|
Stolni hrvatski hercegovački grad na Neretvi utemeljio je hrvatski herceg Stjepan Vukčić Kosača.
Simbol uzvišenosti i opstojnosti Herceg Bosne na obalama Neretve stoljećima su Turci i Srbi pokušavali preoteti od Hrvata hrvatski herceg Stjepanov grad, ali cijeli trud im je ostao uzaludan.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Mostar je postao najvažnijim gradom pokreta Hrvatskog narodnog preporoda na tlu Bosne i Hercegovine.
Mostar danas ima apsolutnu hrvatsku većinu i to je stožerni politički, gospodarski i kulturni centar Hrvata Herceg Bosne.
Osnutak grada Mostara vezan je uz gradnju dviju kula utvrda sredinom 15. stoljeća u doba hrvatskog hercega Stjepana Vukčića Kosače. On je stolovao u Blagaju kraj Mostara 1448. godine kad je i dobio naslov hercega, a cijela humska zemlja se onda prezvala u Hercegovinu. To u prijevodu znači vojvodstvo, što će reći vojvodstvo koje je utemeljio Hrvat Stjepan Vukčić Kosača. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj obali rijeke Helebija. Kula Herceguša je sagrađena neposredno uz kulu Taru. Služila je u obrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme herceg Stjepana, po kome je i dobila ime. I prvi pisani spomen Mostara vezan je uz ove dvije kule. Dubrovački izvještaj od 3. travnja 1452. opisuje kako se Hrvat Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji:"Ha preso quello di...Blagay et do castelli al ponte de Neretva ( Uzeo je...Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Mostar je u to vrijeme bio bitna strateška točka, čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most s malenim naseljem oko te jezgre.
U Mostaru je osnovan franjevački samostan nakon što je gospodar Huma herceg Stjepan Vukčić Kosača polovicom 15. stoljeća zamolio napuljskoga kralja Alfonza I Aragonskoga da mu pošalje nekoliko franjevaca iz svojega kraljevstva, koji bi narod u njegovoj zemlji utvrdili u pravovjerju. Alfonz je udovoljio njegovoj zamolbi, te je poslao franjevce. Franjevci su došli i stopili se sa zatečenim hrvatskim kršćanima u Mostaru. Padom Bosne 1463. i smaknućem posljednjeg njezina kralja Hrvata katolika Stjepana Tomaševića, maćeha mu Katarina, kćer hercega Stjepana Kosače, utemeljitelja Mostara, izbjegne u Rim i ostavi pisanom oporukom pohranjenom u Vatikanu papi Kraljevinu Bosnu na upravljanje.Taj njezin zavjet i sad se čuva u Vatikanu, a islamski tragikomični čin ostavljanja u amanet hrvatske i rimokatoličke Bosne islamu i Turcima u bolesnoj mašti luđaka Erdogana i Izetbegovića nitko normalan u svijetu ne shvaća na ozbiljan i realan način. Islamu je mjesto u Aziji i Africi, a ne u izvorno rimokatoličkoj i hrvatskoj Bosni i Hercegovini, gdje je islam nezvani, neželjeni i privremeni gost, nešto kao slijepi brodski putnik na prekooceanskoj plovidbi oko svijeta.
Herceg Stjepan se odupirao turskim navalama do kraja života. Uspio je zadržati Hercegovinu. Ali, 16 godina nakon smrti Kosače, Turci su osvojili Herceg Novi i uskoro cijelu Hercegovinu. Turski su vladari kršćanski puk ubijali, porobljavali, a islam se u ovim krajevima znatno proširio ognjem i mačem. Turci su gradili džamije i medrese, a rušili katoličke samostane, među ostalim i onaj u Mostaru, koje su zatekli osmanski osvajači. Oskrnavili su božje hramove, ali nisu sve spaljene i srušene redom uništili, nego su dio njih preinačili u džamije. Protjerani mostarski fratri mijenjali su lokacije sve dok se nisu skrasili u Živogošću. Ime Mostar se prvi put pojavljuje u turskome popisu stanovništva iz 1468/69, a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474. godine.
Padom Herceg Novoga 1482. godine pala je Hercegovina, time i grad Mostar. U gradu Mostaru Turci su zatekli život, naselje, ljude, vjernike, Hrvate katolike s njihovim običajima, poviješću i civilizacijom. Katoličku hrvatsku civilizaciju su sljedećih gotovo 500 godina sumanuto i okrutno, ali neuspješno pokušavali zatrti i uništiti.Kršćanski, a osobito katolički puk su ubijali, porobljavali, poturčivali. Gradili su džamije i medrese, a rušili katoličke samostane, napose u Ljubuškom, Konjicu i Mostaru. Do osmanskih osvajanja na području Mostara jedine bogomolje bile su katoličke crkve. Osmanlije su oskrnavili sve, ali nisu sve spalili i srušili. Dio su osmanski osvajači preinačili u džamije. Mjesne osmanske vlasti su bile okrutnije od sultana, pa su ubijale sve fratre da bi ih spriječili stići do Carigrada da ne bi uspjeli zatražiti od sultana suglasnost za obnovu mostarskog samostana i crkve.
Prvi zakon Bosanskog sandžaka 1516. godine spominje progone Hrvata katolika. Vrhunac progona bio je za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog i namjesnika u Bosni i Hercegovini Gazi Husref bega 1524. godine. Tad su Osmanlije porušile i opustošile katoličke samostane u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu, Konjicu, a osobita im je meta bila franjevačka sakralna baština. U Mostaru je po osmanskom osvajanju boravilo oko 35 osmanskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva sjedište kajmakamluka, Mostar je zahvaljujući prometnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom 16. stoljeća postao sjedištem Hercegovačkog sandžaka.
Vrhunac razvitka grada pod osmanskom vlašću bio je u 16. i 17. stoljeću kada je Mostar bio središte trgovine i obrtništva u Hercegovini. Godine 1534. osmanski osvajači su u Bilom Polju kod Mostara opustošili i porušili katolički samostan u Mostaru. Godine 1563. srušili su i sasvim uništili temelje katoličkog samostana i crkve sv. Antuna Padovanskog, koji su vodili franjevci, a biskupa koji je došao u dušebrižnički pohod su ubili, te ubili još 4 fratra. Godine 1566. na mjestu starog, drvenog, izgrađen je znameniti kameni most. To je bila odluka koja je doprinijela administrativnom i prometnom razvoju grada, a 1557. godine podignuta je i Karadozbegova džamija.
Godine 1631. su na mjestu srušenog katoličkog samostana Turci podigli džamiju Hadži Ali bega Lafe. U 16. i 17. stoljeću bilježi se intenzivno širenje grada Mostara. Krajem tog razdoblja Mostar je imao 10 000 stanovnika. Nakon habsburško - osmanskog rata od 1683. do 1699. grad je dobio nove fortifikacije. Reorganizacijom osmanskog obrambenog sustava početkom 18. stoljeća, Mostar je postao sjedištem kapetanije. Tijekom 17. stoljeća najizraženije je bježanje i iseljavanje Hrvata katolika iz Bosne i Hercegovine, što se osjetilo posvuda, pa se odrazilo i u Mostaru. Tijekom 18. stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.
Početkom 19. stoljeća Mostar je jedno od uporišta borbe protiv preobrazbi u smislu daljeg jačanja središnje osmanske vlasti pod vodstvom ajana Ali age Dadića. Nakon sloma pokreta bosanskih feudalaca 1832. godine Mostar je postao sjedište Ali paše Rizvanbegovića. Godine 1832. osnovan je poseban hercegovački pašaluk sa sjedištem u Mostaru na čelu sa Ali pašom Rizvanbegovićem ( 1832 - 1851 ). On je dobio i vezirski naslov. Započeo je neviđeni teror nad kršćanima, posebno izražen u okolici Mostara,kada su Turci iz grada protjerali sve katolike Hrvate, sveukupno oko 320 katoličkih obitelji.
Pred kraj osmanske vladavine sredinom 19. stoljeća, kao rezultat opadanja turske moći, te jačanja snage i mogućnosti, te uloge kršćanskog stanovništva Mostara, dolazi do perioda izvjesne vjerske tolerancije i razdoblja relativno podnošljivog suživota raznih naroda u gradu. To se očitovalo u turskom dopuštanju izgradnje sakralnih objekata kršćanskih vjerskih zajednica u Mostaru. U to vrijeme je podignuta i Stara pravoslavna crkva i to 1834. godine. Izgrađena je na obroncima brda Fortice u istočnom dijelu grada. Još od 1777. godine Mostar je postao sjedištem hercegovačkog mitropolita Srpske pravoslavne crkve.
Ubrzo potom, napokon i katolički Hrvati Mostara su dobili svoj prostor. Godine 1847. izgrađen je kompleks stare biskupske rezidencije u Vukodolu, sjedištu nove franjevačke provincije, koja je nastala odvajanjem Bosne Srebrene, te sjedištu mostarskog biskupa. Napokon, 1866. godine došlo je do izgradnje franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u samom gradu Mostaru. Uz spomenutu crkvu će tridesetak godina kasnije biti izgrađen i franjevački samostan. Pravoslavci u Mostaru svoju novu Sabornu crkvu dobivaju 1873. godine.
U zadnjim godinama osmanskog vladanja otvoreni su konzulati nekih velikih europskih zemalja kao što su Austrija, Italija, Rusija, Velika Britanija i Francuska, a prometnom značaju pridonijela je izgradnja ceste Mostar - Metković 1862. godine. Tijekom hercegovačkog ustanka protiv Turaka od 1875. do 1878. Mostar je bio sjedište hercegovačkog namjesnika valije. Pokretači protuturskog hercegovačkog ustanka od 1875.do 1878. bili su hercegovački Hrvati.
Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini bio je odjek hrvatskog narodnog preporoda u Zagrebu. Na tlu Bosne i Hercegovine zaživio zbog otegotnih društvenih i političkih prilika nekoliko desetljeća nakon pokreta preporoda Ljudevita Gaja. Premda se najprije pokret hrvatskog narodnog preporoda pojavio u Sarajevu, on je največi uspon među Hrvatima imao upravo u Mostaru radi povoljnijih nacionalnih i društveno - političkih uvjeta nego što su bili u Sarajevu za razvoj i afirmaciju pokreta hrvatskog narodnog preporoda. U Mostaru se zahuktao kulturni život Hrvata, tako da se na prelasku 19. na 20. stoljeće u razdoblju od tridesetak godina objavilo oko 600 knjiga. To je Mostar svrstalo u to doba u najjače kulturne centre južnoslavenske regije tog vremena.
U Mostaru je 1852. otvorena prva učionica i to u Vukodolu, zatim knjižnica i čitaonica u Jusovinom 1861. Utemeljena su i kulturna društva kao što su Kosača 1875. i Hrvoje 1888. i konačno i osnutak Hrvatskog kulturnog društva Napredak 14. rujna 1902. godine. Osnivanju mostaraskog Napretka prethodio je osnutak prve hrvatske tiskare u gradu 1872. pod ravnanjem Franje Milićevića. Počelo je izdavanje hrvatskih tiskovina na hrvatskom jeziku i časopisa Hercegovački bosiljak 1883, Novi hercegovački bosiljak 1884. i Osvit 1898. godine. Te su hrvatske tiskovine bile pravaške orijentacije, za razliku od onih u Zagrebu i Sarajevu, što su u to vrijeme preferirale ideje Ilirskog pokreta i tečevina južnoslavenskih političkih zabluda i nacionalnih obmana, te kao vrhunac svega nacionalnog samonijekanja. Najpoznatiji hrvatski preporoditelji u Mostaru na izmaku 19. i početkom 20. stoljeća, bili su franjevci Anđeo Kraljević, Radoslav Glavaš, Anđeo Nuić, Nikola Šimović, Augustin Zubac, Petar Bakula i Franjo Milićević. Oni su se dokazali kao graditelji, učitelji, dušebrižnici, ali i kao pisci prvih udžbenika, priručnika, kalendara, novina i samostalnih književnih ostvarenja na hrvatskom jeziku u suvremenoj povijesti Mostara, stožernog hrvatskog grada u Bosni i Hercegovini i stolnog grada hrvatske Republike Herceg Bosne.
|
