Čija je očuvana kruna starija? Hrvatska ili srpska?

Zbog četničkog negiranja Hrvatskoga Kraljevstva i zbog četničke tvrdnje da takozvani Srbi imaju stariju krunu smo usporedili jednu i drugu.
Srbi se opet debelo prosrali!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi slavili 1925 godine 1000 godina Hrvatskog Kraljevstva!

Ovo četnički lažovi, mitomani, primitivci i manipulatori zaboravljaju : u srpsko dominiranoj kraljevini SHS su slavili 1925. godine 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kip srpskog kralja i vrhovnog četnika Aleksandra I. u Vrbniku na hrvatskim otoku Krku!

Zamislite : u Vrbniku na hrvatskom otoku Krku na terasi restorana “Konobla Placa” su postavili kip srpskog kralja, vhovnog četnika i diktatora Alexandra I. Karađorđevića!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali piše ili ne piše u knjigi “Deobe” Dobrice Ćosića da je Srbima laž u samom biću?

Četnici vole tvrditi da nema tih za njih nepovoljni opisa “srpskog Goethea”  Dobrice Ćosića da je laž u samom biću Srba. Zabavili smo se sa tim tvrdnjama i dokazali da toga i tekako ima.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Genetika ne laže!

Najveći svijetski laboratorij u Kanadi je potvrdio sa su Bošnjaci, Crnogorci ali i takozvani bosanski Srbi genetski Hrvati :

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpski genetičari iz Univerzitete Beograd potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča u Univerziteti Begorad su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici takozvanih Srba!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Skandal : Srbi ukrali 4 C i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivamo skandal : Srbi ukrali svoj grb i dvog dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos i lažu da se taj “srpski” grb nalazi u gradu njemačkim Dresdenu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska ludost oko Dubrovnika :

Pravoslavlje (a sa tim i svetosavska sekta) je u Dubrovniku bilo zabranjeno a četnici lažu da on je bio “srpski grad”. To temelje na djelovanje izmišljeni “Srba katolika”, koji su se pojavili krajem 19. stoljeća.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Popis stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1851. godine :
NEMA Srba u Dalmaciji!

U Dalmaciji - pa tako i u Dubrovniku - ne živi niti jedan takozvani “Srbin”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Četnici taje činjenicu da su pobili
80.000 Židova i jedan dio Roma i prepisali te žrtve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Navodni anti-hrvatski natpis u Magdeburgu :

Otkrivamo jugo-srpsku laž o navodnim anti-hrvatskim natpisu "Neka nas Bog čuva od gladi, kuge i Hrvata" za kojeg ti lažljivci tvrde da stoji na katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prema popisu stanovništva iz 1931 i 1948 godine : 1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!
... U lažima su duge četničke brade!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Vjekovne laži takozvane “Srpske Pravoslavne Crkve”!

”U lažima su duge četničke brade!”
A tko laže taj i krade. Ne kaže se badava : “Nema nitko što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade (i na kraju još i debelo slaže)!”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Jugo-srpska laž o takozvanim “srpskim” jeziku :

Istaknuta srpska orijentalistica Olga Zirojević : “Može se reći da je srpski mješavina hrvatskog dialekta koje se je govorio u najjužnijem dijelu Crvene Hrvatske  te turskog jezika.”

[ Članak ] [ Sve teme ]

Totalni poraz četnika na Ljevča polju!

Bitka na Lijevča polju je sukob koji se odigravao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. između Hrvatskih oružanih snaga i četnika; nedaleko Banja Luke. Bitka je završena potpunim porazom četnika a četnički emigranti su tu bitku nazivali "drugim Kosovom".

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska “inteligencija” najniža u Evropi :

Srpska neinteligencija se najviše može vidjeti u njihovim komentarima na društvenim mrežama. Dali ste znali da su takozvani Srbi među najneinteligentnim narodima Evrope?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dosta laži krivoslavne nesveto-savske četničke SrBANDE :

Četnički lažovi ne znaju od muke što bi i nazivaju Oluju etničko čišćenje ili zločinom, a sami su dali nalog da se srpski okupator povuće.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Referendum : “SAO Krajina” je primila ustav Srbije!!!

Pošto Srbija nije nikad zabranila referendum takozvane SAO Krajine i primjenu Ustava i zakone Srbije, je Srbija faktički odobrila priključenje SAO Krajine Srbiji.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o Sir Arthuru Clarku :

Balkanski neoprani četnički ološ neprestano laže o Hrvatima. Teški bradati “istoričari” koji niti nemaju svoju riječ za “povijest” su izmislili da je Sir Arthur Clarke, poznat po Science-Fiction knjigama i filmovima kao “2001: A Space Odyssey” odbio napisati knjigu o hrvatskim kraljevima, jer navodno ne postoje. Otkrili smo i tu tipičnu četničku laž.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi lažu da Hrvatske nema na povijesnim kartama :

Krivoslavni nesveto-savski Turci se prave ludi i tvrde da Hrvatske nije bilo prije 1990 godine na kartama. Zaboravljaju da je sama Srbija priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je na svim kartama država koje su istu priznali. Dokazat ćemo primitivnim četnicima da se Kraljevina Hrvatska nalazi na nastarijim evropskim kartama i da četnici opet i kao uvijek lažu.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska laž o hrvatskoj pjesmi “Spustila se gusta magla” :

Četnička SrBANDA ne krade samo hrvatsku povijest, teritorije i jezik :
sad bi htjeli i ukrast i hrvatsku pjesmu “Spustila se gusta magla”!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Otkrivena laž da su Srbi nastali od Sorba (lužički “Srba”)!

Velikosrpski "istoričari" tvrde da su Srbi nastali od Sorba (ili nekad i obrnuto)! Otkrivamo tu za Srbe sramotnu laž i dokazivamo da Srbi nemaju niti genetski, vjerski niti veksiloški nešto sa Sorbima a nebi ih niti razumjeli!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali je takozvana “Srpska Pravoslavna Crkva” crkva ili samo sekta unutar pravoslavlja?

Problem takozvane srpske “crkve” (SPC) je da nju za vrijeme (Ne)Svetog Save druge pravoslavne crkve nisu htjele priznati kao niti 1920 godine, znaći da je nelegalna sekta?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srbi uništili grob hrvatskog kneza Branimira :

Dokazano : nakon što je Fra Lujo Marun našao sarkofag kneza Branimira u predvorju crkve sv. Marije u Biskupiji kod Knina je lokalni krivoslavna nesveto-savska turska četnička SrBANDA preko noći uništila njegov sarkofag i kosti.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija
137 godina prije Kraljevine Srbije!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina. I ako je Hrvatska od 925. godine postala kraljevina konstantno do 1918 godine, ćemo uzeti 1745. godinu kad se je Kraljevina Hrvatska spojila sa Kraljevinom Slavonijom kao dvojna kraljevina : to znaći da je Srbija tek 137. godina nakon Kraljevine Hrvatske i Slavonije (kasnije sa Dalmacijom) postala opet kraljevina!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kako su se uvukle odvratne srpske riječi kroz 100 godina srpske okupacije u hrvatski jezik!

Dosta odvratne (br)ekavice koja se je uvukla u hrvatski jezik!
Hrvatsko Ognjište traži da de izbace te srpske riječi iz hrvatskog jezika!

[ Članak ] [ Sve teme ]

I opet su se Srbi debelo prosrali : na kraju im ostaje od takozvane “istorije” samo bijeda i jad!

Da malo pogledamo tko ima stariji grb, tko ima stariju očuvanu zastavu, tko ima stariju očuvanu krunu, tko se može prije naći na zemaljskim kartama iz doba i tko ima stariju kraljevinu?

[ Članak ] [ Sve teme ]

“Gostinska obljuba” :
barbarski običaj kod Srba!

"Gostinska obljuba" je uz "šetanje srpskih opanaka" (gdje su Turci jebali srpske žene i srpske kćeri srpskih domaćina dok su oni morali hodati u svojim opancima oko svoje kuće), "džoljenje" (Srbija je plačala novac srpskim pederima/gejevima da budu ljubavnici Turcima) i "lapot" (gdje su Srbi nekad ubijali svoje starce kad su navršili 60. godinu) jedna od najgrozniji običaja Srba.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali ste čuli za “snohačenje”,  seksualni odnos srpski snaja sa srpskim svekrvom?

Seksualni perverzija između članova srpski obitelji je stoljetna srpska tradicija. Pročitajte sve o “snohačenju”, “strndžanju”, “sororatu”, “leviratu”, “mnogoženstvu” i “kolektivnom
seksu”.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dali je takozvana “Sprska Pravoslavna Crkva” zbilja crkva ili je ona sekta unutar pravoslavlja?

Godine 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen dodjeljuje na korištenje svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra (sada Šumadija) kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2000 km2 s manje od 1000 stanovnika.

Zanjmljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari predposljednji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9. stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih ‘Srbi mogli nešto educirati’ o kršćanstvu.

U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna (nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu – iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir, maslac, bakar i vosak.

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

                                                               — Paul. Digesta, 50. 17.29.

Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.

Katonovo pravilo :

Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovjenčani (1165.—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.), bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska „povijest” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju? Stvarno nešto nije u redu jer dok je hrvatsko-mađarski kralj Andraš II., koji nosi titulu kralj Srbije, bio na križarskom ratu, Papa dodjelio kraljevsku krunu (i titulu) Stefanu II. Nemanji!!!

Prvi puta u povijesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje.  Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.).

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.) (Farlati –V-169)

Srbijanska povijest govori:

„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. – 1219. (6727)…„

Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”? Možda oni iz 19. stoljeća?

…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…

IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET

Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara

 

DUŠANOVO KRALJEVSTVO :

Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo), bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država se počinje raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina Uroša V. – 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu caranisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvaćanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.

Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji (možda) nije bio ničiji vazal, što je, sad kad znamo srpsku povijest, presedan.

Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje.

Gore : njemačka karta Dušanovog Smradstva koje je postojalo jadnih 9 godina!

A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država i njegov vladar nosi i titulu kralj Srbije.

Dakle tvrdnje nekih suvremenih hrvatskih povjesničara da je Srbija vladala Hrvatskom i Bugarskom su velikosrbske izmišljotine.

U vrieme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.”

Onima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspjeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest, država postoji SAMO DEVET GODINA !

Sada zbog nerazumljivih razloga srpsko-jugoslavenski povjesničari smatraju Dušana nasljednikom Istočnorimskog carstva (Bizanta). Istina je da Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi. Izopćenje (anatema) nije blagoslov!

Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.

„… 1375. godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.”

Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) Peć, van granice Srbije.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹ?жденїе“), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀ?) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴ?ν ἐ?νορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀ?ποφαίνεται),  da Ipek i cijela pokrajina (ἐ?νορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih, tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)”

Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske) uspjela je preuzeti cijelu dijacezu srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije uz pomoć turskih vlasti. Razlog zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji, a ne Carigradskoj patrijarhiji je taj što je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete (hrisovule) izdane od više bizantskih careva, dokazao da je dijeceza Srbije oduvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije, a odluke bizantskih careva Turci su poštivali.

Peć – sjedište srbijanskog arhiepiskopa je van granice Srbije još od 1371. i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koja je bila u rasulu (još više nakon 1389.) nije bila u stanju plaćati nametnuti veliki porez turskom sultanu pa je nakon preuzimanja njene dijeceze taj porez nastavila plaćati bugarska Ohridska arhiepiskopija.

U tom razdoblju bugarska Ohridska arhiepiskopija dostiže najveće proširenje – sadrži 33 eparhije. Njena dijeceza obuhvaća Makedoniju, Staru Albaniju, Staru Srbiju, Crnu Goru, Srbiju (bez Timočke krajine), Bačku, Banat. Još više, ona je preuzela i pravoslavne općine u Hrvatskoj (Srijem i Dalmacija), Veneciji i Italiji (Apulia, Kalabria, Sicilia), koje su odvojene u posebnoj Talijanskoj eparhiji pod vodstvom mitropolita.

Kad se ova činjenica zna, lako je zaključiti koji su to pravoslavci bili u Dalmaciji [osim stanovnika Istočnog Rima (Bizanta), koji su tamo bili od prije] i naravno objašnjava podrijetlo prezimena Ivanov, Petrov, Marinov, Vlahov, Kovačev… koje tamo postoje. Moramo napomenuti da na ovaj način – s prezimenima, koja završavaju na –ov i –ev i dan danas se u Srbiji prezivaju ljudi, koji su Bugari ili bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci … njih više od milijun!).

Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u Sriemu i Dalmaciji u bogoslužiju su koristili bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslavenski i staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srpski, jer u 15. st. takav jezik još ne postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima srbijanske literature pod kraj 14. st. i početkom 15. st. ali i oni su pisali na bugarskom, dakle stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15. st., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati bogoslužje.

Pozivamo autore članka u Hrvatskoj enciklopediji o SPC kao i sve hrvatske povjesničare koji se usuđuju davati izjave vezane za povijest pravoslavnih crkava i potvrđivanje „zajedničke” povijesti, da odgovore ne sljedeće pitanje, koje je vrlo jednostavno:  Kako to da godine 1531. niti jedan od tadašnjih poglavara pravoslavnih crkava nije nikad čuo za postojanje neke srpske crkve, a sada svi u Hrvatskoj tvrde kako je SPC u Hrvatskoj već 600 godina, iz čega ispada da je SPC postojala u Hrvatskoj kad ju nije bilo nigdje drugdje, a čak nije bilo niti Srbije?

Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijeceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u Sriemu i Dalmaciji u bogoslužiju su koristili bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslavenski i staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srbijanski, jer u 15 st. takav jezik još ne postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima srbijanske literature pod kraj 14 st. i početkom 15 st. ali oni su pisali na bugarskom, dakle stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15 st., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati bogoslužije.

Srbijanska povijest kaže da je Ipeksku arhiepiskopiju obnovio veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1557. i postavio za „patrijarha” vlastitog brata Makarija. Nigdje ne postoji informacija kad je Makarij dobio dozvolu od nadređenog bugarskog Ohridskog arhiepiskopa. Ipekska (Pećka) arhiepikopija postoji do 1766. kad bankrotira. Carigradski patrijarh podmiruje njena dugovanja i preuzima njene dijaceze. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija koju u suštini smatraju srpskom crkvom nije nikad obnovljena.

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (od 1020. do 1767.) i srbijanska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.

Nakon nestanka ovih dviju crkvi, njihove dijeceza preuzima Carigradska patrijarhija.

Godine 1830., kneževina Srbija dobija autonomiju u okviru Turskog carstva. Ova politička autonomija je uzrokovala i crkvenu te se 1832. formira autonomna (ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon plaćanja Carigradu 200 000 groša u novcu).

Ova crkva ima naziv Beogradska arhiepiskopija (nije SPC).

U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7, a Crnogorska pravoslavna crkva redni broj 9 na popisu autokefalnih crkava.

Naravno nema nikakve srbijanske crkve, kao niti turske.

Nakon Berlinskog kongresa 1879. kad je Srbiji pripojena Niška oblast, koja je oduvjek bila bugarska, Beogradskoj arhiepiskopiji pripojena je veća i više rangirana Niška mitropolija. Nova crkva, koja je stvorena na ovaj način, dobija autokefalnost od Carigradske patrijarhije i dobija naziv Pravoslavna crkva u Srbiji (ne SPC).

Srbijanska povijest kaže:

„Još 18. 12. 1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s time treba početi.

U Beogradu je 11. 5. 1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom „Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“ pod predsjedništvom Crnogorskog mitropolita Mitrofana Bana.

„ … Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g.”



Tako je to u srbijanskoj povijesti – sve ide nekako pokraj istine, pokraj zakona, pokraj crkvenog kanona. Nisu bili prisutni svi episkopi od navedenih crkava kao i niti jedan iz onjih osam eparhija u Makedoniji, koji su dio Bugarske egzarhije. I da bi htjeli nisu mogli jer su još prije kraja 1918. protjerani u Bugarsku. Nije bio prisutan niti predsjednik odbora Mitropolit Mitrofan Ban. A i da su svi bili prisutni kakvu bi odluku mogli donijeti pripadnici različitih crkvi? Apostolsko pravilo br. 2, koje je primio Prvi sabor u Niceji godine 371. kaže da svećenik može biti član samo jedne crkve. U tom smislu može se postaviti pitanje u kojoj su ulozi bili ti episkupi, koji su tamo sudjelovali – da bi negdje van crkve neki episkop (svećenik) u nečemu sudjelovao morala je to njemu dozvoliti crkva, kojoj on pripada. Općenito, neko ujedinjenje crkava se može dogoditi samo na temelju odluke crkava, a ne na temelju osobnog mišljenja nekog predstavnika neke crkve. Pravoslavne crkve su SABORNE pa tako odluke u ime crkve donosi neki sabor-odbor (obično je to Sinod), koji po ustavu crkve ima pravo to učiniti.

Kako je moguće da institucije ukinute (nepostojeće) crkve djeluju u novoj crkvi i to punih 12 godina nije jasno. Nije jasno niti kako je moguće da nova crkva postoji punih 12 godina (do 1931.) bez ustava.

Tako Sv. Sinod autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve na sjednici bez kvoruma pod predsedništvom Mitropolita Mitrofana Bana donosi odluku o pridruživanju novoj crkvi suprotno Ustavu CPC, koji nije dozvoljavao Sv. Sinodu (čak i kad ima kvoruma) donijeti odluku o gašenju vlastite crkve, što je zapravo učinjeno. Godinu dana kasnije, netom prije smrti, Mitropolit Mitrofan Ban na izpovijedi je priznao da je to učinio jer su mu Srbijanci prijetili da će ga ubiti.

Bukovinsko-dalmatinski mitropolit Vladimir Repta odbio je pridružiti se novoj crkvi. Podpisao je ugovor o pridruživanju Karlovačkoj mitropoliji, od kojoj je njegova eparhija prije odvojena i koju je priznavao kao kanonsku crkvu.

Sama Karlovačka mitropolija nikad nije donjela odluku o pridruživanju novoj crkvi.

Onih osam eparhija, koje na temelju fermana sultana Abdula Azisa iz 1870. i plebiscita provedenog u Makedoniji na temelju čl. 10. istog fermana postaju dio Bugarske egzarhije, nitko nije ništa pitao. Naravno nitko od episkopa ovih eparhija nije sudjelovao u konferenciji u Sriemskim Karlovcima i u Beogradu i nije niti imao pravo donjeti neku samostalnu odluku nego samo Sv. Sinod Bugarske pravoslavne crkve.

Takva odluka nikad nije donesena. Nitko ju nije niti tražio.

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.

Nije poznato je li srbijanska skupština (parlament) potvrdila taj ukaz i time ga ozakonila, što u konačnici nije ni bitno jer po tadašnjem srbijanskom zakonodavstvu država stvara Crkvu, i tim činom ulazi u sukob s kanonskim pravom.

To je izravno kršenje Apostolskog pravila br. 30. Kazna je oduzimanje dostojanstva i izopćenje iz Crkve.

Dne 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi.

U Tomosu jasno piše: „…Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija…”. Navedeno potvrđuje da je u stvari „srpska” samo Beogradska arhiepiskopija. Da bi bile sve ove crkve srpske, Meletij bi napisao „sve srpske crkve.”

Novoosnovanoj crkvi pripojene su i “…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Carigradske Patrijarhije i to metropolije: Skopska, Raško-prizrenska, Veleško-debarska, Pelagonijska, Prespansko-ohridska i dio metropolije Vodenske, epijskopija Polijanska na osnovi Bukureškog ugovora od 10. kolovoza 1913. , Metropolija Strumička na osnovu Nejskog ugovora od 27. studenog 1919.,…”.

Zapravo su ove eparhije (metropolije i biskupije) dio Bugarske pravoslavne crkve. Dana 28 veljače 1870. vlada sultana Abdula Azisa izdala ferman (dekret), kojim je ozakonila obnavljanje autokefalne Bugarske pravoslavne crkve pod nazivom Bugarska egzarhija.

Tim fermanom Bugarska egzarhija je priznata kao službeni predstavnik bugarske nacije u Osmanskom Carstvu. Sjedište Bugarskog egzarha tad je bio Carigrad. Nakon 1913. sjedište je preseljeno u Sofiju.

Dakle, članak 10. fermana propisuje da će eparhije(biskupije) biti bugarske, ako se najmanje 2/3 kršćanskog pučanstva na teritoriju biskupije izjasni da to hoće. Prema ovom stavku (koji je bio VRLO DEMOKRATSKI i za današnje standarde) provodi se plebiscit u Makedoniji pod kontrolom turske vlasti i Carigradske patrijarhije. Rezultat prikazuje da je u zemljopisnoj regiji Makedonija, brojčani odnos Bugara i Grka 8:1. Srbi se ne spominju jer njih tad tamo niti nema.

Srbijanski izvori govore da su onih 1,5 mln. franaka odšteta koja je isplaćena Carigradskoj patrijarhiji za one njene djelove, koji su pripojeni novoj crkvi, ali baš ove eparhije ne mogu to biti jer Tomos o njima govori da su to …”…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Carigradske patrijarhije…”. Do skora znači do prije 50 godina. Ispada da je Meletij darovao novoj crkvi eparhije koje uopće nisu bile u njegovu djelokrugu nego su integralni dio Bugarske egzarhije. Kad bi se nekomu morala platiti neka odšteta (što nije slučaj u međucrkvenim odnosima) bilo bi potrebno da odštetu za uzurpaciju svojih eparhija dobije BPC.

Bugarsku egzarhiju ili njezine 15 eparhije u oblasti Makedoniji za pripajanje Ujedinenoj SPC Kraljevstva SHS nitko nije tražio.[Kao i kad 1879 veća Niška mitopolija (dio BPC)  pripojena je manjoj i nižerangiranoj Beogradskoj arhiepiskopiji da bi ona mogla dobiti autokefalnost]. Te eparhije nisu niti navedene u djelu Tomosa, u kojem se navodi koje postojeće crkve i eparhije (zbog nastanka nove države) stvaraju novu crkvu.

Da bi dobila taj Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1 500 000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (po magu Šimunu), kojeg osuđuje apost. pravilo br. 29 i dr.

Apostolsko pravilo 29: Ako je episkop (biskup), prezbiter, đakon svoje dostojanstvo dobio za novac, neka bude svrgnut i on i onaj koji je njega postavio i da bude ekskomuniciran kako je to bio mag Šimun od sv. Petra (1 Pet. 2:23).(Djela ap. 8:18-24)

„Veličinu ovog grijeha naglašava činjenica da u ovom slučaju za razliku od uobičajene (25 Ap. pravilo i td …) kazne slijedi lišavanje dostojanstva i isključenja iz zajedništva. Za onoga koji je zadobio položaj simonijom kazna je samo jedna – ekskomunikacija. To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.„

Ovdje moramo objasniti tko je taj Carigradski patrijarh Meletij IV Metaksakis, što je i kako je činio.

Godine 1900. Meletij postaje tajnik Sv. Sinoda Jeruzalemske patrijarhije. Godine 1908. partijarh Damian ga je protjerao „zbog radnje protiv Groba Gospodnjeg”. Na Cipru 1909. Meletij postaje članom engleske masonske lože.

Godine 1910. već je mitropolit u Ciparskoj crkvi, a 1918. postaje arhiepiskop Grčke crkve – to mu nije bio neki problem postati kad znamo da je nećak tadašnjeg predsjednika grčke vlade Elefteriosa Venizelosa.

Zbog više prekršaja crkvenih kanona Sv. Sinod Grčke crkve 9. prosinca 1921. donosi odluku o oduzimanju dostojanstva Meletiju (razkleričenje), to jest on ponovo postaje obični laik. U međuvremenu politički podupiratelji Meletija stvaraju pritisak na mitropolita Germana (Karavangelis), koji je već izabran Carigradskim patrijarhom da odustane od službe. Pod pritiskom German se povlači, a nakon toga za potrebe novog izbora patrijarha mijenjaju se svi episkopi koji su glasovali za Germana novima i tako je Meletij 24. svibnja 1922 ustoličen Carigradskim patrijarhom, uzprkos tomu što je u kazni oduzetog dostojanstva. Turska država nikad nije potvrdila njegov izbor, što je bilo obavezno prema onodobnom zakonodavstvu, da bi taj izbor bio pravovaljan.

„Tomosom od 19. veljače 1922. utvrđuje se dijaceza crkve i eparhije Carigradske patrijarhije nakon političkih promjena u novoj srpskoj državi. Nu, tim tomosom nisu priznati Srpska patrijarhija ni izbor patrijarha Dimitrija.”[Zvanični sajt Carigradske patrijaršije].

U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5 mln franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha. Najbitnija činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstva. Zbog velikog političkog pritiska, Sv. Sinod Grčke crkve popušta i 24. rujna 1922. stavlja van snage odluku o oduzimanja dostojanstva Meletiju, ali to je ipak sedam mjeseci nakon što je on kao obični laik potpisao Tomos o autokefalnosti nove crkve u Kraljevini SHS.

Grci iz Fanara, carigradske četvrti naseljena tzv. fanariotima podižu pobunu protiv nekanonskog  (i nezakonitog) Meletijevog djelovanja zbog čega je bio prisiljen napustiti Carigrad 10. srpnja 1923., a nešto kasnije – 20. rujna 1923., nakon samo 20 mjeseci provedenih na tronu Carigradske patrijarhije, zbog svega toga dao je ostavku i time prestao biti carigradski patrijarh.

Dne 20. svibnja 1926. Meletij je izabran Aleksandrijskim patrijarhom (i bio je to do smrti 1935.),  uz izravnu pomoć engleskih masona.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ je objavljen Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom.

Nakon 1991. nastaju nove države ali za SPC to nije razlog za stvaranje novih crkava (kao što je to bio razlog 1922.), ali to su nebitne sitnice kad znamo da SPC općenito djeljuje suprotno pravoslavnim kanonima –„Tko to radi je u gorkoj žući i u okovima bezakonja.”(Djela 8:23)

Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva :

Od velikosrpskih priziva za obnavljanje Dušanovog kraljevstva (carstva) moraju biti zabrinute sadašnje države Kosovo, Makedonija, Bugarska, Grčka, Albanija i Crna gora. NIKAKO Hrvatska, jer to „carstvo“ nije uključivalo bilo koji dio hrvatskog teritorija. Moramo napomenuti da je Stefan Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva. Hrvatsko kraljevstvo nije nikad priznalo Dušana carom pa zato i nema razloga da ga hrvatska povjest tako naziva.

Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji nije bio ničiji vazal, što je, kad znamo srpsku povjest, presedan.

Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi.

Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.

„… 1375 godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.”

Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) van granice Srbije, pa nema razloga za autokefalnosti.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе”), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται),  da Ipek i cjela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)”

Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske) uspjela je preuzeti cijelu dijecezu srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije uz pomoć turskih vlasti. Razlog zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji, a ne Carigradskoj patrijarhiji je taj što je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete (hrisovule) izdane od više bizantskih careva, dokazao da je dijeceza Srbije oduvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije, a odluke bizantskih careva Turci su poštivali.

Kako se je “car” Dušan osramotio i potvrdio da je već tada bila laž u samom biću Srba :

Posebno je zanimljiva povijesna činjenica o Dušanovom carstvu i caru Dušanu, koji to nikada nije bio, a pogotovo to nije mogao biti Lazar, jer je Vaseljenska patrijaršija odbila za cara okruniti zlog i pokvarenog Dušana, koji je prvi zbacio oca Stefana Dečanskog s vlasti i prijestolja, jer ga neće naslijediti drugi sin Siniša, a onda se 1346. odlučio proglasiti carem, što je sveopći patrijarh odbio. Bahat, pokvaren, kao i svi Nemanjići, smrad Dušan je sebi izmislio patrijarha i proglasio se carem, a onda je Vaseljenska patrijaršija bacila anatemu na tu crkvu i proglasila je sektom, što je ona doista kroz stoljeća i bila.

Hahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahaha!



Pećka patrijarhija :

O Pećkoj patrijarhiji nitko ne govori na temelju kojeg je crkvenog dokumenta ona dobila dozvolu od bugarske Ohridske arhiepiskopije kao Crkve-majke za odvajanje od nje.

Sad se o Pećkoj patrijarhiji u Republici Hrvatskoj prihvaća mišljenje da je to bila neka srpska crkva – nitko ne pokušava objasniti zašto osmanski dokumenti govore o njoj kao „Pećkoj patrijarhji Ugarskih zemalja”. To je zbog toga jer je pokrivala teritorij otet hrvatsko-ugarskom kraljevstvu.

Hrvatska enciklopedija govori kako je srpska Pećka patrijarhija obnovljena 1920. godine u Kraljevini SHS što nije istina. Pećka patrijarhija bankrotira 1766. i Carigradska patrijarhija podmirujući njena dugovanja preuzima i njenu dijacezu. Pećka patrijarhija nikad nije obnovljena. U Kraljevini SHS 1920. stvorena je od postojećih autokefalnih crkvi – hrvatske Karlovačke arhiepiskopije, Crnogorske pravoslavne crkve, srbijanske Beogradske arhiepiskopije, sedam eparhija Bugarske egzarhije u zemljopisnoj oblasti  Makedonije kao i jedne eparhije Carigradske patrijarhije u Bosni, jedna nova, prije nikad postojeća crkva naziva Autokefalna ujedinena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – niti Pećka patrijarhija, niti samo SPC.

Apsolutno nemoguće je bilo gdje u povijesnim knjigama ili enciklopedijama pisanim na području nekadašnje komunističke Jugoslavije pronaći potpuni naziv Crkve koju se skraćeno naziva Pećkom patrijarhijom i koja je navodno srpska.

Godine 1741. po narudžbi Pećkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“  čiji je autor Bugar Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ), a njen jezik je crkveno-slavenski. Nije srpski jer tada srpski jezik još ne postoji. Žefarović navodi kakva je službena titula Pećkog patrijarha Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije.

Bez obzira na to da su u ono vrijeme dio Bugara (Turnovska arhiepiskopija) podređeni Carigradskoj patrijarhiji i (Ohridskoj) Arhiepiskopiji Prve Justinijane i cjele Bugarske ipak onaj dio koji ostaje podređen Pećkoj patrijarhiji čini znatnu većinu u usporedbi sa „SVIH Srba“, kojih je godine 1718. po procjeni austrijske vlade bilo svega 40 000, a Bugara je bilo 3,5 mln dakle 90 puta više.

Hrvata je tada ipak bilo manje – samo 50-60 puta više nego Srba!

Pećka patrijarhija nije bila nadređena svim pravoslavcima u Osmanskom carstvu.

Pećka patrijarhija, koja nije srpska, djeluje samo na dijelu teritorija Osmanskog carstva i nije bila nadređena svim pravoslavcima u Osmanskom carstvu. U isto to vrijeme u Srijemskim Karlovcima već 50 godina postoji autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva – Karlovačka arhiepiskopija. Kako su tad Pećkomu patrijarhu bili podređeni svi Srbi kao što to govori njegova titula, to je dokaz da u Hrvatskoj u to vrijeme Srba nema (jer onda ne bi bio patrijarh SVIH Srba) niti je Karlovačka arhiepiskopija srpska crkva, nego pravoslavna Crkva Hrvatskog kraljevstva, mjerodavna za njegove pravoslavne podanike – tad  pravoslavne Hrvate! Nije mogla ta crkva biti srpska po nazivu države jer tada Srbija ne postoji ni u kojem obliku. Nije mogla biti srpska niti po nazivu naroda jer tada u Hrvatskoj Srba nema – u Hrvatskoj su svi Hrvati!

Godine 2017. srbijanski patrijarh dodao je svojoj tituli i titulu Patrijarh Pećki, kako bi mogao svojatati teritorije drugih država – Bugarske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Kosova.

Srpski patrijarh nosi i titulu Arhiepiskop Karlovački i na isti način bez povjesnog ili kanonskog temelja svojata teritorije Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Italije, Rumunjske.

NEZAKONITOST DJELOVANJA SPC U HRVATSKOJ :

Od 2003 godine je široj javnosti dostupan Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade Republike Hrvatske i SPC.

Ugovor je objavljen, ali ista ta šira javnost u Hrvatskoj u stvari ne zna koje su stranke ovog ugovora, tko je što podpisao i kakav je to taj zajednički interes.

SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava (to nije isto što i država Vatikan). To nije niti ugovor s nekom crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta u Hrvatskoj“ (zanimljivo, ne spominje se Republika Hrvatska), jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, za vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977., koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006., što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2016. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih „ustaških“ Kuna. Hvala Hrvatima kažu svako malo, na svoj osebujni balkanski način.

Odredbe članka 8. ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Na temelju ništetnog ugovora SPC dobiva 17.000.000,00 Kuna godišnje samo iz državnog proračuna. Još toliko iz proračuna županije, gradova i općina. Hoće li DORH istražiti osnovanu sumnju u ovaj veliki kriminal? (bivšem premijeru Sanaderu se zbog slučaja INA-MOL sudilo za navodno mito od 10 milijuna Kuna, a u svezi SPC je riječ o najmanje pola milijarde kuna).

Svugdje, u svakoj pravoslavnoj zemlji je pravoslavna Crkva nacionalna, nazvana po zemlji u kojoj djeluje (granice crkve teku granicom države), samo u Hrvatskoj nije. Zašto? U Hrvatskoj je „nacionalna“ Srpska pravoslavna crkva, ali ne po zakonu. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onjih u Srbiji i sve dodjeljuju postotak vlastitih prihoda Sinodu u Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj dobiju hrpu novaca iz Hrvatskog državnog proračuna pa i one ilegalne (ili možda je bolje reći virtualne), koje ne postoje ni u Ustavu SPC – Eparhije Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska ne postoje u Ustavu SPC (članci 14. i 15. ustava SPC). Kad je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj 2002. godine poklonjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi (iako je većina stečena prije 1918. kad nije niti postojala SPC na hrvatskom tlu), ona, s jedne strane, dobije novac za održavanje ove velike imovine, a s druge strane ostvaruje prihod od iznajmljivanja dijela ove imovine. Postotak od svih prihoda na temelju Ustava SPC ide izravno Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj kupuju svijeće od proizvođača u Srbiji, a tu je najveća marža. Svećenika SPC u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih pet eparhija, od kojih su dvije virtualne. Znači deset svećenka po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, naravno da ne mogu uzdržavati arhijereja čija je plaća bar šest puta veća od svečenićke, uz troškove administracije, automobile… pa koga je briga kakvi su troškovi kad Hrvati sve plaćaju.

Svećenici SPC dobiju plaću od episkopije (mitropolije). Kad znamo da je u Zagrebu Mitropolit „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“, možda on dodjeljuje plaće svećenicima vlastitoj eparhiji, koji su u Sloveniji i Italiji. Na ovaj način hrvatski porezni obveznici osim SPC u Srbiji uzdržavaju i njihove popove u drugim državama. Ipak, moguće je, da onaj isti mitropolit za uzdržavanje eparhije dobije novac i iz Italije i Slovenije. To bi bilo još ružnije. Koga briga u Hrvatskoj na koji način troše vlastiti novac Slovenci i Talijani, ali izgleda nikoga nije briga kako skoro cijela SPC uživa u kunicama (danas u Eurima).

Država Srbija ništa ne daje SPC-u! Po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više!

Znamo da sve hrvatske vlade šute kad patrijarh SPC ne priznaje hrvatsku državu, a on drži da je u pravu, jer dobije ogromnu imovinu i hrpu novca od RH na temelju nepostojećeg ugovora. Je li on kriv? Kako hrvatske vlade nakon 2002. štite prava hrvatske države i hrvatskog naroda? Što će reći DORH kad čuje za ovo? Hoće li zaklopiti oči, uši i usta? Vjerska zajednica koja nije upisana u državnu evidenciju ne može upisati organizacijske oblike, npr. eparhije. To je tako po zakonu, ali stvarnost je sasvim drugačija u Lijepoj našoj!

U spornom ugovoru s RH koristi se pojam “SPC u Hrvatskoj”, ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje su teorijski iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kad znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu „Zagrebačko-Ljubljanski“ i „cijele Italije“.

Ne može se poistovijetiti ugovor izmedju RH i Vatikana s ugovorom između nepostojećeg predstavnika SPC i RH, jer Vatikan je papinska država, a SPC nema vlastitu državu i nikako se ne može smatrati da je ugovor sa SPC međudržavni.

Prema Ustavu SPC je episkopalna Crkva, što znači da u svakoj eparhiji odlučuje episkop, koji može biti i mitropolit. Ne postoji pojam “episkopski savjet” niti “predsjednik episkopskog savjeta”. Ugovor je potpisan na temelju odluke Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC, koja je donijeta na temelju članaka 69. i 70. Ustava SPC, koji vrijedi u Srbiji. Jer, ne postoji organski dio SPC u RH, zato i nema bilo kakav Ustav, (statut), na temelju kojeg SPC djeluje u RH. Ne postoji organski dio SPC u Hrvatskoj, zato i ne postoji Ustav SPC u Hrvatskoj. Postoji samo Ustav SPC u Beogradu, koji bi vrijedio u RH samo u slučaju da je RH srbska kolonija. Država uvijek na neki način utvrđuje ustav (statut) vjerske zajednice. U RH kad bude vjerska zajednica upisana u Evidenciji tim upisom potvrđuje se i ustav ove vjerske zajednice. Srbijanski zakon je vrlo sličan i regulira ista pitanja na slični način. Ustav SPC iz 2006., koji već ima registraciju u Srbiji, bio bi na snazi u Srbiji i nikako ne bi mogao automatski biti na snazi u RH.

Ugovor se temelji se na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciji te na ovaj način nije mogao niti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava? SPC u RH nikad nije predala Ministarstvu uprave nikakav akt kakvog traži zakon, iz kojeg se vidi popis vjernika.

Sve sljedeće hrvatske vlade nakon Račanove isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – crkvi strane države (jer granice crkve teku granicom države), koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkve zvane Karlovačka mitropolija, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradom Zemunom poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici.

… imajući u vidu njenu (SPC) ulogu u vjerskom, kulturnom i obrazovnom području, zaključuju…

Tzv. SPC u Hrvatskoj stječe pravnu osobnost po hrvatskom pravu neovlaštenim potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti? Ugovor utvrđuje da je i prije imala pravnu osobnost? Temeljem čega? Možda u RH još vrijedi zakonodavstvo SFRJ? Kada prije – možda u doba Trojedinoj kraljevini kad je još nije bilo ni na vidiku?

U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (tad: grčko-iztočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima i upravnim teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudži Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija, autokefalna pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju Hrvatskog kraljevstva ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. (Na ovom popisu nema nikakve srpske crkve).

U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih i hrvatskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop.

U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.

U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.

U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatsko-ugarski) vazal, a nikad obrnuto. Čl. 30. Berlinskog ugovora iz 1879. propisuje protektorat Austro-Ugarske nad Srbijom. Trojedino kraljevstvo državotvorni je element Austro-Ugarskog carstva, jedno od sastavnica carstva. Srbija je njihov vazal. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija na temelju čl. 30 Berlinskog ugovora. Njeno je djelovanje produljivano više puta, a na snazi je do 1903. Prevedeno s hrvatskog na hrvatski, to znači da je Srbija hrvatski vazal do 1903 godine.

Prije par mjeseci povodom dolaska turskog predsjednika veličanstveno proslavljena je stota obljetnica zakonitog djelovanja islamske zajednice u Hrvatskoj, čije djelovanje je svjetski primjer međureligijske tolerancije koja je sastavni dio svetonazora hrvatskog naroda. Tako je kad nije po šabloni – znamo da su upravo hrvati „poturčeni” ali nitko ne traži da se zbog Islama u RH otvaraju turske škole, u kojima bi se uz turski jezik učila i turska povjest. Također, temeljem ugovora sa Sv. Stolicom, u Hrvatskoj se otvaraju katoličke škole u kojima se uči hrvatski jezik i povijest, a ne povijest nekog stranog naroda. Dobro je da RH priznaje zakon kojeg je donio sabor Hrvatskog kraljevstva (službeno: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija). Možda če RH ipak prihvatiti na isti način i odluke Hrvatskog sabora iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. Moramo napomenuti da je u skladu sa zakonodavstvom (čl.2 ZPC) Trojedina kraljevina podupirala financijski i HPC, tojest sva pravoslavna imovina u ono doba izgrađena je hrvatskim novcem.

Zanimljivo, sve vjerske zajednice sveukupno (osim Islamske zajednice) upisane u Evidenciji u Republici Hrvatskoj imaju manje vjernika od nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve. Sve one ukupno dobiju iz Državnog proračuna više od 30.000.000,00 Kuna. Naravno, novac dobiju i budisti, kojih prema popisu stanovništva u Hrvatskoj uopće nema, a ipak im je vjerska zajednica bez problema upisana u evidenciju.

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu stvorila je podružnicu u Hrvatskoj, i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer su njeni vjernici HRVATI pravoslavci. Odmah je Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi dodijeljena autokefalnost i utvrđen njen statut (ustav), koji je na snazi jedino i samo u RH. HPC je, prema tomu, jedina autokefalna pravoslavna crkva u Hrvatskoj. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije. HPC, čija se autokefalnost (samostalnost) nikako ne sviđa onim političarima koji smatraju da RH ne postoji, i da je ovdje Srbija ili bar neka Srboslavija, ili teritorij već predviđen za neko buduće „prisajedinjenje“ Srbiji, ne može dobiti registraciju u Hrvatskoj iako je nacionalna Crkva, nazvana po matičnoj državi, ne prelazi njezine granice (jer granice crkve teku granicom države) i namijenjena pravoslavnom puku hrvatskog državljanstva i jezika.

Bez valjane pravne osobnosti, na temelju ništetnog ugovora, već 14 godina SPC dobija od državnog proračuna više od 500.000.000,00 Kuna. Ova situacija izgleda nikomu ne smeta – niti Ministarstvu financija, niti DORH-u. Ima Hrvatska predovoljno novaca pa može poklanjati svojim miljenicima na temelju ništetnih ugovora. Izgleda to nije tako važno – novac se može zaraditi.

Ovim ugovorom, SPC-u je darovana sva hrvatska pravoslavna imovina u Hrvatskoj. Sam popis ove imovine sadrži 30 stranica. Vrijednost je neizmjerno veća od vrijednosti svega što je Hrvatska prodala putem privatizacije. Izgleda i to nije tako važno – može se steći nova imovina.

Arhiva HPC iz vremena Nezavisne Države Hrvatske još uvijek je u arhivu SPC u Beogradu. U to doba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne postoji SPC. Napominjemo da HPC nije imala ništa sa SPC. Nezavisna Država Hrvatska  nije bila u ratu sa Srbijom, a obje su bile njemačke saveznice.

Postoji ogromno hrvatsko arhivsko gradivo, velika količina hrvatske povijesti, koje se nalazi u Srbiji. Nitko iz RH se ne osuđuje zatražiti njegovo vraćanje.

I novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest. Nema naroda bez povijesti.

NE POSTOJI NIJEDAN DOKUMENT PRJE 1920. GODINE U KOM SE PRAVOSLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ NAZIVA – SRPSKA

Ne postoji niti jedan jedini dokument prije nego što je srpska vojska 1918. okupirala Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju , u kojim se pravoslavna crkva naziva – Srpska.

U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. srpnja 1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. srpnja 1920. godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”. Odluka glasi:

“U ime Njegovog Veličanstva Petra i po milosti Božjoj i volji Narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Mi Aleksandar Naslednik Prestola – Na predlog Zastupnika Našeg Ministra Vera, Našeg Ministra Prosvete, a po saslušanju Ministarskog Saveta i saglasno sa odlukom zbora svih srpskih pravoslavnih arhireja iz Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od 13/26. Maja 1919. godine, rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, a naime: Arhiepiskopije beogradske i Mitropolije Srbije, Arhiepiskopije Karlovačke i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalamtinsko-istrijskom i bokokotorskom, Arhiepiskopije Cetinjske i Mitropolije Crne Gore, Brda i Primorja, Mitropolija Skopske, Raško-prizrenske, Veleško-debarske, Pelagonijske, Prespansko-ohridske, Strumičke, jednoga dela Mitropolije Vodenske, Episkopije Poleanske, Mitropolija Bosne i Hercegovine-Dabro-bosanske, Hercegovačko-zahumske, Zvorničko-tuzlanske, Banjalučko-Bihaćske, – u jednu Avtokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Zastupnik Našeg Ministra Vera, Naš Ministar Prosvete, neka izvrši ovaj Ukaz.

Aleksandar, s. r.”

Odlukom "Svetog Arhijerejskog Sinoda Vaseljenske patrijaršije" br. 2056 od 19. ožujka 1920. godine se ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija.’’ O tome se nalazi podatak u "Glasniku Srpske pravoslavne crkve" od 14. listopada 1920. godine, gdje piše da Carigradska patrijaršija ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’.

Srpska pravoslavna crkva je od Carigradske patrijaršije dva puta anatemisirana, jer je njena ‘’autokefalnost nekanonski ustanovljena’’!



U jesen 2017. objlježeno je tri stoljeća pravoslavlja u Rijeci i Istri.

Evo kako poznati zaljubljenici u istine iz Novosti o tom događaju (na srbijanskom jeziku) izvještavaju:

„Srbi su se u ove krajeve doselili 1717., … a stavljeni su pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve.”

Održan je znanstveni skup o kojem je Filozofski fakultet u Rijeci objavio i knjigu, koja sadrži sažetke znanstvenih radova sudionika: „Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem pod naslovom: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU; Povodom 300. godišnjice povlastica cara i kralja Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.)”

Po srpsko-jugoslavenskoj šabloni, koja još uvjek vrijedi u RH „svi su pravoslavci Srbi” i „SPC je u Hrvatskoj oduvijek” pa i takozvani znanstveni skup pokušava to dokazati na jedan primitivni način.

Objavljen je povijesni document (preslik rukopisnog prepisa) iz 1717. – Povelja austrijskog cara Karla VI, koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Pored teksta na latinskom jeziku objavljen je prijevod na hrvatskom, kojeg se nitko nije osudio podpisati. Razlog je vrlo jednostavan – prijevod nije točan. To je preblago rečeno jer taj prijevod je zapravo samostalni članak, koji pokušava dokazati da su tada u Rijeku došli neki Srbi iz neke srpske crkve pa austrijski car Karlo VI daje povlasticu nekoj srpskoj crkvi.
 

Činjenice su :

Austrijski car Karlo VI je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Dakle riječ je o hrvatskoj povijesti.

Tekst govori o doseljenicima, koji su nazivani Grcima i pripadnici su istočno-pravoslavne crkve. O kojoj crkvi je riječ zapravo nije izravno rečeno, a zna se da je u Turskom carstvu samo na Balkanskom poluotoku bilo više pravoslavnih crkava – Carigradska patrijarhija, (Ohridska) Arhiepiskopija Prve Justinijane i cjele Bugarske, Pećka patrijarhija ugarskih zemalja. Niti jedna od njih nije „srpska”. Zaključak je da se ne mogu dosjeliti ljudi koji su članovi nepostojeće „srpske” crkve.

Povelja dalje govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Rječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Srjemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski. Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost godine 1707.  što i nešto kasnije potvrđuje Carigradska patrijarhija. Nakon 1918. u Kraljevini SHS stvorena je Autokefalna ujedinjena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku o pridruživanju toj crkvi. Hrvatski grad Sriemski Karlovci postaje dio Srbije tek 1946. kad ga hrvatski komunisti na čelu s Titom otimaju Hrvatskoj i daruju bratskoj Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema, a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.

U povelji napisano je da doseljenici-pravoslavci dolaze brodovima. Srpskim lažljivcima nije bitno da se ne mogu Srbi iz tada nepostojeće Srbije doseljiti u Rijeku brodovima jer Srbija nije nikad imala izlaz na bilo koje more. Ipak, Ljubinka Toševa-Karpowitz govori da su ti ljudi doseljenici iz Peloponeza što potvrđuje da su to zapravo grko-pravoslavci, koji prirodnim tijekom života preuzimaju hrvatski jezik za svoj majčinski i tako postaju hrvofoni. Knjiga ne objavljuje kakvo je mišljenje dvojice grčkih sudionika Mihaila Tritosa i Vaiosa Kiritsisa na tom djelu povelje i jesu li se oni složili s time da se Grke proglasi Srbima. Talijan Marco Dogo iz Sveučilišta u Trstu govori o gradnji pravoslavne crkve u Trstu za vrijeme Marije Terezije kada u Austrijskom carstvu Srba nije bilo. Nije bilo niti SPC. Nije jasno zašto je sad ta lijepa i veličanstvena crkva u vlasništvu baš SPC ali baš to daje objašnjene zašto se povijest mora krivotvoriti u korist SPC.

Povelja kralja Karla VI (III) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti grgurevski kalendar, koji je tada na snazi već više od 120 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.

Cilj tzv. znanstvenog skupa je zapravo širenje „slavne” srpske povijesti o kojoj srbijanski akad. Dobrica Ćosić tvrdi da je maštovito izmišljena („Deobe” 1965). Žalosno je da hrvatska država financira takav paraznanstveni skup i širenje primitivnih srbijanskih laži, koje prenosi i članak u Novostima, kojeg opet financira hrvatska država.

Znao je akad. Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrbske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije napisao u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslaveskim vremenima: „Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’“ Dakle Republika Hrvatska ne samo da daruje dio vlastite povijesti stranoj državi nego i plaća za širenje njene izmišljene „nacionalne istorije”.

Izgleda da postjugoslavenska vremena o kojima govori akad. Ćosić u Hrvatskoj još uvjek nisu došla.


A sad zalljučite sami dali je SPC legalna crkva u pravoslavlju ili je nelegalna (ne)sveto-savska sekta unutar pravoslavlja ....

TOTALNI PORAZ SRPSKI MITOMANA :

Gore : [ Povečaj sliku ].

Karta je dokaz da u 1910. godini u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo (ne)sveto-savaca.

Jedini pravoslavci koji su bili 1910 godine na tlu Kraljevine Hrvatske i Slavonije su bili grčko-istočni pravoslavci i nikakvi (ne)sveto-savci!

10 godina kasnije, kad je osnovana Sprpska Pravoslavna Crkva je ona Morlake, Torlake, Burlake, Vlahe i hrvatske pravoslavce proglasila Srbima, što je najveća prevara Srba na drugim narodima koja do dan danas traje!

[ Pročitaj više ]

Internet radio “Krugoval” :

 

[ Program ]

Download kompilacija
“Hrvatsko Ognjište” :

Sastavili smo za vas Download kompilaciju “Hrvatsko Ognjište” koju možete skiniti kao mp3, WAV i u puno više formata na našoj stranici.

[ Download ]

Veliki intervju sa vođom Hrvatskog Ognjišta!

Vođa “Hrvatskog Ognjišta”, Barun Stjepan plemeniti Rukavina von Morgenstern nam je u velikim intervjuu odgovorio na sva naša pitanja.

[ Pročitaj intervju ovdje ]

Novo u dućanu :

Gore : Raritet emigracije Nezavisne Države Hrvatske : 5 Kuna, 1991 u sešt različitih metala.

[ Kupi ovdje ] [ Više informacija ]

Gore : Džepni sat firme Zenith sa Rubinima sa državnim grbom Nezavisne Države Hrvatske i "Za dom Spremni" urara Joze Mažurića iz Mostara.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Jedan od tri srebrena prstena njemačke vojne udruge “Handžar” (Handschar) izdan 10.4.1955 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Emigracija Nezavisne Države Hrvatske je izdala nekoliko vrlo rijetkih niza maraka.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Evo još nekoliko primjera iz bogati filatelistički izdanja emigracije Nezavisne Države Hrvatske.

[ Kupi ovdje ]

Gore : Ima još hrvatski Muslimana iz Sandžaka koji nisu tijekom 111 godina krivoslavno nesveto-savske okupacije balkanski nomada zaboravili na dan 29.4.1941, kad se je Sandžak priključio samovoljno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ti patrioti iz jednog dijela navijača
FK Novi Pazar (Torcida Novi Nazar) su izdali na sječanje na taj datum
29.4.2024 niz sa 24 maraka od kojih četri možete vidjeti gore.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : 1993 godine je HOS izdao dva različita niza maraka. Oba niza su ograničena na 200 komada. Gore vidite prvi niz.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : drugi niz HOSa iz 1993 godine.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Njemačka vojna udruga “Handschar” je između 1955 i 1994 godine izdala 80 niza sa 4 do 32 donacijski maraka koje ne možete naći niti u jednim filatelističkom katalogu.

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Gore : Još nekoliko primjera izdanja njemačke vojne udruge “Handschar” :

[ Kupi ovdje ] [ Pročitaj više ]

Srbi plačali Turcima 200 godina srpske gejeve!

Jeste li čuli za ĐOJLENJE?

Prije gotovo 200 godina Srbija je iz budžeta plaćala mlade srpske gejeve/pedere da budu LJUBAVNICI TURCIMA! Kasnije su ti isti postali svečenici u srpskoj crkvi.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska (br)ekavica preplavila hrvatski Jadran!

Srbi koji su došli raditi u Hrvatskoj su preplavili kafiće, restorane, vinoteke,
... i bez srama pričaju za Hrvate odvratnom (br)ekavicom umjesto da pričaju u Hrvatskoj hrvatski jezik.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Rasni zakoni već 1940. godine u veliko-srpskoj tvorevini zvanoj Kraljevina Jugoslavija!

Nezavisna Država Hrvatska je za njemačko priznanje morala primiti 1941. godine rasne zakone a domaći crveni tifusari i jugo-srpski okupatori taje da ih je Kraljevina Jugoslavija uvela već godinu dana prije : i to SAMOVOLJNO!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao srpsku i komunističku mitomansku laž o Jasenovcu i “logoru za (bre) decu”!

Čestit Srbin Igor Vukić dokazao veliko-srpsku i četničku laž o Jasenovcu i navodnim logoru za djecu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Prva hrvatska kovanica 32 - 38 godina prije prve srpske :

Srpski džoljenci ignorirau činjenicu da su Hrvati 32-38 godina prije Srba kovali svoj novac. Teški "istoričar" iz Hrvatske Goran Šarić (inače sluga četnika) se pravi lud o toj temi. Njemu i njegovim bradatim neznalicama možemo pomoči liječiti njihovo neznanje o prvoj hrvatskoj kovanici na ovim prostorima iz 1196. godine.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Pet razloga zašto Tesla ne može biti takozvani “Srbin” :

Pošto takozvani “Srbi” nemaju svoje, kradu tuđe teritorije, tuđu povijest i tuđi jezik i pretvaraju tu krađu u svoje. Tako su i svijetu tumačili da je Hrvat Tesla takozvani “Srbin”, ali laž ostaje laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Srpska nekultura psovki :

Fuj : srpski primitivizam se može vidjeti najbolje u srpskoj nekulturi  psovke u njihovim jeziku i mentalitetu!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Zamislite : “Velika Smradija” postojala prije nego što je Stefan Nemanja izmislio Srbe 1317. godine!

Bezpovijesni Srbi u svojim ludilu su izmislili nekakvu “Veliku Smradiju” već u 490. godini sa 40 nepostojećih kraljeva a tvrde da su tada Hrvatska, Bosna, Raška itd. bile srpske provincije!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Novak Đoković obožava smrdljivog Dražu Mihailovića :

Po ocu Crnogorac a po majci Hrvat ali poznati tenisac Novak Đoković hoće biti Srbin koji podržava najveći ološ Balkana : smrdljive četnike! Na slici se vidi on sa rakijom s imenom “Draža”. Fuj! Srami se! Jadna ti hrvatska majka!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Perverzna četnička laž da su Hrvati izumili “Srbosjek”!

Jedna od zadnjih vjekovnih laži krivoslavne-nesvetosavske četničke SrBANDE je da su Hrvati navodno izumili i navodno koristili takozvani “Srbosjek”. Srušili smo i tu četničku laž!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Koje su tadašnje države priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku?

Smrdljivi krivoslavni nesveto-savski četnici i domaći crveni tifusarski ološ i suge Beograda vole lagati da niti jedna zemlja nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku. Dali je to zbilja tako ili je tokao uvijek tipična jugo-srpska i četnička laž?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske : dr. Ante Pavelić.

Poglavnik dr. Ante Pavelić se je rodio 14. VII. 1889 u Bradini kraj Konjica i umro od posljedica četničkog atentata u egzilu u Madridu 28. XII. 1959. Poglavnik dr. Ante Pavelić je radi jugo-srpske okupacije Hrvatske 1929. godine osnovao Ustaški pokret. Kao Poglavnik je vladao od 1941-1945 Nezavisnom Državom Hrvatskom.

[ Članak ] [ Sve teme ]

Mokri snovi krivoslavni nesveto-savski Turaka : Hajduk Split je navodni “srpski” klub!

Otkrili smo kad su krivoslavni nesveto-savski Turci počeli lagati o grbu Hajduka Splita i da je Hajduk Split navodno “srpski” klub jer su ga osnovali navodno takozvani “Srbi”! Otkrili smo čak i ime srpskog falsifikatora koji je to i sam priznao!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Nezavisna Država Hrvatska : nekakva “marionetska džava” ili ne?

Dali je Nezavisna Država Hrvatska bila “režim”, “marijonetska država” itd. kako domaći crveni tifusari i četnička krivoslavna nesveto-savska SrBANDA sa 49 % turskom genetikom tvrde ili ne?

[ Članak ] [ Sve teme ]

Kad vam krivoslavni nesveto-savski Turci (SrBANDA) sole pamet na društvenim mrežama :

Pošto su opančari jadni u povijesti pokušaju nas Hrvate uvjeriti da nemamo kao navodno oni nikakvu daleku povijest. Za vas smo složili lijepe slike koje im možete slobodno metnuti pod njihove komentare. Istina će ih jebe kao 500 godina Turci!

[ Članak ] [ Sve teme ]

Dokaz : Na austro-ugarskim kratama i dokumentima nema sveto-savaca nego samo hrvatski pravoslavaca!

Totalni poraz zločinačke SPC i četnički balkanski nomada : u austro-ugarskim kartama i dokumentima nema pravoslavni sveto-savaca nego hrvatski grko-istočnjaka. To je dokaz da je tada postojala Hrvatska Pravoslavna Crkva a nikakva srpska!

[ Članak ] [ Sve teme ]