Trebinjska ( Trebinjsko - Mrkanjska ) biskupija proteže se danas jugoistočnom Hercegovinom od istočne obale Neretve na zapadu do crnogorske granice na istoku, te do hrvatske državne granice, odnosno Dubrovačke biskupije na jugu, te do izlomljene crte od Neretve prema Maglicu niže sastava Pive i Tare na sjeverozapadu. U prošlosti su toj biskupiji pripadali i zapadni krajevi današnje Crne Gore, točnije Stara Hercegovina i zapadna Boka, ali je na zapadu bila manja za nekadašnje područje Stonske biskupije. O točnim granicama te biskupije u srednjem vijeku autori nisu suglasni, no pretpostavlja se da je pokrivala područje srednjevjekovne Travunje ( Tribunije, Trebinja ), po kojoj je i dobila ime. Trebinjska biskupija spominje se prvi put u buli pape Benedikta VIII 1022. godine, a njezin prvi poznati biskup bio je Salvije 1276. godine. Trebinjski biskupi stolovali su u benediktanskom samostanu u Polju, danas popravoslavljenom i posrbljenom selu Čičevu, pet kilometara južno od Trebinja. U Čičevu je bila stolna crkva posvećena sv. Petru. Uz biskupa je u Čičevu, danas jakoj srpskoj utvrdi u Hercegovini, postojao i stolni kaptol. Katedralu i biskupsku rezidenciju porušili su u svome vandalskom pohodu Tatari, kad su sredinom 13. stoljeća. preciznije 1242. harali tim krajevima. To je na sebi svojstven i prepoznatljiv način iskoristila kasnije SPC da na temeljima porušenoga katoličkog božjeg hrama podigne pravoslavnu bogomolju.
Srednjevjekovna Tribunija, najstarije područje biskupije, pala je pod političku vlast srpskih Nemanjića krajem 12. stoljeća i ostala pod njom do raspada Dušanova carstva. Godine 1373. dolazi pod vlast bosanskoga kralja hrvatske krvi Tvrtka Kotromanića, a nakon njega po njoj gospoduju osamostaljena bosanska gospoda iz hrvatskoga roda Kosača. Po hrvatskom hercegu Stjepanu Vukčiću počinje se nazivati Hercegovinom. Vrijeme provedeno pod srpskom vlasti ispunjeno je pritiscima, pa i progonima katolika od strane srpsko pravoslavnih episkopa i kaluđera, jer od vremena Svetog Save u toj dotad katoličkoj zemlji, kao i u susjednoj hrvatskoj Duklji, počinju se podizati srpski pravoslavni manastiri. Pod pritiskom Nemanjića trebinjski biskup Silvije 1253. bježi u Dubrovnik. Od dubrovačke vlade dobivaju trebinjski biskupi otočić Mrkanj za svoju rezidenciju, odakle vrlo rijetko posjećuju svoju biskupiju. Po tom otočiću počinju se nazivati i biskupima mrkanjskim, a od 1436. godine nalazimo taj naziv i u papinim bulama, a sačuvao se u nazivu ove biskupije do dana današnjega.
Tijekom 15. stoljeća neki trebinjski biskupi ponovno stoluju na tlu svoje biskupije u bivšem benediktanskom samostanu u Čičevu. No, ubrzo dolazi do nove invazije s istoka. Poslije Bosne 1463. godine i Hercegovina pada u vlast Turske 1482. godine. I od tada se dotadašnjem srpsko pravoslavnom pridružuje i tursko islamski pritisak na tamošnje hrvatske katolike iz Trebinja i okolice. Biskupi su primorani ponovno bježati na dubrovačko područje. Nije pomogla ni izričita naredba pape Aleksandra VIII 1663. godine da se moraju vratiti u svoju biskupiju, jer nisu imali nikakve uvjete, niti sigurnosti života, još manje izglede za bilo kakvu crkvenu aktivnost. Naredba nije izvršena i stoga što tamo nisu imali kuće za stanovanje, te su i dalje bili prisiljeni boraviti u progonstvu u Dubrovniku. Kada su im u dubrovačkom potresu 1667. godine porušene dvije kuće po odluci Kongregacije za širenje vjere ( Congregatio de propaganda fide ili kraticom samo Propaganda ), neko vrijeme borave u Ombi ( Rijeci Dubrovačkoj ), potom u Slanom, a od 1684. godine ponovno u Dubrovniku.
Sve do kraja 18. stoljeća Sveta Stolica je na prijedlog dubrovačkog Senata redovito imenovala trebinjsko - mrkanjske biskupe. Najčešće su to bili Dubrovčani, a 1839. godine povjerava dubrovačkom biskupu skrb za tada već sasvim malobrojne vjernike Trebinjske biskupije. Kad je nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine uređena u tim pokrajinama redovita crkvena organizacija, Sveta Stolica daje 1895. godine Trebinjsko - mrkanjsku biskupiju na upravu Duvanjsko - mostarskom biskupu. To stanje u pogledu crkvene administracije traje do dana današnjega.
|