Čija je očuvana kruna starija? Hrvatska ili srpska?

Zbog četničkog negiranja Hrvatskoga Kraljevstva i zbog četničke tvrdnje da takozvani Srbi imaju stariju krunu smo usporedili jednu i drugu.
Srbi se opet debelo prosrali!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi slavili 1925 godine 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva!

Ovo četnički lažovi, mitomani, primitivci i manipulatori zaboravljaju : u srpsko dominiranoj kraljevini SHS su slavili 1925. godine 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kip srpskog kralja i vrhovnog četnika Aleksandra I. u Vrbniku na hrvatskim otoku Krku!

Zamislite : u Vrbniku na hrvatskom otoku Krku na terasi restorana “Konobla Placa” su postavili kip srpskog kralja, vhovnog četnika i diktatora Alexandra I. Karađorđevića!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali piše ili ne piše u knjigi “Deobe” Dobrice Ćosića da je Srbima laž u samom biću?

Četnici vole tvrditi da nema tih za njih nepovoljni opisa “srpskog Goethea”  Dobrice Ćosića da je laž u samom biću Srba. Zabavili smo se sa tim tvrdnjama i dokazali da toga i tekako ima.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Genetika ne laže!

Najveći svijetski laboratorij u Kanadi je potvrdio sa su Bošnjaci, Crnogorci ali i takozvani bosanski Srbi genetski Hrvati :

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpski genetičari iz Univerzitete Beograd potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča u Univerziteti Begorad su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici takozvanih Srba!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Skandal : Srbi ukrali 4 C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivamo skandal : Srbi ukrali svoj grb i dvog dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos i lažu da se taj “srpski” grb nalazi u gradu njemačkim Dresdenu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska ludost oko Dubrovnika :

Pravoslavlje (a sa tim i svetosavska sekta) je u Dubrovniku bilo zabranjeno a četnici lažu da on je bio “srpski grad”. To temelje na djelovanje izmišljeni “Srba katolika”, koji su se pojavili krajem 19. stoljeća.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Popis stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1851. godine :
NEMA Srba u Dalmaciji!

U Dalmaciji - pa tako i u Dubrovniku - ne živi niti jedan takozvani “Srbin”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Četnici taje činjenicu da su pobili
80.000 Židova i jedan dio Roma i prepisali te žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Navodni anti-hrvatski natpis u Magdeburgu :

Otkrivamo jugo-srpsku laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata" za kojeg ti lažljivci tvrde da stoji na katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prema popisu stanovništva iz 1931 i 1948 godine : 1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!
... U lažima su duge četničke brade!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Vjekovne laži takozvane “Srpske Pravoslavne Crkve”!

”U lažima su duge četničke brade!”
A tko laže taj i krade. Ne kaže se badava : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade (i na kraju još i debelo slaže)!”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Jugo-srpska laž o takozvanim “srpskim” jeziku :

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević : “Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske  te turskog jezika.”

[ Članak ] [ Sve teme ]

Totalni poraz četnika na Ljevča polju!

Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga i četnika; nedaleko Banja Luke. Bitka je završena potpunim porazom četnika a četnički emigranti su tu bitku nazivali "drugim Kosovom".

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska “inteligencija” najniža u Evropi :

Srpska neinteligencija se najviše može vidjeti u njihovim komentarima na društvenim mrežama. Dali ste znali da su takozvani Srbi među najneinteligentnim narodima Evrope?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dosta laži krivoslavne nesveto-savske četničke SrBANDE :

Četnički lažovi ne znaju od muke što bi i nazivaju Oluju etničko čišćenje ili zločinom, a sami su dali nalog da se srpski okupator povuće.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Referendum : “SAO Krajina” je primila ustav Srbije!!!

Pošto Srbija nije nikad zabranila referendum takozvane SAO Krajine i primjenu Ustava i zakone Srbije, je Srbija faktički odobrila priključenje SAO Krajine Srbiji.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o Sir Arthuru Clarku :

Balkanski neoprani četnički ološ neprestano laže o Hrvatima. Teški bradati “istoričari” koji niti nemaju svoju riječ za “povijest” su izmislili da je Sir Arthur Clarke, poznat po Science-Fiction knjigama i filmovima kao “2001: A Space Odyssey” odbio napisati knjigu o hrvatskim kraljevima, jer navodno ne postoje. Otkrili smo i tu tipičnu četničku laž.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi lažu da Hrvatske nema na povijesnim kartama :

Krivoslavni nesveto-savski Turci se prave ludi i tvrde da Hrvatske nije bilo prije 1990 godine na kartama. Zaboravljaju da je sama Srbija priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je na svim kartama država koje su istu priznali. Dokazat ćemo primitivnim četnicima da se Kraljevina Hrvatska nalazi na nastarijim evropskim kartama i da četnici opet i kao uvijek lažu.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o hrvatskoj pjesmi “Spustila se gusta magla” :

Četnička SrBANDA ne krade samo hrvatsku povijest, teritorije i jezik :
sad bi htjeli i ukrast i hrvatsku pjesmu “Spustila se gusta magla”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Otkrivena laž da su Srbi nastali od Sorba (lužički “Srba”)!

Velikosrpski "istoričari" tvrde da su Srbi nastali od Sorba (ili nekad i obrnuto)! Otkrivamo tu za Srbe sramotnu laž i dokazivamo da Srbi nemaju niti genetski, vjerski niti veksiloški nešto sa Sorbima a nebi ih niti razumjeli!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali je takozvana “Srpska Pravoslavna Crkva” crkva ili samo sekta unutar pravoslavlja?

Problem takozvane srpske “crkve” (SPC) je da nju za vrijeme (Ne)Svetog Save druge pravoslavne crkve nisu htjele priznati kao niti 1920 godine, znaći da je nelegalna sekta?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi uništili grob hrvatskog kneza Branimira :

Dokazano : nakon što je Fra Lujo Marun našao sarkofag kneza Branimira u predvorju crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina je lokalni krivoslavna nesveto-savska turska četnička SrBANDA preko noći uništila njegov sarkofag i kosti.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
137 godina prije Kraljevine Srbije!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina. I ako je Hrvatska od 925. godine postala kraljevina konstantno do 1918 godine, ćemo uzeti 1745. godinu kad se je Kraljevina Hrvatska spojila sa Kraljevinom Slavonijom kao dvojna kraljevina : to znaći da je Srbija tek 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske i Slavonije (kasnije sa Dalmacijom) postala opet kraljevina!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kako su se uvukle odvratne srpske riječi kroz 100 godina srpske okupacije u hrvatski jezik!

Dosta odvratne (br)ekavice koja se je uvukla u hrvatski jezik!
Hrvatsko Ognjište traži da de izbace te srpske riječi iz hrvatskog jezika!

[ Članak ] [ Sve teme ]

I opet su se Srbi debelo prosrali : na kraju im ostaje od takozvane “istorije” samo bijeda i jad!

Da malo pogledamo tko ima stariji grb, tko ima stariju očuvanu zastavu, tko ima stariju očuvanu krunu, tko se može prije naći na zemaljskim kartama iz doba i tko ima stariju kraljevinu?

[ Članak ] [ Sve teme ]

“Gostinska obljuba” :
barbarski običaj kod Srba!

"Gostinska obljuba" je uz "šetanje srpskih opanaka" (gdje su Turci jebali srpske žene i srpske kćeri srpskih domaćina dok su oni morali hodati u svojim opancima oko svoje kuće), "džoljenje" (Srbija je plačala novac srpskim pederima/gejevima da budu ljubavnici Turcima) i "lapot" (gdje su Srbi nekad ubijali svoje starce kad su navršili 60. godinu) jedna od najgrozniji običaja Srba.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali ste čuli za “snohačenje”,  seksualni odnos srpski snaja sa srpskim svekrvom?

Seksualni perverzija između članova srpski obitelji je stoljetna srpska tradicija. Pročitajte sve o “snohačenju”, “strndžanju”, “sororatu”, “leviratu”, “mnogoženstvu” i “kolektivnom
seksu”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Da je laž tradicija u Srpskoj Pravoslavnoj “Crkvi” se vidi u navodnoj starosti “srpskog” kalendara :

Zamislite : krivoslavni nesveto-savci i njihova sekta su izmislili “najstariji (bre) kalendar na svetu” jer su počeli brojati od datuma od kojeg je po Bibliji stvoren svijet i sa tom manipulacijom su oni sad “najstariji (bre) narod na svetu”. Blesavi četnici u tu manipulaciju i laž sami vjeruju i ne shvačaju koliko na kraju ispadnu neinteligentni!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Hrvati primili 20.000 od svojih srpskih roditelja napuštene srpske djece a u Beogradu samo 230.
U drugim dijelovima Srbije su Srbi primili NULA!

Slovenski povijestničar Leljak :

"(Nezavisna Država) Hrvatska je od 1942. godine do 1943. godine preuzela 20.000 djece po svojim domovima. HRVATI su preuzeli
20.000 srpske djece koje su čuvali sve do 45te godine kada su većina njih vračena svojim roditeljima u Srbiju ili su ostali živjeti i Hrvatskoj. ...

Nedićeva vlada je 1942. godine zamolila sve Begorađane da prime srpsku djecu.

Beograđani su se odlučili da prime samo 230 srpske djece!

U Begoradu znaći primili samo 230 srpske djece, a u Zagrebu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
su primili 20.000 srpske djece!

Sam Poglavnik dr. Ante Pavelić je naredio da se o toj od njihovi srpskih roditelja napuštenoj srpskoj djeci brine!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Starohrvatska država Hurwurdu :

Hurwurdu ili Hurwurtu (autonim : Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski : Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija : úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos) : Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu.

Rana prakultura Hurrduw (Tho-Garma) je prvi i najstariji začetak u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34.- 6. stoljeća pr.Kr. : predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34.- 25. st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24.- 20.st., srednjeg kraljevstva Hurrwuhé Mitanni od 16.- 13. st. i zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9.- 6. st. pr. Kr. s kojom završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije predke Praslavena i Prahrvata.

Zakavkazje (Transcaucasia) ili južni Kavkaz je geopolitički prostor u južnijem okružju gorja Kavkaz na granici izmedju istočne Europe i jugozapadne Azije, južno od najviših vrhova Velikog Kavkaza. Pruža se izmedju Crnog mora na zapadu i Kaspijskog jezera na jugoistoku, tj. danas politički izmedju Ruske federacije na sjeveru, Irana na jugu i Turske na jugozapadu. Naš naziv Zakavkazje i medjunarodni Transcaucasia su podrijetlom iz ruskog jezika od geonima Закавкáзье koji označava južniji prostor iza Kavkaza. U zemljopisnom smislu tu pripadaju južni obronci Velikog Kavkaza, južnije gorje Mali Kavkaz, Kolhidska primorska nizina uz Crno more, doline rijeka Kura i Arax, Armenska visoravan i Tališko gorje s primorskom nizinom Lenkorana uz Kaspijsko more. Prostor južnog Zakavkazja je vjerojatno bio najstarije vinogradarsko područja u svijetu, pa ga mnogi stručnjaci smatraju i prvim ishodištem vinarstva. Danas su uz vinograde tamo još važne plantaže raznoga inog voća, limuna, čaja i dr.

Negdje od 35.-26. stoljeća pr. Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Saraswati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, te kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr.Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja : npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom kliniopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat.

U najraniji osvit prve pismene prapovijesti čovječansva pred 5.000 god., Antitaurus je bio prvi poznati rani naziv nekog gorja, zapisanoga klinopisom pod pradavnim sumeranskim imenom Eli-Pabanhi ("Sveto gorje"), zato jer iz njega izviru njihove glavne rijeke : pradavna Idigina (danas Tigris) i Buranum (Eufrat), pa dalje teku kroz ravnicu Mezopotamije sumerski nazvane Kengir. U V. tis. pr. Kr., na visoravan južnog Zakavkazja izmedju gorja Kavkaz i Antitaurus (danas Armenija i Kurdistan) doseljuju se iz središnje Azije, rana poludivlja plemena Predhurita, koja su tada još na ranomu praeurazijskom polujeziku pred nekih 9.000-7.000 god. za sebe imala vlastiti urodjenički naziv "Urv'Urduw" (IVANOV 1976, DIAKONOV 1993). U to pradavno doba nakon oledbe još pred početak neolita, zajednički praeurazijski polujezik se već raspada na prva pranarječja (arhidialekte), od kojih je najveći bio nostratički (iz ovoga potom nastaju semitski, indoeuropski i ini prajezici), a jedan od inih bi tada bio i "urduwski" (prakavkaski) arhidialekt.

Pripadna praplemena "Urv'Urduw" su tada još bili divlji urodjenici približno na razili amazonskih Indianaca i srednjoafričkih crnaca, pa su svojim poganskim božanstvima prinosili i ljudske žrtve. Jasan arheološki trag toga je vidljiv još nakon doselidbe u prapovjesno Zakavkazje, gdje su oko njihovih žrtvenika iskopani brojni dječji kosturići koji upućuju kako su za žrtve bogovima prinosili i novorodjenu dojenčad - što baš i nije čudno kad slična negativna selekcija djece u "novom pakovanju" i dandanas opet djeluje kroz abortuse kao žrtve našemu modernom božanstvu "Svetog Standarda". Niz raznih inih pokazatelja i novijih nalaza zajednički upućuju, kako prva predpovjesna pradomovina ranohuritskih predaka iz grupe urodjeničkih plemena "Urv'Urduw" početkom neolita vjerojatno još nije bila ni u Iranu niti Indiji, nego još sjevernije u središnjoj Aziji uz gorje Tyen-Shan :

   a) Uz gorje Altaj i izvorište rijeke Jenisej u južnom Sibiru i oko republike Tuva još do danas žive egzotična huritoidna plemena s nizom pradialekata, koji su po ruskim lingvistima (DULZON 1968, GOHMAN 1982, KUZMINA 1986, MALOLETKO 1989, itd.) leksički manjeviše slični Urarto-Huritima : Arini, Assani, Khanty, Kotti, Vasyugani i ini slični.

   b) Na nekadanji boravak najranijih predaka Urv'Urduw u srednjoj Aziji u susjedstvu altajskih mongoloida, upućuju takodjer i najnoviji biokemijsko-genomski nalazi iz srednjoazijskih naroda i altajskih plemena (SPENCER-WELLS i sur. 2001) gdje se daleko izdvojen medju raznim dominantnim mongoloidima kao trag ranih prastanovnika još danas nalazi više-manje primješana dinaro-kavkaska haplogrupa I-2 / Eu7 (M-170) : Tatari 13%, Taškent 12%, Buhara 10%, Uzbeki 7%, Udmurti 7%, Fergana 6% ...itd. (duž Kavkaza 27% - 62%: I.Nasidze i sur. 2003, 2004).

   c) Po najstarijoj rigvedskoj i budističkoj predaji na Tibetu, pa biblijskim navodima Starog zavjeta, ovi predpovjesni gorštaci su se doselili pod legendarnim vodjom "Tho-Garma" (= Svjetlokosi), jer za razliku od tih egzotičnih sjevernjaka, južnoazijski su budisti, pa Sumerani i Prasemiti u Mezopotamiji bili svi manjeviše crnokosi.

   d) Oko god. 2260. pr. Kr. nastaje prvi veliki svjetski sudar (rani "Svjetski prarat") tada glavnih civilizacija i antroposkupina: u žestokim krvavim bojevima na gorju Antitaurusa pod vrhom Kur-Pisaisha se sukobila velika sjeverna konjica "svjetloglavih" Hurrduwa, Gutijaca i sličnih sjevernih gorštaka pod stijegom krilatog konja (Pegaza), protiv mezopotamskih falaga "crnoglavih" pješaka dotad najjače svjetske velesile akadskog cara Naramsina pod simbolom zmaja Sirruša (GRAYSON 1976). Taj je najraniji "svjetski prarat" potvrdjen u nizu akadskih i sumerskih klinopisa, ali i u epskim himnama Hetita, Hurita, Armena, Perzijanaca i indskih Rigveda.

   e) Rani stočari Hurrduw su bili medju prvim poznatim uzgajivačima koji su pripitomili divlje konje. Zato po GUMILEVU (1967, 1979), kod raznih islamskih plemena u srednjoj Aziji još žive mitovi, kako su u pradavna vremena nakon stvaranja Svijeta i prije početka povijesti, niz sniježne planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli "Bljedoglavci" (svjetlokosi) koji su tu stvorili prvo prastaro bogato carstvo. Kasnije kada je tek započela povijest i svijetu se objavio Veliki Allâh, ovi su 'Bljedoglavci' opet zajahali svoje leteće konje i zauvijek odjezdili u nepoznate daljine ...

   f) S tim najranijim predpovjesnim selidbama iz srednje Azije, možda imaju veze i najstarije polumitske naznake u ranoindskim Vedama, iz čije je poredbene analize već B.G. TILAK (1903) zaključio kako je njihovo stvaranje moralo započeti negdje na hladnijem sjeveru daleko izvan subtropske Indije.

Ovi pretci Urv'Urduw antičkog pučanstva Zakavkazja (Subartu ili Thogarma), prvobitno su se naselili sjevernije od Mezopotamije, izmedju Kavkaza i Antitaurusa tj. na visoravni južnog Zakavkazja oko rječnih dolina Arax, Kura i jezera Van. Kasnije u doba halkolita od 36.- 24. st. su tu organizirali prvi gorski savez plemena "Hurrduw" i započeli su prvi u svijetu rani uzgoj konja, kao i najstariju poznatu metalurgiju s obradbom bakra pa potom bronce i zlata, pa izgradnju okruglih vladarskih piramida tj. stožastih kamenih gomila prije Egipćana, već od sredine IV. tis. (usp. KUŠNAREVA 1970, MUNČAEV 1975, GIMBUTAS 1980, WINN 1981, MALLORY 1976-77, 1981, 1989). Ove su zakavkazke piramide za više stoljeća starije od prvih faraonskih piramida u Egiptu, pa su to najraniji takvi nadgrobni spomenici u povijesti čovječanstva.

Tri takve najveće vladarske piramide na području Uch-Tepe iz 35. st. pr. Kr. poput umjetnih brda su velike po 100-130 m, a svojim luksuznim sadržajem uzidanih grobišta sa zlatnom opremom i konjima već jasno pokazuju društvenu hierarhiju tih praplemena Hurrduw i postojanje saveznih etnoplemenskih vladara dinastije Tho-Garma. Još sjeverniji tada nomadski Praindoeuropljani u stepama sjevernog Predkavkazja i Ukrajine, zatim su od tih naprednijih Hurrduwa iz Zakavkazja kopirali i nastavili sličan skromniji ritual podizanja manjih zemljanih kurgana (obredne gomile) tek krajem III. tis., a slične nadgrobne gomile od kamena, česte su i kod nas na Dinarskom krasu, najviše u Hercegovini, Dalmaciji i na nekim otocima (ŠKOBALJ 1970, VIDOVIĆ 1991, BAUER i sur. 1994). Dakle, te kamene gomile zapravo nismo naslijedili od Praindoeuropljana nego su baš obratno, ovi kopirali prve kurgane od ovih ranijih piramida iz Zakavkazja.

Dio tih ranih praplemena Hurrduw ostaju trajno do antike u Zakavkazju, gdje zatim od 9.- 6. st. stvaraju veliku državu Urartu (carstvo
Bihayni). Zbog novoga klimatskog pogoršanja i pritiska nomadskih horda iz srednjoazijskog zaledja, u III. tis. se dio ranokavkaskih praplemena pod svojim trećim imenom Hurwurdu, sele dalje na jug iz Zakavkazja oko Antitaurusa do gornje Mezopotamije pod vodstvom prvoga stvarno zapisanog vladara Bani Tišatal, potvrdjenoga u akadskim klinopisima kao i vlastitim vladarskim pečatom iz 24. st. (PARROT & NOUGAYROL 1948). Istodobno i Prasemiti u srednjoj Mezopotamiji osnivaju prastaro Akadsko carstvo (24.- 22. st. pr. Kr.) koje vlada nad južnijim Sumeranima kao i sjevernijim Hurwurdima, čiji su rani vladari (endan) tada bili Tišatal, Šatarmat, Atalšen, Dahišatil i dr.

Akadsko carstvo ubrzo propada pod istočnim provalama gorštačkih Gutijaca iz ranog Irana, pa se opet obnavlja ranije Sumersko carstvo pod 3. Urskom dinastijom. Tada i sjevernije u Kurdistanu oko Antitaurusa (akadski naziv: Pabhe-Subari), nastaje neovisna država ranih Prahurita od 23.- 19.st. pr. Kr. : kraljevstvo Hurrwurtu (vlastiti naziv, akadski : Subartu, sumer. Shubari, egipt. Naharina, hetit. Azzi, engl. Subarians), koju je utemeljila gutijska kraljica Nawarit (akad. Namaritum) s prijestolnicom u prastarom gradu Urkiš na izvorištu rijeke Kabur (pritok Eufrata). Ova je ranohuritska država potom u 19. st. pr. Kr. srušena s juga zbog nomadskih provala asirskih beduinskih plemena (tek kasniji Asirci u svojoj golemoj klinopisnoj promičbi obmanjuju kako je već prije Urkiš tobože bio njihova rana prijestolnica). Postojanje te prahuritske države i civilizacije donedavna je bilo nejasno, pa su ih u tzv. "asirologiji" po klinopisima zabunom smatrali ranim Asircima jer su ovi kroz golemu promičbu u lažnim klinopisima svojih navodnih prava 'odvajkada' na cijeli tadanji svijet, sve ranije države u Mezopotamiji i šire naknadno proglasili asirskima : Asirci svi i svuda (poput današnjih takozvanih Srba).

Zato je tzv. "rana asirska" povijest prije 19. st. u njihovim klinopisima uglavnom unatrag izmišljena, jer su do 19. st. stvarni Asirci bili samo nomadski beduini u pustinjama bez gradova i civilizacije. Tako novije poredbene revizije inih neasirskih klinopisa (FINKELSTEIN 1955, GELB 1973, itd.) i nedavni bogati arheonalazi vladarskih pečata iz prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mozan) u doba prvih neovisnih vladara (KELLY-BUCCELLATI 1997, 2001), sada nesporno potvrdjuju u Kurdistanu prastaro i nezavisno kraljevstvo s bogatom samosvojnom civilizacijom i osobitim nesemitskim jezikom. Za istu ranu etnogrupu sjevernih gorštaka (ili njihove najbliže susjedne srodnike) poznati su i klinopisni nazivi iz Sumera kao Shubari i iz ranog Akada kao Subartu, jer su s njima trgovali i ratovali ter odande dovodili rano sjeverno roblje. Prahuritski Hurwurdu (Subartu) je bila jedna od prvih država i visokih civilizacija istodobna sa Sumerom, Akadom, Elamom i ranim egipatskim faraonima, a više stoljeća prije Babilona, Asirije, Hetita, Mikene, itd.

Prahuritska etnokultura i jezik, kao i kasniji srodni huritski i urartski jezik, već od početka se jasno razlikuju od većine tadanjih jezika osim donekle swansko-lezginskih jezika na Kavkazu i možda jenisejskih plemena srednje Azije, što upućuje na više ranijih tisućljeća odvojenog predhistorijskog razvitka tih huritoidnih plemena još od ranog neolita (ALEKSEEV 1974, KOZINCEV 1974, IVANOV 1983, DIAKONOV 1991). Od 20. - 18. st. diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom nestaje niz prvih prapovijesnih država i ranih civilizacija : Sarasvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Hurwurdu/Subartu) u Kurdistanu, Prahatijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija iz II. tisućljeća, dalje u II. tis. nastavljaju samo faraonski Egipat, iranski Elam i dalje na istoku rano Kinesko carstvo, dok potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (danas Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirija u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj, itd.

Izvori :

- Avdijev, V.I. 1952 : Istorija Starog Istoka. Naučna knjiga, Beograd, 376 str.

- Christopher Edens : Transcaucasia at the end of the Early Bronze Age. Bulletin of the American Schools of Oriental Research 299/300: 53-64, 1995.

- K.K. Kushnareva : The Southern Caucasus in prehistory. University of Pennsylvania Museum, Ephrata 1999. ISBN 0-924171-50-2

- Arthur Ungnad : Die ältesten Völkerwanderungen Vorderasiens. Ein Beitrag zur Geschichte und Kultur der Semiten, Arier, Hethiter und Subaräer. Kulturfragen 1, 1923, 4-8.

- Arthur Ungnad : Subartu, Beiträge zur Kulturgeschichte und Völkerkunde Vorderasiens Berlin - Leipzig 1936.

- Ignace Gelb : Hurrians and Subarians, University of Chicago Press, Chicago 1944.

- Moran, William L. : The Amarna Letters. Johns Hopkins University Press, 1987, 1992. ISBN 0-8018-6715-0

- G. Rubio : On the Alleged «Pre-Sumerian Substratum». Journal of Cuneiform Studies 51 (1999), 1-16.

- Giorgio Bucellati et al. : Urkesh and the Hurrians; Studies in Honor of Lloyd Cotsen. Bibliotheca Mesopotamica 26/ Urkesh/ Mozan Studies 3. Malibu, CA: Undena Publications, 1998.

- Ivan Nasidze & al. (17 koautora), 2004 : Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205-221.

- Ivan Nasidze, Schadlich H., Stoneking M. 2003 : Haplotypes from the Caucasus, Turkey and Iran for nine Y-str loci. Forensic Sci. Int. 137: 85-93.

- Spencer Wells R. et al. (27 co-authors), 2001 : The Eurasian hearthland, a continental perspective on Y-chromosome diversity. PNAS 98: 10244-10249

Starohrvatska država Hurrwuhe-Mitanni :

Hurrwuhé Mitanni : Huriti (hur. Ḫu-ur-ri, mitan. Hurrwuhé, hetit. Azzi, sumer. Shubaru, asir. Subartu, eng. Hurrians, fran. Hourrites, njem. Hurriten) su bili narod na Starom Istoku tijekom brončanog doba od 24. - 13. stoljeća, kojih podrijetlo još nije dovoljno poznato. Izolirani i egzotični huritski jezik ne pripada u nijednu od poznatih jezičnih porodica Eurazije, a srodni su mu kasniji urartski i manejski (neohuritski) jezici iz antike (i možda kasitski). U povijesti se po prvi puta pojavljuju sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. tj. oko 24. stoljeća kao akadski vazali, a kroz idućih tisuću godina njihovim naseljenim područjima pretežno vladaju Hetiti.

Rani Prahuriti su stvorili prvu značajnu državu u Kurdistanu već od 24.- 20. st. s glavnim gradom Urkiš, kada su većinom bili vazali Akadskog carstva. Kasnije je opet najveći uspon Hurita poznat od god. 1500. pr. Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanni kao većinska huritska država s indoarijskom vladajućom elitom Maryanni. Nakon propasti te države od 13. st. do god. 1000. pr. Kr. se huritsko pučanstvo većinom asimiliralo u Hetite, Asirce i ine okolne narode. Ipak se njihovim sjevernim potomcima dijelom može smatrati Urartu (carstvo Bihayni) u antičkom Zakavkazju, čiji se jezik svrstava u istu porodicu urarto-huritskih jezika. Hurite se ponekad povezuje i s biblijskim Horitima (hebr. çřé - Horim, egipt. Khar, Genesis 14:6, 36:20, Deuteronomy 2:12), premda ta veza dosad još nije sigurno potvrdjena.

Kraljevstva Hurrwurdu (Urkiš) i potom Hurrwuhé Mitanni su srednje doba u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34. - 6. stoljeća pr. Kr. : predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34. - 25. st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24. - 20. st., srednje kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni od 16. - 13. st. pa zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9. - 6.st. pr. Kr., tr posljednje Manejsko kraljevstvo (8. - 5. st.) kojim završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije pretke Prahrvata.

Etnonim Huriti i ine slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II. tisućljeća pr. Kr. gdje njihov pučanski autonim glasi Hur-ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhé. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovjesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti.

Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (Subartu, 23.- 20. stoljeće) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni (16. - 13. st.) su približno bili na sličnom podučju oko gorja Atitaurus uz sjevernu Mezopotamiju tj. danas Sirija i Kurdistan. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci (huritski : dingr, asir. kursagal) visine oko 2.000 m - 4.000 m. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih su se poneki preoblikovani očuvali do danas.

Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorski greben vapnastog krasa Dingr-Ulikámma (= "Kameno gorje" tj. Antitaurus, asir. Khattush Kursagal, turs. Gݫneydogu Toroslar : 4.135 m). Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima (u vlasti Egipta) bilo kraško gorje Dingr-Labaná (sada Libanon*, asir. Kur Laban, 2.669 m), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur-Adallúr (Amansko gorje, turs. Nur Daglari : 2.240 m). Ina su veća rubna gorja još bila : na krajnem sjeveru 'Eli-Pabánhi (vulkanski Ararat*, asir. Babanahe Kursagal, turs. Agridagi : 5.12 3m) i na istoku Dingr-Šattiru (sada Zagros, asir. Šaritha Kursagal, perz. Kuhaye Dinarݬn : 4.976 m), pa izmedju ovih još ina manja brda (tuhuli) po 1.000 - 2.000 m od jugozapada na istok : npr. u Mezopotamiji na jugu Raški-Tuhuli (sada Jazireh Hills), pa Kur Khazzi* uz more, Kur Pisáisha (sada Gebel Akrad), Kur Korusha (Geb. Bashika), Kur Musúr (G. Aisha), Kur Hargud, ...itd.

Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadanjim nazivima : uz Sredozemlje na zapadu Arandu (Orontes), na sjeverozapadu Arašših (gornji Eufrat), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbݬ?r (sada Habur*), na istoku Idigna (Tigris), istočnije Tigrisov pritok Zaibi (sada Zab*) i još niz inih manjih rječica i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer-Matân (Urmia) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najveém obsegu : u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwátna, uz Antilibanon na jugozapadu Upa i Nugáshe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subártu, na istoku Matáni, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.

Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani (asir. Wasshukhanni, grč. Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya) uz granicu Sirija/Turska. Ini su važniji gradovi od 16. - 13.st. koji su duže ili bar povremeno bili pod mitantskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima : na jugozapadu Kidša (Kadesh*) i Halabi (sada Alep*), dalje u unutrašnjosti Girgameš (Karkemish*), Šimanum (sada Merdin), Karaná (Sinjar), Nina (asir. Niniva: Mosul), Šibaniki (asir. Shibaniba: Horsabad), Libbúr (potom Assur), Resen (Kalah), Akriáš (Akra*), Sušarra (Shemshara*), Čabra (Senjak), Gasúr (Kirkuk), Hamazi (Suleymania) i najistočnije Matána (Hamadan) u Iranu.

Pod huritskom vlasti se takodjer razvija i više primorskih luka na sirijskoj obali uz Adal-Muer (= "Veliko more" tj. Sredozemlje) preko kojih ide huritska vanjska trgovina : na jugozapadu uz Libanon drže luku Arwatta (sada Tartus ili Arwad*), u sredini najveći Ugarit (Ras Shamra) i Zalwár (Antakya), pa na sjeverozapadu Koe (grč. Issos, tur. Dortyol), a pomorski Huriti (tzv. Eteociprani) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya (Cipar) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nadjeni razni njihovi proizvodi.

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija). Sastoji se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika : najstarijega huritskog iz brončanog doba, pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Ovi jezici se oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih, a jezikoslovci se do danas još većinom ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim obiteljima i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim jezicima južnog Sibira (i možda s kinesko-tibetskim jezicima). Neki još predlažu stanovitu srodnost huritoidnih jezika i u Europi s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina lingvista to ne prihvaćaju.

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300. - 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno preko 5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Glavna najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi (Yorgan Tepe), Ugarit (Ras Shamra), Urkiš (Tell Mardin) i još inih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāššena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35. - 26. stoljeća pr. Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i poetnom rigvedskom civilizacijom Sarasvati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3 ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr .: Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja: npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom klinopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat.

Mitanni (hetit. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni, akad. Ḫa-ni-gal-bat, egipt. Naharin) je naziv za najveće huritsko kraljevstvo koje je približno izmedju 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjevernu Mezopotamiju, jugoistok Anatolije i sjeverozapad Irana. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme Maryanni o čemu uz ino svjedoče njihovi brojni indoarijski nazivi pronaeni u huritskim, hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima o državi Mitanni, pa njihovo tada najrazvijenije konjaništvo i konjogojski pojmovi. Stoga su u mitanskoj državi pod indoarijskim nazivom Hurrwuhé-Mitanni, postojala dva glavna društvena sloja :

- Malobrojno indoarijsko plemstvo Mitannni koji su uglavnom služili kao ratni konjanici (marya), vojskovodje (erdenni), gradonačelnici i kojima pripada i vladajuća dinastija Maryanni.

- Većinsko huritsko pučanstvo (ekhelena) koji su u ratu služili kao pješaci (ekhele), a inač su uglavnom bili poljodjelci, trgovci, obrtnici, itd.

Kraljevstvo Mitanni se oko god. 1500. pr. Kr. razvilo u regionalnu silu nakon nestanka političke moći u Mezopotamiji, stvorenog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, ali su sa svjetske pozornice postupno nestali tri stoljeća kasnije kada ih kao vazale prvo pokoravaju Hetiti, pa konačno Asirci. Nakon toga se i pripadno pučanstvo Hurita postupno asimiliraju, na sjeverozapadu dijelom kao Hetiti i drugdje pretežno kao Asirci.

Glavni grad Mitanskog kraljevstva Vassugan (grč. Theodosiopolis, asir. Washukhanni, turs. Waşukkani, kurd. Xweşik-kanî) ležao je na južnoj padini Antitaurusa uz sirijsko-tursku granicu na rijeci Khabur (tada Habúra), dosta blizu ranijih ruševina prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mardin), tj. danas kod kurdskog gradića Sikan, gdje se sada njegove ruševine Tell Fakharya tek odnedavna bolje istražuju. Kasnije u bizantsko doba je tu bio grad Theodosiopolis.



Niz mitanskih vladara :

- Kirta (~ 1500. - 1490-ih pr. Kr.), prvi pismeno poznati mitanski vladar

- Šuttarna I., (~ 1490-ih - 1470-ih pr. Kr.), Kirtin sin

- Baratarna ili Paršatatar (~ 1470. - 1440. pr. Kr.)

- Šawuštatar (~ 1440. - 1410. pr. Kr.), Bratarnov sin

- Artatama I. (~ 1410. - 1400. pr. Kr.), najsnažniji mitanski kralj s najvećom državom.

- Šuttarna II. (~ 1400. - 1385. pr. Kr.)

- Artašumara (~ 1385. - 1380. pr. Kr.)

- Tušratta (~ 1380. - 1360. pr. Kr.)

- Artatama II. (~ 1360. - 1350. pr. Kr.), uzurpator

- Šutarna III. (~ 1350. pr. Kr.), sin uzurpatora Artatama II.- zadnji neovisni mitanski vladar.

- Šattivaza ili Kurtivaza (~ 1350. - 1320. pr. Kr.), sin Tušrate - Mitanni postaju vazali Hetita

- Šattuara I. (~ 1320. - 1300. pr. Kr.), Mitanni postaju asirskim vazalima.

- Vasašata (~ 1300. - 1280. pr. Kr.), Šatuarov sin

- Dshiar (~ 1280. pr. Kr.), Vasašatov sin - najzadnji zapisan mitanski čelnik dinastije Maryanni.



Od 20. - 18. st. diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom skoro istodobno nestaje niz prvih prapovijesnih država i najranijih civilizacija : Sarasvati (Harappa) u Pakistanu/Indiji, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Urkiš) u Kurdistanu, Prahattijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija dalje nastavljaju samo faraonski Egipat i iranski Elam, ali potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije : na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (sada Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirci u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj itd. Tada su s istoka iz Afganistana (ranoarijska Harauvatya) preko Irana do gornje Mezopotamije na bojnim kolima s konjskom zapregom dojezdili bolje naoružani Mitanni, koji su razbili prevlast Asiraca nad Sirijom i Egipta nad Libanonom, te oslobodili njihove vazalne Hurite.

Zajedno s Huritima su od 16.- 13. st. obnovili drugu veću huritsku državu, kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni pod dinastijom Maryanni. Tada na jugu Antitaurusa blizu bivšega prapovjesnog Urkiša, u novoj prijestolnici Wassugan stoluju indovedski vladari Hurita : Bratarna, Sawushattar, Sutarna, najjači Artatama (1467-1411 : zauzeo Asiriju i Libanon), pa Artasumara, Dušratta, Šuttatarra, Kurdiwaza Mattiwaza. Preko luke Arvatta (kasniji Arwad : danas Tartus) na sirijskoj obali, dio obalnih Hurita postaju sredozemni pomorci i od 20.-12. st. naseljuju otok Cipar (tada nazvan Alassya) s domaćom dinastijom Yadnana, prvo kao vazali Mitanna, pa zatim od 15. st. pr.Kr. pod Egiptom i potom pod Hetitima do 12. st. pr. Kr. Ovi su u prapovjesti na Levantu imali najjaču ranu mornaricu Thalassokratia Eteokypria koja je kroz par stoljeća vladala istočnim Sredozemljem.

Za razliku od okolnih vjersko-diktatorskih država s robovima, demokratski Huriti u svom feudalnom ustroju su najviše razvili praktično-tehničku civilizaciju pa se u njihovim klinopisima nalazi mnoštvo zanimljivih poredbenih naziva za tamošnji reljef, klimu, naselja, mjestopis i to su prije Krista najdetaljniji zemljopisni opisi reljefa, prirode i naselja tj. prvi klinopisni začetci geografije i prirodoslovlja. Iz njihovih 5.000 nadjenih klinopisa su prazemljopis i mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako je huritska gramatika posve drukčija od slavenske, u tim zapisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatskima i najviše ćakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć") : npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ݬri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj.+ čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki (= 'Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigݬri), mesnice (bekkari: čak. bikara) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matݬ?n), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tݬrija), lanac (kattan: ?. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + šo. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (= čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan (kaj. hasanje) gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mݬrva), kirasi (trešnja: čak. ceršna), šallori (šljiva) itd. Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsat kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav). U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. dubác), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski: Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijݬ?ni), najviše hladni sjeverni buryaš (= bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra).

Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni (alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušݬr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb). Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Zakavkazja umjesto ranjih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Od 14. st. pr. Kr. su Mitanni postali vazalima anatolskih Hetita, pa ženidbama ulaze u njihovu carsku dinastiju Tabarna. Zato uzajamni utjecaj huritske vjere i kulture već daje snažan pečat kasnijoj hetitskoj civilizaciji, a mnoštvo hetitskih riječi obratno ulaze u huritski rječnik. Nakon rušenja Troje, u 12. st. pr. Kr., preko Balkana na Stari Istok provaljuju sjeverni nomadi koji tu uništavaju većinu prapovijesnih država, pa kasnije preostaju samo još antička Asirija i faraonski Egipat. Tada i Hetiti propadaju zajedno s vazalnim Mitanima, a dio Hurita u sjevernoj banovini Ardini (12. - 9. st.) postaju asirskim vazalima. Odonda vladajući indovedski Mitanni nestaju iz povijesti Starog istoka. Premda o njima više nema nekih izravnih pismenih navoda, izgleda kako su pri masovnim selidbana "naroda s mora" u 12. st. oni vjerojatno prvo prebjegli na huritski Cipar odakle ih potom opet protjeruju stari Grci. Možda su potom s flotom ranih Eteociprana (Thalassokratia Aeteocypria iz grčkih izvora) odplovili na sjeverozapad preko Sredozemlja do Jadrana, o čemu postoji više posrednih pokazatelja :

   a) Jedan od najvećih ranohuritskih gradova u Mezopotamiji je bio Libbur (koji su osvojili Asirci).

   b) Mitanski bojovnici bili su maryanni, a slično se zovu i srednjovjeki neretvanski gusari - marjani, dok srednjovjeki istarski biskup takodjer nosi naslov "episcopus Maranorum"

   c) Čakavske "Veyske legende" iz Kvarnera o pradavnoj pomorskoj doselidbi istočnih 'Matana' : Povêda ud Matânih navakݪreh.

   d) Na ranohrvatsku nazočnost u istočnom Sredozemlju upućuju simboli šahovnice u vladarskoj palači Yadnana na ranoantičkom Cipru i naselje Harvation na Kreti.



Preostali sjeverni gorski Huriti (Huratele = ratnici) na visoravni južnog Zakavkazja izmedju Taurusa i Kavkaza (Dingir-Kazluh) zajedno s ranim Armencima i inim gorskim narodima od 843. - 585. stvaraju novo veliko carstvo Urartu (Nahiri) pod Kaldejskom dinastijom (MELKIŠVILI 1971). Njihov najjači car Šarmata-Argišti (781. - 753.) pokorava većinu okolnih ranoantičkih zemalja na Starom istoku i s dotad najvećom zapisanom vojskom od 352.000 vojnika, 32.000 konjanika i 92 bojnih kola, on vlada tada najvećom državom od pokorene Asirije do Crnog mora i od Levanta do Kaspijskog mora.

Zatim iranski nomadi (Skiti i Medijci) od 585. pr. Kr. razaraju to huritoidno carstvo Urartu, koje od 6.- 4. st. ulazi u Perzijsko carstvo Ahemenida kao 18. satrapija Uraštu. Posljednja preostala huritoidna država je bilo Manejsko kraljevstvo u zapadnom Iranu od 8.- 6. st. Nakon Aleksandrovog rušenja Perzije, već iranizirani potomci Urarta opet se oslobadjaju kao nezavisno Vansko kraljevstvo ili Alarodia pod samostalnom dinastijom Atropatene od 323. pr. Kr. do 106. po Kr. najjači predzadnji kralj Atropatena bio je Mitridat (34. - 51.) koji vlada cijelim Zakavkazjem od Kavkaza do Antitaurusa uključivo Armeniju, Kurdistan i Azerbeidjan. To je najzadnja samostalna država prednje Azije gdje još dijelom sudjeluju huritoidni potomci, koju konačno ruše Rimljani pa se nihovi preostali potomci potom asimiliraju u današnjim Kurdima i Armencima.

Tut - Najveći faraon svih vremena :

Nećemo previše o izgledu Ekhnatona i njegove žene Nefertiti koji su imali izdužene lubanje, koje se ne vide u filmu i koje su imali i Tutankamon i njegova polusestroa Ankhsenamon s kojom je bio oženjen.

U seriji se govori pogrešno o njegovoj sestri. Obično je prikazan Ekhnaton kako štuje Atona, Sunčev disk, a ima izduženo lice, velike grudi i veoma veliku glavu. Na jednom kipu je prikazan gol, ali bez spolnih organa. Njegove su kćeri su isto imale izobličenost lubanje.

Velika greška filma je u prvim dijelu da navodno njegov otac Ekhnaton vlada iz Tebe  a ne Amarne koju je Ekhnaton dao sagaraditi u čast jednog boga, Atona.

Druga greška prvog dijela je da se tu Tutankamon ne zove Tutankamon, nego Tutankhaton. Otac ga nije mogao zvati s imenom koji je tek kasnije promjenio!

Inaće je serija kao serija dosta dobra. U ulozi Tutanchamun se vidi Avan Jogia, kao Eje II. brilijantni Ben Kingsley, General Horemheba glumi Nonso Anozie a faraonovu sestru Ankhesamun Sibylla Deen.

S vojnoga gledišta malo se događalo tijekom njegove vladavine, te je upitno je li mladi faraon ikada osobno sudjelovao na bojištu. Većinu zasluga za povratak vojne moći, te ponovno osvajanje dijelova Nubije imao je njegov general i vojni zapovjednik Horemheb.

E sad dolzazi nešto za nas Hrvate vrlo bitno. Kako smo već napisali su naši preci imali carstvo Mitanni koje se nalazilo na danšnjim području Libanona, Sirije, Iraka, Turske i Irana. Granica između Mitanni i Egipta je bila negdje u današnjim Israelu / Libanonu.

U seriji se je mladi faraon zaljubio u jednu polu-Mitanni s imenom Suhad (Kylie Bunbury) koja ga je našla polumrtvoga nakon bitke s Mitannima u kojoj su ga general Horemheb i njegov najbolji prijatelj izdali.

Tu serija izmišlja jer za vrijeme faraona Tutankamona nje bilo ratova sa Mitannima nego samo sa Nubijcima. Naše prece iz carstva Mitanni prikazivaju u seriji kao pola-crnce sto je samo po geografiji carstva Mitanni nemoguće.

Isto tako serija zanemarava distance između grada Teben i carstva Mitanni. U seriji se prikaziva kao da je carstvo Mitanni negdje blizu Tebena. U stvarnosti je od Tebena samo do granice izmedu Mitanni i Egipta bilo negdje oko 1200 km a do centra Mitanni carstva jos jednom otprilike 500 km više.

Dođimo na kraju i do najgore lazi u seriji. U seriji se faraon Tutankamon bori protiv vladara Mitannia Tušratte. Tutankamon  je živio od 1341. pr. Kr. do 1323. pr. Kr., Tušratta je vladao carstvom Mitanni od ~ 1380. pr. Kr. - 1360. pr. Kr.. Znaći da se oni povijesno nisu mogli nikada sresti jer je Tutankamon vladao od 1334. pr. Kr. - 1323 pr. Kr. : 26 godina nakon Tušratte.

Očito je onima koji su pisali script za seriju nedostajalo protivnika Tutankamonu, pa su izumili Tušrattu kao protivnika.

Tušratta je ostavio svijetu 4 pisama, takozvana "Amarna pisma".

Evo ovdije dva od tih četri pisama.

Starohrvatska država Urartu :

Urartu (domaće: Bihayni ili Biainili, akad. „māt Urarṭu“ : ma-at U-ra-ar-ṭu, hebr. iz Biblije : Ararat, grč. Alarodia) ili novije 'kraljevstvo Van' je prapovjesna država iz željeznog doba koja se prostirala oko jezera Van na Armenskoj visoravni i južnom Zakavkazju. „Urartu“ je zapravo tudji akadski naziv za zemljopisni prostor gdje je kroz željezno doba u I. tisućljeću pr.Kr. postojala „Kraljevstvo Urartu“ ili „Zemlja Biainili“. Ovu terminološku podjelu između geografskog i političkog pojma je 1955. postavio povjesničar F.W. König. Kraljevstvo Urartu je obuhvaćalo gorske prostore između Male Azije, Mezopotamije i Kavkaza, što je kasnije nazvano „Armenskom visoravni“.

Veliko Urartsko carstvo (Bihayni) i susjedno Manejsko kraljevstvo (zapadni Iran) su zadnje završno doba u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34. - 6. stoljeća pr. Kr. : predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34. - 25. st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24. - 20. st., srednje kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni od 16. - 13. st. pa zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9. - 6. st. pr. Kr., ter posljednje Manejsko kraljevstvo (8. - 5. st.) kojim završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije pretke Praslavena i Prahrvata.

Civilizacija i tehnologija Urarta su u prapovijesti bile razmjerno sličnije anatolskim Hetitima i iranskim Elamitima, a više su se razlikovali od južnijih ranih civilizacija Egipta, Sumera, Babilona i Asirije. Urartska država i civilizacija je i u Europi bila najviše poznata preko ranih Grka kada su osnivali prve kolonije na istočnoj obali Crnog mora, što je zapisao i Herodot. Rani su Grci preko crnomorskih luka već trgovali s Urartima, pa je starogrčki naziv za ovo kraljevstvo Urartu bio Alarodia, a njegove stanovnike su nazivali Alarodioi. Kraljevstvo Urartu je osnovano sredinom 9. stoljeća pr. Kr., a kasnije su ga osvojili Medijci početkom 6. stoljeća pr. Kr. i pripojili ga Medijskom kraljevstvu, ali uskoro u klasičnoj antici tu nastaje nova država Armenija.

Niz novijih arheonalaza uz Kavkaz i u iranskoj Mediji su objavljeni u ruskim i iranskim raspravama iz 560 urartskih klinopisa, koje su u zapadnim pregledima zanemarene i izostavljene po rimskom načelu : Graecum est - non legitur (danas : ne postoji što nije na engleskom). Stoga su i pripadni prikazi Urarta u popularnim Wikipediama po tom načelu većinom jednostrani i neobjektivni, jer se pretežno oslanjaju na Urartima neprijateljsku promičbu iz asirskih klinopisa (kao npr. o Hrvatima iz srbopisa). Po ruskim istraživanjima su od staroistočnih visokih civilizacija prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj, što je uz ino dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi : npr. urartsko wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), itd.

Zapisani strani nazivi urartske države u susjednim okolnim jezicima jesu najpoznatije asirski "Urartu", pa još starohebrejski iz Biblije (Stari Zavjet) Ararat, a starogrčki Alarodia. Stvarno domaći tj. vlastiti autonim kod njezinih državljana je bilo izvorno Bihayni ili Biainili, nastalo od urartskog bihay ili biaini u približnom značenju 'vladarski veleposjed'. Znakovito je kako se u 'bodulskom' cakavizmu sjevernojadranskih otočana na Kvarneru sve donedavna bio očuvao arhaizam bihâć u značenju 'veleposjed', a slični su i naši starinski toponimi Bihać u Pounju i Bijaći u dalmatinskoj Zagori, što jamačno upućuju na pradavne susjedske posudjenice naših ranih predaka u blizini Zakavkazja.

Urartsko carstvo (Alarodia ili Bihayni) je uglavnom gorska visoravan premrežena velikim planinskim lancima (urartski : dingîr) visine oko 3.000 m - 5.000 m kao drugi najveći gorski sklop Eurazije nakon Tibeta. Iz tog urartskog doba potječu i prvi poznati oronimi Zakavkazja oko Armenije, koji su se dijelom preoblikovani očuvali do danas (označeni zvjezdicom *). Tada je politički bilo važno na zapadu gorje Dingîr-Cheldi (sad Lazistan, lat. Montes Chalybaei, grč. Paryadres : 3.937 m) odakle je izvorno bila rodom urartska dinastija Chaldi. Ina su veća urartska gorja : središnji državni simbol Dingîr-Huráti (Ararat*, turs. Agridagi : 5.123 m), pa na jugozapadu Dingîr-Ulikámma (Antitaurus, tur. Güneydogu Toroslar : 4.135 m), a na sjeveru najduže i najviše gorje Dingîr-Kazlukh (Kavkaz* : 5.642 m) i na istočnom rubu Dingîr-Harabaziti (Demavend : 5.617 m), a na jugoistoku Dingîr-Arandu (sjeverni Zagros-Alvand* : 3.570 m), pa izmedju ovih još ine manje planine po 2.000 - 3.000 m kojih su izvorni urartski nazivi dosad dijelom nepoznati.

Veće urartske rijeke su bile s njihovim nazivima: na jugu Dukla (Tigris) i Khabúra (sada Habur*), na zapadu Arsána (gornji Eufrat), po sredini rijeka Erask (sada Araks*) na sjeveru rijeka Faz (sada Kura) i još ini manji pritoci. Medju ovima je pritok Tigrisa Diyala kod Babilona (danas rijeka Sirwan kod Bagdada uz granicu Irak/Iran) u 8.st. pr.Kr. bila na jugoistočnoj granici najvećega Urartskog carstva u Mezopotamiji. Najveća su urartska jezera bila u sredini Suer-Turušpa (sada Van), na istoku slani Suer-Kaputân (Urmia) i sjevernije slatkovodni Suer-Gegham (Sewan). Važnije su urartske autonomne pokrajine (wayas) bile: početna Ardîni na jugu, Etiuni na sjeveru u Zakavkazju, Arpahsad na istoku prama Kaspijskom primorju, Cheldi i Erah prama Crnom moru, Kummúhu na jugozapadu prama Sredozemlju, Madai (Medija*) na jugoistoku, itd.

Urarti su bili prva i najsjevernija izrazito urbana civilizacija u prapovjesnom Zakavkazju, gdje su utemeljili i izgradili stotinjak brdskih gradova i gradića tzv. wasi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Tushpa (sada Toprakale) uz jezero Van (tada: Suer-Turushpa, grč.lat. Lacus Thospitis). Ini su važniji gradovi i povremene prijestolnice još bili Erebúni (sada Erewan) i Teyshebani (Karmir-Blur), ter najranije na jugu vazalni gradić Arzaškûn (Rawanduz). U urartskom carstvu od 9./ 7. st. se još razvilo stotinjak raznih gradova i gradića koji su duže ili bar povremeno bili pod urartskom vlasti : glavna prijestolnica Tushpa, pa Gargameš (Karchemish*), Meliddu (sad Malatya*), Tapika (Çoruh), Harrân (Sinjar), Eriáhi (Leninakan), Erebúni (Erewan*), Teyshebani (Karmir-Blur), Welikúni (Sewan), Urutúr (Bastam), Puládi (Seqindel), Hasanlù (Rawanduz), Wishewási (Topzawa), Shibanîba (Horsabad), Susharra (Šemšar*), Harrán (Sinjar), Tarwakin (Tabriz*), Matána (Hamadan*), ...itd.

U urartsko doba se takodjer razvija i više primorskih luka preko kojih ide njihova vanjska trgovina: na jugoistočnoj obali Crnog mora (Muer-Nitâs) je bio Tabâl (sada Trabzon), Rissani (Rize*), Pasîn (Poti) i ine manje, a na jugozapadu Kaspijskog mora (Muer-Sirshân) luke Mugân (sada Talysh), Sirwân (Apsheron) i Simudâr (Mahachkala), dok su na jugozapadu za najvećeg obsega carstva u 8. st. trgovali i na Sredozemlju (Adal-Muer) preko urartske luke Choe (grč. Issos, tur. Dortyol). Preko te sredozemne luke i onih na Crnom moru su Urarti dosta trgovali s udaljenim sredozemnim zemljama sve do talianske Etrurije (gdje su nadjeni njihovi tada napredniji tehnički proizvodi).

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130 m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: úÌåâøîä - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr. Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali : Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji.

Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Saraswati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3 ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr. Kr. : Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja: npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su : na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom kliniopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže : Hurrwurdu (Tho-Garma).

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija). Sastoji se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika : najstarijega huritskog iz brončanog doba, pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Ovi jezici se oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih, a jezikoslovci se do danas još većinom ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim porodicama i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, čečenski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim jezicima južnog Sibira (i možda s kinesko-tibetskim jezicima). Neki još predlažu stanovitu srodnost huritoidnih jezika i u Europi s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina lingvista to ne prihvaćaju.

Urartski jezik, ranije još nazivan kaldejski (vlastiti naziv Cheldili) ili vanski jezik, danas je na zapadu uobičajeni naziv za izumrli prapovjesni jezik kojim se govorilo i pisalo u davnom carstvu Urartu (Bihayni) oko jezera Van i širje po južnom Zakavkazju kroz željezno doba izmedju 12. i 5. st. pr. Kr. Po prvi puta je zabilježen klinopisom od 9. stoljeća pr. Kr., obilno se piše po Zakavkazju u 8. i 7. st. i zadnji pripadni nadpisi završavaju oko god. 590 pr. Kr. Govorna uporaba mu se smanjuje nakon pada države Urartu 585 pr. n. e., a nakon 500. pr. Kr. ga je još u antičkoj Armeniji govorio privatno tek manji broj ljudi uglavnom u obitelji.

Urartski je bio prvi i najraniji pismeni jezik u Zakavkazju sjevernije od Antitaurusa, jer se ini raniji jezici u Zakavkazju samo kratko spominju u zapisima južnijih civilizacija Starog Istoka, ali na njima iz brončanog doba sve do 11. st. pr.Kr nisu nadjeni neki vlastiti zapisi u samom Zakavkazju. Urartski se dosad očuvao na mnogobrojnim nadpisima (blizu tisuću nadjenih) iz kraljevstva Urartu, koja su pisana klinopisom posudjenim od Asiraca i Hetita. Urarti su imali i starije hieroglifsko pismo, koje se kasnije nakon 8. st. pr. Kr. uglavnom rabilo samo za računovodstvo i vjerske namjene.

Urartski klinopisi se po jeziku dalje dijele na dvije grupe : manjina je pisala akadskim jezikom, službenim jezikom Asirije, a većina nadjenih natpisa su na urartskom jeziku tj. kaldejskom ili neo-huritskom, koji je povezan sa starijim huritskim u huritsko-urartu grupi jezika. Do danas je pročitano i prevedeno oko 560 natpisa na urartskom klinopisu od tisuću nadjenih. Većina sadrže oko 350 do 400 riječi pretežno urartskih, iako ima i posuđenica iz drugih tadanjih jezika najviše iz armenskoga oko 70 korijenskih riječi. U početku su u Urarti rabili starije domaće hieroglife, pa su kasnije prešli na asirijski klinopis. Za razliku od većine pročitanih klinopisa, stariji urartski hijeroglifi većinom još nisu uspješno protumačeni i zato se paleografi zasad ne slažu koji su jezik rabili u tim hieroglifima.

Lingvistika i etnički sastav Urarta još je predmet niza razprava među istraživačima. Većina (izvan Armenije) vjeruju kako je kraljevska i vladajuća elita govorila urartski i vladala je multietničkim društvom, a u kanije doba podkraj države Urartu negdje od 6. st. pr.Kr. bi većina pučanstva već govorila armenski (tzv. frigijska hipoteza po Herodotu). Po toj hipotezi, pučanstvo koje je govorilo armenski bili su potomci pra-Armena, koji bi se preselili iz Armenske visoravni u 7. st. pr.Kr. i pomiješali se s ranijim huritskim prapučanstvom. Manjina istraživača tj. uglavnom domoljubni armenski povjesnici smatraju kako je urartski bio samo formalni pisani jezik, dok je većinsko pučanstvo, uključivo i kraljevski dvor već govorilo armenski. Ta hipoteza se zasniva na ograničeno-siromašnom rječniku u urartskom klinopisu, a takodjer primjećuju kako nakon 250 godina uporabe klinopisa nije bilo jačeg razvitka ni promjena, što bi upućivalo na već mrtvi jezik.

Kroz brončano doba u II. tisućljeću pr. Kr. rane prapovjesne civilizacije iz Mezopotamije izravno vladaju samo do rubnih gorja : na sjeverozapadu Antitaurus (tada huritski : Dingýr-Ulikámma, asirski : Khattush Kursagal), na sjeveru Ararat (hurit. Dingýr-Babánhe, asir.) i na sjeveroistoku Zagros (hurit. Dingýr-Šattiru, asir. Sharitha Kursagal). Sjevernije od tih rubnih gorja, na ranoj visoravni Zakavkazja tad uglavnom još nije bilo urbanih civilizacija, niti pismenih jezika. Samo oko Antitaurusa i južnije od Ararata (tj. sada Kurdistan), već se u brončano doba od 23.- 10.st. razvijalo par huritskih država, od kojih je razmjerno najjača bila neovisno Huritsko kraljevstvo Mitanni pod indoarijskom dinastijom Maryanni od 16.- 13. st., gdje se pretežno govorilo ranim huritskim jezikom, dosta sličnim kasnijemu urartskom.

Od 14. st. pr.Kr. mitanski kraljevi postaju vazalima Hetitskog carstva pod indoeuropskom dinastijom Tabarna u Maloj Aziji (18.- 12. st.), a nakon propasti Hetita u 12. st. pr.Kr. ovo huritsko ozemlje osvaja Asirsko carstvo kao sjevernu brdsku provinciju Ardîni (Naharina) s glavnim gradom Arzaškún (sada Rawanduz). Za prapovijesno Zakavkazje s Huritima oko sadanje Armenije se već od god 2000 pr. Kr. istodobno pojavljuju ranoegipatski naziv Naharina i asirski Nairi (Nahiri) u približnom značenju 'Rječna zemlja' ili 'Splet rijeka'. Tu se od 13. - 10. st. postupno razvijao plemenski savez Nahiri (asir. Uruatri, egipatski : Naharina) koji je kasnije od 9. st. pr.Kr. napokon prerastao u snažno neovisno carstvo Urartu (Bihayini), gdje asirski naziv Uruatri - Urartu uveden od 11. st. približno znači 'Planinska zemlja'. Njegovi su dosad poznati vazalni čelnici tzv. bani su bili, kojih su točnije godine vlasti većinom nepoznate : Kilinbani, Šiliheldi (asir. Shilli-Kheldi), Erimena I. (as. Irri-Menni), Tubushi (do 858. pr.Kr.), najjači Arame (858.- 844.) i zadnji asirski vazal Laptúr (as. Lutipri, 844.- 834.) čiji kraljevski nasljednici se potom izdvajaju kao neovisno carstvo Urartu.

Isprva su se ta plemena Ardini pretežno bavila gorskim stočarstvom (arheonalazi goveda i ovaca), a kasnije sve više prelaze na poljodjelstvo i osobito na vinogradarstvo po čemu su bili prvi i najbolji vinari Starog Istoka. U toj banovini Ardini se od ranijega huritskog postupno razvija kasniji srodan urartski jezik, koji se isprva pisao posebnim lokalnim hieroglifima koji dosad većinom još nisu pročitani, pa nam je zato taj najraniji prijelazni pra-urartski ili neo-huritski zasad uglavnom još nepoznat. Tek od 9.st. pr. Kr. se uratski takodjer sve više piše i na asirskom klinopisu koji je već bolje dešifriran pa nam je zato klasični urartski jezik razmjerno dobro poznat, dok se potom urartski klinopisi od 8. st. sve manje rabe uglavnom u njihovim vjerskim tekstovima. Ova gorska pokrajina oko današnje tromedje Iran/Irak/Turska najprije je bila vazalna asirska provincija i kasnije u 9. st. pr. Kr. se odvaja od Asirije i pod prvim neovisnik kraljem Sarduri I. iz nje daljim širenjem diljem Zakavkazja nastaje snažno i prostrano brdsko carstvo Urartu (Bihayni), najsjevernije u prapovijesti Starog Istoka.

Popis urartskih vladara iz Kaldejske dinastije (Cheldi) koje se u željezno doba od 9.- 6. st. pr.Kr. vladali oko Armenije i širje kroz južno Zakavkazje na Armenskoj visoravni izmedju gorja Kavkaza i Antitaurusa (Güneydogu Toroslar).

Rani kraljevi koji još vladaju kao asirski vazali : Arame 858.- 844. pr.Kr. (ujedinio je gorska plemena Nahiri u Zakavkazju), pa Laptur (Lutipri) 844.- 834. Ipak su bar po imenima, kasnijoj urartskoj dinasiji Cheldi možda već pripadali bar neki raniji vazalni banovi Ardini, osobito njihov drugi rani ban Shilli-Cheldi i predzadnji Erimena I., koji je imenom sličan kasnijemu urartskom kralju Erimena II. iz 7. st. pr. Kr.

Neovisni urartski carevi u usponu moći (9.- 8. stoljeće pr. Kr.) :

- Sarduri I. (Sarduris) 834. - 828., premjestio prijestolnicu u grad Tushpa i proširio utvrdu Van.

- Išpuina (Ispuinis) 828. - 810., širenje carstva i osvaja od Asiraca vazalni Mušasir na jugu.

- Menua 810. - 785. : proširuje carstvo kroz južno Zakavkazje.

- Argišti I. (Argistish) 785. - 753. : učvrstio granice osniva na sjeveru Erebuni (sada Erevan).

- Sarduri II. (Sarduris) 753. - 735.: najveće carstvo, ali ukida feudalizam i uvodi ropstvo, ter centraliziranu totalitanu vlast nakon čega carstvo propada.

- Russas I. 735. - 714.: počinju jači napadi južnih Asiraca iz Mezopotamije i još sjevernih nomadskih Kimeriaca preko Kavkaza, početak slabljenja.

Propadanje kraljevstva pod idućim slabijim vladarima (7.- 6. st. pr. Kr.) : Argišti II. 714.- 680., Russas II. 680.- 639., Sarduri III. 639.- 635., Eriména II. (Irrimenni) 635.- 629., Russas III. 629.- 615. Zatim još slijede zadnji vladari pred propast Urarta :

- Sarduri IV. 615.- 598. u savezu s Babilonom ruši Asiriju 608. pr. Kr.), ali vjerojatno od god. 605. postaje vazalom medijskog kralja Kiaksara.

- Najzadnji urartski kralj Russas IV. 598.- 585. pr. Kr. pogiba bez nasljednika pri povlačenju u gradu Teyšebani pod napadima nomadskih Skita, a po njegovoj smrti propali Urartu se uklapa u Medijsko kraljevstvo (Asirija je već prije toga propala i uništena). Nakon toga kroz 5. i 4. st. u Armeniji većinom kao perzijski vazali vlada nova iranska dinastija Orontidi (Erwanidi) : Orontes, Erwan I.- IV., Mitrash, Tiribaz, itd.

Nakon propasti kraljevstva Urartu i dinastije Cheldi pod udarima nomadskih Skita početkom 6. st. pr. Kr., na istom ozemlju kasnije klasične Armenije zatim vlada zasad manje poznata prijelazna dinastija domaćih Orontida (= starogrčki naziv, perzijski : ÇÑæäÏی - Erwanidi, armenski: Երվանդունիներ - Yervanduni), ili po Turcima "Vanska dinastija" od 6.- 4. st. Oni su isprva kraće od 585.- 547. bili vazalima kraljevine Medije iz Azerbeidjana i sjeverozapadnog Irana. Kada su Mediju osvojili južniji Perzijanci, armenski Orontidi od 547.- 410. postaju sjeverozapadnim vazalima (bandaka) u Perzijskom carstvu dinastije Ahemenida. Perzijanci su zatim bivše kraljevstvo Urartu sredinom 6. st. pr. Kr. podijelili na 2 iranske satrapije: sjeverozapadnu Armina (= grč. Armenia) gdje sa sjedištem iz grada Armavir vlada vazalna dinastija Orontidi i jugoistočnu satrapiju Urashtu (grč. Alarodia) gdje vlada druga dinastija Atropati i tu se uz službeno pisani perzijski, još neko vrijeme bar do Aleksandra Makedonskog privatno sve manje rabi i osiromašeni urartski jezik.

Ova je prijelazna dinastija u svijetu većinom poznata pod starogrčkim (helenističkim) nazivom Orontidi, ili takodjer perzijski i armenski kao Erwanidi, odnosno kao "Vanska" dinastija većinom u islamsko-turskoj literaturi (jer ne podnose Armence i naknadno ih brišu iz povijesti unatrag). Antička povijest Orontida, premda je mladja od bolje proučenih Urarta, dosad je loše poznata manje zbog oskudnih dokumenata, a najviše zbog ideopolitičkih prikrivanja i naknadnih izvrtanja jer se to zbivalo u dosad geopolitički 'neuralgičnom' području Zakavkazja i istočne Turske oko Armenije i Kurdistana. Zato su sve dosad čak i regionalni akademici davnu stvarnost ovdje navlačili i izvrtali po svojim domoljubnim porivima, pa se podatci i domaći zaključci pripadnih turskih, armenskih i ruskih istraživača podosta razlikuju, dok objektivni i neutralni strani prikazi tu još moraju razotkrivati povijesnu stvarnost poput zagonetne križaljke. U formalističkoj Wikipediji su po teritorialnoj 'nadležnosti' Orontidi (kao i Urarti) uglavnom prikazani samo iz lokalnoga armenskog gledišta. Premda se Orontidi u Armeniji smatraju prvom domaćom dinastijom, po imenima vladara i grčko-perzijskim zapisima, ta dinastija najvjuerojatnije nije armenskog iskona, nego stranoga medijskog podrijetla iz sjeverozapadne Perzije, a pojedini vladari su dijelom poznati pod perzijskim i starogrčkim imenima.

Glavni su većinom slabo poznati posturartski tj. ranoarmenski vladari iz dinastije Orontida (Erwanida) bili : polumitski medijski vazal pod helenističkim imenom Orontes I. (grč. Ὀρόντης, perz. Erwan, armen. Երուանդ - Eruand) oko 570.- 560. kao začetnik te dinastije, zatim Tigrân I. (Tigranes) 560. - 535., Vahagan 530. - 515., pa bandaka Erwand II. oko god. 500. pr. Kr., Hidarnes (Vidarna) početkom 5. st. pr. Kr. Nakon ovih vazalnih bandaka slijede uglavnom neovisni kraljevi (sarmáda) iz dinastije Orontida : Sarmada Erwand III. sredinom 5. st. pr. Kr., najmoćniji Sarmáda Mitrásh vlada do 410. pr. Kr., Sarmada Erwand IV. od 410. - 401., Sarmáda Tiribáz 401. - 380. i zadnji neovisni Erwand IV. 380. - 344. Potom Armeniju opet osvajaju Perzijanci kao vazalnu satrapiju, gdje do 330. još vladaju par slabo poznatih bandaka iz dinastije Orontida : Mithraustes i Mithranes (331. - 323.). Vlast Orontida u Armeniji uglavnom prestaje nakon Aleksandra Makedonskog sa širenjem diadoha Seleucida, nakon čega od god. 190. do rimskog osvajanja Armenije god. 12. po. Kr. tu vlada prva domaća armenska dinastija Artaxidi (Arsames, Abdissar, Artaxiad, Artabaz I.- III., Tigranes II.- IV. i dr.), što je bilo klasično doba najjače Velike Armenije prije Rimljana.

Urartu je bila antička monarhija u južnom Zakavkazju oko Armenije (kasnije poznatoj kao Armenska visoravan), a pružala se između Kavkaza na sjeveru, gorja Antitaurus na jugozapadu i nizinske Mezopotamije na jugoistoku. Ime te države odgovara biblijskom imenu Ararat. Početno središte im je bilo oko Jezera Van u današnjoj istočnoj Turskoj. Ovo neovisno kraljevstvo i carstvo je postojalo od god. 834. do 585. prije Krista.

Ime 'Urartu' potječe iz aramejskog jezika, koji je bio srodan dialekt akadskoga. Domaće izvorno ime kraljevstva je bilo Bihayini (Biainili). Istraživači smatraju kako je "Urartu" akadska inačica za biblijski "Ararat" iz Starog zavjeta. Planina Ararat se stvarno nalazi u središtu ozemlja Urartu, oko 120 kilometara severno od prestolnice Tušpa i jezera Van (tada Suer-Turušpa). Ararat se u Starom zavjetu spominje kao planina, ali i kao antička država sjeverno od Mezopotamije. Rane armenske kronike (oko 5. do 7. st.) tvrde kako je prvotno ime Armenije bilo "zemlja Ararada". Te inačice vjerojatno potječu iz armenskoga "Ajrarat", što bi značilo "zemlja Armenaca" ili "zemlja hrabrih". Neki kao Karl Fridrih Lehman-Haupt (1910) smatraju kako je narod Urarta sebe zvao Kaldini po njihovom bogu Kaldiju (Cheldi). Stari narod Nahiri oko jezera Van ponekad se smatra s njima povezanim ili istim.

Urartu se često nazivao "Kraljevstvo Ararat" u mnogim antičkim rukopisima i svetim pismima različitih nacija. Razlog za nesigurnost imena (Urartu ili Ararat) je zbog raznih inačica u izvorima. Pisani semitski i slični jezici Starog istoka tada većinom nisu pisali vokale, nego samo suglasnike. Naziv je npr. u antičkom izvoru bio zapisan kao "RRT" a to je mogli biti i Ararat i Urartu. Antički izvori su koristili "Armenija" i "Urartu" naizmence i to bi bio naziv za istu zemlju. Npr. trojezični nadpis Behistun iz god. 520. pr. Kr. perzijskog cara Darija Velikog spominje "Armina" na staroperzijskom, a u paralelnom prijevodu na elamitski piše "Harminuya", pa na akadski kao "Urartu". Kraljevsto je bilo poznato starim Grcima i kasnije Rimljanima kao Armenia. U kasnom 6. st. pr. Kr. je Urartu posve zamijenila kraljvina Armenija pod vodstvom nove armenske dinastije Orontida.

Carstvo Urartu je većinom zauzimalo oko 200.000 četvornih milja, od rijeke Kure na sjeveru do vrhova Antitaurusa na jugu, pa od Eufrata na zapadu do Kaspijskog mora na istoku. Urartu se pružao od sjeverne Mezopotamije do južnog Kavkaza, uključivo današnju Armeniju, istočnu Tursku, sjeverozapadni rub Irana i dio Azerbeidjana. Glavne tvrdjave carstva Urartu su bile na sjeveru Erebuni (danas Erevan), pa južnije Van, Anzaf, Armavir, itd. Glavna arheonalazišta Urarta su npr. gradina prijestolnice Tušpa uz jezero Van, pa stijenjak Karmir-Blur kod Erevana, Trialeti u Gruziji, Arzaškún na sjeveru Iraka, Bastam i Hasanlu u Iranu, itd.

Fridrich Eduard Schulz je 1827. u ime francuskog Orientalnog društva putovao u područje jezera Van, potaknut pričama o kraljici Semiramidi armenskog povjesnika Mozesa od Korene iz 5. st. po Kr. Tamo je otkrio ruševine grada i brojne napise većinom na asirskom i dijelom na tad još nepoznatom jeziku. Otkrio je gradinu Kelishin kako se zvala na asirskom i urartu, a bila je na sedlu Kelishin prelazu uz iračko-iransku granicu, gdje su Kurdi 1829. ubili Schulza i dio njegovih zapisa su izgubljeni. Britanski asirolog Henry Rolinson pokušao je kopirati napis na steli, ali nije uspio. I njemački istraživač Rosch je tu nekoliko godina kasnije ubijen. Zatim je Austen Henry Layard 1840tih god. opisao grobove Argišti i Van-Kalesi. Od 1870tih lokalno pučanstvo je počelo krasti dijelove iz urartskih ruševina Toprakkale i to prodavati europskim istraživačima. Ruski su arheolozi (Ivanovski, Piotrovski i dr.) od 19. st. proučili niz urartskih arheonalaza iz Gruzije, Armenije, Azerbeidjana i sjevernog Kavkaza.

Asirski izvori Shalmanazara I. oko 1270. pr.Kr. prvo spominju Urartu kao jednu od država naroda Nahiri oko Jezera Van tj. labavu konfederaciju malih kraljevina i plemenskih saveza na armenskoj visoravni u 13. - 11. st. pr. Kr. Te državice Nahiri je višeput uzastopce osvajala Asirija, najviše u doba careva Tukulti-Ninurta I. oko 1240. pr. Kr., Tiglat-Pilesar I. oko 1100. pr. Kr, Ashurbelkal oko 1070. pr. Kr., Adadnirari II. oko 900. pr. Kr., Tukulti-Ninurta II. oko 890. pr .Kr. i Asurnasirpal II. 883. - 859.

Po asirskim izvorima je tada Urartu bio snažnog sjeverni rival. Te državice i plemena Nahiri su se ujedinili u zajedničko kraljevstvo pod kraljem Arameom (860. - 843. pr. Kr.). Njihov glavni grad kraljevine Arzaškun je osvojio asirski kralj Shalmanasar III.

Prvi neovisni urartski kralj Sardur I. (832. - 820.) je premjestio novu prijestolnicu u grad Tušpa (danas Van) na obali jezera Van (tada Suer-Turušpa) i grad je zaštitio utvrdama. Njegov sin Ishpuina Cheldi (828. - 810.) je pripojio i susjednu južniju državicu Mushasir, dotad vazalnu Asiriji. Njegov nasljednik car Menua Cheldi (oko 810. - 785.) isto je dosta prostorno povećao carstvo i o tomu je na više mjesta ostavio klinopise. Urartu je postigla vrhunac vojne moći i prostranstva u doba Menuovog sina Argišti I (Argistis 785. - 760.) i tada postala jednim od najvećih carstava Starog Istoka. Argišti I. je osvojio prostore oko rijeke Araks i jezera Sevan. Asirski kralj Shalmanazar IV. je vodio protiv njega neuspešne vojne kampanje. U jednom trenutku vojska Urartua je došla sve do Babilona i zauzela taj velegrad. Argišti I. je osnovao nekoliko novih gradova, gdje se posebno ističe Erebuni (sada Erevan) koga je osnovao 782. pr. Kr. Tada na svom vrhuncu moći se prostrano carstvo Urartu pružalo i sjeverno iza reke Araks i jezera Sevan sve do Kavkaza i obuhvaćalo je današnju Armeniju, veći dio Gruzije do obale Crnog mora, na istoku preko današnjeg Azerbejdjana i dijelom Dagestana do Kaspijskog mora. Zapadno se pružalo do izvorišta Eufrata i Isejskog zaljeva (Iskenderun) na Sredozemlje, pa jugoistočno do Tabriza, a južno do izvorišta Tigrisa i gorja Antitaurus uz sjeverni rub Mezopotamije.

Oko god. 714. pr. Kr. je Urartu bio na udaru nomadskih Kimeraca (asir. Gimirai, hebr. Gomer, grč. Kymbroi), a zatim i napada asirskog kralja Sargona II. Sargon je pobijedio urartskog kralja Russa I. kod jezera Urmia i tad je glavni urartski hram u Mušasiru bio uništen i opljačkan. Međutim je Russin sin car Argišti II. (714. - 685. pr. Kr) uspio obnoviti snagu Urarta uz istodobni mir s Asirijom. Duže doba primirja je omogućilo i duži razvitak i napredak, što se nastavilo i pod vlasti kralja Russa II. (685. - 645.). Zatim je Urartu je opet oslabio i postao vazalno ovisan o Asiriji, pa je zato sin Ruse II. kralj Sarduri III. (645. - 635.) pismeno nazivao asirskog kralja "otac".

Po urartskim klinopisima, nakon Sardura III. su slijedila još 4 kralja : Erimena (Irrimenni, 635. - 620.), njegov sin Russas III. (620. - 609.), pa Sarduri IV. (609. - 598.) koji je u savezu s Babilonom i Medijom god. 612. - 608. zajednički uništio i razorio Asiriju, a zbog sigurnostosti je prijestolnicu prebacio u drugi grad Teyshebani. Potom još slijedi najzadnji urartski kralj Russas IV. (598. - 585. pr.Kr.), koji je poginuo pri razaranju grada Teyshebani u napadu nomadskih Skita preko Kavkaza.

Poznato je kako su nakon propasti Asirije, od god. 600 pr. Kr. takodjer i Urartu uzastopce napadali nomadski Skiti i njihovi saveznici Medijci, nakon što je medijski kralj Kiaksar od 612. pr. Kr. osvojio i ukinuo Asiriju. Potom brojne urartske ruševine iz tog vremena pokazuju kako su bile uništene paležom. Do kraja 6.st. pr. Kr. Armenija zamjenjuje Urartu. To daje mogućnost dva moguća scenarija :

ili je Medija zauzela Urartu,

ili je Urartu ipak zadržao neovisnost, pa dogodila samo promjena dinastije, tj lokalna dinastija Orontidi je zbacila dotad vladajuću urartsku dinastiju Cheldi uz pomoć medijske vojske.

Po novijim procjenama (armenskih povjesnika) bi dostupni antički izvori više upućivali na taj drugi scenarij : npr. Ksenofont navodi kako Armenija kojom su vladali Orontidi, nije bila pokorena sve do vlasti medijskog kralja Astiaga (585. - 550.), što je bilo duže nakon medijske invazije u 7. st. pr. Kr. Strabon je napisao kako je u antička vremena Velika Armenija vladala 'cijelom Azijom', nakon što je slomila carstvo Sirijaca, što je kasnije u doba Astiaga izgubila. Po Starom Zavjetu je prorok Jeremija oko 593. pr.Kr. pozivao kraljevinu Ararat i medijske saveznike neka sruše Babilon. Rane armenske kronike uzimaju hebrejske i grčke izvore, po kojima je armenski vodja uz pomoć medijskog kralja Kiaksara osvojio Asiriju.

Tako različiti izvori najviše podupiru mogućnost kako je u Armeniji nakon zadnjega urartskog kralja Sardura IV. došlo do promjene dinastije. Armenska dinastija Orontida bi tada zamijenila urartsku dinastiju Cheldi uz pomoć Medije, a kao protuuslugu bi pomogli Medijcima zauzeti i uništiti Asiriju. To možda upućuje kako bi kasniji kraljevi Erimena, Russas III. i Russas IV. zapravo bila tek urartska imena za najranije Orontidske kraljeve Urarta tj. Armenije. U doba ranih Orontida bi Urartu još ostao snažnim neovisnim kraljevstvom, koje su različiti izvori još zvali Urartu, Ararat ili Armenija.

Većina urartskog pučanstva u rječnim dolinama se bavila poljodjelstvom, gdje se posebno ističe njihova originalna pšenica (Triticum urartum) koja se još do danas sadi po Zakavkazju i Armeniji. U brdskom stočarstvu su po zapisima i arheonalzima najviše uzgajali konje i goveda, a tražene urartske pasmine jahaćih konja su u prapovijesti smatrane najboljima na Starom Istoku (kao npr. danas arapski konji). Na selima za poljske radove su još rabili deve i magarce.

Urartska praktična tehnologija je tada vjerojatno bila najnaprednija na svijetu, pa su već mnogo stoljeća prije tehnički sličnih Rimljana imali prvenstvo na Starom istoku u pronalasku niza tehničkih dostignuća : čvrste i višekatne kamene zgrade, popločane medjugradske ceste, dugi vodeni cjevovodi, velike umjetne hidroakumulacije, raznolike uporabe hidroenergije, mehaničke brusionice, precizne državne mjere (ari i kapi), ...itd. Po svojoj prastaroj najnaprednijoj tehnokulturi i urbanizaciji se Urartu može smatrati prapovijesnom Švicarskom. Po svojoj vrlo razvijenoj bazičnoj tehnokulturi i urbanizmu su vjerojatno bili bar dijelom napredniji nego njihovi današnji susjedi kao što su sada npr. Irak, nutarnja kopnena Sirija i istočna anatolska Turska.

Bili su vrsni stručnjaci za graditeljstvo pomoću kamena za gradske kuće i vojne tvrdjave. Iskopavanjem su nadjene čvrste i pravilne višekatne kuće do 20 m visine (najviše zgrade u prapovijesti), s nutarnjim ukrasima po zidovima, prozorima i balkonima. Njihove visoke tvrdjave s debelim i neprobojnim kamenim zidinama su bile teško osvojive čak i za vojno najnapredniju asirsku armadu.

Takodjer se ističu i ruševine velikih kamenih hramova i vladarskih dvoraca : Velike urartske hramove s kolonadama stupova helenističkog izgleda zatim su uglavnom kopirali stari Grci i Rimljani, dok su Perzijanci potom kopirali urartske vjerske tornjeve - ésusi sa svetim vatrama.

Gradovi su imali tehnički najbolje razvijenu zajedničku vodoopskrbu, koja se dovodila dugim kanalima i kroz kamene cijevi iz velikih daljina i visokih planina, a čvrsti kameni nasipi poput zidina izgradjeni su uz velike hidroakumulacije. Postojala je i dobro razvijena kanalizacija, pa su im sanitarni uvjeti bili daleko iznad inih većinom prljavih gradova Starog Istoka s uličnim odvodnim jarcima i hrpama svakakvog otpada.

Prapovjesni Urarti su prije Rimljana bili tehnički najnaprednija rana civilizacija, nadasve u svestranoj uporabi prirodne hidroenergije u prvoj mehaničkoj industriji, pa su gradili brojne vodeničke mlinove, a takodjer su razvili i mehaničke brusionice metala na vodeni pogon.

Bili su najbolji stručnjaci u prapovjesnoj metalurgiji, pa su izvozili metalne vrčeve u anatolsku Frigiju i morem dalje na zapad npr. u taliansku Etruriju. Urartsko čelično oružje je u to doba bilo tehnički najkvalitetnije na Starom Istoku.

Razvili su savršene metalne pile na vodeni pogon za automatsko rezanje i glačanje većih kamenih blokova do metra debljine, u čemu su bili vrhunski majstori cijele antike. Iznimno visoki razvitak urartske metalurgije i tehnike je uz ino bio i prirodno potaknut bogatim nalazištima raznolikih kovinskih rudača po urartskom gorju, čega inače uglavnom nema u plodnoj nizinskoj Mezopotamiji.

Urarti su takodjer prvi u svijetu stoljećima prije Perzije već imali kamenom popločane medjugradske ceste kojima su uzastopno prometovale državne konjske kočije (tipa diližanse), što potom kopiraju kasniji Ahemenidi i nakon njih konačno Rimljani.

Urarti su takodjer zbog naprednijega tehničkog razvitka državnim zakonom u trgovinu uveli preciznije mjerne jedinice: npr. površinski ari = oko 12 četvornih metara, pa volumne kapi oko 2,3 litre i još ine slične za ostala standardizirana mjerenja.

Njihov je kralj s titulom šarmáda bio i vrhovni svećenik tzv. Lubura kao izaslanik njihova glavnog božanstva Cheldi. Neki takvi hramovi Kaldija su bili dijelovi kompleksa kraljevskih palača, dok su ini slični tvorili neovisne gradjevine svećenstva (lubura). Ostali veći bogovi su im bili nebeski gromovnik Teysheba (= ranije Tešub kod Hurita) i bog Sunca Shivini (indovedski Shiva). Urartski su bogovi po vjerovanju stanovali u planinama i izlazili kroz otvore pećina : zato se na špiljskim ulazima često nalaze posvećeni tekstovi i ini predmeti urartskih vladara i ostalih uglednika, gdje su danas najbogatija pećinska arheonalazišta.

Većina staroistočnih civilizacija su se temeljile na zastarjelom robovasničkom ustroju i diktatorskom despotizmu centralističkih vladara. Medju ovima su jedine veće iznimke bile rane polu-demokracije Hurita i srodnih Urarta (kasnije i Grka). S iznimkom robovlasničke diktature cara Sardura II. po ugledu na asirski despotizam, u ostalim razdobljima je kod Urarta prevladavao poludemokratski feudalni ustroj. Država je ispočetka bila savezna konfederacija, a kasnije više jedinstvena s vazalnim autonomnim pokrajinama tzv. wayas. U društvenoj uredbi su prevladavala 4 glavna sloja-kaste :

Vjerski svećenici su imali naslove "lubura" i služili su u hramovima zvanim šattera u obliku kula i tornjeva, gdje se u doba obreda palila vatra na vrhu (ésusi), što su preuzeli i Iranci kao trajni vatreni tornjevi.

Profesionalni vojnici ili huratéle su bili najbrojniji i najvažniji u ratno doba, a izmedju u doba primirja su približno imali ulogu policije. Njihovi su voditelji bili vojskovodje-generali tzv. erdénni. Urartska vojska iz 8. st. pr. Kr. u doba careva Argisti i Sarduri II. je tada bila najveća i najmoćnija armada u prednjoj Aziji prije Perzije i Rimljana : čak do 352.000 pješaka i 3.600 konjanika.

Slobodni poljodjelski seljaci ili taršuáni su bili najbrojniji sloj koji su obradom zemlje prehranjivali većinu inih državljana. Najviše su sadili razno žito (dzeto), a u obradi vinograda i proizvodnji vina su bili vodeći na Starom Istoku.

Prisilni kmetovi ili ururdéle su bili kmetovi umjesto robova, većinom nastali od ratnih zarobljenika ili inih kažnjenih prijestupnika, a radili su na državno-kraljevskim veleposjedima (bihay) i u izgradnji raznih gradjevina i vodovoda (pili), kaptaže izvora (tarma) i nasipa za hidroakumulacije (suer).

Postojalo je zaštićeno i nasljedno zadružno vlasništvo, zbog čega su Urarti prvi u poznatoj povijesti uveli obvezatno obiteljsko prezime-patronim ili ururdán po nekom ranijem pretku, plemenu ili gradu podrijetla. Po nadjenim grobnim kosturima su medju ranim nižim narodima Starog Istoka, gorštački Urarti prosječnim rastom bili razmjerno najvišeg stasa, prosječno oko 180 cm a poneki i do 2 m visine, vjerojatno dinaroidnog izgleda. Za razliku od inih starih istočnjaka većinom s pomodnim bradama, Urarti su po prikazima uglavnom imali glatko obrijane brade (kao Egipćani i Sumerani), - ali su muškarci često nosili usukane bočne brčine i 'zulufe', pa se već po tom neobičnom izgledu brkate glave na prikazima tada jasno razlikuju od većine starih kulturnih Azijata. Važnija urartska plemena su bili : Barzân, Buliân, Duklân, Gashân, Ibrisîn, Kilibân, Khuréle, Luâni, Perwân, Setîn, Shupân, Wesân, itd.

U kulturi Urarta je značajna zbirka pripovjedaka "Zemsi-Dur" ('Vrata Sezama') koju su u sličnom obliku potom preuzeli i proširili Arapi kao zbirku "Tisuću i jedna noć". U likovnoj umjetnosti su im uz ino značajne i grupe megalitskih menhira (meshet) oslikanih reljefima, pa u višekatnim palačama zidovi oslikani raskošnim freskama raznih krilatih životinja i božanstava, npr. krilati konj kao simbol sunčanog boga Shiwi, krilati bik kao vrhovni gromovnik Teysheba i rogati lav kao znak ratnog boga Cheldi. Najvažnije su im očuvane gradjevine vodovodi, dugi cjevovodi, brane akumulacija, skladišta vinarija, kolonade hrama Arzaškûn, carske grobnice Mher-Dur i Khazin-Dur kod jezera Van, itd.

S lingvističkog gledišta većina istraživača veruju kako su stanovnici Urartua povezani s ranijim Huritima, a manjina tj. Armenci smatraju da su Urartu već prije naselili većinom Armenci. Armenci su naslijedili ozemlje Urartu od 6. st. pr. Kr. i po mišljenju većine su bili nazočni ranije u Anatoliji barem od 12. st. pr. Kr., a zatim su se kroz par stoljeća proširili do Armenske visoravni. Po tom scenariju bi se Armenci naknadno izmedju 12. i 7. st. doselili u svoju domovinu na istoku Male Azije, jer su invazijom Kimeraca potisnuti iz Frigije oko god. 696. pr. Kr. Po suprotnoj ili tzv. armenskoj hipotezi je indoeuropska pradomovina bila baš na Armenskoj visoravni i Armenci bi tu bili kroz cijelo trajanje države Urartu. Nakon nestanka Urarta su Armenci dominirali na visoravni i asimilirali su dio prijašnje kulture Urartu.

Nakon doselidbe Medijaca u sjeverozapadni Iran u 11. st. pr. Kr., oni su najprije u 8.i 7. stoljeću bili kao vazalna pokrajina Wayas-Madai na istočnom rubu carstva Urartu do 616. pr. Kr. do slabljena Urarta pod kraljem Russas III. (629. - 615.). Zatim u doba zadnjih urartskih kraljeva Sarduri IV. i Russas IV, Medija već odvojena od Urarta kao posebno Medijsko kraljevstvo (616. - 550.) na sjeverozapadu klasične Perzije, a nakon propasti Urarta on sami postaju medijskom zapadnom satrapijom Uraštu. Kroz cijelo to doba od 8. - 6. st., izmedju Urarta i Medije postoji snažan i uzajamni kulturno-tehnički utjecaj, gdje raniji polunomadski Medijci preuzimaju od naprednijih Urarta mnoga kulturna i tehnička dostignuća Starog Istoka.

Nakon god. 615. pr. Krista se novo i neovisno Medijsko carstvo proširilo preko najvećeg dijela ostale Perzije. Zatim od 550. pr. Kr. perzijski Ahemenidi osvajaju Mediju zajedno sa satrapijom Uraštu, pa odonda i u velikomu Perzijskom carstvu još ini Perzijanci posudjuju i dalje šire u svojoj civilizaciji već ranija kulturno-tehnička dostignuća što kod naprednijih Urarta već postoje par stoljeća ranije, a koja se često sada pogrješno navode kao izvorno-perzijska : npr. podzemni zidani cjevovodi (urartski pili), sveti tornjevi s vatrom (ur. ésusi), popločane kamene ceste s kolnim prometom, ... itd. Urarti su takodjer imali kulturno-trgovačke veze i s faraonskim Egiptom kamo su najviše izvozili gradjevno drvo i drvene predmete, a iz Egipra uvozili razne predmete kao npr. minijaturne sfinge nadjene kod Erevana.

Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), od staroistočnih visokih civilizacija su prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i razmjerno najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj. Na to uz ino upućuju i razni arheonalazi urartske trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena : npr. wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge.

Premda je noviji hrvatski jezik uglavnom pove različit od urartskoga, na rane pretke Hrvata je zbog posrednog susjedstva urartski kulturni utjecaj mogao biti dvosmjeran: bilo posredno preko starih Perzijanaca kao djelomičnih baštinika urartske civilizacije, ali možda još izravno preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora. Uz još ine usporednice, vjerojatno nije mnogostruka slučajnost što su niz patronima ranih urartskih plemena i današnjih hrvatskih prezimena značajno slični : npr. urartski Bani (hrvat. Banić, -niček, -ičević), Barzân (hr. Borzan), Buliân (hr. Buljan), Duklân (hr. Dukljanin), Gashân (hr. Gašanić), Ibrisîn (Ibrišimović), Khuréle (hr. Kurelec), Lubura (hr. Luburić), Perwân (hr. Pervan), Setîn (hr. Cetin, -inić), Shupân (hr. Župan, -anić,- nović), Wasili (hr. Vasilić), Wesân (hr. Vesanić, -nović), ...itd.

Takodjer je moguće, kako je nakon zadnje propasti huritoidnih država (Urartu i Mannaea) dio huritoidnog pučanstva zatim prebjegao sjevernije bliže Praslavenima u sigurnije Predkavkazje izvan kontrole antičkih velesila. Takodjer nije izključeno ni da su Prahrvati pri antičkoj preselidbi iz Irana oko Kavkaza do Azova povukli sa sobom i dio već porobljenih Huritoida : to bi logično razjasnilo zašto u Europi baš medju Hrvatima ima razmjerno najviše huritoidnih posudjenica. Najnovija neovisna potvrda o tomu je snažna fizičko-biološka povezanost zajedničkog izkona pučanstva Hrvata i Zakavkazja nedavno dokazana modernim biokemijsko-genomskim analizama (Ivan Gagnidze i surad. 2004 & 2005), unatoč vrlo različitog jezika : Jednaka dinaro-kavkazka haplogrupa I-2 / Eu7 (M170) izrazito prevladava kako duž bivšega urartskog Zakavkazja sa 27% - 62%, tako i na našem etnoprostoru u Hrvatskoj i Hercegovini sa 45% - 72% pučanstva (u tu stvarnu vezu mogu sumnjati samo nestručni dogmatski ideolozi - kakvih je još podosta kod nas).

Ruševine 3000 godina starog urartijskog dvorca pronađene u jezeru Van :

3.000 godina stari ostaci stare tvrđave otkriveni su na dnu najvećeg jezera u Turskoj. Podvodna iskopavanja vodili su Sveučilište Van Yüzüncü Yıl i guverner istočne turske pokrajine Bitlis.

Kaže se da dvorac pripada prvotnoj civilizaciji željeznog doba : irano-hrvatskoj Urartu civilzaciji. Vjeruje se da je samo jezero nastalo kraterom uzrokovanim vulkanskom erupcijom na brdu Nemrut u blizini provincije Van. Sadašnji vodostaj je oko 150 metara veći nego u željeznom dobu.

Ronioci koji istražuju jezero Van otkrili su nevjerojatno dobro očuvan zid dvorca koji je vjerojatno sagradila hrvatska civilizacija Urartu. Stručnjaci su ispitivali vodeno tijelo desetljećima prije nego što se pokazalo da je tvrđava izgubljena duboko ispod njene površine.

Otkriće je napravio tim istraživača, uključujući Tahsina Ceylana, podvodnog fotografa i videografa, ronioca Cumali Birol i Mustafu Akkuşa, akademika sa Sveučilišta Van Yüzüncü Yıl.

Legende stanovnika regije govorile su o drevnim ruševinama skrivenim u vodi. Tijekom deset godina nasli su mikrobalite, koraljie, pa čak i potonuli ruski brodo, ali legende su ostale nedokazane.

Pretraga se je sada isplatila i otkrili su zidani zid dvorca koji je bio zaštićen od devastacije vremena jakom alkalnom vodom jezera. Smatra se da su kamenu konstrukciju izgradili Urartijci jer su korištene stijene preferirale u stilu te civilizacije.

Dvorac i brojna sela i naselja na tom području sagrađeni su u vrijeme kada je vodostaj bio znatno niži nego što je danas.

Govoreći za Hurriyet Daily News, gospodin Ceylan je rekao: "Na jezeru Van se naselilo mnogo civilizacija i ljudi."

Jezero su nazivali "gornjim morem" i vjerovali su da u njemu skrivaju mnoge misteriozne stvari.

"S tim vjerovanjem radimo na otkrivanju tajni jezera. Čudo je bilo pronaći ovaj dvorac pod vodom."

Antičko hrvatsko kraljevstvo Urartu bilo je drevna zemlja u planinskom dijelu jugoistočno od Crnog mora i jugozapadno od Kaspijskog mora. Danas je regija podijeljena između Armenije, istočne Turske i sjeverozapadnog Irana.

Urartu je osnovana početkom 13. stoljeća prije Krista a imala je u 9. i 8. stoljeću prije Krista značajnu političku snaga na Bliskom Istoku.

Urartijce su u 6. stoljeću prije Krista zamijenili Armenci. Urartu je asirsko ime, a ljudi po imenu Urartijci su svoju zemlju zvali Biainili. Njihov glavni grad, Tushpa, bio je smješten na onome što je sada Van See.

Većina ostataka urartijskih naselja nalazi se između četiri jezera : Çildir i Van u Turskoj, Urmija u Iranu i Sevan u Armeniji s rijetkim proširenjem prema zapadu do Eufrata.



Izvori :

- Avdijev, V.I. 1952 : Istorija Starog Istoka, XV: Urartu. Naučna knjiga, Beograd, 376 str.

- Ashkharbek Kalantar : Materials on Armenian and Urartian History (with a contribution by Mirjo Salvini), Civilisations du Proche-Orient: Ser. 4 – Hors Série, Neuchâtel, Paris, 2004;ISBN 978-2-940032-14-3

- Boris B. Piotrovsky, The Ancient Civilization of Urartu (transl. from Russian by J. Hogarth), Cowles Book Company, New York, 1969.

- F. W. König : Handbuch der chaldäischen Inschriften, 1955.

- R. Rollinger : "The Median 'Empire', the End of Urartu, and Cyrus' Campaign in 547" in: Proc. 1st Int. Conf. Ancient Cultural Relations between Iran and West Asia, 2004.

- Arnaud Fournet (June 2011). "The Kassite Language In a Comparative Perspective with Hurrian and Urartean". The Macro-Comparative Journal 2 (1): 1–19.

- J. Friedrich : Urartäisch, in Handbuch der Orientalistik I, ii, 1-2, pp. 31–53. Leiden, 1969.

- Gernot Wilhelm : Urartian, in R. Woodard (ed.), The Cambridge Encyclopedia of the World’s Ancient Languages. Cambridge, 2004.

- Mirjo Salvini : Geschichte und Kultur der Urartäer. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1995.

- Jeffrey J. Klein, Urartian Hieroglyphic Inscriptions from Altintepe, Anatolian Studies, Vol. 24, (1974), 77-94.

- P.E. Zimansky, Ecology and Empire : The Structure of the Urartian State, [Studies in Ancient Oriental Civilization], Oriental Institute, Chicago 1985.

- P.E. Zimansky, Ancient Ararat, A Handbook of Urartian Studies, New York 1998.

- M. Chahin, The Kingdom of Armenia : A History, Routledge, London, 2001.

- C. F. Lehmann-Haupt, Armenien - Einst und Jetzt, Berlin 1910.

- Giorgi Melikishvili, Nairi-Urartu (a monograph in Russian), Tbilisi, 1955.

- Giorgi Melikishvili, About the history of ancient Georgia (a monograph in Russian), Tbilisi, 1959.

- Boris B. Piotrovsky, The Ancient Civilization of Urartu (transl. from Russian by J. Hogarth), Cowles Book Company, New York 1969.

- M. Salvini, Geschichte und Kultur der Urartäer, Darmstadt 1995.

- R.-B. Wartke, Urartu - Das Reich am Ararat. Kulturgeschichte der Antiken Welt, Bd. 59, Mainz 1993.

Starohrvatska država : Huritsko kraljevstvo.

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su pradavna izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija) od Kavkaza do sjeverne Mezopotamije izmedju 24. i 6. stoljeća pr. Kr. Sastoje se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika : najstarijega huritskog iz brončanog doba od 24. - 12. st., pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba od 10. - 6. st. pr. Kr. (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Dosad je poznato preko 6.000 klinopisnih tekstova na raznim huritoidnim jezicima, najviše od toga oko 5.000 na klasičnom huritskom i oko 1.000 njih na urartskomu.

Ovi huritoidni jezici se većinom svojih rječnika i nadasve gramatikom izrazito oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih jezika, a jezikoslovci se do danas uglavnom još ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim porodicama i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, čečenski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim plemenskim jezicima južnog Sibira : Arini, Assani, Kotti, Khanty, Vasyugani i slični (Dulzon 1968, Gohman 1982, Kuzmina 1986, Maloletko 1989, itd.) i možda još donekle s kinesko-tibetskim jezicima. Neki još predlažu i u Europi stanovitu srodnost huritoidnih jezika s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina zapadnih lingvista to ne prihvaćaju.

Pripadne rane civilizacije s ovim huritoidnim jezicima u klasično doba Starog Istoka su ležale najsjevernije i razmjerno najbliže staroj Europi, pa su u poredbi s inim ranim visokim uljudbama, radi tog susjedstva imale razmjerno jači kulturni utjecaj i na rane predke Praslavena i Prahrvata. Uz ine posudbe, jezična posljedica tih prastarih dodira je bio i niz ranih huritoidnih posudjenica u kasnijim jezicima istočnih i južnih Slavena. Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), ovi su na Praslavene preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj : Npr. na to uz ino upućuju i razni arheonalazi huritoidne trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena : npr. urartski wasi (gradić: slaven. selo), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge. Neki ruski etimolozi čak smatraju kako bi možda i sam etnonim ruskog naroda izvorno mogao potjecati od ranijih Urarta, jer su se npr. četri urartska kralja zvali imenima Russas I.- IV..

Još je više tih huritoidnih paralela kod Hrvata, osobito kod kajkavaca i najviše čakavaca (vidi niže po jezicima). Takodjer je moguće, kako je nakon zadnje propasti huritoidnih država (Urartu i Mannaea) dio huritoidnog pučanstva zatim prebjegao sjevernije bliže Praslavenima u sigurnije Predkavkazje izvan kontrole antičkih velesila. Takodjer nije izključeno ni da su Prahrvati pri preselidbi iz Irana oko Kavkaza do Azova povukli sa sobom i dio već porobljenih Huritoida : to bi logično razjasnilo zašto u Europi baš medju Hrvatima ima razmjerno najviše huritoidnih posudjenica. Najnovija neovisna potvrda o tomu je snažna fizičko-biološka povezanost zajedničkog izkona pučanstva Hrvata i Zakavkazja nedavno dokazana modernim biokemijsko-genomskim analizama (Ivan Gagnidze i surad. 2004 & 2005), unatoč vrlo različitog jezika: Jednaka dinaro-kavkazka haplogrupa I-2 / Eu7 (M170) izrazito prevladava kako duž bivšega urartskog Zakavkazja sa 27% - 62%, tako i na našem etnoprostoru u Hrvatskoj i Hercegovini sa 45% - 72% pučanstva (u tu stvarnu vezu mogu sumnjati samo nestručni dogmatski ideolozi - kakvih je još podosta kod nas).

Huritska kultura Hurrwuhé :

Huriti (hur. Ḫu-ur-ri, mitan. Hurrwuhé, hetit. Azzi, sumer. Shubaru, asir. Subartu, eng. Hurrians, fran. Hourrites, njem. Hurriten) su bili narod na Starom Istoku tijekom brončanog doba od 24. - 13. stoljeća, kojih podrijetlo još nije dovoljno poznato. Izolirani i egzotični huritski jezik ne pripada u nijednu od poznatih jezičnih porodica Eurazije, a srodni su mu kasniji urartski i manejski (neohuritski) jezici iz antike (i možda kasitski). U povijesti se po prvi puta pojavljuju sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. tj. oko 24. stoljeća kao akadski vazali, a kroz idućih tisuću godina njihovim naseljenim područjima pretežno vladaju Hetiti.

Rani Prahuriti su stvorili prvu značajnu državu Hurrwurdu u Kurdistanu već od 24.- 20. st. s glavnim gradom Urkiš, kada su većinom bili vazali Akadskog carstva. Kasnije je opet najveći uspon Hurita poznat od god. 1500. pr. Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanni kao većinska huritska država s indoarijskom vladajućom elitom Maryanni. Nakon propasti te države od 13. st. do god. 1000. pr. Kr. se huritsko pučanstvo većinom asimiliralo u Hetite, Asirce i ine okolne narode. Ipak se njihovim sjevernim potomcima dijelom može smatrati Urartu (carstvo Bihayni) u antičkom Zakavkazju, čiji se jezik svrstava u istu porodicu urarto-huritskih jezika, slično kao i susjedno Manejsko kraljevstvo u zapadnom Iranu. Hurite se ponekad povezuje i s biblijskim Horitima (hebr. çřé - Horim, egipt. Khar, Genesis 14:6, 36:20, Deuteronomy 2:12), premda ta veza dosad još nije sigurno potvrdjena.

Huritski jezik (autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno oko 5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta : Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāšena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

Iz nekih 5.000 nadjenih klinopisa na huritskom jeziku su mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako su dijelom njihov rječnik i huritska gramatika posve drukčiji od slavenskih, u tim pradavnim klinopisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatsko-slavenskim i najviše čakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.



Hurito-hrvatske paralele :

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć") : npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ûri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj.+ čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki (= 'Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigûri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matûn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tûrija), lanac (kattan: č. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (= čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan (kaj. hasanje) gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mûrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd. Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav). U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. dubác), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = kaj. trta i čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski: Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijûni), najviše hladni sjeverni buryaš (= bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra).

Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni (alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušûr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb). Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Zakavkazja umjesto ranjih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.



Urartska kultura (biainili) :

Urartu (domaće: Bihayni ili Biainili, akad. „māt Urarṭu“: ma-at U-ra-ar-ṭu, hebr. iz Biblije: Ararat, grč. Alarodia) ili novije 'kraljevstvo Van' je prapovjesna država iz željeznog doba koja se prostirala oko jezera Van na Armenskoj visoravni i južnom Zakavkazju. „Urartu“ je zapravo tudji akadski naziv za zemljopisni prostor gdje je kroz željezno doba u I. tisućljeću pr.Kr. postojala „Kraljevstvo Urartu“ ili „Zemlja Biainili“. Ovu terminološku podjelu između geografskog i političkog pojma je 1955. postavio povjesničar F.W. König. Kraljevstvo Urartu je obuhvaćalo gorske prostore između Male Azije, Mezopotamije i Kavkaza, što je kasnije nazvano „Armenskom visoravni“. Vidi o Urartima pobliže : Urartu (carstvo Bihayni).

Urartski jezik, ranije još nazivan kaldejski (vlastiti naziv Cheldili) ili vanski jezik, danas je na zapadu uobičajeni naziv za izumrli prapovjesni jezik kojim se govorilo i pisalo u davnom carstvu Urartu (Bihayni) oko jezera Van i širje po južnom Zakavkazju kroz željezno doba izmedju 12. i 5. st. pr.Kr. Po prvi puta je zabilježen klinopisom od 9. stoljeća pr.Kr., obilno se piše po Zakavkazju u 8. i 7.st. i zadnji pripadni nadpisi završavaju oko god. 590 pr.Kr. Govorna uporaba mu se smanjuje nakon pada države Urartu 585 pr.n.e., a nakon 500. pr.Kr. ga je još u antičkoj Armeniji govorio privatno tek manji broj ljudi uglavnom u obitelji.

Lingvistika i etnički sastav Urarta još je predmet niza razprava među istraživačima. Većina (izvan Armenije) vjeruju kako je kraljevska i vladajuća elita govorila urartski i vladala je multietničkim društvom, a u kanije doba podkraj države Urartu negdje od 6. st. pr.Kr. bi većina pučanstva već govorila armenski (tzv. frigijska hipoteza po Herodotu). Po toj hipotezi, pučanstvo koje je govorilo armenski bili su potomci pra-Armena, koji bi se preselili iz Armenske visoravni u 7. st. pr.Kr. i pomiješali se s ranijim huritskim prapučanstvom. Manjina istraživača tj. uglavnom domoljubni armenski povjesnici smatraju kako je urartski bio samo formalni pisani jezik, dok je većinsko pučanstvo, uključivo i kraljevski dvor već govorilo armenski. Ta hipoteza se zasniva na ograničeno-siromašnom rječniku u urartskom klinopisu, a takodjer primjećuju kako nakon 250 godina uporabe klinopisa nije bilo jačeg razvitka ni promjena, što bi upućivalo na već mrtvi jezik.



Urartska pismenost :

Urartski je bio prvi i najraniji pismeni jezik u Zakavkazju sjevernije od Antitaurusa, jer se ini raniji jezici u Zakavkazju samo kratko spominju u zapisima južnijih civilizacija Starog Istoka, ali na njima iz brončanog doba sve do 11. st. pr.Kr nisu nadjeni neki vlastiti zapisi u samom Zakavkazju. Urartski se dosad očuvao na mnogobrojnim nadpisima (blizu tisuću nadjenih) iz kraljevstva Urartu, koja su pisana klinopisom posudjenim od Asiraca i Hetita. Urarti su imali i starije hieroglifsko pismo, koje se kasnije nakon 8. st. pr.Kr. uglavnom rabilo samo za računovodstvo i vjerske namjene.

Urartski klinopisi se po jeziku dalje dijele na dvije grupe : manjina je pisala akadskim jezikom, službenim jezikom Asirije, a većina nadjenih natpisa su na urartskom jeziku tj. kaldejskom ili neo-huritskom, koji je povezan sa starijim huritskim u huritsko-urartu grupi jezika. Do danas je pročitano i prevedeno oko 560 natpisa na urartskom klinopisu od tisuću nadjenih. Većina sadrže oko 350 do 400 riječi pretežno urartskih, iako ima i posuđenica iz drugih tadanjih jezika najviše iz armenskoga oko 70 korijenskih riječi. U početku su u Urarti rabili starije domaće hieroglife, pa su kasnije prešli na asirijski klinopis. Za razliku od većine pročitanih klinopisa, stariji urartski hijeroglifi većinom još nisu uspješno protumačeni i zato se paleografi zasad ne slažu koji su jezik rabili u tim hieroglifima.



Urarto-slavenske paralele :

Po raznim ruskim istraživanjima (A. Ivanovski, B. Pjotrovski, V.I. Avdijev i dr.), od staroistočnih visokih civilizacija su prapovjesni Urarti bili najsjeverniji i razmjerno najbliži susjedi pretcima ranih Praslavena, pa su na njih preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora mogli imati bar posredni kulturni utjecaj. Na to uz ino upućuju i razni arheonalazi urartske trgovačke robe po sjevernom Predkavkazju i oko Crnog mora. Ovo je dijelom vidljivo i kroz slične posudjene riječi kod Slavena: npr. wasi (gradić), dzeto (žito), tsera (hrast-cer), kapi (tekuća mjera), ari (ploha), možda još yamcha (jabuka), liyad (voda-tekućina) i druge.

Premda je noviji hrvatski jezik uglavnom pove različit od urartskoga, na rane pretke Hrvata je zbog posrednog susjedstva urartski kulturni utjecaj mogao biti dvosmjeran: bilo posredno preko starih Perzijanaca kao djelomičnih baštinika urartske civilizacije, ali možda još izravno preko sjevernog Predkavkazja i oko Crnog mora. Uz još ine usporednice, vjerojatno nije mnogostruka slučajnost što su niz patronima ranih urartskih plemena i današnjih hrvatskih prezimena značajno slični: npr. urartski Bani (hrvat. Banić, -niček,-ičević), Barzân (hr. Borzan), Buliân (hr. Buljan), Duklân (hr. Dukljanin), Gashân (hr. Gašanić), Ibrisîn (Ibrišimović), Khuréle (hr. Kurelec), Lubura (hr. Luburić), Perwân (hr. Pervan), Setîn (hr. Cetin, -inić), Shupân (hr. Župan, -anić,-nović), Wasili (hr. Vasilić), Wesân (hr. Vesanić, -nović), ...itd.



Neohuritski ili manejski :

Manejsko kraljevstvo (akad. mat-Mannai, hebr. Biblija: îđĚé - Minni, urart. Manana ebdnaia, grč. Mannaia basileia, lat. Regnum Mantiene) : Manejci (akad. Mannai) su bili ranoantički narod još nesigurnog podrijetla, a najvjerojatnije mladji plemenski srodnici ranijih istočnih Hurita, koji je u 1. tisućljeću pr.Kr. naseljavao prostore zapadnog Irana, uglavnom jugoistočno od jezera Urmia. Oko god. 860. pr. Kr. su stvorili tamponsko kraljevstvo koje se tri stoljeća suprostavljalo uzastopnim navalama Urarta sa zapada i Novoasirskog Carstva s juga. Nestaju od 6.st. pr. Kr. kada ih prvo pokorava Medijsko Carstvo od 625. pr.Kr., pa s njim kasnije dolaze pod Ahemenidsku Perziju od 553.- 330. Nakon medijskog osvajanja manejske države, njezino se pučanstvo zatim u Ahemenidskoj Perziji postupno asimiliralo najviše u iranske Medijce i dijelom Perzijance, nakon čega do Kristova doba nestaje i manejski jezik.

Manejsko kraljevstvo je bila država s izaženim utjecajem vrhovnog vijeća indoiranske aristokracije, isprva kao plemenski savez. Stoga je dvoslojna Manejska država po društvenom ustroju najvjerojatnije bila dosta slična kao ranije huritsko kraljevstvo Mitanni iz brončanog doba i može se smatrati njihovim djelomičnim nastavkom. Manejska pokrajinska plemena (nagihu) s posebnim čelnicima (belali) su bila Dalii, Kumurdi (Khumurti), Lullume (Lullubi), Messii, Mannai (Munash), Sunbii i Teurli. Njihovo pučanstvo je provodilo sjedilački život većinom u utvrdjenim gradovima, od kojih je najveći bio prijestolnica Izirtu (Mahabad), pa još Izzibia (Ziwiyeh), Tarwakisa (Tabriz*) i još ini manji gradići.

Imali su najbolje razvijenu metalnu tehnologiju, vinogradarstvo i konjogojstvo, pa su od njih i Asirci nabavljali svoje najbolje konje. Glavna su manejska arheonalazišta sada Hasanlu, Ziwiyeh i Bukan. Kronološki redoslijed manejskih vladara: njihovi su važniji kraljevi u 9.st. pr.Kr. Ualki oko god. 860, pa od 850.- 780. vazali Urarta, a u 8.st. Azza I. do 775, opet vazali Urarta 774.- 750., pa najjači neovisni Iranzu 750.- 725. s najvećom državom, Azza II. 725.- 716., Bagadata 716.- 710., Ulluswinu 710.- 675., Akhšeri 675.- 653., Ualli 653.- 625. kao skitski vazal, Bekhabu od 625. kao vazal Medijskog carstva, Erisinni od 553. kao vazal perzijskih Ahemenida, itd.

Antički manejski ili neohuritski jezik je najzadnji od huritoidnih jezika koji se javno govorio na Starom Istoku bar do sredine I. tisućljeća pr. Kr., najviše u Manejskom kraljevstvu zapadnog Irana. Premda je manejski bio istodoban i susjedan sa srodnim urartskim jezikom iz Zakavkazja, ipak je više arhaičan i zato bliži s ranijim huritskim iz II.tis. pr. Kr., pa se može smatrati izravnim antičkim nastavkom huritskoga tek kao njegov mladji dialekt. Inače je manejski zbog oskudno nadjenih vlastitih zapisa još slabije poznat od huritskoga i urartskog, uglavnom samo preko imena njihovih čelnika i tek malobrojnih zapisanih toponima iz urartskih i asirskih zapisa, ali dosad bez nalaza dužih vlastitih tekstova. Ipak je njegova pripadnost toj osobitoj obitelji huritoidnih jezika manjeviše vjerojatna.



Kasitska kultura Babilona :

Četvrti i zasad najmanje poznati, tek mogući član huritoidne porodice prednjoazijskih jezika bi bio kasitski (ili kosejski), čija pripadnost toj skupini zasad još nije sigurna. I sam jezik je nedovoljno proučen, pa je dosad poznato oko 3.000 kasitskih riječi bez dužih tekstova. Jezik je najviše poznat iz mezopotamskih klinopisa po brojnim imenima kasitskih čelnika, bogova i nizu njihovih kraljeva u Babilonu, a dijelom i po nekim kasitskim toponimima, pa poljodjelskim, stočnim i tehničkim pojmovima. Od malobrojnih nama sličnih riječi je značajna npr. buriaš = olujni i hladni sjeverni vjetar (bura).

Kasiti (lat. Cossaei): Kasiti ili Kosejci su bili rani narod prvotno nastanjen uz gorje Zagros iz pokrajine Luristan na zapadu Irana, gdje su živjeli od III.tisućljeća. Prvo su rabili za oranje oštro kamenje, a noževe su pravili od kremena. Kasiti su se ranije bavili lovom i ribolovom, ali u Mezopotamiji postupno prijelaze na stočarstvo, poljodjelstvo i metalurgiju. Kasnije su ina plemena iranske visoravni kopirala umjetnost Kasita. U njihovim grobovima je nađeno brončano oružje. U klinopisima se spominju njihovi prvi napadi na Babilon od 18. st. pr. Kr., koji su osvojili i tu vladali god. 1595. - 1155. kao manja vladarska elita i na kraju su uglavnom bili kulturno-jezično semitizirani. God. 1155. pr. Kr. istočni primorski Elamiti pod kraljem Kutir-Nahunte II. zarobljuju i odvode zadnjega kasitskog kralja Babilonije (Enlil-nadinahi 1157. - 1155.), a kao plijen im odnose i glavni kip boga Marduka, nakon čega propada kasitska kultura u Mezopotamiji.

Neki hrvatski iranisti i naši etnogenetičari npr. prof.dr. Branimir Gušić, Zlatko Tomičić, Mato Marčinko i ini, predlažu moguću vezu ranih mezopotamskih Kasita s klasičnim i srednjovjekim plemenom starohrvatskih Kasega (Kosejci), ali dogmatski jugoslavisti to uglavnom apriori odbacuju. Glavni je uzrok što su ovi rani Kasiti razmjerno slabo poznati, pa je podjednako moguće predlagati razne slične.

Crvena Hrvatska, Bijela Hrvatska i Karpatska Hrvatska :

Crvena Hrvatska (južna Hrvatska) u starijim povijesnim izvorima iz srednjeg vijeka je naziv za primorsko područje uz jugoistočni Jadran, od rijeke Cetine do Valone (Vlore) i kasnije do Drima, ali je još prije toga u kasnoj antici već postojala i klasična Crvena Hrvatska od 4. - 7. stoljeća u Ukrajini odnosno Sarmatiji.

Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374. - 662. god.) : Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6. - 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država :

   a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.

   b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.

   c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.

   d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.

   e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.

   f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5. - 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16. -

14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22. - 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23. - 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406. - 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602. - 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623. - 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6. - 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država : gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

Gore : Na poljskoj zemljopisnoj karti : Chrobacja Wielka - Bia ła = Velika Hrvatska / Bijela Hrvatska, Chrobacja Czerwona = Crvena Hrvatska, Chrobacja Zakarpacka - Czarna = Karpatska-Hrvatska / Crna Hrvatska.  [ Povećajte sliku ]

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno jo š bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj “balkanskoj” Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.



Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

1. Objektivnost i neutralnost

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas. Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

2. Predslavenski Iranohrvati

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

3. Velika i Bijela Hrvatska

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

4. Smještaj Velike Hrvatske

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

5. Doba Velike Hrvatske

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj gotski poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi rane Hrvate kao Harvaða fjöllum). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

6. Ranohrvatska černjakovska kultura

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

7. Kasnija slavizacija Iranohrvata

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih
Slavena.



Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno (Akimova 1988). Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

'Antiustaške' jugo-reakcije

Uskoro nakon pojava te nove ruske monografije su naši udbaši, jugoslavisti i velikosrbi naprosto pobjesnili i otvoreno ju proglasili za neprijateljsku "ustašku knjigu", pa njezinog izdavača (Istoričeski fakuljtet Sankt-Peterburg) odnedavna smatraju za 'Glavni ustaški stan' i auktora Mayorova zamalo kao novog 'poglavnika'. Kako su ih time ruska "braća" idejno napustila i spram veće samosvjesne Rusije su naši unitarni megalomani nemoćni išta promijeniti, to su se iz osvete udbaši odonda žestoko fizički oborili na dosežne im naše iraniste (vidi: Jugo-progon iranista). Prvo su kod nas u navali bijesa po jugo-direktivi (Matica Hrvatska, Sveučilište-Pedagogija, itd.) skinuli i pobacali odljeve Tanajskih ploča iz 2./3. stoljeća s prvim navodom Hrvata u Europi.

Zatim su prof.dr. Ivana Biondića, koji je do predlani predavao "Etnogenezu Hrvata" na zagrebačkom Sveučilištu hitno izbacili iz fakulteta, ukinuli mu katedru, pa mu zaplijenili i uništili njegovu radnu biblioteku s iranističkom literaturom o Prahrvatima. Istodobno je 2008. desantom čete naoružanih udbaša + agenata kao osveta i prijetnja kidnapiran sin A.Ž. Lovrića, razorena mu kuća i bačen u psihologor Kampor, gdje je od prisilnog trovanja psihodrogama ostao paralizirani invalid (Parkinson). Konačno su nedavno kidnapirali i oca mu dr. A.Ž. Lovrića i ubacili ga u ludnicu Vrapče. Vjerojatno bi u jugoslavističkom bijesu tamo strpali i samog 'poglavnika' Mayorova, ali im je nedostižan u dalekoj i velikoj Rusiji ...

Kao krajnji vrhunac svih tih donedavnih jugo-podvala, a da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani tj. krivotvoreni "prijevod" pod prividnim imenom prof.dr. Majorova:

    Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti glavni zaključci kroz drugi novi uvodni tekst (u stilu starih i poznatih jugo-dogmi).

    Povrh toga su još protivno Majorovu, dodane i lažno krivotvorene legende slika (karte) na početnoj naslovnici i u tekstu, gdje je ta lažna Velika Hrvatska premještena čak oko 1.000 km zapadnije u srednju Europu - umjesto istočnije u južnoj Rusiji gdje ju izvorno smješta Majorov.

    Pritom je još cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" dodatno pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama): kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od Tanaisa izmedju II. do VI. stoljeća. Stoga je ta idejna veleizdaja nakladnika zapravo geopolitički odlično smišljena i vrhunski odradjena podvala u udbaškoj verziji lažne "VeleHrvatske".



Literatura :

    Alimov, D.E. 2008: "Pereselenie" i "krešćenie", k probleme formirovanija horvatskoj etničnosti v Dalmacii. Studia Slavica et Balcanica Petropolitana 2/4: 94-116.

    Акимова, О.А. 1988: Развитие средневековых представлений о происхождении хорватов. Этнические процессы в Центральной и Юго-восточной Европе, Мoskva.

    Иванович Ж.М., Майоров A.B. 2005: Происхождение и расселение хорватов в раннем средневековье. Исторический факультет, Государственный Университет, Санкт-Петербург.

    Иван Петровций 2004: Белые и «чёрные» хорваты.

    Korčinskij, O. 2004: Kultna središta ljetopisnih Hrvata u okolici gradine Stiljsko u Ukrajini. Croatica Christiana Periodica 54, Zagreb.

    Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.

    Latyšev, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.

    Mayorov, A.V. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg. ISBN: 5-288-03948-8

    Orosius Presbyter, 418: Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.

    Sedov, V.V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

    Christopher Tolkien 1955-56: The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.

    Trubačev, O.N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.

    G. Turville-Petre (ed.) 1956: Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.

    Zacharias Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In: Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

    Žih, M.I. 2008: Recensiones; A.V. Mayorov, Velikaya Horvatiya. Studia Slavica et Balkanica Petropolitana 2/4: 173-178, St-Petersburg.



Bijeli Hrvati :

Bijeli Hrvati (ukr. Білі хорвати, polj. Biali Chorwaci), je srednjovjeka etnogrupa, djelomični pretci ukrajinske nacije i pretci Hrvata na Jadranskom moru. Bijeli Hrvati su vjerojatno jednim dijelom takodjer preci Slovaka, Čeha i Poljaka, ili su makar imali veliku ulogu u konsolidaciji slovačkog, češkog, poljskog i ukrajinskog naroda tijekom 10. i 11. stoljeća.

Tragovi Bijelih Hrvata nalaze se po središnjoj i istočnoj Europi odnosno cijeloj Ukrajini, Slovačkoj, Češkoj, južnoj Poljskoj i jednim dijelom u sjevernoj Rumunjskoj. Pretpostavlja se da je mnogobrojan bjelohrvatski narod raspršen medju nevednim nacijama zbog provale Magjara u 9. stoljeću i potom Mongola u 13. stoljeću. Bijeli Hrvati su takodjer imali ogromnu ulogu u formiranju srednjovjekovne Magjarske države. Osim u srednjovjekom poljskom gradu Krakovu, posebno značajna središta Bijelih Hrvata bila su gradovi Peremišl i Galič koji su se nalazili u sklopu Kijevske Rusi pod kontrolom Kijeva. Kijevski vladari imali su s Bijelim Hrvatima stalnu vezu, a pretpostavlja se da su oni prvo istočnoslavensko pleme koje je prihvatilo Kršćanstvo koje su potom širili u Kijevu preko kijevske kneginje Olge koja je službeno prva 955. godine prešla na Kršćanstvo. Prema nekim stručnjacima kod Bijelih Hrvata se susreće niz kulturoloških odlika karakterističnih za antičko podneblje južne Ukrajine na kojima su stoljećima živjeli Sarmati, Skiti i Goti. Slične karakteristike se susreću kod Tiveraca i Uliča.

Poljski i češki znanstvenici uglavnom ignoriraju postojanje Bijelih Hrvata, koji se smatraju precima današnjih Hrvata. Prema povjesničaru Nevenu Budaku razlog tomu je: što u njihovim nacionalnim povijestima ne bi bilo popularno tumačenje da je u stvaranju srednjovjekovne državnosti Čeha i Poljaka sudjelovao netko drugi, pa možda i ti pradavni Hrvati, koji su živjeli na tom području. Naprotiv u Ukrajini, koja pretendira na poziciju "majke svih slavenskih naroda", termin Bijeli Hrvati rado se prihvaća, pa je i jedan od braće osnivača Kijevske Rusi, najstarije slavenske državne tvorevine, nosio ime koje se kroz lingvističke promjene, može dešifrirati kao Hrvat, tj. zvao se Horiv. Intrigira i podatak, koji iznosi Evgen Paščenko, da su Poljički statut i zakonik Kijevska pravda, najvažniji srednjovjeki dokumenti Hrvata i Ukrajinaca, frapantno slični.

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2.– 7. stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših domišljanja na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva.

Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.



Odnos Velike i Bijele Hrvatske

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov i suradnici iz obilne dokumentacije zaključuju da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.



Iskon i značaj Velike Hrvatske

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrwts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

'Bijela Hrvatska je rana srednjovjeka država oko 6.- 9. stoljeća uzduž gorja Karpata, kao zapadni preostatak kasnoantičke Velike Hrvatske koju su uništile provale Avara.



Rana povijest

U doba najvećeg obsega Bijela Hrvatska sredinom 7. st. je na područjima današnje istočne Bavarske preko dijela Češke, Slovačke, južne Poljske i Galicije do zapadne Ukrajine. Kasnije od 8.- 10. st. se taj pojam sužuje i većinom odnosi na južnu Poljsku i Moravsku. Sjedište ranoslavenske države Bijele Hrvatske bilo je u gradu Hrvatu, tj. vjerojatno današnjem Krakovu u Poljskoj, a po stranim zapisima su njome isprva vladali sarmatski vladari jakobitske vjere. Na srednjovjekim europskim zemljovidima nalazimo ju većinom pod latinskim imenom Chrobatia (po Konstantinu Porfirogenetu), a još je poznata iz vikinških (kao Krowataland), arapskih (Držwab) i inih onodobnih izvora. To je u ranoj srednjovjekoj Europi bila treća najveća država, uz istodobno Franačko carstvo i rani Bizant.



Slabljenje i kraj

Nakon odselidbe većeg dijela Hrvata na Jadran iz Bijele Hrvatske od 7.- 8. st., karpatski Hrvati postaju manjinom medju inim Slavenima i ta njihova rana država je od 9./10. stoljeća uništena uzastopnim napadima kasnijih vladara Češke, Poljske i Rusije, koji su isprva bili ranoslavenski vazali Bijele Hrvatske. Njezin kraj je bio češkim pokoljem kralja Boleslava I. nad karpatskim Hrvatima u gradu Libice,
dne 28. 9. 995. nakon čega je od 10. stoljeća do danas geopolitički preostala samo južna jadranska Hrvatska. Ipak se karpatski Bijeli Hrvati sjećaju svoga osobitog ranog iskona sve do 19. st. kada su pod istim etničkim imenom zapisani pri preselidbi u Ameriku, a legende o njima, osobito u Ukrajini se predajom održavaju i dalje kroz 20. stoljeće.



Literatura :

    Акимова, О.А. 1988: Развитие средневековых представлений о происхождении хорватов. Этнические процессы в Центральной и Юго-восточной Европе, Мoskva.

    Gaczyński, J. 1968: Zarys dziejów plemiennych Małopolski. Rocznik przemyski 12: 51 – 117.

    Korčinskij, O. 2004: Kultna središta ljetopisnih Hrvata u okolici gradine Stiljsko u Ukrajini. Croatica Christiana Periodica 54, Zagreb.

    Henryk Łowmiański: Hrvatska pradomovina, Maveda, Rijeka, 2004., ISBN 953-7029-01-X (prijevod s poljskoga Barbara Kryżan-Stanojević, prijevod djela Chorwacja Nadwiślańska)

    Tadeusz Wojciechowski: Bijela Hrvatska, Maveda, Rijeka, 2005., ISBN 953-7029-02-6 (prijevod: Neda Pintarić, prijevod djela Chrobacya)

    Evgenij Nykolaevyč Paščenko: Podrijetlo Hrvata i Ukrajina, Maveda, Rijeka, 2006., ISBN 953-7029-03-4

    Jerzy Bechicki, František Dvorník, G. Iljinskyj, Orest Korčinskij, Tadeusz Lehr-Spławiński, Tadeusz Lewicki, Oleksandr Malyckij, Leopold Peřich, Neda Pintarić, Oleksij Strižak, Emanuel Šimek, Miloslav Vach, Józef Widajewicz, et al.: Bijeli Hrvati 1, Maveda, Rijeka, 2006., ISBN 953-7029-04-2 (prijevod: Neda Pintarić)

    Ідзьо В. С.  Ранньослов'янське суспільство і ранньослов'янська державність. Зародження і становлення християнства на території України. — Львів: СПОЛОМ, 2004. — 288 с.

    Леута О.І. Старослов'янська мова: Підручник. — К.: Вища шк., 2001. — 255с.

    Гуцульські говірки: лінгвістичні та етнолінгвістичні дослідження/ Відповідальний редактор д.ф.н. проф. Я. Закревська. Редакційна колегія: П.Гриценко, Л.Коць-Григорчук, І.Сабадош, Л.Палюга, Н.Хобзей. — Львів: Інститут українознавства ім. І.Крип'якевича НАН України, 2000. — 368с.

    Лідія КОЦЬ-ГРИГОРЧУК: Лінгвістично-географічне дослідження українського діалектного простору. — Нью Йорк — Львів: Наукове товариство ім. Шевченка в Америці, 2002. — 268с.

    Тарас РІЗУН: Хорватська столиця поблизу Львова, 2005

    Назар Олійник, "Білі Хорвати-2008"



Ukrajinska Crvena Hrvatska :

Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374.- 662. god.): Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6.- 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država :

    a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.

    b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.

    c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.

    d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.

    e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.

    f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.



Povijesna dokumentacija

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).



Iskon ukrajinskih Hrvata

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5.- 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16.- 14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22.- 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23.- 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.


Kronološki razvitak

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406.- 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602.- 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623.- 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.



Položaj i opseg države u Ukrajini

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6.- 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.



Ustrojba državne vlasti

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država: gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.



Etnokultura i jezik

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno još bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj balkanskoj Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.



Selidbe sarmatskih Horita

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.



Važnost ukrajinske Hrvatske

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.



Podrijetlo i nastanak imena Hrvat :

Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu rijeci Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskrtu arya znaci gospodin, plemeniti od Boga poslan (u širem znacenju: imucan, bogat, obilan). Prvobitni oblik imena Harvat(i) bilo je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. pr. Kr. Za stanovnike Ariane Veyah (Arijske domovine) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz podrucje gdje su živjeli Harahvati. Najkasnije do 2000. pr. Kr. ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u cakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat).

Zemlja Haravati u zapadnoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bijaše grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine pr. Kr. Harahvatija (staroperz. Harauvatija) nalazila se na podrucju današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgraden oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara (danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa sličnih onima u Istri i na otoku Krku). U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša (Darija) I. Velikoga (522.-486. pr. Kr.) „DOBRI KRAL DARJAVUŠ“ kako ga i dan danas zovu starci u selima sjeverozapadne Hrvatske, Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu u stijeni brda Bagastana (450 km jugozapadno od Teherana) Harahvatija je zabilježena na tri jezika : staroperzijskomu, elamskomu i akadsko-babilonskomu, a zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja: Harauvat Vivana (530.-490. pr. Kr.); za njega se u proglasu kaže, da je „ban u Perziji, kralj u Harauvatiji“. Aleksandar Veliki Macedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. pr. Kr. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od god. 110-1. pr. Kr., a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s podrucja Harahvaitije sacuvano je u imenu grada Kysyl-Arwat (= Crveni Hrvat) u Turkmeniji (Turkmenistanu).

U najstarijim azijskim pučkim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. Pravni sustav Harahvaitije (Harauvatije) i Harahvaita (Harauvata) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu covjecanstvu. Kraljevstvo Huravat – Predvodeni svojim vojnickim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. pr. Kr. Utemeljili državu Huravat Ehilaku (Hrvatsko kraljevstvo); tu su državu Egipcani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani. Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata (oko god. 1400. pr. Kr.). Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI. Do XIV. St. Prije Krista. Nakon toga je ušla u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima takoder naziva Kraljevstvo Huravat (u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biaini i Vansko Carstvo, a u Bibliji Ararat). Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII. St. Pr. Kr. Postaje vodeca sila u dijelu Azije (prostirala se tada na području sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora). U početku VI. St. Pr. Kr. Ovo kraljevstvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije.

Bosporsko kraljevstvo – Nalazilo se s obje strane Kerčkoga tjesnaca, koji se nalazi izmedu Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva: Tiberije Julije Sauromat (175.-211. po Kr.) i njegov sin Reskuporid (220. po Kr.). Ovo je kraljevstvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju (godine 1. prije Kr.), kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijskoiranskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Ime Sauromat ili Sarmat grčko-rimski je preoblik imena Hrvat.

Na području Bosporskoga kraljevstva, na ušću rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more, pronadene su dvije mramorne spomen-ploče iz II./III. St. Po Kr. S imenima Horosst-os (Horsat, Horvat) i Horoath-os (Horoat, Hrvat). Na večoj ploči, koja se nalazila na jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata uklesan je i službeni naziv zagrade na kojoj se ploca nalazila – Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znaći Hrvatski sabor. Na području Bosporskoga kraljevstva takoder je naden i pehar s hrvatskim kockastim grbom (iz II. St., naden je uz ušce rijeke Kuban u Azovsko more). To dokazuje, da su Hrvati vec tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploci pocinje zazivom: „Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!“. To dokazuje, da su tanaiško-bosporski Hrvati bili jednobošci – vjerojatno zaratustrijanci a možda čak i kršćani. Tekst je napisan na starogrčkomu (helenskomu) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što ce im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko-jadransku domovinu. Crvena Hrvatska – Postojala je od I. St. Na području današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-političkim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaći vladar odnosno kralj – usporedi imena hrvatskih narodnih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konačno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potjeću današnji ikavski Hrvati. Bijela Hrvatska – Prostirala se na području današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovačke. Političko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov – ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio većinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava. U X. St. Bijelom Hrvatskom vlada domaća hrvatska dinastija Slavnikovica. Na kraju X. St. Zaposjedaju je Cesi i Poljaci. Velika Hrvatska – Nastala je ujedinbom istočne (ukrajinske) Crvene Hrvatske i zapadne (karpatske) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat (današnji Krakov). Vrhunac moći dosegnula je pod carem Samom (623.-658.). Tada je obuhvaćala veći dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države: Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku (obuhvaćala je i današnju Bosnu i Hercegovinu). U Velikoj Hrvatskoj vladajući sloj bijahu arijsko – indijski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim Ibn-Jaqub u svojim zapisima kaže, da su pripadnici vladajučega sloja u Velikoj Hrvatskoj bili krščani Arijanci.

Hrvati iz Velike Hrvatske (o čemu piše ruski profesor A. Mayorov) u današnju su domovinu došli u dva zadnja velika selidbena vala :
od 378.-395. i od 626.-640. (poslije hrvatsko-avarskog rata, u kojem su Avari pobjeđeni). Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljili su i Crvenu Hrvatsku (Od Poljica do – Makedonije današnja Albanija, Raška i Crna Gora). Ljetopisac iz XVI. St. Ivan Tomašic u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi, da su kralja Zvonimira ubili „nevirni Slovinci“, a branili ga „virna braća Hrvati i Dalmatinci“. Ovaj Tomašicev navod dokazuje, da je još u XVI. st. bila živa svijest o neslavenskomu podrijetlu Hrvata.

PRIKARPATIJA (KARPATSKA HRVATSKA) :

Problem raseljavanja istočnih Hrvata, razina njihova socijalno-ekonomskog i društveno-političkog razvoja, etnička pripadnost te genetička veza s vrlo starim arheološkim kulturama, to je skup pitanja koja su već duže vrijeme u središtu pozornosti povjesničara, slavista, arheologa i lingvista.

L. Niederle je držao da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojem kojemu je centar bio Krakov. Prema tezi O. Šahmatova, Hrvati su živjeli na teritoriju Galicije u 9. st., a glavni im je grad bio Džarvab. M. Barsov, analizirajući obiman toponomastički materijal, pokušavao je dokazati kako je Hrvatima pripadao veliki teritorij koji je obuhvaćao Prikarpatje, područje od vrhova Tatranskih Karpata do pritoka Tise i Pripjeta na jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru.

V. Sedov misli da je slavensko pleme Hrvati bilo jugoistočni susjed slavenskog plemena Duliba i da je naseljavalo sjeverne i južne oblasti sjevernog Prikarpatja. Taj je teritorij danas pripada Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. On također djeli mišljenje glasovitog arheologa B. Timoščuka da su gradišta na području Bukovine pripadale Hrvatima koje su zbog nepoznatih razloga ih napustili. A M. Smiško u istraženim kompleksima kulture karpatskih kurgana s područja Karpata nalazi crte neposrednih predaka Hrvata poznatih u antičkim pisanim izvorima kao pleme Karpi.



Srednjovjekovna gradišta Prikarpatja :

Srednjovjekovna gradišta ukrajinskog Prikarpatja i Karpata više od jednog stoljeća privlače pozornost širokog kruga znanstvenika, ali i amatera-arheologa. Tijekom tog razdoblja otkriveno je i istraženo više od 200 gradišta. Među njima, poznata po pisanjim spomenicima kao središta gospodarskog, političkog i kulturnog života su mjesta: Galič, Terebovlja, Peremišilj (danas Przemysł, Poljska), Zvenigorod, Vasiljiv i dr. Njihova nazočnost na stranicama ljetopisnih izvora počesto je povezana s političkim čimbenicima, što je privlačilo pozornost istraživača više nego ona gradišta o kojima ne postoji niti jedan podatak. Polazeći od te činjenice, pogrešno se ocjenjivalo i kulturno značenje arheoloških spomenika koji nisu označeni na stranicama povijesnih izvora, a to se onda negativno odrazilo na rekonstrukciju povijesnog i kulturnog razvoja cijelog kraja. Proces evolucije srednjevjekovnih slavenskih gradišta je složen i višeslojan, jer su neprestano bile pod utjecajem mnogih čimbenika prirodnog, gospodarskog, političkog i kulturnog karaktera. Zbog tih čimbenika u pronalaženju odgovora na pitanja o pojavi, razvoju i trajanju tih kompleksa, važnu ulogu ima arheologija.

Problematika gradišta iz doba Galicko-Volinjske Kraljevine prisutna je u radovima ukrajinskih znanstvenika J. Pasternaka, O. Ratiča, V. Auliha, M. Kučere. Bez obzira na veliki prinos toj temi, do danas postoje cijela područja u kojima mnoga pitanja još nisu osvijetljena. Razlog tomu nalazimo, prije svega, u neravnomjernosti znanstvenih istraživanja. Jedno od takvih je područje Gornjeg Podnjistrovlja, koje zauzima površinu veću od 15.000 kvadratnih km., obuhvačajući središnji, južni i jugozapadni dio Lavovske (ukr. Lvivske) i sjeverni dio Ivano-Frankivske oblasti (županije). U mađurječju Vereščice i Zubre (Lavovski plato) i južno od njega, gdje se nalazi Pretkarpatje s gustom mrežom rijeka, koncentrirano je nekoliko desetaka utvrđenih naselja. Jugozapadni dio ovog područja pripada Karpatima. Zemljopisni prostor obuhvaćao je jugozapadno Pritkarpatje i Karpate, jugozapadni dio Malog podolja i jug Roztočja. Po mišljenju većine istraživača (Timoščuk, Rusanova, Sedov, Kupčinski) ovaj se prostor nalazio unutar granica koji su naseljavali LJETOPISNI (ISTOČNI) HRVATI. Spomenuti je teritori bio u sastavu Galicko-Volinjske Kraljevine. Zanimljivo da se u jednom od pisanih izvora Karajima galicko-volinjski kralj Danilo I Romanovič spominje kao "kralj Hrvatske".

Određivanje 9. st. kao donje kronološke granice uvjetovano je znatnim promjenama u socijalno-ekonomskom i društveno-političkom životu istočnih Slavena. Pojava utvrđenih naselja na području Gornjeg Dnjistra vežan je detalj u genezi feudalnih odnosa, što potvrđuje stvaranje i razvoj državotvornih institucija. Gornja kronološka granica - kraj prve polovine 14. st. - određena je ulaskom teritorija Galicko-Volinjske Kraljevine u sastav Poljske države. Treba naglasiti da je taj teritorij smješten u središnjem dijelu slavenskoga svijeta, te na jugozapadnim granicama suvremene Ukrajine. Poznato je da je to područje, a osobito pretkarpatski dio u 9. i u prvoj polovici 14. st. bio gusto naseljen mjesnim autohtonim pučanstvom - LJETOPISNIM (ISTOČNIM) HRVATIMA.

Dakle, gusta mreža rijeka, postojanje povoljnih uvjeta za zemljoradnju, dobri uvjeti za uzgoj domaćih životinja, šume bogate životinjama i ugodna kontinentalna klima stvarali su mogućnosti za naseljavanje ljudi na ovim prostorima još u davna vremena. To se osobito pojačalo u razdoblju Srednjega vijeka i na odgovarajući način se odrazilo na obrambeno graditeljstvo. Ovdje je poznat znatan broj gradišta 9. – 14. stoljeća. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima od 9. do početka 11. st., koji po klasifikaciji mogu pripadati gradištima Bijelih Hrvata.

Prema rezultatima arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovlju gdje su istraživanja obavljana tijekom poslijednjeg desetljeća, pronađeno je mnogo realnog materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja države Bijelih (Karpatskih) Hrvata na tim prostorima čiji su sastavni dio veliki centri administrativne vlasti: Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišče, Pidgorodišče i drugi. Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razliku od sinhronih kompleksa u Rusiji, Poljskoj i Češkoj. Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu kijivskoga kneza Volodimira Svjatoslavoviča
g. 992. na Hrvate s arheološkim artefaktima koje danas imamo možemo ustvrditi da njegov rat nije imao uspjeha.



Grad Stiljsko :

Godine 1981. ukrajinski arheolog Orest Korčinski je otkrio i još uvijek istražuje jedno od najzanimljivih gradišta iz 8. - 10. st. u selu Stiljsko, koje se nalazi u području (općini) Mikolajiv, Lavovske oblasti županije).

Najstariji spomen o mjestu Stiljsko susrećemo na stranicima grčkih dokumenata iz prve polovine 14. st. sačuvanih u arhivima Vatikana. Mjesto Stiljsko se spominje pored poznatih povjesnih centara Galičko-Volinjskog Kraljevstva Volodimira i Galiča kao jedna od rezidencija metropolita Galicije.

Godine 1984. započinje višegodišnji stalni program arheoloških istraživanja Gornjodnjistranske arheološke ekspedicije na gradištima Prikarpatja kojom je rukovodio Orest Korčinski. Rezultat rada ove ekspedicije bilo je otkriće 17 gradišta; ustanovljena je i utvrđena kronologija 27 gradišta; utvrđeni su planovi 42 gradišta.

Najveć arheološki radovi provedeni su na gradištu 8. - 10. st. u selu Stiljsko, gdje je otkriven prostor od 12.000 kvdratnih metara. Otkriven je karakter građenja utvrđenih malih trgova, iskopano više od 30 gospodarsko-stambenih zgrada, dvije stražarske zgrade nad ulaznim vratima u mjestima čija su imena Zlatna Vrata i Bijela Cesta. Na kraju su istražena ostati kamene ceste. Veliku važnost za proučavanje socijalnog sastava mjesta imalo je otkriće u najbližoj okolici više od 50 sinkronih naselja. Godine 1988. provedeno je iskopavanje na području gradišta-svetišta u selu Iljiv (pored Stiljskog). Ondje je otkriven žrtveni oltar s ostacima jama od stupova na mjestu gdje se nalazio kip poganskog božanstva (idol), ostaci ritualne vatre (drveni ugljen) na vrhu zemljanog nasipa i u njegovu podnožju. Proučeni materijali upućuju na religiju i svjetonazor mjesnoga stanovništva (pučanstva) 9. - 11. st.

Gradište Stiljsko zauzima znatno područje na zaravni lijeve visoke obale rijeke Kolodnice. Ustanovljeno je da je u početnom razdoblju postojanja (druga polovica 8. st.) utvrđeni trg gradišta administrativno-gospodarskog središta imao samo jednu obrambenu crtu i obuhvaćao površinu cirka 15 ha. Uokolo su se nalazila brojna sela, u kojima su pronađeni ostaci obrtničke djelatnosti. U drugoj pol. 8. st. okolo nekadašnjeg općinskoga središta grade se nove utvrde, koje okružuju otkrivena naselja, što prerastaju u predgrađe s novim sustavom obrane. U to doba događa se i rekonstrukcija središnjih gradskih utvrda. Njihov temelj čini nasip-platforma, na čijoj površini je postavljen obrambeni zid s konstrukcijom od greda.

U granicama utvrđenog područja gradišta istraženo je više od 30 stambenih i gospodarskih zgrada ukopanoga kao i nadzemnoga tipa, tri gospodarska imanja, utvrđena su dva, a otkriven jedan, kamenom popločen ulaz, proučeni su ostaci zgrada na njihovom mjestu. U okolici gradišta u polumjeru od 7 km otkriveno je više 50 seoskih naselja, te grobovi, feudalne grobnice i predkršćanski kultni centri.

Ustanovljeno je da svi ti nalazi vremenski spadaju u razdoblje od kraja 8. do početka 10. st. i predstavljaju zajednički socijalno-ekonomski kompleks grada. Prema procjeni ukrajinskog arheologa Oresta Korčinskog na području Stiljska s okolinom je već u 9. st. moglo živjeti do 40.000 stanovnika. Važna specifičnost svakoga ranosrednjevjekovnog grada je njegova složena socijalno-topografska struktura. Centralno mjesto u njemu zauzima forteca / tvđava vladara. U Stiljsku ona se nalazi na dominantnoj visini i obuhvaća 15 ha površine. Po perimetru forteca je utvrđena snažnim zemljanim valom koji se u pojedinim dionicama uzidže do visine 3,5 – 5, 0 m, te širokim i dubokim rovom. Kao rezultat istraživanja bilo je utvrđeno postojanje dvaju kronoloških perioda u izgradnji vala. Gornji se datira 10. st, a donji spada u 8. st. Na vrhu vala su otkriveni temelji od sagorjelih otpiljenih komada drva koji su se sačuvali poslije požara. Prema forteci vladara vodilo je nekoliko puteva na što ukazuju ruševine valova, rovova i topografski nazivi: "Zlatna Vrata", "Željezna Vrata", "Bijela Cesta", "Veža" (Kula), "Zdenac kneza", "Himina dolina", "Komorišče", "Podkomorišče" i drugi.

Pored s fortecom nalazi se utvrđeno predgrađe: obuhvaća prije gusto naseljeni veliki teritorij. Na istraženom prostoru koji iznosi više od 5000 kv. metara otkriveno je oko 30 stambeno-gospodarskih kompleksa - građevine koji sazidane na temeljima od gline s drvenim stupovima. Sačuvani su ostaci sazidanih od kamena pećiju. U temeljima je pronađen velik broj ulomaka okruglih glinjanih posuda koji se mogu datirati od druga polovica 8. do 10. st. Pronađeni su predmeti od željeza te brusevi.

U istočnom dijelu mjesta nađeni ostaci uništenog kompleksa za taljenje željeza koji se sastojao od specijalnih prostorija za pripremanje drvenog ugljena te rezervoari za blatnu rudu, aglomerativne peći (za obogaćivanje rude). U sredini je peć za taljenje željeza, 5 okruglih posuda izrađenih na grnčarskom kolu is 10. st., te drugi predmeti gospodarskog značenja. Vjerojatno je za potrebe grada Stiljsko postojao veliki metalurški centar, otkriven pored sela Rudniki.


 

Kultna središta Bijelih Hrvata u okolici Stiljska :

Moguće je da s dolaskom kršćanstva na gradini-svetištu bio sagrađen utvrđeni zamak koji se je održao do druge polovice 13. st.

Ovdje su se u strmim odronima brda. koja nadvisuju rijeku Ilovec, sačuvali ostaci nekoliko špiljskih prostorija koje su bile usječene u kameni monolit.

Vrlo je vjerojatno da su one bile povezane podzemnim hodnicima koji su služili svrsi u vrijeme postojanja zamka, a možda i ranije.



Kako tvrde povjesničari, sv. prorok Ilija, koji je bio zaštitnik kovačkoga zanata u kršćanstvu, nasljedio je poganskog boga Peruna. Zbog toga je moguće da između poganskog svetišta u seli Iljiv i po njemu nazvane rijeke Ilovec postoji veza koja ima davnu povijest.

Kako kazuju pisani i arheološki spomenici, stari su Slaveni podizali svoja svetišta u dubravama, blizu izvora potoka i rijeka. Slično njima je kultno središte koje se sačuvalo u okolici sela Dibrova, 2,5 km sjeverno od Stiljska.

Uzduž lijeve kamenite obale rijeke Kolodnice već izdaleka je dobro vidljiva veličanstvena kamena gromada koju mjesno stanovništvo naziva Diravec zbog naslučivanja da u njoj postoji otvor (dira - rupa, otvor). Nazivaju ovu gromadu također "Stolovij Kaminj" (Kameni stol) zbog toga što joj je gornja ploha ravna kao stol. Niti jedna priča ili legenda povezana s njom u selu nije sačuvana. Koncem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. st. ovdje su vršena arheološka istraživanja koja su potvrdila da je velik dio kamenja bio izmijenjen, odnosno obrađen. Prije svega bile su istesane njihove gornje površine te vertikalne strane.

Na kosini brda oko podnožja kamenja, dobro se uočavaju konture triju simetrično razmještenih udubljenja, jama koje su ostaci mjesta u kojima su se prinosile žrtve. Poviše ovih udubljenja nalazi se ovalni kamen 2,8 - 2,2 m. Njegova dobro uglačana i pravilno raspuknuta površina okrenuta je prema zapadu i dakako usmjerena je prema nebu. Gore na stijeni Kamenog stola izvedena su tri udubljenja vertikalne stožaste forme. U gornjem dijelu, iskopana udubina blago je zaoštrena. Središnje udubljenje među njima visinom dominira nad drugim dvama i podsjeća na konturu veličanstvenog trozuba, visokog blizu 4,0 metara. Orest Korčinski tumači ovo kao simbole svemira: "Ovalni kamen koji se nalazi u podnožja Kamenog stola imao bi simbolizirati obris zemaljske kugle. Simbol ugreben u obliku velikoga trozuba na jednoj od površina toga kamena predstavlja vodu, vatru i zrak, dakle tri elementa od kojih sastoji svijet."

Još jedno se svetište nalazi na Čornoj Gori (Crnoj gori) koji se nalazi na udaljenosti 6 - 7 km zapadno od Stiljskog na sjevernoj strani od današnjeg mjesta Mikolajiv. (Neki od znanstvenika pokušali su usporediti ovu Čornu Goru s Čornom Gorom u Karpatima gdje su tražili ljetopisni slavenski hram.) Na južnim brdima koja se protežu približno linijom istok - zapad, sačuvali su se ostaci kultnih prostorija koje po njihovoj veličini možemo ubrojiti među hramove. Ove su prostorije bile su uklesane u kameni monolit, s tom razlikom što je broj prostorija i ulaza u njih bio različit: od 1 do 7.



Rijeka Erax :

Rijeka Erax (grčki: 'Εραξ, ukrain. Harvatka): To je antički helenistički toponim za manji pritok rijeke Dnjepra u Ukrajini, gdje je njezin današnji sinonim najvjerojatnije rječica Harvatka. Nakon ranijih Tanajskih nadpisa, gotsko-hrvatski boj na Eraxu je prvi poznati toponim u antičkoj Europi, gdje se predslavenski Iranohrvati već u IV. stoljeću pojavljuju kao moćna vojnopolitička sila na geostrateškoj pozornici. Naši sinekurni historičari i jugoslavisti taj dogodjaj uglavnom prešućuju kao nemoguć, jer je bio prije Slavena.


Povijesni kontekst

Ova antička rijeka Erax je ključni toponim iz prapovijesti ranih Hrvata u kasnoantičkoj Europi. Prvi sigurni toponim ranih predslavenskih Iranohrvata u antičkoj Europi je luka Tanais kod Rostova na ušću rijeke Dona u Azovsko more, gdje se na 2 kamene ploče iz 2. i 3. stoljeća po Kristu, pisane na grčkom nalazi naš prvi europski etnonim Horouathos i Horoathoi (usp. pobliže: Tanajske ploče). Drugi antički toponim važan za rane predslavenske Iranohrvate, oko stoljeće kasniji nakon Tanaisa je rijeka Erax kao pritok Dnjepra u današnjoj Ukrajini, gdje je to najvjerojatnije sada rječica Harvatka nazvana po legendarnom dolasku Hrvata.



Ključni boj na Eraxu

Oko te antičke rječice Erax se u IV. stoljeću, u doba istočnoirimskog cara Gracijana (i zapadnorimskog Valentiniana II.), dogodila ključna konjanička bitka koja je imala dalekosežne geopolitičke posljedice u kasnoantičkoj povijesti Gota i ranih Germana. Noviji ruski povijesnici drže i da je potom ključna i za prvu organiziranu pojavu ranih Slavena na europskoj geopolitičkoj sceni kasne antike, jer je rezultat tog boja bio razvitak prve poznate poluslavenske države, tzv. Velikaya Horvatiya (A.V. Mayorov 2006) u istočnoj Europi na ozemlju današnje Ukrajine i Rusije. Nakon prvih oskudnih etnonima predslavenskih Iranohrvata iz Tanaisa, u kasnoantičkoj bitki na Eraxu se rani Iranohrvati ponovno pojavljuju u europskoj povijesti, ali tada već kao organizirana vojnopolitička sila koja je kasnije kroz par stoljeća usmjeravala političku povijest istočne Europe i postala prvi poznati rani Piemont oko kojega se od kasne antike kulturno-politički okupljaju rani Slaveni.

U 3. i 4. stoljeću, na području Ukrajine je postojala ranogermanska država Gota, koju su od god. 375. s istoka ugrozile nomadske provale Huna, koji su potom nastavili provale na zapad u srednju Europu. Isprva kao hunski saveznici u nastojanju da se oslobode gotske prevlasti, predslavenski Iranohrvati iz Azova i Krima organiziraju moćnu konjaničku vojsku, koja je u velikoj i presudnoj bitki na rijeci Erax god. 376. konačno razbila i uništila glavninu gotske vojne sile, a dotadašnja država poraženih Gota se tada raspada. Kao posljedica te naše bitke se zapadni Goti (Vizigoti) povlače preko srednje Europe na zapad do Španjolske i kasnije njihovi ostatci u sjevernu Afriku, dok istočni Goti (Ostrogoti) bježe na Balkan i kasnije provaljuju u Italiju gdje ruše zapadno Rimsko carstvo.

Zato je ustvari taj boj na Eraxu postao ranim upaljačem koji je potom pokrenuo velike selidbe europskih naroda krajem antike i u ranomu srednjem vijeku. Ova značajna bitka i gotski poraz na Eraxu se spominju i u starogermanskoj predaji Hervarsaga, gdje se isti kasnoantički Iranohrvati nazivaju Harvađa fjöllum. Istu vojsku Iranohrvata na sjeveru Crnog mora uskoro potom spominje i kasnoantički kroničar Orosius Presbyter 418. god. po Kr. (Compendium Historiae Mundi), gdje se Hrvati navode kao arijski konjanici Horites.



Geopolitičke posljedice bitke

Nakon toga ključnog boja na Eraxu, geopolitička panorama istočne Europe se bitno promijenila i tu oko današnje Ukrajine kroz par stoljeća u istočnoj Europi nastaje veliko vazalno carstvo, koje se u bizantskim izvorima iz ranoga srednjeg vijeka većinom naziva He Megale Skythia, a u novijoj ruskoj literaturi se to zove "Velikaya Horvatiya" (Alexander Mayorov 2006), kao prvi samostalni poluslavenski Piemont oko kojeg su se potom kulturno-politički okupljali rani Slaveni. U tomu poluslavenskom carstvu su feudalnu vojnopolitičku elitu tvorili Alani i Iranohrvati, a u seoskoj većini kmetova su postupno prevladali Slaveni. Ovu ranohrvatsku državu u istočnoj Europi potom spominju i vikinški putnici Ochtere i Wulfstan pod germanskim imenom Krowataland (Bosworth 1855), kao i sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. god. (Historia Ecclesiae) pod semitskim nevokalnim imenom Hrwts.

Prvi još nesigurni (polumitski) vladar te nove države bio bi Ukromir (po kojem je možda i nazvana kasnija Ukrajina ?), pa zatim Radogoj i Miregoj, te najpoznatiji i najmoćniji carevi Piregast i Ardagast pod kojima se ta najprostranija država istočne Europe u ranom srednjevjekovlju pružala približno od današnje Moskve pa do luke Silistria na Dunavu u Trakiji, te od panonske rijeke Tise sve do Azovskog mora, čiji je glavni grad postao novoizgradjeni Kijev. Od sredine 6. stoljeća ta država opet propada pod udarima novih azijskih nomada, a zadnjega njezinog vladara Mezamira su uništili i ubili Avari god. 602. Nakon toga izvan avarske vlasti od 6. st. preostaje samo njezin sjeverozapadni dio kao karpatska Bijela Hrvatska koja je već uglavnom slavizirana, dok se drugi dio iranohrvatske feudalne elite iz Ukrajine seli na jugozapad do Jadrana.



Zaključak

Taj rani gotsko-hrvatski boj na rijeci Erax je bio ključan prekretnički dogodjaj, kako u antičkoj povijesti Gota i inih Germana, tako i na početku povijesti ranih Slavena. Danas u istočnoj Europi njihovi povjesničari sve češće navode da je zapravo god. 376. s bitkom na Eraxu prvi siguran početak pisane političke povijesti Slavena, Rusije i Ukrajine, pa je nakon toga stvorena 'Velikaya Horvatiya' kao jedna od prvih feudalnih država u kasnoantičkoj Europi. Nakon antičke robovlasničke vlasti na istočnoeuropskom prostoru sjeverno od Crnog mora (Bizant, Goti, itd.), ranoslavenska plemena su tu dolazak Iranohrvata s liberalnijim feudalnim poretkom i dijelom sličnim (satemskim) jezikom uz početak razvoja staroslavenskog društva i zajedničke kulture, vjerojatno doživjela kao oslobodjenje. Zbog svega toga je prekretnički boj na Eraxu sve donedavna ostavio duboke tragove, ne samo u germanskim legendama (Hervarsaga), nego takodjer i u donedavna manje poznatim, staroslavenskim legendama o ranom dolasku karizmatskih Hrvata osobito u Ukrajini, Galiciji i Slovačkoj.



Literatura :

    Alfred, I. 888-893: A study in Medieval Geography, ed. by K. Malone (1830) in Spectaculum 5: 139 - 167.

    Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg.

    Bosworth, J. 1855: A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.

    Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.

    Latyšev, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.

    Mayorov, A.V. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.

    Nestor, 1113: Povest vremennyh let, vol. III. In O. Harrassovith 1969: Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden.

    Orosius Presbyter, 418: Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.

    Sedov, V.V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

    Christopher Tolkien 1955-56: The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.

    Trubačev, O.N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.

    G. Turville-Petre (ed.) 1956: Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.

    Zacharias Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In: Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

VELIKAYA HORVATIYA :

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stolje ća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju.

Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka.

Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice!.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas.

Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca.

Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno. Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

Uskoro nakon pojava te nove ruske monografije su naši UDBAši, jugoslavisti i velikosrbi naprosto pobjesnili  i otvoreno ju proglasili za neprijateljsku "ustašku knjigu", pa njezinog izdavača (Istoričeski fakuljtet Sankt-Peterburg) odnedavna smatraju za 'Glavni ustaški stan' i auktora Mayorova zamalo kao novog 'poglavnika'. Kako su ih time ruska "braća" idejno napustila i spram veće samosvjesne Rusije su naši unitarni megalomani nemoćni išta promijeniti, to su se iz osvete udbaši odonda žestoko fizički oborili na dosežne im naše iraniste (vidi: Jugo-progon iranista). Prvo su kod nas u navali bijesa po jugo-direktivi (Matica Hrvatska, Sveučilište-Pedagogija, itd.) skinuli i pobacali odljeve Tanajskih ploča iz 2./3. stoljeća s prvim navodom Hrvata u Europi.

Zatim su prof.dr. Ivana Biondića, koji je do predlani predavao "Etnogenezu Hrvata" na zagrebačkom Sveučilištu hitno izbacili iz fakulteta, ukinuli mu katedru, pa mu zaplijenili i uništili njegovu radnu biblioteku s iranističkom literaturom o Prahrvatima. Istodobno je 2008. desantom čete naoružanih UDBAša + agenata kao osveta i prijetnja kidnapiran sin A.Ž. Lovrića, razorena mu kuća i bačen u psihologor Kampor, gdje je od prisilnog trovanja psihodrogama ostao paralizirani invalid (Parkinson). Konačno su nedavno kidnapirali i oca mu dr. A.Ž. Lovrića i ubacili ga u ludnicu Vrapče. Vjerojatno bi u jugoslavističkom bijesu tamo strpali i samog 'poglavnika' Mayorova, ali im je nedostižan u dalekoj i velikoj Rusiji ...

Kao krajnji vrhunac svih tih donedavnih jugo-podvala, a da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani tj. krivotvoreni "prijevod" pod prividnim imenom prof.dr. Majorova :

- Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti glavni zaključci kroz drugi novi uvodni tekst (u stilu starih i poznatih jugo-dogmi).

- Povrh toga su još protivno Majorovu, dodane i lažno krivotvorene legende slika (karte) na početnoj naslovnici i u tekstu, gdje je ta lažna Velika Hrvatska premještena čak oko 1.000 km zapadnije u srednju Europu - umjesto istočnije u južnoj Rusiji gdje ju izvorno smješta Majorov.

- Pritom je još cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" dodatno pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama): kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od Tanaisa izmedju II. do VI. stoljeća. Stoga je ta idejna veleizdaja nakladnika zapravo geopolitički odlično smišljena i vrhunski odradjena podvala u udbaškoj verziji lažne "VeleHrvatske".

TANAJSKE PLOĆE :

U drugoj polovici 19. stoljeća, uz mnoge, otkrivene su i dvije kamene (mramorne) ploče, što počinju zazivom «Nek je sa srećom!», s grčkim natpisima starohrvatskih imena iz antičke luke Tanais na Azovskom moru (2./3. st. po Kr.). Tada je Tanais imao dvostruko pučanstvo: domaće iransko-sarmatsko i strano grčko, te dvije uprave, iransku i grčku. Na čelu je grčke bio hellenarchos, tj. načelnik Helena, grčkih kolonista-trgovaca, a na čelu iranske bila su 220. godine četiri dužnosnika (archontos), među kojima se spominje Horóathos i Hofarnos, sinovi Sandarzijevi. Moguće je da je isti taj arhont (Horóathos) i onaj Horúathos, otac bogoštovnog zbora (sinoda), koji se spominje dva-tri desetljeća prije na starijoj Tanajskoj ploči (gdje se zatiče i ime nepoznata muškarca za kojeg se kaže da je sin Horóatha), pisanoj za vladanja bosporskoga velikog kralja Sauromata (175.-211.). S obzirom na to, kako posvjedočuje strana i, još ranije, domaća povjesnica, hrvatsko ime bilježi povijesnu protegu gotovo 1800 godina samo na europskom prostoru. Dakle, devetsto godina prije slavne Bašćanske ploče (11. st.) i nekoliko stoljeća prije pojave Slavena (6. st.), kao tobožnjih «očeva Hrvata», na povijesnoj pozornici. Inače, cjelovite je ispise tih ploča, što su smještene u arhivskoj postavi Ermitaža u Petrogradu, objavio poznati ruski epigrafik, filolog i povjesnik Vasilij Vasil'evič Latyšev (1855.-1921.) u Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini Volumen II, Petropoli, 1890, 430-455.

Međutim, još pred više od dva stoljeća, na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu (1797.), tragom Plinijeve teze («Na rijeci Tanaisu stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove», Hist. nat. 6, 7), Josip Mikoczy (1734. -1800.), jedan od pionira hrvatske «kritičke povjesnice», obranio je doktorsku tezu o podrijetlu antičkih Hrvata od Medijaca iz zapadnoga Irana, koji su potom slavizirani u Europi. Nakon uspostave prve Jugoslavije (1918.), ova je «nepodobna» disertacija iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga «nestala». Ipak, još početkom 20. stoljeća, usuprot plitkih historijskih temelja slavistike, tanajska su svjedočanstva položila čvršće temelje tzv. iranske teorije. Naime, glede činjenice, da je ime Horoat-Horvat bilo iransko i cijela etnička sredina, iz koje je proizašlo, također iranska, među historicima i filolozima postupno sve više prevladavalo je mišljenje, da je negdje u blizini u porječju Dona i na obalama Crnoga moralo stanovati iransko pleme Protohrvata. Zahvaćeno hunskim vihorom, ono se kasnije rasulo, a pojedini njegovi dijelovi zapali među Slavene, s njima se pomiješali, primili od njih jezik a dali im svoje ime i svoju plemensko-državnu organizaciju. Međutim, za razliku od mišljenja da ti naši predci potječu iz tzv. vanjskoga, sustavnom raščlambom materijalne i duhovne kulture, isusovac Stjepan Krizin Sakač (1890.-1973.) postavlja dalekosežnu tezu da Protohrvati potječu iz unutarnjega Irana, tj. iz stare ahemenidske Perzije. I dok je tako Mikoczy začetnik, uspostavom zlatnog lanca («Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvaiti-Harahvatiš», koji se rasprostire «od Jadrana do Indijskog oceana»), Sakač je otac moderne hrvatske iranistike. U svezi s tim, više od pola stoljeća kasnije, suvremena je paleolingvistika potvrdila Sakačev «zlatni lanac» hrvatskog imena, bilježeći da su indoarijski Sarasvati-Haraquati iz doba prije nekoliko tisućljeća rani preci etnogrupe Horouathos oko Azova (crnomorski Hrvati) i današnjih Hrvata na Jadranu.

Zanimljivo je, uz ino, napisavši «Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta», nakon jugo-srpske okupcije Nezavisne Države Hrvatske, Sakač se našao na popisu onih osoba koji su proglašeni zločincima i prijavljeni javnom tužitelju radi povrede nacionalne časti. U svezi s tim i Vojni je sud II. armije u Zagrebu (1945.) osudio Kerubina Šegvića na smrt (vješanje) zbog «raspirivanja nacionalne mržnje naroda Jugoslavije», odnosno što teorijom «o neslavenskom podrijetlu Hrvata ruši slavensko jedinstvo». Sâm predtekst optužnice, svojom poznatom «Pjesmom o pesti», gotovo da je ispisao onodobni predsjednik «partizanske» Vlade - pjesnik Vladimir Nazor. Glede isključiva etnojezičnog (slavensko-srednjovjekovnog) pristupa našoj etnogenezi, koji je u funkciji skraćivanja hrvatske povjesnice («Hrvati od stoljeća sedmog»), istraživanja su ne(pred)slavenske etnogeneze Hrvata prešućivana, omalovažavana, pače, i diskriminira kao zločin. Takav jednostrani pristup (filius ante patrem) u svijetu je već odavna zastario i prevladan, jer danas se znanstveni iskon proučenih etnogrupa temelji na složenoj mnogostručnoj raščlambi: najprije na poredbenoj antropogenetici, zatim egzaktnim arheonalazima i pisanim dokumentima, dok su lingvistika i slične struke tek pomoćni pokazatelji.

Nažalost, sa svim svojim tragičnim posljedicama, unatoč svojim plitikim temeljima, slavistika je dosad imala, i još uvijek ima, središnje mjesto u proučavanju etnogeneze Hrvata. Naime, kako tvrdi Radoslav Katičić, «slavenstvo Hrvata u prvom je redu stvar jezika», budući da je to «najočitije i najopipljivije». Riječ je o jedinstvenom kriteriju što ga je, uz Vuka Karadžića i Franju Račkoga,[ kao promicatelj «fanatične vjere u herderijanski pojam nacije», kod nas posebice zagovarao «apostol jugoslavenstva» - Josip Juraj Strossmayer. Slijedom te više od stoljeće i pol tradicije, posve je razumljivo, da je podrijetlo Hrvata u našoj historiografiji i danas «više od svega filološko pitanje te ga treba prepustiti jezikoslovnim istraživanjima». Zbog toga je i Prvi kongres hrvatskih povjesničara (Zagreb, prosinca 1999.), koji je najprije «morao» pričekati održavanje hrvatskih slavističkih kongresâ (Prvi u Puli, rujna 1995., i Drugi u Osijeku, listopada 1999.), nedvojbeno obilježio akademik Katičić. Naime, kao «lingvist koji je održao lekciju povjesničarima» (što je uspio postići «veći publicitet nego bilo koji drugi sudionik skupa hrvatskih povjesničara»), naspram samosvojne političke nacije, Katičić je Hrvatima još jednom priskrbio (južno)slavensku/zapadnobalkansku identifikaciju. U svezi s tim, poručuje Brozović (1999.): «Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta». S obzirom na to i imamo odrednicu «Hrvati» (= «slavenski narod iz južnoslavenske skupine») u najnovijoj Brozovićevoj Hrvatskoj encikoplediji (2002.), što je istovjetnica Krležinoj Encikoplediji Jugoslavije, gdje su «Hrvati, južnoslavenski narod u SFRJ». Ukratko, po crti - dosad, gotovo neupitne - Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, JAZU nas je izveo a HAZU ostavio na «brdovitom Balkanu».

Dakako, u kontekstu «geopolitičke» slavistike, Tanajske ploče sustavno su zatajivane, skandalizirane i iskrivljavane. Iako zaprimljena u biblioteci JAZU iste godine (1890.), tako spomenuta knjiga Inscriptiones V. V. Latyševa nikoga nije zanimala: posve je «nevino» i «mrtvo» ležala, doslovce nerazrezana, sve do naših dana. Uzimajući da je osobno ime Horuathos tek «Grk na ušću Dona», kao poznati promotor južnoslavenske (balkanske) civilizacije, vehementni je Miroslav Krleža (1973.) «Sakačev zlatni lanac» svojedobno sveo na povijesno ludilo, tj. «put u Stenjevac». Međutim, krležijanskim tragom, u osvitu tek uspostavljene hrvatske nacionalne države, starohrvatska su imena (Horoathos, Horvathos) skandalozno obilježena kao «najstarije insinuacije imena Hrvat». Kao dužnosnik Katoličke crkve u Hrvata (u čiju se okrilju, inače, utemeljila hrvatska iranistika), posebice je zanimljivo, Franjo je Šanjek, bez ikakve protuargumentacije, najžešći osporavatelj tzv. iranske teorije. Pače, Sakačevo djelo i uopće hrvatsku iranistiku, taj novopečeni akademik prispodobljuje razini srbobranskoga mitomana (Simo Lazić Lukin). Kad je o iskrivljavanju je riječ, naročite «zasluge» ima svojedobni medievalist Ivo Goldstein, od kojega je «kao profesionalnog bizantologa bilo za očekivati da će o tanajskim natpisima progovoriti na meritoran način».

Ipak, nakon demokratskih promjena 90-ih prošloga stoljeća, tanajska svjedočanstva pomalo relativiziraju sveslavensku dogmu, tako da se, uz većinski slavenski supstrat, sve više utvrđuje i manjinski iranski sloj u podrijetlu Hrvata. Prema tome, smatra se da je podrijetlo imena Hrvat «najvjerojatnije iransko» i, pače, da je «vjerojatno neki narod toga imena postojao u zaleđu Tanaisa, gdje je u antičko doba bilo stepskih nomada iranskog jezika». Ponovnim iščitavanjem tih ploča, još jednom se zaglavljuje: da su spomenuta imena (Horoathos i Horouathos), najvjerojatnije, «ime naroda koji je tijekom druge polovice 2. i prve polovice 3. st. po Kr. živio na sjevernocrnomorskim prostorima». U čemu je tobožnji zaokret? Naspram isključiva slavizma, ideološkim je redizajnom iznjedren tzv. model četničko-slavenske etnogeneze Hrvata, gdje se neka vojnička manjina, obično okonjene nomadske čete (četnici) - bilo avarsko-slavenske (Neven Budak, 1995.), pontsko-kavkaske (Radoslav Katičić, 1999.) ili proto-bugarske čete (Lujo Margetić, 2001.) - sljubljuje s većinom ratarskih (doselidbenih) Slavena. U široj je odredbi prihvaćen Katičićev «meki slavizam», kojega posebice podupire Ivo Goldstein (2003.). Naime, on tvrdi da su se iz slavenske većine i primjesa iranskog etničko-kulturnog kruga («vjerojatno negdje na području Kavkaza») profilirali Protohrvati. Ukratko: «Hrvati (ili Protohrvati) asimilirali su se u etničku sliku svojih susjeda – Slavena». Dakako, kako je rečeno, ovim «inovacijama», Hrvati se i dalje uzimaju dijelom ili privjeskom južnoslavenske/zapadnobalkanske identitetne cjeline. Međutim, uza sve ideološke akrobacije, četničko-slavensku je etnogenezu nepovratno «pokopala» biogenetika i paleolingvistika.

Naime, niz dalekosežnih biogenetskih nalaza koji se o nama ubrzano objavljuju na prijelomu tisućljeća, sad već jasno dokazuju neslavenski iskon većine južnoslavenskih naroda. Prve biokemijske nalaze o neslavenskom genotipu kod većine od 71% Hrvata objavljene su u prestižnomu međunarodnom časopisu Science (2000.). Tako se pokazalo: 45% dinarskih Hrvata nose indoiranske gene s biljegom (Eu7) iz smjera jugozapadne Azije, dok 29% pretežno sjevernih panonskih Hrvata pripadaju slavenskom biljegu (Eu19) i doselili su se iz središnje Europe. Ostatak su Hrvata 10% iz zapadno-keltske skupine (Eu18) i drugi manjinski genotipovi. Godinu dana kasnije, nakon detaljnije razradbe slavenskoga genoma, vrhunski genetičari po prvi puta jasno i nedvojbeno navode da za razliku od ostalih Slavena, zbog niskoga postotnog udjela slavenskog genoma (samo 23 % ili manje od ¼), Hrvati većinom nisu slavenskog podrijetla. Tako se, još jednom, pokazalo kako je u stvarnoj srodnosti većine europskih naroda puno važnije prirodno zemljopisno podrijetlo nego sličnosti jezika, koji je često tek novija i naknadna kulturna nadgradnja. U svezi s tim, jezični geni ne postoje, budući da svi jezici imaju jednaku vrijednost, a jezično «srodstvo» (germansko, slavensko, romansko, semitsko) predstavlja samo komunikacijsku slučajnost i ništa više. U svemu je tome prividno šokantna činjenica da južni Slaveni zapravo ne postoje, nego su tek heterogeni konglomerat neslavenskih naroda. U svakom slučaju, genetika je «pokopala» južnoslavenski rasizam, koji je duboko u temeljima Strossmayer-Račkijeve ideologizirane «Jugoslovjenske akademije».

Pored genetike, u razbijanju sveslavenske dogme i, s tim u svezi, južnoslavenskog rasizma, posebno mjesto ima paleolingvistika. Nakon što su arheolozi Meadow i Kenoyer u ranoj predharapskoj civilizaciji iz Pakistana nakon 1999. našli niz ranoindskih hieroglifa od 34.- 31. stoljeća, u njima je indijski prahistoričar i paleograf Srinavatsan Kalyanaraman, uz ino, pronašao i ranohrvatske praplemenske etnonime Haraqwati i Haraxvati. Iz ostalih tadašnjih hijeroglifa Kalyanaraman je prvi uspio dijelom odrediti i opisati naš prediranski ranohrvatski pradialekt haraqwati iz ranoarijske grupe. Naime, kao prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana, ranoarijski pradialekt Haraqwati postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća, tj. pred 9.- 7.000 god. Od 65.- 30. st. taj se prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta: sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega ranohrvatskog jezika koji se potom razvio u istočnoiranskoj Harauvatiji mnogo prije od praslavenskoga iz Europe. Štoviše, iz ranoindskih hijeroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova je Kalyanaraman nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih Haraqwata, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije. Prema tome, dugotrajni proces uzastopna razvitka prahrvatskoga, kao indoeuropskog jezika, počinje od prapovijesne indovedske kulture u Pakistanu i potom u antičkom Iranu, gdje je prvobitno pripadao indoiranskoj skupini, još u antičkom Tanaisu, da bi se od srednjega vijeka postupno slavizirao do danas.

Sve u svemu, odavno prije Slavena, na sjeveroistoku Crnoga mora od 1.-5. st. živio je poseban indoeuropski narod pod uzastopnim imenom Horithi-Horoathi-Hrwts. O tomu, posebice, svjedoči i dokumentirana monografija: Alexander Mayorov, Velikaya Horvatiya (Petrogradski Univerzitet, 2006.), koja povijesno i arheološki prva pobliže razrađuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V. stoljeća, tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjekovni Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga suprotno konstrukcijama Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, slijedi da ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena. Onkraj naše dogmatske slavistike i povjesnice, objektivni istraživači drže da su to crnomorski (tanajski) Hrvati «iskonski predslavenski predci danas slaviziranih Hrvata». U svezi s tim, raščlambom arheološkoga, povijesnog i lingvističkog materijala objašnjen je i hiatus između tanajskih etnonima i karpatsko-kijevskih Hrvata.

Ponovno je «otkriće» Tanajskih ploča palo u međunarodnoj godini Susret civilizacija – 2001., što je više nego simbolično. Naime, naspram «sukoba civilizacija», što je volens-nolens poticala ćirilometodska ideja o širenju do Crnoga i obratno do Jadranskog mora (Drang nach Osten/Drang nach Westen), antičko-crnomorski Tanais upravo je paradigma «susreta civilizacija», čime se samosvojni «Iranohrvati» razmjerno lako integriraju u zapadno-kršćansku Europu. U svakom je slučaju, više nego poučna priča o našoj aktualnoj, opet tragom Ćirila i Metoda (dakle, via Balcan), reintegraciji u Europu. Upravo u tom kontekstu, na poticaj Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata - ZDPPH (2000.), uz izravnu potporu Ministarstva vanjskih poslova RH, točnije našega Veleposlanstva u Ruskoj Federaciji (nj. eksel. Hidajet Bišćević), najprije su foto- i videozapisi a zatim i odljevi Tanajskih ploča konačno stigli u domovinu. Kako središnje nacionalne (muzejske) ustanove nisu pokazale zanimanje za ta svjedočanstva, uz posvemašnje medijsko prešućivanje, ona su privremeno udomljena u knjižnici samostana Hercegovačke franjevačke provincije Dubrava u Zagrebu. Ipak, za te je odljeve u međuvremenu pokazala zanimanje Matica hrvatska, kako bi bili izloženi u atriju njezine Palače. Odljevi su spomenutih ploča izloženi i u atriju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Isto tako, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, uz nazočnost onodobna dopredsjednika (Luka Bebić) Hrvatskog sabora - svečano su otkrivene Tanajske ploče u Dvorcu «Gredice», kod Zaboka. Osim u školske i sveučilišne udžbenike, kao prvorazredni (prvi) povijesni dokument, one su zasvjedočene i u knjizi: Hrvoje Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006.

Uz ponovno otkriće Tanajskih ploča, kao i temeljem znanstvenih ino- i tuzemnih epohalnih istraživačkih rezultata (napose genetike i paleolingvistike), na prijelazu ova tisućljeća u surječju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, naspram ideološkoga etničko-jezičnog slavizma (herderovski model «Blut und Sprache nacije»), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata - politički kroatizam (roousovski model «ugovorne civilne nacije»). Tragom poznate stekliške razdjelnice «Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», te je kriterije još nazirao A. G. Matoš (1911.). Naime: «Životinja ima osjećaj vrste. Divljak ima osjećanje plemensko (ilirsko, slavjansko, jugoslavjansko). Tek kulturan čovjek ima osjećanje narodno, državno. Hrvatstvo je misao narodna državna. Žrtvovati tu misao u korist neke misli političke, znači ići natrag – među troglodite». S obzirom na to, kao jedan od indoeuropskih naroda, postavši suvremena politička nacija (Hrvati), prestaju beskonačna idejno-politička sučeljavanja: «je su li Hrvati podrijetlom provjereni podobni Slaveni iz zakarpatskih močvara, ili pak čistokrvni arijevski Iranci iz ahemenidske Perzije?». Ukratko, suprotno trogloditskoj paradigmi («Divljaci naprijed, ostali stoj!»), upravo je «moderna nacionalna država stvorila uvjete da pitanje identiteta postane obaveza svim građanima unutar njezinoga teritorijalnog suvereniteta».

Nova paradigma nacionalne identifikacije, protivno privjesku kolonijalne južno-slavenske (zapadno-balkanske), omogućava da se hrvatski narod (nacija) čvrsto utvrđuje kao zasebna i samosvojna politička cjelina (srednje)europske i svjetske povjesnice. Budući da su narod (po jeziku, kulturi, povijesti, teritoriju, državnom pravu), još je «Otcu domovine» bilo jasno da Hrvati «moraju imati svoju zajednicu, a ne uvijek biti dio ili prirepak nečeg drugog, većeg ili manjeg od sebe samih». Dakle, suprotno pogubnoj (J)HAZU balkansko-rasnoj ontologiji, taj bi kopernikanski zaokret zato trebao biti neizostavni dio jedne čvrste nacionalno-političke strategije, što je primarno u nadležnosti Hrvatskog sabora i njegovih tijela. Zbog svega toga, uz znamenitu Baščansku, kao naša «europska osobnica», Tanajske ploče bi nužno trebale krasiti prostore Hrvatskoga nacionalnog sabora, Vlade Republike Hrvatske, njezinih ministarstava i drugih nacionalnih ustanova. Međutim, očito iz političkih razloga, tome postoje otpori, budući da Tanajske ploče nepovratno obeskrepljuju južnoslavensku (zapadnobalkansku) identifikaciju Hrvata. Najzad, ostaje nam, tek, zazvati legendarnoga Winstona Churchila koji nije zalud podsjećao: «Budemo li što dalje gledali u svoju prošlost, bolje ćemo vidjeti ono što nam slijedi u budućnosti».

Tekst je s grčkog jezika preveo dr. sc. Ante Škegro.
 

1. PLOČA :

Bogu najvišem. Nek je sa srećom!

U vrijeme vladavine kralja Tiberija Julija Sauromata,

prijatelja cara i prijatelja Rimljana, pobožnog. Bogoštovni zbor

na čelu sa svećenikom Julijem, sinom Ralhadovim, i ocem bogoštovnog zbora

Horuat[a, sina --]o[--], i okupljačem bogoštovnog zbora Ardarakom,

sinom [S]inegdemovim, i plemenitim Diaionom, sinom Kerdonakovim, (?) i

vrlo plemenitim [--]ionom, sinom Forgabakovim, i predvod-

nikom mladeži Demetrijem, sinom Apolonijevim, i gimnazijarhom Ba-

zilidom, sinom Teonikovim, i Atom, sinom Heraklidovim, prijateljem

bogoštovnog zbora. I ostali članovi: Ardarak, sin Zia

[--]onov, Demetrije, sin [--]onov, Liman, sin Fidin,

[Mi]dah?, sin [--]anov, Asklepijad, sin Valerijev,

[-g?]odan, sin Demetrijev, Menestrat, sin Likiskov,

[sin ---]ikahov, Diofant, sin Deiev, Poplij

[sin ----]din, Heraklid, sin Epigonov, Iardo[--],

sin [D]emetrijev, Afrodizije, sin Hrise-

rotov, [Fal]da[ra]n, sin Apolonijev, Filip

[sin ----]n[ov, Kalus, sin Atenijev, Kofarno

[sin ---------] [T]rifon, sin Andromenov,

o [-------], sin Horoathov, Teotim, sin Psiha-

rionov, [---]dibal, sin Far[nakov], Euios, sin Ro-

donov, [Hera]klid, sin At[iov, ----- sin Aris]-

tod[emov, S]imah, sin Sa[-----],

kos[--------]

filo[---------]

orano[-- Zorthi?]n, sin Be[likov?],

Radam[ist?], sin [--], sin Fadinamov [--],

Mir [on?], sin [---], sin Mastu[sov ---]

po[----]os, sin Ardarakov, [--]

Fid[a, sin ---]nov, Hari[ton, sin ---], [A]-

rathi[--, sin------]

U [godini i mjesecu] Lo[u] [--]

2. PLOČA :

Nek je sa srećom!

U vrijeme kralja Reskuporida, sina

velikog kralja Sauromata, i

Zenon, sin Fanejev, izaslanik kra-

lja Reskuporida, i [u vrijeme] Ho-

farna, sina Sandarizova, Babos, sin Baio-

raspov, Niblobor, sin Dosimoksar-

thov, Horoathos, sin Sandarziov, arhon-

ti Tanaićana, Hofrazmo, sin Forga-

bakov, Bazilid, sin Teonikov, he-

lenarh. Priredivši skupštinu

o vlastitu trošku opet obnovili [trg]

gradu i trgovcima preko nadzornika Zenona, sina Fan-

ejeva, Farnoksart, sin Taurejev,

Faldaran, sin Apolonijev, i

arhitekta Diofanta, sina Ne-

opolova i Aurelija, sina Antoni-

nova, Nauak, sin Meuakov.

Godine 517.

Hutsuli :

Hutsulska Republika je bila kratkotrajna dr žavica tek pola godine nakon Prvoga svjetskog rata i to je u povijesti zamalo jedina samostalna država Hutsula. Republika je proglašena 8. siečnja 1919, na ukrajinskom govornom području u Magjarskoj, kada nije uspio izvorni plan za ujedinjenje ovog područja na zapadu Narodne Republike Ukrajine.

Hutsulski general Stepan Klochurak izabran je za premijera te republike, pa je tako đer bio aktivan u poratnom organiziranju manjih oružanih snaga republike, koja se sastojala tek od nekih 1.000 vojnika. Ta je državica propala kad je tamo provalila rumunjska vojska u lipnju 1919.

Njihovo ozemlje je kasnije postalo dio autonomne Oblasti Zakarpatja u Sovjetskoj socijalističkoj republici Ukrajini, ali nakon novijeg izdvajanja posebne države Ukrajine im je danas i ta autonomija ukinuta pa ih smatraju zajedničkim zapadnim Ukrajincima.

Hutsulski jezik je dosta osebujan i smatra se posebnim slavenskim jezikom ili bar zapadnim dialektom ukrajinskog s nekim rumunjskim utjecajima. Osim sličnosti ukrajinskom, značajni su i nastavci slični slovačkima (npr. zhіnkov = zhіnkoy), pa osobiti izgovor - veno (vino) i dr. Po sadašnjem obrazovnom sustavu, hutsulski dialekt u unitarnoj Ukrajini je ugrožen izumiranjem i uporaba mu opada, jer je tu obvezno školovanje samo na književnom ukrajinskom standardu, dok je naprotiv u sjevernoj Rumunjskoj priznat posebnim jezikom, pa tu uživa manjinsku podršku i zaštitu. Hutsulski jezik ima značajni ikavski jat, slično kao i ukrajinski standard, ter kao naša čakavica i štokavska ikavica. Niz romanskih riječi su vlaško-rumunjskog podrijetla npr. porta (ulaz), mur (zid), larma (buka), lanterna (lampa), lata (posuda), kyptar (prsluk), itd. Imaju i niz germanizama zbog ranije austrougarske vlasti, dok turcizmi uglavnom izostaju jer su Hutsuli bili izvan turskog dosega. Hutsulska gramatika je nedvojbeno slavenska ali nije balkanizirana kao naša. U odnosu na ukrajinski standard je hutsulski još bliži i sličniji izvornomu starohrvatskom, ali ne standardnom novoštokavskom vukopisu nego najviše čakavskom i tek dijelom donekle štokavskoj ikavici. Zato standardni štokavski jekavci dosta teško razumiju hutsulski zbog ikavizma, arhaizama i dosta romanizama, nešto bolje je razumljiv kajkavcima i ikavcima, a najbolje otočnim čakavcima zbog hutsulskog ikavizma uz obilje arhaizama i romanizama.

Primjerne su hutsulske riječi koje su iste ili vrlo slične hrvatskima bez prijevoda npr.: kuda ideš; baviti, bez, boliti, brati, cicati, dati, doba, isti, iz, izvori, kazati, križ, kuhnja, kukuruz, leš, letiti, lopta, macica, mačka, malena, moj, muha, na, naš, oko, otac, papir, pero, pisati, pomoči, potok, prodati, rebro, ruka, sestra, silovati, sir, slava, stan, studeno, tanjur, teče, u, učiti, uho, varoš, vaš, vatra, veselje, voda, za, zabava, zapad, zakapčati, zub i dr. Pored ovih su još mnoge ine hutsulske sličnije našim dialektima npr. kao kajkavske: balta (sjekira), drev (drvo), dveri (vrata), fala (hvala), fara (župa), furt (stalno), iskati (tražiti), legko (lako), marha (stoka), mašlik (mašna), meje (među), pak (zatim), rihtuvati (srediti), risovati (crtati), ritja (guzica), serna (srna), sonce (sunce), spati (spavati), špajz (smočnica), štat (država), zerno (sjeme), zlizati (oguliti), zvernuti (prevaliti), ...itd.

Ipak je razmjerno najviše hutsulskih riječi kod nas slično samo čakavskima, uz gornje još npr. besida (govor), bumbak (pamuk), dvigati (dići), fazulja (grah), hlib (kruh), kamenica (uljenica), lanterna (lampa), lata (posuda), malčati (šutiti), muka (brašno), mur (zid), porta (ulaz), postole (cipele), povisti (pričati), ričica (potok), sopilka (frula-sopile), sulica (koplje), susid/-a (susjed-a), svičica (žižak), teplo (toplo), trudno (teško), una/une (ona-ono), uspih (uspijeh), vira (vjera), viter (vjetar), želizo (gvožđe) i niz inih. Ostalih preko 1/3 hutsulskih riječi su sličnije ruskima i staroslavenskim.

Hutsuli su po svojoj etnokulturi razmjerno najsličniji Hrvatima. Tradicijska kultura Hutsula često sadrži šarene nošnje s vitičastim uresima i cvjetovima poput naših, a bave se obradom drveta, metala (posebno mjedi), tkanjem sagova, lončarstvom, znakovitim šarenim jajima zvanim pysanka. Zajedno s inim tradicijama, kao što su pjesme i plesovi, ova etnokultura je izrazita u okolnim zemljama koje nastavaju Hutsuli. Ukrajinska kultura Hutsula je razmjerno slična susjednim etnokulturama zapadne Ukrajine. Te grupe također imaju neke sličnosti s ostalim slavenskim gorštacima, kao što su npr. Gorali u Poljskoj i Slovačkoj. Slični su također s nekim vlaškim kulturama kao Moravski Vlahi u Češkoj i neke etnokulture u Rumunjskoj. Većina Hutsula vjerski pripadaju ukrajinskim grkokatolicima (unijati).

Oni rabe jedinstvene duhačka glazbala, npr. sopilka slična našim hrvatskim sopilama, koje služe za stvaranje osobitih pučkih melodija i ritmova. Također se često koriste gajde (Duda) i cimbala - tsymbaly. Hutsulsko društvo se tradicionalno temelji na šumarstvu i sječi drva, pa uzgoju goveda i ovaca, Hutsuli su očuvali osobitu pasminu patuljastog brdskog konja, Huculski poni koji je najsličniji našemu dinarskom 'bušaku'. Svakog ljeta hutsulsko selo Šešory u zapadnoj Ukrajini je domaćin trodnevnog međunarodnog festivala narodne glazbe i umjetnosti. Dva muzeja hutsulske kulture u Ukrajini nalaze se u mjestu Kolomija: muzej Pysanky (šarene pisanice) i Muzej narodne umjetnosti Hutsula i Pokuttya.

Hutsuli su bili inspiracija za mnoge pisce, npr. Ivan Franko, Lesya Ukrajinka, Mykhailo Kotsiubynsky, Vasyl Stefanik, Marko Cheremshyna, Mihail Sadoveanu, Stanislav Vincenz, pa slikara kao Teodor Axentowicz poznat po svojim portretima i scenama iz života Hutsula. Film Sergeja Parajanova (1964) "Sjene zaboravljenih predaka" (Тіні забутих предків) se temelji na knjizi koju je zapisao Mykhailo Kotsiubynsky i prikazuje scene iz tradicionalnog života Hutsula. Tradicijski zvukovi i pokreti Hutsula su učinkovito korišteni od ukrajinskog pobjednika na Euroviziji 2004: Song Contest, Ruslana Lyzhychko.

U Hrvatskoj se većinom pogrešno smatra kako su sopile jedinstveno naše glazbalo ograničeno samo na sjeverni Jadran, ili da su navodno slične poželjnom zapadnoeuropskom "šalmaju" (srednjovjeka oboa): Tek donekle slična, stara glazbala zaostala iz srednjeg vijeka u zapadnoj Europi su npr. "schalmei" (ili schawm) u Švicarskim Alpama, pa "piffero" (pipita) u talijanskim Abruzzima i ine slične u Španjolskoj, dok su još veće sličnosti s nekim istočnoeuropskim Slavenima u našoj folkloristici donedavna bile idejno zanemarene jer su manje 'plemenite' i nepopularne. Medjutim - vrlo slične duhačke frule po nazivu i uporabi, tzv. sopilke podjednako se rabe od davnina pa sve do danas još i u ukrajinskom Zakarpatju najviše kod etnogrupe Hutsuli (Guculi), gdje ih takodjer drže jedinstvenom osobitosti zakarpatskog folklora u zapadnoj Ukrajini. Inače se smatra da su ovi, jezično ikavski Hutsuli najvjerojatnije potomci srednjovjekih Bijelih Hrvata, pa iz ove sličnosti slijedi da su te sopile na Jadranu doseljeni Hrvati najvjerojatnije donesli sa sobom još iz naše srednjovjeke pradomovine, Bijele Hrvatske na Karpatima.



Literatura :

- Alfred, I. 888-893 : A study in Medieval Geography, ed. by K. Malone (1830) in Spectaculum 5: 139 - 167.

- Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg.

- Bosworth, J. 1855 : A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.

- Kroch, K. 1999 : Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik : Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.

- Latyšev, V. 1890 : Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.

- Mayorov, A.V. 2006 : Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.

- Nestor, 1113 : Povest vremennyh let, vol. III. In O. Harrassovith 1969: Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden.

- Orosius Presbyter, 418 : Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.

- Sedov, V.V. 1979 : Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- Christopher Tolkien 1955-56 : The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.

- Trubačev, O.N. 1982 : Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.

- G. Turville-Petre (ed.) 1956 : Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.

- Zacharias Rhetor 559 : Historia Ecclesiae. In : Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

Teritorij Bijele Hrvatske :

U 19. i ranom 20. stoljeću Pavel Jozef Šafárik i Lubor Niederle kombinirali su zapadni i istočni koncept o lokalizaciji Hrvatske, konkretno, da se proteže od istočne Galicije do sjeveroistočne Češke. Niederle, smještajući Bijelu Hrvatsku u Prikarpatje, je tvrdio da su oni uglavnom bili smješteni na rijeci Visli, između čeških i ukrajinskih Hrvata, te su činili jedan veliki savez hrvatskih plemena koji se raspao kada su Vislanski Hrvati migrirali u zapadni Balkan u 7. stoljeću. Josef Markwart i Ljudmil Hauptmann također su postavili svoje glavno središte na rijeci Visli. Poljski povjesničari uglavnom su bili protiv lokalizacije hrvatske domovine na rijeci Visli (konačno u Šleskoj), tvrdeći da se temelji na labavim dokazima, te su kao takvi ignorirali Hrvate i Bijelu Hrvatsku u svojoj sintezi poljske povijesti. Bilo je to u skladu s češkim i njemačkim povjesničarima koji su to povezivali s kneževinom dinastije Slavník na gornjoj Labi u sjeveroistočnoj Češkoj, te smatrali da su ti Hrvati došli od ukrajinskih Hrvata na rijeci Dnjestar, što su tvrdili ukrajinski i ruski povjesničari. A. A. Šahmatov, S. M. Seredonjin i drugi smjestili su Hrvatsku u istočnu Galiciju.

U drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća Dušan Třeštík i Gerard Labuda poistovjećuju Bijelu Hrvatsku s višeplemenskim područjem Boleslava I., vojvode Češke, dok ih Třeštík i Jaroslav Bakala preciznije lociraju u današnju Šlesku i Sjev. Bohemiju (Podkrkonoší regija). Richard Ekblom ih je također smjestio u Gornju Šlesku i područje Krakova u Poljskoj. Tadeusz Lehr-Spławiński uglavnom se slagao s Niederleovom lokacijom oko rijeke Visle. Franjo Dvornik smjestio je Bijelu Hrvatsku u Galiciju, njen zapadni dio bio je u Zapadnoj Galiciji s Krakovom u Poljskoj do sjeveroistočne češke oblasti dinastije Slavnik dok je istočni dio bio u Istočnoj Galiciji (Gornji Dnjestar). Łowmiański, osim Prikarpatja i Zakarpatja, smješta glavninu Hrvata u dolinu Gornje Visle u Maloj Poljskoj, te da izvještaji u DAI poistovjećuju Bijelu Hrvatsku s Vojvodstvom Češke Boleslava I. koje je u to vrijeme uključivalo područje Vislana i Lenđana, jer su ih napali Pečenezi, te da je prema izvorima neizvjesno jesu li Bijeli Hrvati živjeli oko rijeke Labe i smjestili ih umjesto u Sudete. Teški "istoričar" bez povijesti Ivo Goldstein locirao je Bijelu Hrvatsku oko Krakova. Prema Noelu Malcolmu Bijela Hrvatska nalazila se na području današnje južne Poljske. Krzysztof Fokt smjestio ih je u Gornju Šlesku u 9.-10. stoljeće. Petr Charvát ih je locirao u sjevernoj i istočnoj Češkoj, napominjući da naseljavanje hrvatske dijaspore slijedi niz Karpata od jugoistočne Poljske do planina Krkonoše u Češkoj. T. Živković smješta Bijelu Hrvatsku iu Češku i Južnu Poljsku. A. Mayorov razlikuje pojmove "Velike Hrvatske" i "Bijele Hrvatske". Slaže se da su Bijela Hrvatska i  Hrvati identificirani kao "Bijeli" bili drugi koncept za koji se činilo da ima neku povijesnu prisutnost u regijama Gornje Labe i Gornje Visle, ali da je Velika Hrvatska, domovina Hrvata, bila primarni koncept smješten u istočnom Prikarpatju i sliv rijeke Tise u Zakarpatju. Mayorov sugerira da je autor DAI-a pokušao pomiriti proturječja među različitim sukobljenim izvorima. Sedov je smatrao da su Hrvati nastali među Antima penkovske kulture. Nakon toga su migrirali na zapad i naselili se u nekoliko skupina na raznim mjestima. Godine 1982. tvrdio je da su jedna od tih skupina bili jugozapadni susjedi Duleba, koji su živjeli u sjevernom i južnom području istočnog Prikarpatja. Ukrajinski i ruski povjesničari i arheolozi općenito tvrde da je Velika Hrvatska, također u smislu domovine odakle je emigrirala na Balkan, uključivala gotovo sve zemlje kasnije povijesne regije Galicije.

Znanstvenici su ih težili smjestiti na veliki teritorij, N. P. Barsov smjestio je Hrvate na široko područje Karpata, na obronke Tatra do rijeke Tise i Pruta na jugu, do Dnjestra na istoku i Visle do sjever. Mnogi istaknuti znanstvenici, uključujući P. Šafárika, L. Niederlea, V. Grubyja, T. Lehr-Spławińskog, B. Rybakova i V. Korolyuka smatrali su da su zemlje od Zapadnog Buga i Gornjeg Pruta i Sireta na istoku do Nise i Gornjeg Labe na zapadu izvorno su naseljavali Hrvati. Prema Francisu Dvorniku, Bijela Hrvatska se prostirala od Južnog Buga i rijeka Wieprz i San uz granicu Poljske i Ukrajine, do obronaka Karpata, uključujući sjeverni dio Slovačke, zatim od rijeka Netolice i Dudlebe u gornjoj Vltavi, preko Cidlina do Krkonoša na sjeveru i sjeverozapadu. O. A Kupchynʹskyĭ smatrao je da su istočni Hrvati imali teritorij od Prikarpatja (na ušću rijeka Laborec i Ondava na vrhu Karpata), doline Beskida, zapadne obale rijeke Wisłoke, duž doline Sandomierz do srednjeg Sana, blizu Dunajec i lijeva obala Visle. Rekao je da su vjerojatno zauzeli i gornji tok rijeke Tise na granici Ukrajine i Slovačke. Drugim riječima, veći dio teritorija današnje zapadne Ukrajine, jugoistočne Poljske i sjeveroistočne Češke. Sedov je oštro kritizirao takve pretpostavke, rekavši da su "te hipotetske konstrukcije sada od čistog historiografskog interesa, budući da ne nalaze nikakvu potvrdu u arheološkoj građi".

Prema novijim arheološkim istraživanjima materijalne kulture i zaključcima o etnoplemenskoj pripadnosti i teritorijalnim granicama karpatskog područja od 6. do 10. stoljeća, ukrajinski arheolozi jednoglasno smatraju da je plemenski teritorij Hrvata ("Velika Hrvatska") obuhvaćao Prikarpatje i Zakarpatje, s istočnom granicom s bazenom Gornjeg Dnjestra, jugoistočnom uzvisinom Khotyn koja počinje blizu Chernivtsi na rijeci Prut i završava u Khotynu na rijeci Dnjestar, sjevernom granicom s porječjem Zapadnog Buga i Dnjestra, a zapadnom granicom u Zapadni Karpatski grebeni kod Wisłoke, desne pritoke Gornje Visle u jugoistočnoj Poljskoj. U istočnoj Bukovini regija graniči s Tivercima, u istočnoj Podoliji s Ulichima, na sjeveru duž rijeke Gornji Bug s Dulebes-Buzhans-Volhynians, na sjeverozapadu s Lendiancima i na zapadu s Vistulancima. Analiza stambenih tipova, a posebno štednjaka za pećnice u zapadnoj Ukrajini koji su "bili od kamena (područje Srednjeg i Gornjeg Dnjestra), ili gline (tipovi od blata i buta, Volinja)", razlikuje glavne plemenske saveze Hrvata i Volinjana, ali i Tiverćani i Drevljani.

Postoje i znanstvenici, uglavnom Poljaci, koji opovrgavaju da su Hrvati živjeli u blizini Karpata blizu poljsko-ukrajinske granice i radije ih smještaju dalje na istok u smjeru Vjatiča, dok Lendije smještaju u Gornji San i Gornji Dnjestar ili cijelu zapadnu Ukrajinu, ali nije dobro utemeljen, budući da poljska historiografija povremeno u novim varijacijama koristi isti spor o lokalizaciji Lenđana kako bi utvrdila legitimnost poljskih zahtjeva za ukrajinskim graničnim područjem u sredinom 1940-ih, iako takve političke tvrdnje više ne postoje. Nada Klaić smatrala je da su se Hrvati doselili iz Karantanije, a ne s istočno- i zapadnoslavenskog područja, no takvu ideju odbacuju starija i novija generacija povjesničara.

Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska na povijesnim kartama :

Gore : Bijeli Hrvati (Belochrobates) u Maloj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini, Antoine Philippe Houze (1844.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobaci) oko Krakova, Karl Spruner von Merz (1855.)

Gore : Bijela Hrvatska (Belo Crhobates) u zapadnoj Ukrajini, Louis Dussieux (1856.)

Gore : Bijela Hrvatska (Grande-Khrobatie-Blanche) i Crvena Hrvatska (Khrobatie-Rouge) u Maloj Poljskoj, Slovačkoj i zapadnoj Ukrajini, Leonard Chodźko (1861.)

Gore : Bijela Hrvatska (Bielo Chrobaten) u Maloj Poljskoj i Slovačkoj, Dietrich Reimer (1877.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia) između Krakova i Sandomira, Johann Gustav Droysen (1886.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia/Chrobatien) između Krakova i Sandomira, Johann Gustav Droysen (1886.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia/Chrobatien) između Krakova i Sandomira, Johann Gustav Droysen (1886.)

Gore : Bijeli Hrvati u zapadnoj Ukrajini, Henri Jean Baptiste Anatole Leroy-Beaulieu i Francis Sidney Weller (1893.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatien) južno od Šleske i Mazovije, otprilike u jugoistočnoj Poljskoj, Meyers Konversations-Lexikon (1908.)

Gore : Bijeli Hrvati (W. Chrobatians) i Crveni Hrvati (R. Chrobatians) u Maloj Poljskoj i Karpatskoj Ruteniji, Edward Henry Lewinski Corwin (1917.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia) 919.–1125., u dolini Gornje Visle i Krakovu, William Robert Shepherd (1934.)

Gore : Bijela Hrvatska (Chrobatia) istočno od Češke, otprilike u Maloj Poljskoj, uredio J. B. Bury (1903.)

Izvori :

- Budak, Neven (2018). Hrvatska povijest od 550. do 1100 [Croatian history from 550 until 1100]. Leykam international. pp. 86–118. ISBN 978-953-340-061-7.

- Francis Dvornik; Romilly Jenkins; Bernard Lewis; Gyula Moravcsik; Dimitri Obolensky; Steven Runciman (1962). Jenkins, Romilly (ed.). De Administrando Imperio: Volume II Commentary. London: The Athlone Press, University of London. ISBN 9780884020219.

- Gluhak, Alemko (1990), Porijeklo imena Hrvat [Origin of the name Croat] (in Croatian), Zagreb, Čakovec: Alemko Gluhak

- Hupalo, Vira (2014). Звенигородська земля у XI–XIII століттях (соціоісторична реконструкція). Lviv: Krypiakevych Institute of Ukrainian Studies of the National Academy of Sciences of Ukraine. ISBN 978-966-02-7484-6.

- Korchinsky, Orest (2006). "Bijeli Hrvati i problem formiranja države u Prikarpatju" [Eastern Croats and the problem of forming the state in Prykarpattia]. In Nosić, Milan (ed.). Bijeli Hrvati I [White Croats I] (in Croatian). Maveda. ISBN 953-7029-04-2.

- Kuchynko, Mykhailo (2015). "Croats in Manuscripts: Problem of Ethno-tribal Belonging and Political Dependence (Historical Aspects)" (PDF). РОЗДІЛ ІІІ. Історіографія. Джерелознавство. Архівознавство. Памʼ?яткознавство. Етнологія (in Ukrainian). 7: 139–144.

- Łowmiański, Henryk (2004) [1964]. Nosić, Milan (ed.). Hrvatska pradomovina (Chorwacja Nadwiślańska in Początki Polski) [Croatian ancient homeland] (in Croatian). Translated by Kryżan-Stanojević, Barbara. Maveda. OCLC 831099194.

- Magocsi, Paul Robert (1983), Galicia: A Historical Survey and Bibliographic Guide, University of Toronto Press, ISBN 9780802024824

- Majorov, Aleksandr Vjačeslavovič (2012), Velika Hrvatska: etnogeneza i rana povijest Slavena prikarpatskoga područja [Great Croatia: ethnogenesis and early history of Slavs in the Carpathian area] (in Croatian), Zagreb, Samobor: Brethren of the Croatian Dragon, Meridijani, ISBN 978-953-6928-26-2

- Malcom, Noel (1995). Povijest Bosne : kratki pregled. Erasmus Gilda : Novi Liber. ISBN 953-6045-03-6.

- Овчинніков, Олександр (2000). "Східні хорвати на карті Європи" [Eastern Croats on the map of Europe]. Археологічні студії [Archaeological studies] (in Ukrainian). Vol. 1. Kiev, Chernivtsi: Видавництво "Прут"; Chernivtsi University. pp. 152–162. ISBN 966-560-003-6.

- Pohoralskyy, Y. V. (2018). Погоральський Я. В. Слов'янське житло другої половини І тисячоліття н. е. на Прикарпатті і Західній Волині [The Slavic house of the second half of the first millennium CE in Subcarpathian and Western Volynian regions] (PhD) (in Ukrainian). Lviv: Ivan Krypiakevych Institute of Ukrainian Studies of the National Academy of Sciences of Ukraine; Institute of Ethnology of the National Academy of Sciences of Ukraine. Docket 904:643](=16)(477.82/.83)"04/09".

- Sedov, Valentin Vasilyevich (2013) [1995]. Славяне в раннем Средневековье [Sloveni u ranom srednjem veku (Slavs in Early Middle Ages)]. Novi Sad: Akademska knjiga. ISBN 978-86-6263-026-1.

- Tomenchuk, Bhogdan P. (2017). "Doba kneževa (od 9. st. do sredine 14. st.): Davni Ǧalyč". In Paščenko, Jevgenij; Fuderer, Tetyana (eds.). Prikarpatska Galicija (PDF) (in Croatian). Department of Ukrainian Language and Literature at the Faculty of Philosophy, University of Zagreb. pp. 32–37. ISBN 978-953-55390-4-9.

- Tomenchuk, Bhogdan P. (2018). "Archeology of the preannalistic Halych as a cultural and religious center of the «Great White unbaptized Croatia» (to the question of the founding of Halych in the second half of the 10th century)". In Voloshchuk, Myroslav Mykhajlovych (ed.). Галич: збірник наукових праць (PDF) (in Ukrainian). Vol. 3. Ivano-Frankivsk: Лілея-НВ. pp. 10–42. ISBN 978-966-668-456-4.

- Timoshchuk, Boris Anisimovich (1995). "Матеріали і дослідження з археології Прикарпаття і Волині". Materials and Studies on Archaeology of Sub-Carpathian and Volhynian Area (in Ukrainian). 6: 214–218.

- Timoshchuk, Boris Anisimovich (1995). Восточные славяне: от общины к городам (in Russian). Московского Унив. ISBN 9785211032682.

- Timoshchuk, Boris Anisimovich (2015) [1999]. Восточные славяне в VII-X вв. - полюдье, язычество и начало государства [Eastern Slavs in the VII-X centuries - people, paganism and the beginning of the state] (in Ukrainian). Lviv: Видавництво Університету "Львівський Ставропігіон". ISBN 978-966-8067-43-10

- Voitovych, Leontii (2010). "Прикарпаття в другій половині I тисячоліття н. н.:найдавніші князівства". Вісник Львівського університету (in Ukrainian) (45): 13–54.

- Voitovych, Leontii (2015). "The Lendians: new variations on ancient motives" (PDF). Proc. Inst. Archaeol. Lviv. Univ (in Ukrainian). 10: 126–137.

- Wojciechowski, Tadeusz (2005) [1873], Nosić, Milan; Pintarić, Neda (eds.), Bijela Hrvatska [White Croatia] (in Croatian), Maveda, ISBN 953-7029-02-6

- Živković, Tibor (2012). De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source. Belgrade: The Institute of History.

Neugodno za Srbe : Sorbi imaju u poljskom dijelu hrvatsku “šahovnicu” u njihvim grbovima općina i gradova :

Pogledajte kakve grbove Sorbi imaju u opčinama gdje oni žive u Poljskoj (na granici sa Njemačkoj) : hrvatski grb i ništa navodno "srpsko".

Posebno je teresantno sto se hrvatski grb povezuje sa istim orlom kojeg su poljski kraljevi koristili!

Na kraju svin “hrvatskim” ljubiteljima Rusa :

Ako do sada radi manjka inteligencije, radi previše jugonostalgije ili nesveto-savskog četničkog krivoslavlja u glavi ili iz mržnje prema svemu hrvatskog niste shvatili da je Velikaya Horvatiye postojala na području današnje Poljske, Slovačke i Ukrajine evo još jedna za vas bolna informacija :

U ustavu Ukrajine stoji da se ukrajinska državnost temelji baš na toj Velikoj Hrvatskoj. Najstariji sin zadnjeg vladara Velike Hrvatske - Ukromir - je utemeljio ukrajinsku naciju.

Najmladi sin je otišao u današnja područja Hrvatske. Njegovi potomci su se po njemu - Vladimiru - zvali Vladimirović.

Kroz povijest je od jednog od tih Vladimirovića postala obitelj Rukavina : [ PROČITAJ VIŠE ].

Obitelj Rukavina, koja je imala dosta plemički ogranaka, znaći potjeće direktno od loze vladara Velike Horvatiye na području današnje Poljske, Slovačke i Ukrajine!

Nisu samo Englezi htjeli stvoriti Veliku Smradiju nego i Rusi.

Vidite i sami kartu na kojoj su htjeli područje Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije uništiti i priključiti Velikoj Smradiji.

A sad velike i lažne "Hrvatine"?

Znaći volite Ruse i s time volite i stvaranje Velike Smradije iz hrvatski povijesni područja?

Sramite se što ste dali vašu guzicu bezplatno Putleru a neznate šta Ukrajinu i Ukrajince posebno veže sa Hrvatskom i Hrvatima. Mi smo isti narod koji se se razvijo različito, To je dokazano povijesno i genetski. Mi ne trebamo lagati kao Srbi o Sorbima koji ništa nemaju sa takozvanim Srbima jer su Srbi samo (ne)sveto-savska sekta unutar pravoslavlja. Radi te vjerske skupine/sekte su oni narod, a ne radi genetike jer su po genetici sa 49% anadolsko-altaidski haplotipa ništa drugo nego Turci .... Turci koji priipadaju (ne)sveto-savskoj sekti unutar pravoslavlja.

Internet radio “Krugoval” :

 

[ Program ]

Download kompilacija
“Hrvatsko Ognjište” :

Sastavili smo za vas Download kompilaciju “Hrvatsko Ognjište” koju možete skiniti kao mp3, WAV i u puno više formata na našoj stranici.

[ Download ]

Veliki intervju sa vođom Hrvatskog Ognjišta!

Vođa “Hrvatskog Ognjišta”, Barun Stjepan plemeniti Rukavina von Morgenstern nam je u velikim intervjuu odgovorio na sva naša pitanja.

[ Pročitaj intervju ovdje ]

Novo u dućanu :

Gore : Raritet emigracije Nezavisne Države Hrvatske : 5 Kuna, 1991 u šest različitih metala.

[ Kupi ovdje ] [ Više informacija ]

Gore : Džepni sat firme Zenith sa Rubinima sa državnim grbom Nezavisne Države Hrvatske i "Za dom Spremni" urara Joze Mažurića iz Mostara.

[ Kupi ovdje ] [ Više informacija ]

Gore : Jedan od tri srebrena prstena njemačke vojne udruge “Handžar” (Handschar) izdan 10.4.1955 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Emigracija Nezavisne Države Hrvatske je izdala nekoliko vrlo rijetkih niza maraka.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Evo još nekoliko primjera iz bogati filatelistički izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Ima još hrvatski Muslimana iz Sandžaka koji nisu tijekom 111 godina krivoslavno nesveto-savske okupacije balkanski nomada zaboravili na dan
29.4.1941, kad se je Sandžak priključio samovoljno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ti patrioti iz jednog dijela navijača
FK Novi Pazar (Torcida Novi Nazar) su izdali na sječanje na taj datum
29.4.2024 niz sa 24 maraka od kojih četri možete vidjeti gore.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : 1993 godine je HOS izdao dva različita niza maraka. Oba niza su ograničena na 200 komada. Gore vidite prvi niz.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : drugi niz HOSa iz 1993 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Njemačka vojna udruga “Handschar” je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Još nekoliko primjera izdanja njemačke vojne udruge “Handschar” :

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Srbi plačali Turcima 200 godina srpske gejeve!

Jeste li čuli za ĐOJLENJE?

Prije gotovo 200 godina Srbija je iz budžeta plaćala mlade srpske gejeve/pedere da budu LJUBAVNICI TURCIMA! Kasnije su ti isti potrošeni džoljenci postali svečenici u srpskoj svetosavskoj crkvi.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska (br)ekavica preplavila hrvatski Jadran!

Srbi koji su došli raditi u Hrvatskoj su preplavili kafiće, restorane, vinoteke,
... i bez srama pričaju za Hrvate odvratnom (br)ekavicom umjesto da pričaju u Hrvatskoj hrvatski jezik.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Rasni zakoni već 1940. godine u veliko-srpskoj tvorevini zvanoj Kraljevina Jugoslavija!

Nezavisna Država Hrvatska je za njemačko priznanje morala primiti 1941. godine rasne zakone a domaći crveni tifusari i jugo-srpski okupatori taje da ih je Kraljevina Jugoslavija uvela već godinu dana prije :
i to SAMOVOLJNO!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao srpsku i komunističku mitomansku laž o Jasenovcu i “logoru za (bre) decu”!

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao veliko-srpsku i četničku laž o Jasenovcu i navodnim logoru za djecu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prva hrvatska kovanica 32 - 38 godina prije prve srpske :

Srpski džoljenci ignorirau činjenicu da su Hrvati 32-38 godina prije Srba kovali svoj novac. Teški "istoričar" iz Hrvatske Goran Šarić se pravi lud o toj temi. Njemu i njegovim bradatim neznalicama možemo pomoči liječiti njihovo neznanje o prvoj hrvatskoj kovanici na ovim prostorima iz 1196. godine.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Pet razloga zašto Tesla ne može biti takozvani “Srbin” :

Pošto takozvani “Srbi” nemaju svoje, kradu tuđe teritorije, tuđu povijest i tuđi jezik i pretvaraju tu krađu u svoje. Tako su i svijetu tumačili da je Hrvat Tesla takozvani “Srbin”, ali laž ostaje laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska nekultura psovki :

Fuj : srpski primitivizam se može vidjeti najbolje u srpskoj nekulturi  psovke u njihovim jeziku i mentalitetu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Zamislite : “Velika Smradija” postojala prije nego što je Stefan Nemanja izmislio Srbe 1317. godine!

Bezpovijesni Srbi u svojim ludilu su izmislili nekakvu “Veliku Smradiju” već u 490. godini sa 40 nepostojećih kraljeva a tvrde da su tada Hrvatska, Bosna, Raška itd. bile srpske provincije!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Novak Đoković obožava smrdljivog Dražu Mihailovića :

Po ocu Crnogorac a po majci Hrvat ali poznati tenisac Novak Đoković hoće biti Srbin koji podržava najveći ološ Balkana : smrdljive četnike! Na slici se vidi on sa rakijom s imenom “Draža”. Fuj! Srami se! Jadna ti hrvatska majka!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Perverzna četnička laž da su Hrvati izumili “Srbosjek”!

Jedna od zadnjih vjekovnih laži krivoslavne-nesvetosavske četničke SrBANDE je da su Hrvati navodno izumili i navodno koristili takozvani “Srbosjek”. Srušili smo i tu četničku laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Koje su tadašnje države priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku?

Smrdljivi krivoslavni nesveto-savski četnici i domaći crveni tifusarski ološ i sluge Beograda vole lagati da niti jedna zemlja nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dali je to zbilja tako ili je to kao uvijek tipična jugo-srpska i četnička laž?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske : dr. Ante Pavelić.

Poglavnik dr. Ante Pavelić se je rodio 14. VII. 1889 u Bradini kraj Konjica i umro od posljedica četničkog atentata u egzilu u Madridu 28. XII. 1959. godine. Poglavnik dr. Ante Pavelić je radi jugo-srpske okupacije Hrvatske i srpskog terora nad Hrvatima 1929. godine osnovao Ustaški pokret. Kao Poglavnik je vladao od 1941-1945 Nezavisnom Državom Hrvatskom.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Mokri snovi krivoslavni nesveto-savski Turaka : Hajduk Split je navodni “srpski” klub!

Otkrili smo kad su krivoslavni nesveto-savski Turci počeli lagati o grbu Hajduka Splita i da je Hajduk Split navodno “srpski” klub jer su ga osnovali navodno takozvani “Srbi”! Otkrili smo čak i ime srpskog falsifikatora koji je to i sam priznao!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Nezavisna Država Hrvatska : nekakva “marionetska džava” ili ne?

Dali je Nezavisna Država Hrvatska bila “marijonetska država” kako domaći crveni tifusari i četnička krivoslavna nesveto-savska SrBANDA sa 49 % turskom genetikom tvrde ili to Nezavisna Država Hrvatska nije bila?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kad vam krivoslavni nesveto-savski Turci (SrBANDA) sole pamet na društvenim mrežama :

Pošto su opančari jadni u povijesti pokušaju nas Hrvate uvjeriti da nemamo kao oni navodno nikakvu daleku povijest. Za vas smo složili lijepe slike koje im možete slobodno metnuti pod njihove komentare na društvenim mrežama.

Istina Srbe jebe kao 541 godinu Turci!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dokaz : U austro-ugarskim kartama i dokumentima nema sveto-savaca nego samo hrvatski pravoslavaca!

Totalni poraz zločinačke SPC i četnički balkanski nomada : u austro-ugarskim kartama i dokumentima nema pravoslavni sveto-savaca nego hrvatski grčko-iztočnjaka. To je dokaz da je tada u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji postojala Hrvatska Pravoslavna Crkva i nikakva srpska (ne)svetosavska koju je jugo-srpski okupatorski kralj Alexander Karađorđević izmislio 1920 godine!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Patrioti iz Sandžaka su izdali marke “Velika Smradija” :

Mi smo čuli da kad se Smradisalv Šešelj narolja loše srpske rakije nakon džoljenja sa Turcima on izvali pravu priču kako su Srbi nastali :

"Pvije stotina godina je Tuvcin Mahmud izdvkao slučajno na jednu Amebu i od nje su nastali pvvi četnici s imenom Čmavoje (Čmaroje), Sisoje, Gliboje, Smvdonja (Smrdonja), Smvdoljub (Smrdoljub), Guzoljub i Pvčko (Prčko). Od linije Guzoljuba su nastali pvvi džoljeni Stevan i Jovan a od linije Smvadonje (Smradonje) svi daljnji neinteligentni Svbi koji ne mogu pveći IQ od 89. Od linije Smvdoljuba (Smrdoljuba) su nastale Svpkinje koje su se proslavile sa dvugim Tuvcima u "Šetnjih svpskih opanaka" i koje su nakon Tuvaka izabvale Svbe iz linije Smvadonje (Smradonje). Zato i Svbi i danas imaju 49% tuvski haplotipa. Pošto su Amebe najstavija živa bića na ovoj planeti, smo zato i mi Svbi najstaviji navod na njoij!"

Potomci Smradonje izsmijavaju hrvatsku povijest, jezik i kulturu na što im Hrvati lijepo sa za Srbe neugodnim činjenicama odgovore i što su Sandžaklije (navijači FK Novi Pazar, “Torcide”) na društvenim mrežama pratili pa su izdali 16 maraka "Velika Smradija" sa vrijednosti 1 Džoljenko = 100 Bežadija.

Marke su tiskane na samolijepljivim papiru u količini od 300 niza.

[ Članak ] [ Sve teme ]