Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

 

 

 

 

 

 

 

 

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

 

 

 

 

Nezavisna Država Hrvatska

 

 

Podržite našeg dopisnika Dragana Ilica financijski :  Paypal

32-Delcampe eBay eMail

Svi članci Dragana Ilića :

 

- Nemanjići su potomci hrvatske kraljevske dinastije Trpimirovića, a Ana Nemanjić žena Stefana Nemanje je kćer hrvatskoga velikaša iz Bosne bana Borića starinom iz Slavonije.

- Srbi taje da potječu od Hrvata i da su prvotno bili rimokatolici.

- Misli i izjave poznatih ljudi o Srbima.

- Bosna i Raška su bile prije Turaka samo hrvatske pokrajine, a Bosna naseljena samo Hrvatima.

- Mračna duša i kameno srce Rastka Nemanjića ( Svetog Save ) i krvavi tragovi njegove duhovne ostavštvine sve do današnjih dana.

- Ne posustaje uzaludna srbijanska promidžba o prošlosti i državnoj pripadnosti Kosova.

- Hrvatski književnici islamske vjere u razdoblju između dva svjetska rata.

- Nepregledni niz i doprinos Hrvata islamske vjere u hrvatskoj književnosti.

- Sveti Sava u svom djelu "Krmčija Svetog Save" i u "Hilandarskom tipiku" priznao je papi kako Rimu pripada pravo nadzora u svim srpskim zemljama i gradovima.

- Sveti Sava je dobio od nelegitimnog slijednika Bizanta u liku Nikejskog patrijarha pravno nevažeću dozvolu za osnutak lažne i u samom Bizantu nepriznate autokefalne crkve 1219. godine.

- Srbi u popunosti lažirali i povijesno krivotvorili i sakrili hrvatsku genezu rimokatoličke dinastije Nemanjića.

- Srbi priznali još jednu epohalnu tajnu SPC da su do 1919. godine slavili Božić 25. prosinca po Gregorijanskom kalendaru.

- Bosna i Hercegovina je povijesno, zemljopisno i geopolitički jedinstvena i neraskidiva cjelina sa Hrvatskom.

- Hrvatsko srednjevjekovno plemstvo sjeverozapadne Bosne dokaz je pripadnosti te oblasti Hrvatskoj.

- Povijesna vrela da je sjeverozapadna Bosna od pamtivijeka središnji dio države Hrvatske i prirodni trbuh nekadašnje Kraljevine Hrvatske.

- Sve župe današnje Banjolučke biskupije crkveno su pripadale Zagrebačkoj, Kninskoj i Krbavskoj biskupiji i politički bile sastavnim dijelom srednjevjekovne države Hrvatske.

- Na Bilinopoljskom saboru 8. travnja 1203. godine poglavari crkve bosanskih heretika u nazočnosti papinog izaslanika vratili se skupa sa zavedenim pukom Katoličkoj crkvi.

- Bilinopoljska izjava od 8. travnja 1203. snaga istine koja šamara laži izmišljene bošnjačke historiografije.

- SPC je od 16. i 17. stoljeća trebinjske katolike pretvarala u pravoslavce i od posrbljenih Hrvata izmislila nepostojeće trebinjske Srbe.

- Bosansku biskupiju utemeljio je u 11. stoljeću hrvatski kralj Petar Krešimir IV i crkveno je bila podložna Splitskoj nadbiskupiji.

- Najstarija rimokatolička biskupija u BiH-u je Trebinjsko - mrkanjska i umjetno je postala jakom utvrdom srpskoga svetosavlja.

- Bihać je kao povijesni i stolni hrvatski kraljevski grad dobio status slobodnoga grada 1262. godine.

- Banja Luka je povijesno nazvana svetim hrvatskim gradom Jeruzalemom.

- Raskošna kulturna baština i bogata ostavština hrvatskog i katoličkog Vrbaškog grada preteče današnje Banje Luke.

- Hrvatski Vrbaški grad ili današnja Banja Luka bio je poprištem mnogih slavnih i velikih hrvatskih bitaka.

- Punih 65 godina hrvatski kraljevski grad Jajce pružao je pod vojnom opsadom junački otpor divljim turskim barbarima s Istoka.

- Burna prošlost Bugojna, nekada hrvatskog grada ponosa u Bosni.

- Prozor - Rama na sjeveru Hercegovine i pred vratima Bosne stoljećima na braniku hrvatstva i katoličanstva.

- Završje ili Tropolje Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja povijesno je uvijek disalo hrvatskim plućima.

- Mostar čuvar časti, ponosa i slave hrvatske Herceg Bosne.

- Hrvatsku župu Vrhbosnu na tlu današnjega Sarajeva utemeljili su Hrvati katolici a Turci su na temeljima uništene Vrhbosne sagradili tursku kasabu Sarajevo.

- Središnja Bosna hrvatski i katolički iskon bosanskih Hrvata i dokaz izvorne nacionalne, vjerske i državnopravne hrvatske pripadnosti srednjevjekovne Bosne.

- Veličanstena povijest hrvatske županije Soli je sol na rani muslimanske mitomanije o lažnom bošnjaštvu Tuzle.

- Hrvatska i katolička Bosanska Posavina bila je povijesno dijelom Hrvatskog Kraljevstva, tek na kratko u 14. stoljeću dijelom Bosne i nikada do velikosrpske agresije od 1992 - 1995. nije imala srpsku i pravoslavnu većinu naroda.

- Zaboravljena i zapostavljena nekad davno hrvatska i katolička Bijeljina srce odavno pravoslavizirane regije Semberije.

- Zvornik ili nekadašnji hrvatski Zvonik legendarna srednjovjekovna hrvatska utvrda na Drini.

- Slavna tradicija glasovite franjevačke provincije Bosne Srebrene i nekad hrvatske i katoličke Srebrenice.

- Davnašnja hrvatska i katolička Hotča, danas Foča, bila je u Podrnju glavno trgovačko odredište hrvatskih trgovaca iz Dubrovačke Republike.

- Trebinje biser južne Hercegovine cijelo tisućljeće je živjelo u mediteranskom ozračju hrvatskog duha zapadnokršćanske civilizacije.

- Očaravajuće kulturno blago Boke Kotorske zaljeva hrvatskih svetaca na jugu hrvatskoga Sinjeg mora svima znanog Jadrana.

- Grad pod Rumijom Bar tiho i kriomice čuva i živi sjećanje i uspomene na hrvatske i katoličke korijene.

- Duboko zapreteno i skriveno hrvatsko i katoličko kulturno naslijeđe Budve i Paštrovića.

- Srijemom je vladao niz hrvatskih kraljeva hrvatske loze Trpimirovića od kralja Tomislava do kralja Zvonimira.

- Syrmium ili današnja Srijemska Mitrovica prijestolnica rane srednjovjekovne Panonske Hrvatske.

 

 

Nepregledni niz i doprinos Hrvata islamske vjere u hrvatskoj književnosti :

 

Znameniti bosanski književnik Meša Selimović, slikovito i nadahnuto kroz stihove izražava pripadnost bosanskih muslimana hrvatskom narodu. U vrijeme buđenja hrvatske nacionalne svijesti muslimana i Selimović time daje svojevrsan obol. Premda su ga desetljećima Srbi , kao i mnoge druge ljude nesrpskog korijena smišljeno i sračunato svojatali, on se svojim književnim opusom i napose odanošću hrvatskoj nacionalnoj ideji, upravo posve suprotno deklarirao od onoga što su mu pripisivali Srbi. Uostalom , to je najbolje iskazao sljedećim stihovima:

"A zlatno doći će doba kad će hrvatske svijesti,

Na našem ognjištu opet zabuktat žarki plam,

I ti ćeš s hrvatstva dragog teške okove stresti,

A složna braća tebi zidat će veleban hram."

O mitopoetskoj predodžbi derviške Bosne Selimović piše u djelu "Derviš i smrt" i riječima jednog od junaka romana ilustrira stanje nacionalnog duha bosanskih muslimana svoga vremena: " Što smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim povijest nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali, nismo postali nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unatrag, a nemamo kud da gledamo unaprijed. Zašto zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja? Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni što smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje."

Tako veli literarni junak Mehmeda - Meše Selimovića. Ovaj opis stanja svijesti i duha muslimana Selimovićevog vremena kao pod indigom preslikava i današnje lutanje bosanskih muslimana. Kao da je vrijeme za tren zaustavljeno, a bosanski muslimani ostali zarobljeni na raskrižju dva smjera, jednoga što vodi putem i drugoga što navodi na stranputicu.Nema značajnijeg pomaka u razmišljanju današnjih muslimanskih naraštaja u odnosu na vrijeme koje Selimović dočarava kroz ispovijest spomenutoga naratora romana. Bez ikakvog prijepora, jedinstvo književnosti Hrvata katoličke i islamske vjere temelji se na barem pet glavnih značajki. To su hrvatsko nacionalno opredjeljenje, teritorijalna pripadnost, isti kriterij jezika i pisma, isti krug kulturnog stvaranja i pripadnost istom iskonskom korijenu nacije i religije, što se tijekom stoljeća preko bogumilstva i na druge načine transformirala iz katoličanstva u islam. Ovaj proces preoblikovanja izvorne katoličke kulturne baštine Bosne u islamsku tradiciju i mješanja utjecaja kultura Istoka i Zapada na tlu Bosne, odigrao se nakon prodora Osmanlija u hrvatske krajeve i njihovog zaposjednuća  Bosne i Hercegovine. Tada i dolazi do simbioze i jedinstvenoga ukrštanja zapadne i istočnjačke kulturne tradicije i običaja u Bosni i Hercegovini. To se, kao rijetko gdje, ogleda i kroz isprepletenu književnost, u kojoj se prelamaju uplivi katoličkog i islamskog svijeta na bosanskohercegovačkom prostoru.

Prvi doprinosi književnika islamske vjere u hrvatskoj književnosti javljaju se u Bosni i Hercegovini na štokavici i uglavnom na ikavici, te na pismu arabici. Ta se književna djela ubrajaju u takozvanu hrvatsku aljamiado književnost ( što označava pisanje arapskim pismom na nearapskom jeziku, kao što je slučaj i sa Maurima u Španjolskoj, Turcima, Irancima i Kurdima, a u južnoslavenskim zemljama pod turskom vlašću bilo je književnih djela na narodnom slavenskom jeziku pisanih i prilagođenih arapskim pismom zvanim aljamiado ). Radi se pretežito o vjerskim i pobožnim pjesmama ilahijama, zatim poučno moralističkim pjesmama kasidama, te pjesmama pritužbenog karaktera, domoljubnim pjesmama i ljubavnim stihovima. Već oko 1588 - 89. godine javlja se pisac, potpisan kao Mehmed, sa svojom "Hrvatskom pjesmom" ( Chirvat Turkisi ), zatim u XVII stoljeću pisac pritužbi Hadži Jusuf Livnjak, onda leksikograf Muhamed Hevaji Uskufi ( hrvatsko - turski rječnik ), pjesnik Hasan Kaimija Zrinović koji je napisao i poznatu domoljubnu, protumletačku pjesmu (..."Nemojte se kladiti, a Hrvate paliti, zato ćete platiti, kad vam ode Kandija"...). Iz XVIII stoljeća osobito je poznat "Duvanjski arzulah" ( arzulah označava molbu, predstavku ), a kao književni stvaratelji ističu se Muhamed Velihihodžić, Mustafa Bašeskija, najcjenjeniji autor pobožnih pjesama, Ahmed Karahodža, autor pjesme "Bošnjakuša", Hasan Mostarac, Mustafa Ejubović, Mahmud Mostarac, Nerkezi, alijas Muhamed Sarajlija i mnogi drugi.

U XIX stoljeću osobito se ističu pisci islamske vjere pod snažnim utjecajem pučke poezije. To su Seid Vehab Ilhamija, Umihana Čuvidina, prva poznata pjesnikinja muslimanka, autorica pjesme "Sarajlije idu na vojsku protiv Srbije," zatim Mustafa Firakija, autor opširnog arzulaha, Abdurahman Sirija, Feizo Travničanin, Hasan Travničanin, Jusuf beg Čengić, Abdul Kerim Tefterdarija, Omer Humo, osobito poznat kao promicatelj hrvatskih djela pisanih arabicom, zatim Salih Gašević, Hamza Puzić i ostali. Usporedo s hrvatskom aljamiado književnošću javljaju se i pisci islamske religije na orijentalnim jezicima i to turskom, arapskom i perzijskom. Izdvojenu skupinu tvore pisci koji upotrebljavaju latinicu i ubrajaju se u takozvane hrvatske islamiste. Među takvima se u XVI stoljeću ističu Mustafa paša Skenderpašić Jurišević, ujedno i zet sultana Selima Prvog, zatim Hasan Čafi Turhanović - Pruščak, Ibrahim beg Alajbegović, Ali Dedo, te Arif beg Rizvanović, poznat i pod pseudonimom Hikmet, a glasovit je kao pravnik, mistički filozof i autor povijesnih tema. Među hrvatskim islamistima tijekom XVIII stoljeća osobito se ističu Muhamed Jusufović, inače autor arapske sintakse na turskom, Mustafa Bošnjak, nekad i uz pseudonim Ledunni, Ahmed Mostarac, izvrsni poznavatelj islamskog prava, a iz razdoblja prije austrijskog zaposjednuća Bosne 1878. godine valja spomenuti Muhameda Šaćira Kurtčehaića, urednika službenih novina "Bosna,", te vlasnika i urednika časopisa "Gjulseni Saraj," i pjesnikinju Habibu, kći Ali paše Rizvanbegovića. Ovom književnom opusu pripadaju i muslimanske pučke epske pjesme nastale na području takozvane Turske Hrvatske na prostoru između Une i Vrbasa. Junaci tih pjesama su Đerđelez Alija, Mustaj Beglički iz Udbine, braća Mujo i Halil Hrnjica iz Kladuše, Budalina Tale... Pod pučku poeziju spadaju i mnogobrojne lirske pjesme, balade i romasne, kojih muslimani i katolici imaju daleko više u književnosti nego, primjerice Srbi. Najglasovitija muslimanska balada zasigurno jest "Hasanaginica," koja je prevedena ili obrađena na nekoliko svjetskih jezika. Ljepotom te balade bili su zadivljeni Goethe, Merimee, Byron, Puškin, Ljermontov, Grimm i drugi književnici svjetskog glasa. Osjećajnost hrvatskih muslimana našla je svoj najpotpuniji umjetnički izraz i u sevdalinki, ljubavnoj pjesmi punoj čežnje i lirske istančanosti.

Doprinos muslimana hrvatskoj književnosti osobito je osnažio nakon zaposjednuća Bosne i Hercegovine 1878. godine. Među prvim piscima tog naraštaja izdvajaju se Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, Safvet beg Bašagić, koji se potpisivao i kao Mirza Safet, te Osman Nuri Hadžić koji je u suradnji s katolikom Ivanom Miličevićem pisao romane i pripovjetke pod pseudonimom Osman Aziz. Ti su pisci ponajviše surađivali u literarnom časopisu "Nada", kojega je 1885. godine u Sarajevu pokrenuo urednik Silvije Strahimir Kranjčević, a već prvoga svibnja 1900. osnivaju muslimanski obiteljski list "Behar." Listu su namijenili ulogu prosvjećivanja bosansko - hercegovačkih muslimana, njihove izobrazbe u zapadnjačkom duhu i naposljetku, buđenja hrvatske nacionalne svijesti. Zadaće su im bile više nego teške budući da su pokretači "Behara" nailazili na zid patrijarhalnog odgoja i vjerskog konzervativizma što je zazirao od svih "inovjerskih novotarija." Među hrvatskim književnim realistima muslimanske provenijencije posebno se ističu već spomenuti Osman Nuri Hadžić ( 1869 - 1937 ), Edhem Mulabdić ( 1862 - 1954 ) i Hamid Šahinović-Ekrem ( 1882 - 1936 ). Prva dvojica su pripovjedači i romanopisci, a treći je pisac drama i komedija. Književnika Safvet bega Bašagića ( 1870 - 1934 ), pjesnika, prevoditelja, književnog istraživača, povjesničara, islamista i političara, mnogi književni kritičari svrstavaju među hrvatske realiste, a pojedini i među pisce hrvatske Moderne. Posebno je cijenjen njegov znanstveni rad i mnogi ga povjesničari stoga nazivaju hrvatskim muslimanskim preporoditeljem s ogromnim utjecajem na mlađe naraštaje. U hrvatsku Modernu spada svakako i pjesnik Musa Ćazim Ćatić ( 1878 - 1915 ), koji je na literarnom polju blisko kontaktirao s Matošem, Ujevićem i Galovićem. Ćatićeva je ljubavna lirika divan amalgam bosansko hrvatske književnosti i istočnjačkoga senzibiliteta.

 

© Dragan Ilić

 

Flag Counter 

Aktualizacija stranice : 16.8.2023.

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ] [ Pravo na odustanak ] [ Opći uvjeti poslovanja ] [ Dostava ]

 

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolačića.

Izjava o privatnosti Prihvaćam