nedić hvalio Hitleru da su Srbi očistili Beograd i cijelu Srbiju od Židova.

Nakon što su 80.000 Židova i jedan dio Roma uništili su povečali logor za srpske antifašiste i protivnike njemačkog III. Reicha.

I logoru Staro Sajmište su ubijali Židove pištoljem ili puškama. Srbi su imali jedini takozvanu "dušegupku" (njemački : Gaswagen), koji je bio kamion pretvoren u mobilnu plinsku komoru gdje su odmah ljudi ubijani s plinom kad se je takozvana "dušegupka" vozala po ulicama Beograda.

Kamp je tada poslužio kao mjesto skupljanja odakle su Židovi bili raspoređeni u druge kampove diljem Europe.

Srbi su poslje rata uspjeli slagati da su za te žrtve fašističke Srbije bile odgovorne Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska i tako prepisali uspješno te židovske žrtve nedićeve Srbije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Srpski su lobiji uspjeli u svijetu i u Srbiji nametnuti sliku o Srbima kao „dobrim momcima“, prijateljima Židova kroz povijest, zapravo sličnima Židovima po Božjem izboru i po statusu žrtve, kao naciji koju su ugrožavali i napadali gotovo svi okolni narodi.

Njihove su političke elite povijest tradicionalno pretvarale u mit umjesto da se pošteno s njom suoče. Tako su očistili i sjećanje na zlo koje je i Srbiju omamilo u Drugom svjetskom ratu, tamnu antisemitsku prošlost i povezanost s fašizmom, pa su došli do rehabilitacije četničkog vojvode Draže Mihailovića i četništva. Trenutno vode postupke za rehabilitaciju Dimitrija Ljotića i Milana Nedića, predvodnika u suradnji s Hitlerovom Njemačkom, kako bi zaokružili priču i cjelovito prekrojili povijest. Istovremeno se svim silama po svijetu trude proširiti svoju percepciju ratnih užasa što su ih kao agresori na Hrvatsku i BiH činili pred licem cijeloga svijeta pri raspadu Jugoslavije, a sve zato da bi ostvarili svoj stoljetni san o homogenoj Velikoj Srbiji. Negiraju, prešućuju, preuređuju i uljepšavaju, izbjegavajući katarzu koja bi ih oslobodila tereta laži i obmana, a pridonijela boljim odnosima s narodima s kojima Srbija dijeli granice. Zato podsjećamo na neke činjenice koje su spretnim, osmišljenim i podmuklim zataškavanjem pale u zaborav.

1. Nakon osvajanja Beograda 1806. iz Beograda i iz Srbije Karađorđe protjeruje Židove zajedno s Turcima. Židovi su u srpskoj tradiciji bili oličenje zla, čemu svjedoči srpska narodna priča „Opet maćeha i pastorka“ iz zbirke Srpske narodne pripovijetke V. S. Karadžića (1853.), u kojoj se Židove („čivute“) prikazuje poput zle vještice u Grimmovoj bajci o Ivici i Marici - kao kanibale.

2. Poslije razdoblja vladavine Miloša Obrenovića, koji je Židovima dopustio naseljavanje, pa su u Beogradu imali geto („Ćifutana“), Aleksandar Karađorđević im je ograničio prava, kao i prostor za življenje, a Milošev mlađi sin Mihailo nastavio je sličnu politiku, tako da su se Židovi brojnim međunarodnim ustanovama žalili na svoj položaj građana drugog reda.

3. Prvi su put Židovi zakonski postali ravnopravni s drugim narodima u Srbiji nakon Berlinskoga kongresa 1878., na kojem je Kneževini Srbiji priznavanje građanskih prava Židovima postavljeno kao uvjet za njezino međunarodno priznanje.

4. Antisemitizam se tijekom 19. stoljeća, nakon oslobođenja Srbije od Turaka i formalnog priznanja građanskih prava Židovima, i u prvoj polovici 20. stoljeća stalno pojavljivao i utiskivao u svijest srpskog naroda, što dokazuju brojni pamfleti, knjige, časopisi i novine tog vremena. Evo samo nekih primjera : Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja Vase Pelagića (1879.), O Jevrejskom pitanju u Srbiji Nikole Jovanovića - Amerikanca (1879.), Kako zao upliv stvara čivutska vera i moral u ljudskom društvu Sime Stanojevića (1880.), Ne dajmo Srbiju Čivutima grupe srpskih rodoljuba (1882.), Jevrejsko pitanje Jaše Tomića (1884.) [Usp. tekst Jovana Byforda od 17. studenoga 2008. Antisemitizam i jevrejsko pitanje Jaše Tomića „Ifraim Zurof, direktor jerusalimskog Centra Simon Wiesenthal, odbio je titulu počasnog građanina Novog Sada, koje mu je ovaj grad dodelio kao priznanje za dugogodišnje zalaganje da se Šandor Kepiro (jedan od ljudi odgovornih za Novosadsku raciju siječanj 1942) izvede pred lice pravde. Kao razlog za svoju odluku Zurof je naveo činjenicu da se u centru Novog Sada nalazi spomenik Jaši Tomiću, ‘poznatom antisemiti, uz to još i osuđenom ubici.’ (…) Ova tvrdnja o Jaši Tomiću odnosila se, pre svega, na njegovo delo Jevrejsko pitanje (1884) ali i na činjenicu da je Tomić 1890. osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu za ubistvo novosadskog novinara Miše Dimitrijevića.“], politička i druga glasila s antisemitskim člancima : Balkan, Zastava, Srpstvo, pa čak i crkveni listovi SPC-e donose antisemitske članke: Hrišćanski vesnik i Glasnik, Službeni list Srpske pravoslavne crkve.

Antižidovska propaganda u Srbiji se vidi i na poštanskim markicama koje su bile izdane 1942. godine u Srbiji :

Gore : dvije od četri poštanske marke iz serije “Antimasonska izložba” na koje se vidi antižidovsko mišljenje Srba.

Gore : blok “Antimasonske izložbe” na kojoj se vide sve marke iz te serije.

I srpski tisak u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća stalno je antižidovski obojen. Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvrdeći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napravili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter. List Vrač pogađač, koji je izdavao jedan od glavnih ideologa te stranke Sima Lukin Lazić, objavljivao je karikature Židova prepune optužbi i mržnje, kao i poruge Hrvatima. O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena: „Prošao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. / Nema više car Davida, nema više Solomuna. / Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; / Ta Hrvata obrezanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, 1896.). Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i politika prema Hrvatima i antisemitizam. Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vrsti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Velike Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje književnika Srbije.

Srpski novinar iz Bjelovara Milan Obradović napisao je cijeli niz protužidovskih pamfleta: Izvadak iz Talmuda (Židovsko evanđelje) (1907., u 50.000 primjeraka), Kako su židovi varali 40 godina jadne i neuke Hrvate, da su oni Hrvati Mojsijeve vjere i time ih podjarmili, politički onemogućili, materijalno isisali, strpavši sav hrvatski novac u svoje kese i džepove (1909.), Zašto smo mi antisemiti i što hoćemo mi (1909.), a sve sljedeće brošure objavio je 1910.: Zakonom zabraniti židovima stanovanje i varanje po selima, te protjerati ih u za njih određene gradove, Prva poslanica Milana Obradovića svome krštenom narodu u Pitomači, Evo što su i kakvi su židovi, Iseljeničko pitanje i židovsko pitanje ili dva najvažnija naša pitanja današnjeg vremena i Židovi u tajnim društvima i udruženjima (po Dr. Theodoru Fritschu). Godine 1911. objavio je još sedam brošura: Prva poslanica Milana Obradovića svome krštenom narodu u Gjurgjevcu (Podr.) i njegovoj okolici, Sram vas bilo kršćani, Kako je i kada otkriven - Talmud?, Tragična smrt Milana Obradovića, Moje dvodnevno tamnovanje u zatvoru kr. Kotarskog suda u Zagrebu ili zemlji tmine, nečistoće, nesređenosti, kalambura kupiklasovića, Kršćanski nemar i nehaj - propast Hrvatske i Slavonije, Slavonski silnici ili prva moja sveta antisemitska poslanica krštenom mome narodu u Slavoniji (1912.), Prva poslanica braći Srbima u Bjelovaru i njegovoj okolici, Myšpoka rodoslovlje odabranoga naroda od Isusa do danas (1914.), Kako da riješimo židovsko pitanje (1920.), Židovi u bibliji ili stavci u bibliji, vrijedni spomena za antisemita, Židovi i tajni im planovi kojima misle podjarmiti sav svijet i sve narode na zemlji, Dolje obrazinu, prefrigani Izraele.

5. U Ljubljani je 6. siječnja 1935. organizirana Jugoslavenska akcija pod nazivom „Zbor“, a prvi i jedini predsjednik postao je odvjetnik iz Smedereva Dimitrije Ljotić po kojem je nazivan i Ljotićev zbor. Ljotićev Zbor je od 1935. otvoreno podupirao Hitlerov nacionalsocijalizam, a njemačka industrijska poduzeća i njemačke obavještajne službe Zbor financijski pomažu. Članovi Ljotićeva Zbora bili su mnogi svećenici SPC-e, a glasoviti srpski episkop Nikolaj Velimirović, duhovni ideolog Zbora, 2003. proglašen svetiteljem (svecem) SPC-e, napisao je tekst Nacionalizam Svetog Save (1935.), u kojem se pohvalno izrazio o Hitleru usporedivši ga sa sv. Savom, najvećim srpskim svecem i utemeljiteljem Srpske pravoslavne crkve, koja njeguje svetosavlje, oblik iskrivljenog pravoslavlja u kojem se spajaju sakralizacija nacije i nacionalizacija religije u kultu države. On piše: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi (Hitleru), koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, on (Hitler) je u 20. veku došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.“ (Episkop Nikolaj, Nacionalizam Svetog Save, Udruženje srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, Beograd, 1935., str. 27-28). Velimirović je zajedno s patrijarhom Gavrilom Dožićem krajem rujna 1944. u Dachau zatočen s mnogim europskim crkvenim velikodostojnicima kao „počasni zatočenik“. Oni su bili potrebni Nijemcima radi propagande. Tamo je proveo više od dva mjeseca u „posebnom odjelu“, gdje je napisao djelo Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor iz logora Dachau, iz kojeg se može iščitati, nakon svih strašnih patnji židovskog naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, isti antisemitski duh koji je te patnje uzrokovao: „...U toku vekova oni koji su raspeli Mesiju Gospodina Isusa Sina Božjega stvorili su od Evrope glavno bojište protiv Boga, a za đavla. To je danas glavno bojište Židova i oca židovskog đavla. To Evropa ne zna i u tome je sva očajna sudba njena, sva mračna tragedija njenih naroda.“ Patrijarh SPC-e Varnava (Petar Rosić) za njemački list Völkischer Beobachter 4. siječnja 1937. godine hvali Hitlera, koji se, po njemu, bori protiv boljševizma, „koji je podjarmio ruski narod, iz idealnih motiva, što nema nikakve veze s imperijalističkim ciljevima (...) Führer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu. Ranije sam s teškom mukom mogao stajati u obranu Rusije protiv komunizma i internacionalnih Jevreja. (.) Bio sam upućen sasvim sam na sebe. Ali Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Fürera, koji zastupa isto mišljenje koje sam i ja mnogo ranije stvorio u sebi. (.) Mi Führeru verujemo i njegovoj iskrenoj reči“ (Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 1. i 2., 2. II. 1937.). Rusku vladu naziva „židovsko varalačka banda“ u govoru u Bitoli 7. studenoga 1936. (Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 3. i 4., 2. III. 1937.).

No vratimo se na vrijeme pred početak i za trajanja Drugoga svjetskog rata. Knjižicu Jevrejsko pitanje Jaše Tomića iz 1884., u kojoj se pokušavalo znanstveno obraniti antisemitizam, ponovno je tiskao 1940. fašistički Jugoslavenski narodni pokret Zbor, čiji je vođa i ideolog bio Dimitrije Ljotić, zato što je ona, po mišljenju ljotićevaca, kako stoji u predgovoru, „najbolji dokaz da je jevrejska opasnost od naših eminentnih nacionalnih predstavnika već u ono doba jasno uočena i pravilno shvaćena“ (T. Vuković; E. Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, Alatir, 1992., str. 37).

Zbor je izdao 1941. godine i brošuru pod naslovom Srpski narod u kandžama Jevreja. Ona slijedi orijentaciju knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera, dok je antisemitizam izrazito naglašen u glasilu Zbora, koje se zvalo Naš put.

Povodom ulaska njemačke vojske u Čehoslovačku u glasilu je Zbora Ljotić objavio članak pod naslovom „Iza tmastih oblaka sija zlatno Božje sunce“, u kojem piše: „Istina je da smo prijatelji velikog nemačkog naroda. Zašto nisam potišten? Hitler je oruđe promisla Božjeg. Ali oruđe koje se već više zaustaviti ne može do potpunog ispunjenja postavljenog mu zadatka.“ (Naš put, br 4, 26. III. 1939.).

A taj zadatak je za Ljotića i srpsku vlast i pojedine srpske episkope, ali i SPC-u : uništenje boljševizma, komunizma kao židovskog proizvoda protiv kršćanstva.

Treba dodati da je Ljotić od 1938. do 1940. putovao Srbijom i održavao „znanstveno-političko“ predavanje pod nazivom „Drama savremenog čovečanstva“ Predavanje je očito bilo popularno, pa je objavljeno i u tiskanom obliku. Govori o ratu i nevoljama, koje režira prijetvorni, zlobni Redatelj, pun mržnje i licemjerja. Identificira ga jednom riječju: Židovi. Po Ljotiću, oni su naumili zavladati svijetom i sve zlo (materijalizam, kapitalizam, komunizam, ateizam, masonstvo...) dolazi od njih i njihova plana jer se taj jevrejski duh uvukao u sve pore, u sva područja ljudskih djelovanja: „Veliki Reditelj je dobro spleo zamke propasti hrišćanske. I posao mu je po lukavoj zamisli dobro počeo. I sve ide za sad kako on hoće. Ali eto, mi mu igru otkrivamo. Ono što smo videli iza kulisa, javljamo da se zna, pozivamo ljude da izigraju satanske planove nesrećnog Velikog Reditelja. Vi pitate: ‘hoće li se ispuniti namera Reditelja?’ Mesto odgovora, mi vam govorimo što treba raditi da se planovi Reditelja izigraju.“ (Dimitrije Ljotić, Drama savremenog čovečanstva, Beograd, 1940., str. 111).

6. Ovdje moramo upozoriti na licemjeran i nepravedan odnos današnjih čelnika SPC-e prema blaženom Alojziju Stepincu, tadašnjem nadbiskupu zagrebačkom, a potom i kardinalu. Njemu oni zajedno s komunistima (koji su ga u namještenom procesu optužili i osudili te trovanjem ubili jer nije pristao formirati nacionalnu crkvu odvojenu od Rima, a bio je protivnik jednako komunizma kao i fašizma te hrvatski domoljub) pripisuju „ustaške“ zločine. Ne žele priznati činjenicu da je Stepinac, za razliku od tadašnjih njihovih velikodostojnika, jasno i glasno propovijedao protiv rasne teorije i progona drugih naroda te protiv komunizma, a također i aktivno djelovao pomažući u spašavanju Židova, Srba, Roma, komunista i svih progonjenih te na to poticao svoje svećenike, što je sve dokumentirano. A znalo se to i u ratno vrijeme, ne samo u Hrvatskoj. Tekst pod naslovom „Hrvat napao Nijemce“ objavljen u The New York Timesu od 8. srpnja 1943. govori o Stepinčevoj propovijedi u kojoj osuđuje rasnu teoriju. Riječi iz te propovijedi najbolje svjedoče tko je i kakav je bio blaženi Stepinac: „Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast ... svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka“. Ipak, dokumenti su o njemu skrivani, kao i njegova djela, a promicane klevete po svijetu unatoč činjenici da je o njegovoj pomoći Židovima svjedočio tajnik zagrebačkoga glavnog rabina, koji je bio veza između rabina i Stepinca, te da je spašavao i Srbe, i da su i jedni i drugi htjeli svjedočiti za njega na komunističkome namještenom procesu poslije rata, u čemu su ih komunisti spriječili.

7. Ljotićevci su vjerovali u novi poredak koji gradi Hitler i gledali su iskoristiti priliku za stvaranje Nove (Velike) Srbije na tim osnovama. U komunizmu su vidjeli također židovsku zavjeru i prvog neprijatelja srpske države. Ne čudi stoga što je Ljotić aktivno sudjelovao u pregovorima s Nijemcima i uspostavio vlasti nakon okupacije (Komesarsku upravu i kasnije civilnu vladu pod vodstvom Milana Nedića, kojeg je i predložio na to mjesto), a iz njegova Zbora proizašao je Srpski dobrovoljački korpus, koji su plaćali i naoružavali Nijemci, a koji se borio zajedno s četnicima Koste Pećanca i žandarmerijom pod njemačkim zapovjedništvom protiv partizana, ali služio i Nijemcima te hvatao Židove zajedno s Folksdojčerima.

Svima je njima bio isti cilj: homogena Velika Srbija. Četnici su radili za Veliku Srbiju, jednako kao i Nedić, koji ih je opskrbljivao i naoružavao, a surađivali su sa svima s kojima im je to odgovaralo u pojedinim fazama, mjestima i okolnostima na putu do tog cilja, a ubijali su i Srbe koji nisu bili na toj liniji.

8. Intelektualne elite i SPC nisu se odviše odupirale ni njihovim ni fašističkim nastojanjima. Štoviše, podržali su takvu njihovu politiku suradnje, što svjedoči „Apel srpskom narodu“ objavljen u listu Novo vreme 13. kolovoza 1941., kojim srpski intelektualci i uglednici pozivaju narod na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima. Taj je poziv potpisalo 546 uglednih osoba, među prvima tri episkopa, a i neki akademici koji će poslije rata nastaviti svoje djelovanje u SANU.

9. U Nedićevoj su Srbiji, u Beogradu od 22. listopada 1941. i 18. siječnja 1942. srpske vlasti organizirale Antimasonsku izložbu na kojoj su bile izložene, tom prigodom tiskane, četiri antižidovske poštanske marke, jedinstvene u svijetu. U povodu te izložbe objavljeno je 98 članaka, tiskano 207.017 raznih vrsta brošura, 60.000 raznih vrsta plakata, 100.000 letaka u bojama, izdano je 108.000 primjeraka devet vrsta dopisnih karata. I „Apelom“ i ovom izložbom Srbija se hvalila u medijima, koji su sustavno i oštro širili antisemitizam i podržavali „Vođu Reicha“ iščekujući Novu Europu i radeći na njezinoj uspostavi. Dovoljno je pročitati sljedeće naslove da se vidi kakav su duh i kakva propaganda prevladavali: „Evropski blok od 350 miliona u borbi protiv jevrejstva, plutokratije i boljševizma - govor pretsednika vlade Kvislinga“, Obnova, 19. maj 1943.; „Kaluđeri u Svetoj Gori mole za pobedu nemačkog oružja“, Obnova, 20. jun 1943.; „Krvožednost jevreja“, Obnova, 21. maj 1943.; „Državna hipotekama banka preuzela jevrejska imanja u Vršcu“, Obnova, 21. maj 1943.; „Sloboda svakog naroda leži u uništenju jevrejstva i masonstva. Jedno uspelo predavanje u okviru kursa za nacionalnu propagandu“, Obnova, 22. maj 1943.; „London misli glavom međunarodnog jevrejstva“, Naša borba, 1. februar 1942.; „Jevreji su i velike kukavice“, Naša borba, 8. mart 1942.; „Jevreji posle Berlinskog kongresa“, Naša borba, 12. april 1942.; „Isterivanje jevreja - spas Evrope“, Naša borba, 26. april 1942.; „Sveta stolica jevrejske krvi“, Naša borba, 31. maj 1942.; „Jevrejski bog i jevrejski moral“, Naša borba, 28. jun 1942.; „Komunizam i jevrejština u Srbiji“, Obnova, 8. april 1943.; „Katinski zločin - delo Jevreja“, Obnova, 18. april 1943.; „Ministar Rozenberg o razornom dejstvu jevrejstva u svetu“, Ponedeljak, 19. april 1943.; „Raspućin i jevreji“, Obnova, 22. april 1943.; „Pokušaj ubistva u Sofiji izvršio je jedan jevrejin“, Obnova, 12. maj 1943.; „Slobodu kontinenta brani Veliki Nemački Rajh“, Srpski narod, 22. jul 1944.; „Nemački vojnik je uvek spreman“, Srpski narod, 22. jul 1944.; „Snaga Nemačke“, Srpski narod,, 29. jul 1944.; „JEDAN MILION MARAKA VOĐI RAJHA OD RADIO BEOGRADA, POKLON ZA ROĐENDAN OD ‘MLADOG BEOGRADSKOG STRAŽARA’ - U emisiji povodom druge godišnjice vojničkog radia Beograd objavljeno je, da su ’Mladom beogradskom stražaru’ stigli prilozi, iz kojih je Vođi Rajha za njegov rođendan stavljen na raspoloženje iznos od jednog miliona maraka za potrebe vojnika. Time je iznos, koji je ’Mladi beogradski stražar’ do sada predao Vođi Rajha, povećan do 2,5 miliona nemačkih maraka“, Obnova, 23. april 1943.; „VOĐA RAJHA ZAHVALJUJE VOJNIČKOM RADIJU BEOGRAD“, Obnova, Uskrs 1943., i tomu slično.

10. Jedna knjižica koja se sastoji od šest slika, tiskana 1941. pod naslovom Provokatori na delu, govori sama za sebe. Sličice prati tekst koji objašnjava ilustraciju: „Gadni Jevrejin huška narod na nemačkog vojnika koji prolazi. I gord pobedilac (njemački vojnik) pada od ‘junaka’ čija se hrabrost skriva iza plota. Za mučko ubistvo strašna je odmazda: plamen liže kuće zavedenih Srba... Do neba dostižu oblaci gustog surog dima, iznad predela zasutih leševima. Tada gadni huškač nema drugog posla do da pokupi plodove svoga rada. Ali, svest Srbina vraća se ponovo! On sam sudi krivca za svoj zli udes.“ (Zadnja slika pokazuje kako petorica tuku Židova.)

11. Nedić je u svojim govorima također otvoreno iskazivao antisemitizam, a radio je zajedno s Nijemcima na istrebljenju Židova u Srbiji. Ne samo da su ih ubijali u beogradskim logorima Sajmište (Judenlager) i Banjica, u logorima Topovske šupe, Crveni križ (Lager Niš), nego su ih ubijali i po ulicama Beograda u „dušegupkama“, posebno napravljenim vozilima u koje bi ih utrpali i onda pustili ugljični monoksid, ugušili ih te otpremili u masovne grobnice u Jajince, selo podno Avale. Prvi su tako ubijani pacijenti i osoblje dviju židovskih bolnica, a onda i zatočenici sa Sajmišta, većinom starci, žene, djeca. Iz logora Banjica nije izašao nijedan živi Židov, a strijeljana su i djeca do sedam godina i majke s djecom u naručju: do 7 godina 22-oje djece, do 14 godina 26-ero djece, do 17 godina 76-ero djece.

12. Upravo zahvaljujući ovakvoj suradnji sa srpskim vlastima, esesovac Harald Turner već je 29. kolovoza 1942. godine izvijestio generala Alexandra Löhra: „Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno.“ Također je Franz Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova 29. svibnja 1942. zabilježio: „Židovsko pitanje u Srbiji nije više aktualno, sada samo preostaje da se riješe zakonska pitanja koja se tiču imovine.“ A riješeno je tako da je imovina pripala državi Srbiji. Emanuel Schäfer, vrhovni šef Službe sigurnosti u Srbiji, sljedećom je izjavom rekao sve: „Beograd - jedini veći grad Europe očišćen od Židov, postao je Judenfrei.“

13. Holokaust nad Židovima u Srbiji kao da se nije dogodio jer imena najvećega koncentracijskog logora u Srbiji, Sajmišta, nema na popisu europskih koncentracijskih logora u Jeruzalemu, a nema ga u takvom značenju ni u memoriji srpskog naroda.

Iako je Sajmište bilo jedini logor isključivo namijenjen za Židove („Judenlager Semlin“), i svi Židovi iz Beograda i Srbije koje su tamo zatočili (njih oko 7000 ) pogubljeni su, a o njegovu je postojanju izbrisan trag povezan s Beogradom. Sajmište je jedini logor u Europi koji se nalazi unutar grada, ali tu nije izgrađen memorijalni centar, a židovske žrtve bile su memorirane u duhu komunističke ideologije kao „žrtve fašizma, Narodnooslobodilačke borbe i Socijalističke revolucije“, da bi padom komunizma Sajmište počelo u okviru velikosrpske ideologije dobivati ulogu simbola stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu u NDH, tako da je bila pokrenuta inicijativa da ono postane „Srpski Yad Vashem“. Žrtve sa Sajmišta pripisivane su ustašama, Jasenovcu, jer je Sajmište, s lijeve strane rijeke Save, udaljeno tek nekoliko stotina metara od centra Beograda, tada formalno pripadalo NDH. Ali Nijemci su bili glavni gospodari na obje strane, a u Sajmištu nisu ustaše bili njihovi suradnici, nego Srbi, dok im je Beograd dostavljao hranu i ostale potrepštine. Jasenovac je sam po sebi težak uteg krivnje i tragedija hrvatske povijesti, no on je višestruko preuveličavan u broju žrtava i okrutnostima. Poslužio je za omrazu Hrvata u svijetu, za skrivanje istine o antisemitskoj i velikosrpskoj politici tijekom Drugoga svjetskog rata, za „pranje“ od vlastitih zločina, i Srba nad Židovima, i četnika i jugokomunista partizana nad Hrvatima, i trenutno ta istina izlazi na vidjelo zahvaljujući povjesničarima koji su se dali na istraživanje dokumenata po arhivima, iz čega je jasno da je logor Jasenovac bio aktivan i od 1945. do 1952., kada su komunisti u njemu ubijali one koji su bili nepoželjni za njihov sustav i proglašeni krivima bez suda i suđenja.

14. Ipak, Srbi i dalje pokušavaju pridobiti simpatije svijeta prikazujući Hrvate genocidnima (izložba u UN-u 2018.), služeći se opet falsifikatima, na što je reagiralo i Ministarstvo vanjskih poslova RH, primijetivši da je to potvrda kako srpska namjera nije komemoriranje holokausta i odavanje počasti žrtvama, nego antihrvatska propaganda.

Američki povjesničar Christopher Browning kaže da je ubijanje na Sajmištu u proljeće 1942. bilo „začetak“ šireg plana da se unište europski Židovi. Taj je plan donesen tri mjeseca prije nego što su Židovi u Srbiji pobijeni. Primjećuje da su konstruiranje plinskoga kamiona i njegova uporaba u ubijanju Židova na Sajmištu „nagovijestili efikasnost i rutinsku hladnokrvnost koja će kasnije biti usavršena u logorima smrti“. Zar može biti slučajno, u svjetlu svih nabrojenih činjenica, da se upravo sa srpskim poduzetnikom pregovaralo o izgradnji krematorija i krematorijskih peći za Sajmište, o čemu su sačuvani i nacrti? Kako je moguće da se sve ovo zataškalo i da se danas vode procesi za rehabilitaciju nacističkih suradnika kao srpskih rodoljuba i da istovremeno Srbi slove za rijedak slučaj naroda u kojem nije bilo antisemitizma? Ključ je u tome što su četnici u velikom broju na kraju rata ušli u partizanski pokret i djelomično uspjeli „očistiti“ svoje krvave tragove i tragove ostalih kolaboracionista: ljotićevaca i žandarmerije, policije Dragog Jovanovića.

Naime, sve do 1944. partizanski je pokret u Srbiji bio pasivan (22.000 partizana), da bi naglo narastao nakon što je Tito zatražio četničku pomoć i ponudio amnestiju 17. kolovoza te godine, a ponudu ponovio između 21. studenoga i 15. siječnja 1945. godine. Prelazili su u partizane osobito nakon što su pod sovjetskim vodstvom u listopadu 1944. partizani osvojili Beograd. Tako su imali cijelih šest mjeseci prije završetka rata priliku utjecati na politiku uključujući se u komunističke strukture u Beogradu, koji će kasnije postati glavni grad SFRJ, ali i ostvariti utjecaj na ono što će se događati kasnije u Hrvatskoj i kako će se Hrvate predstavljati u svijetu. A što je najvažnije, jugoslavenski komunizam im je bio sredstvo u promicanju velikosrpske ideologije, koja je izašla na vidjelo u vrijeme raspada Jugoslavije, kad su uglavnom Srbi bili na pozicijama koje su im dale moć da koriste zajedničke financije, vojsku i oružje za svoje ciljeve.

U vremenu od 1941. do 1945. u Srbiji je tiskana 51 brošura s antisemitskim sadržajem, po riječima židovske povjesničarke Esther Gitman, koja se bavi proučavanjem poslijeratne povijesti na području bivše Jugoslavije.

Posebno su poznati sljedeći autori i njihova djela iz tog vremena: Srpski narod u kandžama Jevreja Milorada Mojića (1941.), Ko su oni? i Jevreji u Srbiji Laze Prokića (1941.) i Pod šestokrakom zvezdom Georgija Pavlovića (1943.). Mojić u knjizi Srpski narod u kandžama Jevreja (Beograd, 1941., str. 40) poručuje srpskom narodu: „Jevrejstvo je najveće zlo sadašnjice. Ono je najpodmukliji i najopasniji protivnik sviju hrišćanskih naroda. Jevrejstvo se zbog toga mora brzo i energično likvidirati jer u protivnom slučaju neminovna je propast hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta. Presudna borba za rešenje tog pitanja je u jeku. Od ishoda te borbe zavisi i budućnost naše Otadžbine. I zato u ovoj borbi moraju svi istinski patrioti dati sve od sebe da se pobeda nad Jevrejstvom što pre i što efikasnije izvojuje. Inače je i naša propast neminovna“.

15. Koliko je antisemitizam ukorijenjen u Srbiji govori i činjenica da se u njoj od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća taj trend antisemitske literature nastavlja u nevjerojatnom obimu: više od 150 naslova s takvim sadržajem. Uz to, prema riječima književnika Filipa Davida, „većina tih knjiga su reprinti literature iz vremena nacističke okupacije Srbije“, iako je danas u Srbiji samo nekoliko tisuća Židova. Neke su izdavačke kuće specijalizirane za antisemitsko štivo, npr. Ihtus - Hrišćanska knjiga i Klub nacionalnih knjiga Velvet. Zloglasni pamflet Protokoli sionskih mudraca tiskan je od 1990. do 2001. godine u 12 različitih izdanja. Evo još nekih naslova, koji su opasniji i od Protokola sionskih mudraca: Jevrejska zavera protiv Srba, Srpski narod u kandžama Jevreja, Pod šestokrakom zvezdom, Zašto se divim Adolfu Hitleru, Mrtve krave protiv šest miliona mrtvih Jevreja, Zašto je rasizam ispravan, Vladika Nikolaj o Judejcima, neprijateljima hrišćana i hrišćanstva, Zli i prokleti, Zavera nad zaverama, Zlotvori čovečanstva, Satansko-judejsko porobljavanje čovečanstva, Judejska zavera protiv Boga i čoveka. Pored toga, može se na internetu naći i drugih materijala koji na srpskom jeziku prezentiraju tekstove koji su antisemitski nadahnuti („Dostojevski o Jevrejima“, „Martin Luther o Jevrejima i njihovim lažima“ Hitlerov „Moj politički testament“, „Komunizam je jevrejska tvorevina“).

Zato treba uzeti ozbiljno ono što je srpski akademik Dobrica Ćosić, iako partizan i srpski nacionalist te jedan od autora Memoranduma SANU, a potom (1992. - 1993.) i prvi predsjednik Miloševićeve tvorevine („krnje“) Savezne Republike Jugoslavije, napisao u svom romanu Deobe, koji govori o Drugom svjetskom ratu u Srbiji:

„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima - to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).

„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).

Gore : Harald Turner je po nalogu Milana Nedića javio Hitleru da je Srbija DRUGA zemlja u Evropi
(odmah nakon Estonioje) koja je "judenfrei" (ošišćena od Židova)!
Internetom kruži da je Smradija bila prva zemlja koja je pobila sve Židove, ali to nije istina.

“Kraljevina Jugoslavija” (= Velika Srbija) je 25. 3. 1941 pristupila državama osovine.

Rasni zakona je bilo u toj velikosrpskoj tvorevini već od 1940. godine!

Ne vjerujete? Možete pročitati više u radovima Johannes Kepler Univerzitete u Linzu / Austrija.

Evo slike veliki prijatelja srpskog princa Paula Karađorđevića i Adolfa Hitlera.

NAJUŽASNIJI ANTIŽIDOVSKI PLAKATI SAVEZNIKA III. REICHA : U NEDIĆEVOJ SRBIJI!

U Srbiji stvoreni propagandni plakati za potrebe propagandne kampanje "Antimasonske izložbe" održane u Beogradu, od 22. listopada 1941. do 18. siječnja 1942. godine, a karakteriziraju ih izrazito antisemitski sadržaji i poruke. Oni predstavljaju vizualni izraz propagandnih metoda koje su srpski saveznici III. Reicha koristili da pojačaju mržnju prema Židovima, s namjerom da relativiziraju srpsku represiju nad židovskim narodom. "Velika izložba slobodnih zidara, Židova i komunista", poznatija kao "Antimasonska izložba", organizirana je u sjedištu bivše masonske Velike lože "Jugoslavija" u Garašaninovoj ulici broj 8 u Beogradu.

Izložba je samo formalno bila usmjerena protiv masonerije. Ovaj propagandni događaj izveo je opsežnu antisemitsku kampanju kako bi opravdao pogrom Židova u Srbiji i pripremio srpsku javnost da prihvati "novu Europu", sve pod krinkom razotkrivanja uloge masonske organizacije u puču 27. travnja 1941. i zajedničkim planom svrgavanja Židova, Engleza i komunista "Novi poredak u Europi". Za raspad Kraljevine Jugoslavije i ustanak optužena su "tri internacionalca" - židovstvo, komunizam i masonerija. Izložba je vršila psihološki pritisak na stanovništvo, posebno na intelektualnu elitu Beograda, s namjerom da se okrene od "destruktivnih elemenata društva" - Židova i komunista. U Srbiji su donesene diskriminatorne uredbe i protužidovske mjere - oduzimanje imovine, popisivanje, registracija i obveza nošenja žutih vrpci, ograničenje kretanja i zabrana napuštanja mjesta prebivališta, javnog funkcije, liječenje u zdravstvenim ustanovama, korištenje javnog prijevoza, posjeti javnim događanjima, rad s prehrambenim proizvodima u ljekarnama i bolnicama, nakon čega slijede uhićenja i uhićenja, pretresi stanova, deportacija na prisilni rad, patnje u logorima. Progon Židova bio je intenzivan, rano nakon njemačke invazije na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine. Tijekom ljeta srpski kolaboracionistički aparat borio se je protiv pripadnika nacionalnooslobodilačkog pokreta koji su izveli brojne napade, sabotaže i diverzije. Bilo je potrebno ojačati njemačku prisutnost na području jugoistoka u svrhu nesmetanog izvoza sirovina s ovog područja, kao i zbog otvaranja fronte prema Sovjetskom Savezu. Početkom srpnja Komunistička partija podigla je stanovništvo u pobuni protiv Nijemaca, a partizanski odredi borili su se s njemačkom vojskom po cijeloj Srbiji. Njemačka vojna uprava 12. kolovoza 1941. izdala je mjere za "suzbijanje nemira u Srbiji" u kojima su zahtijevale intenziviranje propagande "u tisku, na radiju, u kinu, plakatima, lecima", pucanju i vješanju talaca.

Već 17. kolovoza tijela petorice pobunjenika obješena su na Terazijama, u centru Beograda. Židovi su bili optuženi za urotu s komunistima, pa su napadi na njemačke postrojbe osvećeni komunistima i Židovima kao pokretačima ustanka. Nakon završetka vojnih operacija protiv pobunjenika u Srbiji, početkom prosinca 1941., preostali Židovi internirani su u zemunski logor na Beogradskom sajmu (Judenleger Semlin).

U prosincu 1941. tamo je zatvoreno preko pet tisuća Židova, a u siječnju 1942. njih šest tisuća i tristo. Na području okupirane Srbije "konačno rješenje židovskog pitanja" dovršeno je do 10. svibnja 1942. brutalnim ubojstvom oko sedam i pol tisuća Židova kako bi se osigurao prostor za nove zatvorenike u logoru Sajmište. Među prvima u Europi, Srbija je završno pitanje dovršila samo nekoliko mjeseci nakon što je sastanak najviših fašističkih dužnosnika 20. siječnja 1942. u Wannseeu pokraj Berlina odlučio da bi "konačno rješenje židovskog pitanja" trebalo provesti fizičkom likvidacijom.

Srbi su ubili ukupno oko 80.000 Židova i jedan dio Roma a kasnije prepisali te žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Propagandna mašinerija Trećeg Reicha, putem dnevnog tiska i radija, opravdavala je takve postupke optužujući Židove za organiziranu zavjeru s komunistima i masonima. "Antimasonska izložba" trebala je pružiti ideološko opravdanje za masovne odmazde okupatora nad stanovništvom, posebno protiv Židova.

Cilj je bio upopznati srpsko stanovništvo sa metodama u provedbi "konačnog rješenja". Nacističko konačno rješenje židovskog pitanja bilo je dio plana njemačke rasističke koncepcije čistoće i rasnosti njemačkog naroda iz koje se razvila mržnja prema "manje vrijednim" narodima. Značilo je širenje njemačkog životnog prostora na istočnu Europu osvajanjem teritorija, germanizacijom stanovništva i sustavnim uništavanjem čitavih nacija likvidirajući rasno nepodobne "nearijske" Židove i Rome. U tu svrhu formiran je golem državni aparat s razvijenim sustavom koncentracijskih i radnih logora, plinskih komora i krematorija. U srži nacističkog antisemitizma bila je ideja moći međunarodnog židovskog kapitala i zavjere Židova, masonerije, kapitalizma i komunizma s ciljem rušenja postojećeg poretka i upravljanja svijetom. Ta je ideja stekla pristaše u Kraljevini Jugoslaviji tridesetih godina 20. stoljeća, a jedan od vodećih propagandista nacističke ideologije bio je Dimitrije Ljotić.

U siječnju 1934. osnovao je u Ljubljani fašističku organizaciju "Jugoslavenski nacionalni pokret", nazvanu "Zbor" - skraćeno od "Združena borbena organizacija rada", koja je kasnije promijenila ime u "Narodni pokret zbor". Nakon raspada Jugoslavije i njemačkog prisustca u Srbiji, mnogi članovi prethodne vlade, uglavnom indoktrinirani nacističkim idejama, neki prijeratni agenti njemačke obavještajne službe i članovi "Zbora" pridružili su se kolaboracionističkoj nedićevoj administraciji.

Organizatori izložbe "Velika izložba djela slobodnih zidara, Židova i komunista" organizirani su pod nadzorom njemačkog Odjela za propagandu "S", uz materijalnu potporu njemačkih vojnih vlasti i vlade Srbije. "Propaganda Abteilung Südost" formirana je pod njemačkim zapovjedništvom 20. travnja 1941. i bila je izravno podređena Odjelu za propagandu Operativne uprave njemačkog Vrhovnog zapovjedništva, a dobivala je upute od Goebbelsovog Ministarstva propagande. Podijeljen je velik broj ratnih plakata u savezničkoj Srbiji napravljen je u Odjelu za propagandu "S". Na izradi plakata, osim slikara i crtača, na izradi plakata bili su angažirani i prevoditelji, lektori, daktilografi, ljudi koji su sastavljali tekstove za plakate, tehničko osoblje i distributeri.

Iako su sve aktivnosti bile pod strogom kontrolom njemačkih vlasti, izložba je javnosti predstavljena kao rad i zasluga srpske vlade. Ta se činjenica odnosila na težnju Nijemaca da izbjegne odij lokalnog stanovništva i osigura masovnu posjećenost izložbe. O povezanosti njemačkog Odjela za propagandu "S" i Radnog odbora izložbe svjedoči izvještaj Lazara Prokića u kojem se navodi da je prema pisanim uputama G. G. Richtera, a u skladu s psihologijom srpskih masa i duhom Izložbe, podnio pisani usmeni komentar. g. Mitrinoviću i Kostiću zbog izrade skica plakata, prethodno objasnivši te ideje u nazočnosti časnika gosp. Vitlica.

Umjetnici su morali napraviti skice do 6. kolovoza, koje će, nakon usvajanja komisije, biti izvedene do 10. kolovoza u posteru. Postignut je dogovor s glavnim urednicima beogradskih dnevnih listova Novo vrijeme i Obnova o objavljivanju tekstualnog i fotografskog materijala za aktivnu promociju izložbe. Dio izvješća je "Registar ideja, kao prijedlog umjetnicima plakata, u vezi s popisom lozinki", u kojem je Prokić naveo popis od deset idejnih rješenja za plakate. Broj deset opisuje ideju jednog iz zbirke antimasonskih plakata: „- Globus luta svemirom. Iznad njega Jehova: provodi i određuje smjer. Tekst: ‘Neka se uskovitla dok ne kažem dovoljno’ [...] ”.

Tijekom pripreme izložbe, voditelj Odjela za propagandu Lazar Prokić objasnio je u novinama "Obnova" potrebu organizacije "Antimasonske izložbe", rekavši da je : "poželjno [...] otvoriti opću izložbu materijala i dokumenata koji bi prikazao i predstavio srpskom svijetu rad Židova, masona i komunizma - ne samo kod nas već i u drugim zemljama [...]. Tek tada bi postale jasne mnoge stvari, posebno današnja tragedija Srbije i nedavna opasnost za Europu. ”Propagandna kampanja izložbe u dnevnom tisku orkestrirana propagandna kampanja u beogradskim novinama "Obnova", "Novo vrijeme", "Naša borba", "Ponedjeljak", "Donauzeitung" i drugi trajala je do zatvaranja izložbe. Svakodnevno su objavljivani članci antisemitskog, antikomunističkog i antimasonskog sadržaja Lazara Prokića, Danila Gregorića, Svetislava Stefanovića, Đorđa Perića, Milorada Mojkića, Milosava Vasiljevića i drugih, kao i izvještaji o posjećenosti i fotografije izložbe. U tekstu Momčila Balića, objavljenom u novinama "Novo vrijeme" 7. kolovoza 1941., riječ Židovi tiskana je malim početnim slovom, što će kasnije postati praksa u tekstovima drugih autora. Naslovi : "Ruska kultura u židovskim rukama", "Moskva i New York, dvije prijestolnice židovstva", "Sovjetski Savez posljednja židovska utvrda na europskom kontinentu" nedvosmisleno govore o antisemitskom sadržaju tekstova.

U članku „Skrovište mračnih sila. Nevidljivi crv. Zavjera židovskih bogova u podzemlju ", židovski narod se uspoređuje sa crvima koji nagrizaju društvo u kojem žive : "[...]. I za sve takve ljude treba stvoriti novi geto i konačno ih zauvijek protjerati iz Europe i dopustiti im stvaranje države iz koje nikada ne smiju emigrirati, već neka 'jedu svoj kruh u znoju lica' i zapovjeđeno, a ono što rade, ne poštuju i ono što ne drže."

Skoro sučeljavanje sa židovskim narodom najavljeno je u tekstu "Židovi protiv nas i protiv vlastitih interesa" : "Prevareni su Židovi koji ovog puta vode ubojitu i razornu akciju u srpskim zemljama. Bit će usmjeren na ruku, što će ih definitivno skinuti s dnevnog reda! ”

Slijedili su natpisi o židovskom teroru nad srpskim narodom : "Židovi su u našoj zemlji bili neometani i arogantni, sijali su otrov, ubijali svaki nacionalni let, sve dok konačno nisu našu zemlju gurnuli u trenutnu katastrofu." Njihov demonski osmijeh pratio je sve faze našeg poraza, koje su nam oni, svjesno i prema planu, pripremili. [...] Ovaj obračun treba izvršiti odmah i bez milosti, kako bi Srbija i srpski narod, oslobođeni ovog društvenog balasta, krenuli novim putovima koji vode ka spasenju i obnovi. "

Brojni članci analiziraju vezu između Židova, boljševizma i masonstva. "Svjetsko židovstvo" protumačeno je kao os čija su poluga bile plutokracija (masonstvo) i komunizam (boljševici) sa zajedničkim planom upravljanja svijetom.

Povodom izložbe objavljeno je šesnaest brošura antisemitskog, antikomunističkog i antimasonskog sadržaja : „Masonerija ili masonstvo", „Tko su oni?", „Masonerija u Engleskoj i Francuskoj", „Ogledalo iskrenosti Chivuta", „Srpski narod u kandžama Židova“, Židovska zavjera "," Židovsko pitanje "," Židovi u Srbiji "," Židovi u Engleskoj, SSSR-u i Francuskoj "," Zašto nisam komunist "," Duhovni život u SSSR-u "," SSSR nije radnička ili radna država "," Položaj žena u boljševičkom društvu “,„ Kapitalizam novca i kapitalizam rada “,„ Komunizam protiv Srba i u Srbiji “,„ Kako komunistička vlada iskorištava ruskog seljaka “.

Uoči otvaranja izložbe, 16. listopada 1941. u zgradi Velike masonske lože, u Garašaninovoj ulici, održana je konferencija za tisak. Objašnjeno je da će „tako sintetički koncipirana i organizirana antimasonska izložba u Beogradu biti jedinstvena u svojoj vrsti ne samo u Srbiji i na Balkanu, ne samo u jugoistočnoj Europi i Europi, već i u svijetu.“  Naglašeno je da će publika imati priliku "vidjeti svojim očima što su bili oni koji su neumorno gurnuli zemlju u propast."

Značaj "Antimasonske izložbe" je velik, na čemu se pokazalo da "zahvaljujući borbi protiv židovstva, masonstva i komunizma pobjedničke nove Europe, strašne zavjere koja je čitavom svijetu prijetila razornim organizacijama triju međunarodnih zajednica [... .] došao je čas kada se mora uništiti čitav krug koji smo toliko godina držali u crijevima, ne sluteći da je otrovan ili da nemamo dovoljno snage da ga se riješimo."

Na posljednjoj sjednici Radnog odbora, održanoj prije otvaranja izložbe 20. listopada 1941. godine, dogovoren je protokol otvaranja izložbe, sastavljen je tekst poziva i popis osoba koje treba pozvati.

S obzirom na to da je tijekom ljeta napadnuta zgrada masonske lože, za osiguranje izložbe zadužen je Miodrag Đorđević. Izložba je prvotno trebala biti otvorena za 23. kolovoza, ali otvorenje je odgođeno za listopad zbog pojačane borbe s pokretom otpora. U tom je razdoblju zamijenjena vlada Milana Aćimovića i uspostavljena vlada nacionalnog spasenja na čelu s Milanom Nedićem.

Otvaranje "Antimasonske izložbe" službeno je otvoreno u podne, 22. listopada, u nazočnosti predstavnika njemačkih vojnih vlasti, njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, Vlade Srbije i predstavnika općine Beograd.

Sa srpske strane bili su prisutni svi članovi vlade, osim predsjednika Milana Nedića. Na otvaranju se prisutnima obratio šef propagande Đorđe Perić, rekavši, između ostalog, kako masoni "tijekom godina rastavljaju narodni organizam, da bi ga s vremenom potpuno uništili". [...] Poput pauka koji razapinje mrežu oko svoje žrtve, slobodni zidari mogu zarobiti čitavu naciju nevidljivim nitima svoje podzemne organizacije i voditi je gdje god žele. Masonerija je duhovni izvor svih međunarodnih doktrina, rasadnik i poticaj međunarodnih revolucionarnih pokreta. [...] Na svojim će ruševinama slobodni narodi Europe svojom voljom i vlastitom snagom izgraditi novi poredak. "

Tada je riječ uzeo vojni zapovjednik Beograda Ernst-Moritz von Kaisenberg, rekavši da su masoni glavni krivci za prošli i sadašnji rat te da je ovaj međunarodni bandit bandita uvijek radio samo na potčinjavanju nacionalne volje naroda. i da je učinim službenicom židovskih svrha.

Izrazio je radost njemačkih vlasti zbog otvorenja izložbe i istaknuo nadu da će široki slojevi srpske javnosti do kraja izložbe dobiti ideju o razornom učinku masonerije. Premijer Milan Nedić posjetio je izložbu 27. listopada i zahvalio se organizatorima izložbe koja će imati "veliki edukativni učinak, jer je sustavno predstavljala rad neprijatelja države i naroda".

Dimitrije Ljotić posjetio je izložbu 31. listopada i čestitao direktoru izložbe Stevanu Kluiću "na velikom nacionalnom poslu". U pratnji članova kabineta, ministar unutarnjih poslova Milan Aćimović posjetio je izložbu 2. prosinca zahvalivši Direkciji izložbe na "ovom izvanrednom nacionalnom događaju".

Gore : za Srbe katastrofalna knjiga Waltera Manoscheka “Serbien ist Judenfrei” koja svjedoći kako su Srbi pobili sve Židove u Smradiji.

Srpski Holokaust nad Romima u Nedićevoj Srbiji koja je surađivala sa njemačkim Nacistima i Hitleru prva javila da je Srbija očišćena od Židova!

Tisuće Roma bilo je zatočeno u logorima i ubijeno u Srbiji koja je surađivala sa njemačkim III. Reichom  tijekom Drugog svjetskog rata zajedno sa Židovima u zemlji, ali malo je učinjeno na obilježavanju njihove patnje ili očuvanju sjećanja na njih.

Bilo je rano jutro 29. listopada 1941. kada su srpskesnage opkolile većinski romsko naselje Marinkova bara u Beogradu.

Oko 5 ujutro srpske kolaboracionističke policijske i žandarmerijske snage ušle su u romsko naselje i odvele muške stanovnike. Uplašenim muškarcima i njihovim obiteljima rečeno je da će se vratiti ubrzo nakon što završe s poslom ili nakon rutinske provjere osobnih iskaznica.

Ali nitko se nije vratio. Srbi su lagali.

Među uhićenima su suprug, braća i djever Milene Stanković koja je ipričala što se je dogodilo :

“Odvedeni su iz stana i strpani u logor na Autokomandi [logor Topovske Šupe]. Nakon dva dana tamo otpremljeni su u nepoznatom pravcu. O njima do danas ništa nisam čula”, stoji u izjavi koju je Milena, koja je u vrijeme hapšenja imala 48 godina, dala Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih saradnika Jugoslavije 26. lipnja 1945. godine.

Povjerenstvo, koje je djelovalo na području cijele Jugoslavije, osnovano je za dokumentiranje zločina i drugih zvjerstava koje su počinili nacisti i njihovi domaći saveznici, kao i za popis žrtava. Svjedočanstva Milene Stanković i mnogih drugih danas se čuvaju u Arhivu Jugoslavije u Beogradu.

Na početku Drugog svjetskog rata u Srbiji je živjelo 60.000 Roma, au cijeloj Jugoslaviji 300.000.

Istraživači i stručnjaci kažu da još nema točnih podataka o broju Roma koji su stradali tijekom Drugog svjetskog rata, ali procjenjuje se da ih je u Srbiji stradalo između 12.000 i 20.000.

Njihova smrt bila je izravna ili neizravna posljedica rigoroznih antiromskih zakona nacističkih okupatora, koje je provodio srpski kolaboracionistički režim na čelu s premijerom Milanom Nedićem i njegovom marionetskom vladom, obično nazivanom Vladom nacionalnog spasa.

Od listopada 1941. do početka 1942. u nekoliko gradova i mjesta Srbije Romi su uhićeni, strpani u logore i pogubljeni zajedno s muškim Židovima.

Romske žene i djeca također su uhićeni i zajedno sa Židovima zatvoreni u logor Staro sajmište u Beogradu.

Otprilike trećina ih je umrla, iako je većina uspjela preživjeti – dijelom zahvaljujući ublažavanju propisa, a dijelom zato što su prestali biti visoko na listi prioriteta nacista.

Na spomen-području Stratište u Pančevu je održana komemoracija povodom obilježavanja Dana sjećanja na Rome žrtve Drugog svjetskog rata u organizaciji Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije.

“Naša je dužnost, sjećajući se svih ovdje ubijenih, ne dopustiti da se žrtve zaborave i relativiziraju. Moramo svjedočiti o ovom strašnom zločinu i stalno upozoravati čovječanstvo da se takve strahote nikada i nigdje ne dogode nijednom narodu i nijednom čovjeku”, rekao je na svečanosti Dalibor Nokić, predsjednik Nacionalnog vijeća Roma Srbije.

Aktivisti, rodbina žrtava i stručnjaci tvrde da je ‘Samudaripen’ ili ‘Porajmos’ – romska riječ za holokaust – gotovo zaboravljen zločin u Srbiji, te da se malo učinilo na očuvanju sjećanja na one koji su ubijeni ili progonjeni.

“Postavlja se pitanje zašto se [progonu i ubijanju] Roma nije posvetila pozornost. Nikoga nije baš zanimalo”, rekao je Dragoljub Acković, član Svjetskog parlamenta Roma koji je proveo opsežna istraživanja o holokaustu Roma u Jugoslaviji. “Dakle, čini se da Romi uopće nisu patili.”

Izravni progoni Roma u Srbiji počeli su krajem svibnja 1941. godine, kada su i na njih primijenjeni zakoni koji su institucionalizirali progon Židova.

Od tog trenutka Romi su bili obvezni na prisilni rad i nošenje žute trake oko ruke s natpisom 'Zigeuner' (Cigan na njemačkom), zabranjen im je sa srpske strane rad u državnim institucijama, odlazak u bolnice i druge javne ustanove te korištenje javni prijevoz.

Morali su se sami prijaviti policiji, au nekim slučajevima čak im je bilo zabranjeno napuštati svoje domove.

Milovan Pisarri, povjesničar iz beogradskog Centra za javnu povijest i stručnjak za holokaust Roma, ustvrdio je da su Nijemci, iako su bili glavni, imali veliku pomoć od kolaboracionističkih vlasti u Srbiji.

“Kolaboracionističkim vlastima Srbije naređeno je da nadziru Židove i Rome i da vode računa o poštovanju svih nametnutih propisa. I radili su to temeljito”, rekao je Pisarri za BIRN.

U lipnju 1941. kolaboracionističke vlasti usvojile su nekoliko odredaba usmjerenih i na Rome i na Židove.

Jednu od njih izdao je Glazbeni savez Srbije, obavještavajući glazbenike židovskog i romskog podrijetla da im je od tada zabranjen rad. Mnogi Romi u Srbiji tradicionalno zarađuju za život sviranjem i pjevanjem.

"Tako da nisu mogli ništa učiniti, osim što su ostali u svojim domovima i dijelovima grada u kojima su živjeli", objasnio je Pisarri.

No, najgore je tek dolazilo – od sredine listopada 1941. Romi su uhićeni, držani kao taoci i ubijani diljem okupirane Srbije.

Oko 1500 muškaraca internirano je u logor Topovske Šupe, a ubrzo potom strijeljano u Jabuci kod Pančeva; U zapadnom gradu Šapcu ubijeno je 200 Roma zajedno sa Židovima, dok je nekoliko stotina strijeljano u gradovima Kragujevcu i Leskovcu.

“Uvijek se događalo na isti način: nacisti bi naredili uhićenje Roma, njihove snage bi opkolile njihova naselja, a onda bi srpska policija i žandarmerija ulazili u kuće u 4 do 5 ujutro, budili ljude i govorili da muškarci moraju ići s njima. , navodeći kao glavne razloge prisilni rad ili redovitu kontrolu“, rekao je Pisarri.

Uhićene bi prvo odvodili u lokalne srpske policijske postaje, a zatim bi ih srpska policija prebacivala u koncentracijske logore.

“Nijemci su naredili uhićenja, ali sve su radile srpske kolaboracionističke vlasti”, rekao je Pisarri.

Bilo je i slučajeva u kojima su lokalni kolaboracionisti mijenjali Rome za uhićene Srbe, ponajviše u južnom gradu Leskovcu u prosincu 1941., dodao je Pisarri.

“Njemci su prvo hapsili Srbe, ali su se onda umiješale lokalne vlasti i rekle: ‘Pustite Srbe, dat ćemo vam Rome'”, rekao je.

Gore : Romi i Židovi iz mačvanskog kraja koji su od Srba bili uhićeni koji su ih vodili u smrt!

Nakon uhićenja i pogubljenja Roma, nacisti su se počeli fokusirati na romske žene i djecu iz Beograda. Od 8. prosinca 1941. uhićeni su i odvedeni u logor Staro Sajmište.

Neki su tamo umrli, dok su mnogi od onih koji su naknadno oslobođeni umrli od posljedica brutalnog postupanja i loših uvjeta u logoru, uključujući hladnoću i glad.

Oni koji su preživjeli detaljno su opisali život u koncentracijskom logoru. Jedan od njih bio je Milorad Dekić, koji je interniran kada je imao 14 godina.

“Strpali su nas u jedan ogroman hangar, kao šupa, vidjelo se nebo iznad i sve je bilo polomljeno. Bilo je četiri-pet katova kreveta… daske postavljene u krug i ništa više… Nije bilo ni peći, ni šporeta, a hangar je bio pun samo Roma… Mislim da nas je bilo 700 do 800”, rekao je Dekić u svom svjedočenju.

“Unosili su hranu i dijelili je u našem paviljonu, ali ako te nije bilo, čekala te je palica po glavi, da te udari, razbije te po glavi, a krv je bila posvuda, ali doktora nije bilo. , ništa”, prisjetio se Dekić.

“A onda je došao tifus, uši; svake noći deset do petnaest ljudi je umrlo.”

Iako je takozvano ‘cigansko pitanje’ bilo visoko na dnevnom redu nacista, oni su u srpnju 1941. usvojili odredbu prema kojoj će svi oni koji mogu dokazati svoj boravak u Srbiji prije 1850. biti privremeno izuzeti od antiromskih zakona.

Bilo je više razloga za ovu odluku, objasnio je Pisarri.

“To ima veze s drugim prioritetima u to vrijeme, poput borbe s [jugoslavenskim komunističkim] partizanima i činjenicom da su Nijemci shvatili da u Srbiji živi puno Roma, a nije bilo vrijeme za rješavanje tzv. cigansko pitanje,” rekao je.

“Dakle, Romi koji su to mogli dokazati tretirani su kao Srbi, zbog čega su mnoge romske žene i djeca oslobođeni iz koncentracijskog logora Staro sajmište od prosinca do veljače 1942.”, dodao je.

Iako su Nacisti i njihove srpske sluge namjeravali nastaviti s pogubljenjem svih Roma nakon ovog privremenog zastoja, od 1943. nadalje spriječio ih je rat na Istočnoj fronti.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine, jugoslavenski ratni sudovi optužili su nekoliko desetaka ljudi za ratne zločine, ali holokaust Roma nikada nije bio uključen u optužnice. Ubojstva i progoni Roma tek su se sporadično spominjali u presudama, dok je glavni fokus bio na srpskim i židovskim žrtvama.

U godinama koje su uslijedile, holokaust Roma također je privlačio malo pozornosti šire javnosti i istraživača, te se nikada o njemu nije predavalo na fakultetima ili u srednjim školama, rekao je Nikola Radić Lucati iz Centra za istraživanje i edukaciju o holokaustu, koji je oko objaviti prvu bazu svjedočanstava Roma o holokaustu, popis ubijenih i interaktivnu kartu Srbije koje je surađivala sa Nacistima.

Radić Lucati je za BIRN rekao da “jednostavno nema empatije [prema patnji Roma] koja u velikom broju slučajeva postoji prema holokaustu [Židova]”.

Sugerirao je da je to “ili pitanje neznanja ili pitanje predrasuda, ili jednostavno nije priznato u široj javnosti”.

Radić Lucati također je ustvrdila da progon Roma u Srbiji zapravo nikada nije prestao, te traje i danas uz njihovu ekonomsku i društvenu marginalizaciju.

“To se nastavilo kroz socijalizam i nakon njega, a Romi su posebno dobar primjer kako neke metodologije fašizma nikada nisu iskorijenjene”, rekao je.

Marija Mitrović iz Koalicije romske omladine Srbije složila se da se učenicima u Srbiji “ne daje prilika učiti povijest Roma u formalnom obrazovanju u sklopu predmeta povijest”.

Mitrović je također ustvrdio da velika većina ljudi u Srbiji – uključujući Rome – nije svjesna progona i ubijanja Roma tijekom Drugog svjetskog rata. Koalicija romske mladeži pokušat će to riješiti iduće godine pokretanjem niza predavanja o Samudaripenu, suvremenoj diskriminaciji Roma te kroz što su prolazili tijekom sukoba devedesetih.

Acković je međutim ustvrdio da su pripadnici romske zajednice svjesni progona tijekom Drugog svjetskog rata, ali o tome znaju samo od usta do usta.

“Ne postoji [organizirano] kolektivno pamćenje”, rekao je. “A takav stav je dobrodošao ovdje u Srbiji”, dodao je, sugerirajući da srpskim vlastima odgovara nepostojanje neugodnih pitanja o sudbini Roma tijekom Drugog svjetskog rata.

Acković, koji je bio uključen u sudski postupak u kojem je Njemačkoj 2000. godine naređeno da plati odštetu ljudima koji su bili prisiljeni na prisilni rad u Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata, rekao je kako se i dalje nada da će državne vlasti ispuniti obećanje da će Staro sajmište pretvoriti u memorijalni centar , u sklopu koje bi trebao biti i romski muzej.

Dok se to ne dogodi, zgrada u kojoj su zatočeni i zlostavljani njegovi rođaci u Beogradu mogla bi ostati ovakva kakva je danas – restoran specijaliziran za srpsku nacionalnu kuhinju, okružen autobusnim stanicama.

Gore : Knjiga Milovana Pisarria o srpskim holokaustu nad Romima.

Još nekoliko srpski grozota i sramota :

Internet radio “Krugoval” :