Kod Zvornika su u 10. stoljeću Hrvati pod vodstvom kralja Tomislava potukli do nogu Bugare i od tada Zvornik živi u hrvatskoj narodnoj predaji.
Svjetski čuvena Gospina slika potječe iz franjevačkog samostana u Zvorniku.
Današnji zvornički Srbi i Bošnjaci potomci su davno pravoslaviziranih i islamiziranih Hrvata iz zvorničkog kraja.
Prvi franjevački spomen Zvornika seže u 15. stoljeće između 1410. i 1412. godine, premda je taj nekoć hrvatski grad na Drini bio povijesno poznat još u prvoj polovici 10. stoljeća. Tada je vojska hrvatskoga kralja Tomislava zgromila i sa zemljom sravnila vojsku bugarske carevine u boju na Drini kod Zvornika. U doba franjevaca taj se drevni hrvatski grad javlja pod imenom Zvonik, koji je dobio po zvoniku franjevačkog samostana Zonicurn, Zuonich, Suonivh. Godine 1519. hrvatski naziv grada Zvonik Turci su preimenovali u Zvornik. No, zvornički stari grad ili tvrđava, nastao je znatno ranije, već u drugoj polovini 13. ili na početku 14. stoljeća.
Hrvatska velikaška obitelj iz Usore Zlatonosovići u jednom duljem periodu srednjega vijeka vladala je Zvornikom. Grad se razvio tijekom srednjeg vijeka u jedno od najznačajnijih obrtničko trgovačkih središta zbog povoljnog prometnog položaja na križanju puteva koji su vodili ka središnjoj Bosni, ka Srbiji, Hrvatskoj i Ugarskoj. Razvitku Zvornika su umnogome pridonijeli i Hrvati iz Dubrovačke Republike, čija je velika kolonija 1415. godine djelovala u Zvorniku. Usporedo s gospodarskim razvojem Zvornik dobiva sve odlike naprednog gradskog naselja. Zato nije slučajno što su od njega Turci kasnije napravili svoj administrativni centar Zvorničkog sandžakata.
Do turskih osvajanja kraj je crkveno pripadao ujedinjenoj Bosanskoj vikariji. U vremenu prije turskih upada i osvajanja Bosne, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana baš uz Drinu, ali i sa srbijanske strane Drine. Iz toga vremena dokumentirane su crkve u Srebrenici, Zvorniku, Solima, Gradovrhu, Labu kod Soli ( kasnije turske Tuzle ), Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine, Bijeljini, Bratuncu... Godine 1462. Osmanlije su osvojile hrvatski grad Zvonik na Drini. Tijekom osmanske vladavine ime dobiva "r" i oblik Zvornik. Godine 1533. napušten je mjesni franjevački samostan i crkva sv. Marije. Crkva je pretvorena u džamiju, dobivši ime Fethija džamija ili u prijevodu "osvojena džamija." Te 1533. napušten je i porušen zvornički katolički samostan. Propali su i okolni samostani, a katolici su se dali u bijeg. Dio je ostao i postupno se asimilirao. Od rušenja samostana sve do 1878. godine i oslobađanja od Osmanlija ništa se bitno nije promijenilo za malobrojne preostale katolike Zvornika i okolice. Tavorili su u sjeni većinskih muslimanskih i pravoslavnih stanovnika sve do dolaska austrougarske uprave 1878. godine.
Nakon pada Bosne pod tursku vlast formirana su tri sandžaka i to Bosanski sandžak 1463, Hercegovački sandžak 1470. i Zvornički sandžak sa sjedištem u Zvorniku 1480. godine. Zvorničkom sandžaku pripadala je administrativno cijela sjeveroistočna Bosna. Prva desetljeća 16. stoljeća su bila iznimno teška za katolike zvorničkog kraja. Turski zakoni iz 1516. značili su početak velikog progona katolika. Dio je pobijen, dio protjeran ili izbjegao. Od onih koji su ostali, imućniji su Hrvati prešli na islam, a siromašniji na pravoslavlje. Osmanska državna politika davala je povlašteni status pravoslavnoj Crkvi, koja je to obilato koristila za pritisak na Hrvate katolike. U srednjem Podrinju bilo je mnogo prelazaka katoličkih Hrvata na pravoslavlje oko Srebrenice, Zvornika i Bratunca. Do konca 16. i 17. stoljeća mnogi su zvornički Hrvati katolici nestali zbog velikog egzodusa masovno protjeranih, pobijenih, a preživjeli su nasilno prevedeni na drugu vjeru, bilo na islam ili na pravoslavlje.
Dio protjeranih podrinjskih Hrvata iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca završio je svoju seobu u Slavoniji, poglavito njenom istočnom dijelu, osobito oko Đakova i Našica. Drugi dio protjeranih podrinjskih Hrvata završio je u mađarskom dijelu Baranje sve do Pečuha, Mohača i još dalje do Baje. I današnji naraštaji hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj čuvaju uspomene i sjećanja na progon od strane Turaka u 16. i 17. stoljeću s njihovih ognjišta kraj Drine, točnije iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca.
U Zvorniku se nalazi franjevački samostan i crkva sv. Marije po čijem zvoniku je grad dobio ime. Godine 1538. franjevački samostan su Osmanlije srušile, a crkvu pretvorile u džamiju. Franjevci su napustili Zvornik ponijevši sa sobom čudotvornu Gospinu sliku, te se nastanili u Gornjoj Tuzli. Odande su morali iseliti 1541. godine kad je kasaba doprla do kršćanske varoši Izvorišta. Uz seobu franjevaca iz Zvornika je vezana jedna legenda. Kad su Turci zauzeli franjevački samostan u Zvorniku redovnici su se zaputili u Gornje Soline. Sa sobom su nosili sliku Majke Božje. Putem su naišli na jednog Turčina, koji je kopljem proboo Gospinu sliku. Iz slike je potekla krv, a taj Turčin na to je skočio s konjem u Drinu. Potom se okamenio i počeo se valjati po vodi, a prizoru su svjedočili i nazočili brojni katolici, pravoslavci i muslimani iz Zvornika. Hrvati katolici zvorničkog kraja doživljavali su velike i teške nepravde i kroz cijelo 20. i početak 21. stoljeća. Primjerice, netom nakon Drugog svjetskog rata jugoslavenske komunističke vlasti zatrle su u potpunosti trag Katoličkoj crkvi u Zvorniku. Nacionalizirali su zgradu Katoličke crkve, srušili ju 1946. godine, a materijal iskoristili za izgradnju žitnog spremišta, dok je na mjestu crkve podignuta zgrada zvorničke pošte. Ostao je samo drveni zvonik.
|