Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

 

 

 

 

 

 

 

 

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

 

 

 

 

Nezavisna Država Hrvatska

 

 

Podržite našeg dopisnika Dragana Ilica financijski :  Paypal

32-Delcampe eBay eMail

Svi članci Dragana Ilića :

 

- Nemanjići su potomci hrvatske kraljevske dinastije Trpimirovića, a Ana Nemanjić žena Stefana Nemanje je kćer hrvatskoga velikaša iz Bosne bana Borića starinom iz Slavonije.

- Srbi taje da potječu od Hrvata i da su prvotno bili rimokatolici.

- Misli i izjave poznatih ljudi o Srbima.

- Bosna i Raška su bile prije Turaka samo hrvatske pokrajine, a Bosna naseljena samo Hrvatima.

- Mračna duša i kameno srce Rastka Nemanjića ( Svetog Save ) i krvavi tragovi njegove duhovne ostavštvine sve do današnjih dana.

- Ne posustaje uzaludna srbijanska promidžba o prošlosti i državnoj pripadnosti Kosova.

- Hrvatski književnici islamske vjere u razdoblju između dva svjetska rata.

- Nepregledni niz i doprinos Hrvata islamske vjere u hrvatskoj književnosti.

- Sveti Sava u svom djelu "Krmčija Svetog Save" i u "Hilandarskom tipiku" priznao je papi kako Rimu pripada pravo nadzora u svim srpskim zemljama i gradovima.

- Sveti Sava je dobio od nelegitimnog slijednika Bizanta u liku Nikejskog patrijarha pravno nevažeću dozvolu za osnutak lažne i u samom Bizantu nepriznate autokefalne crkve 1219. godine.

- Srbi u popunosti lažirali i povijesno krivotvorili i sakrili hrvatsku genezu rimokatoličke dinastije Nemanjića.

- Srbi priznali još jednu epohalnu tajnu SPC da su do 1919. godine slavili Božić 25. prosinca po Gregorijanskom kalendaru.

- Bosna i Hercegovina je povijesno, zemljopisno i geopolitički jedinstvena i neraskidiva cjelina sa Hrvatskom.

- Hrvatsko srednjevjekovno plemstvo sjeverozapadne Bosne dokaz je pripadnosti te oblasti Hrvatskoj.

- Povijesna vrela da je sjeverozapadna Bosna od pamtivijeka središnji dio države Hrvatske i prirodni trbuh nekadašnje Kraljevine Hrvatske.

- Sve župe današnje Banjolučke biskupije crkveno su pripadale Zagrebačkoj, Kninskoj i Krbavskoj biskupiji i politički bile sastavnim dijelom srednjevjekovne države Hrvatske.

- Na Bilinopoljskom saboru 8. travnja 1203. godine poglavari crkve bosanskih heretika u nazočnosti papinog izaslanika vratili se skupa sa zavedenim pukom Katoličkoj crkvi.

- Bilinopoljska izjava od 8. travnja 1203. snaga istine koja šamara laži izmišljene bošnjačke historiografije.

- SPC je od 16. i 17. stoljeća trebinjske katolike pretvarala u pravoslavce i od posrbljenih Hrvata izmislila nepostojeće trebinjske Srbe.

- Bosansku biskupiju utemeljio je u 11. stoljeću hrvatski kralj Petar Krešimir IV i crkveno je bila podložna Splitskoj nadbiskupiji.

- Najstarija rimokatolička biskupija u BiH-u je Trebinjsko - mrkanjska i umjetno je postala jakom utvrdom srpskoga svetosavlja.

- Bihać je kao povijesni i stolni hrvatski kraljevski grad dobio status slobodnoga grada 1262. godine.

- Banja Luka je povijesno nazvana svetim hrvatskim gradom Jeruzalemom.

- Raskošna kulturna baština i bogata ostavština hrvatskog i katoličkog Vrbaškog grada preteče današnje Banje Luke.

- Hrvatski Vrbaški grad ili današnja Banja Luka bio je poprištem mnogih slavnih i velikih hrvatskih bitaka.

- Punih 65 godina hrvatski kraljevski grad Jajce pružao je pod vojnom opsadom junački otpor divljim turskim barbarima s Istoka.

- Burna prošlost Bugojna, nekada hrvatskog grada ponosa u Bosni.

- Prozor - Rama na sjeveru Hercegovine i pred vratima Bosne stoljećima na braniku hrvatstva i katoličanstva.

- Završje ili Tropolje Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja povijesno je uvijek disalo hrvatskim plućima.

- Mostar čuvar časti, ponosa i slave hrvatske Herceg Bosne.

- Hrvatsku župu Vrhbosnu na tlu današnjega Sarajeva utemeljili su Hrvati katolici a Turci su na temeljima uništene Vrhbosne sagradili tursku kasabu Sarajevo.

- Središnja Bosna hrvatski i katolički iskon bosanskih Hrvata i dokaz izvorne nacionalne, vjerske i državnopravne hrvatske pripadnosti srednjevjekovne Bosne.

- Veličanstena povijest hrvatske županije Soli je sol na rani muslimanske mitomanije o lažnom bošnjaštvu Tuzle.

- Hrvatska i katolička Bosanska Posavina bila je povijesno dijelom Hrvatskog Kraljevstva, tek na kratko u 14. stoljeću dijelom Bosne i nikada do velikosrpske agresije od 1992 - 1995. nije imala srpsku i pravoslavnu većinu naroda.

- Zaboravljena i zapostavljena nekad davno hrvatska i katolička Bijeljina srce odavno pravoslavizirane regije Semberije.

- Zvornik ili nekadašnji hrvatski Zvonik legendarna srednjovjekovna hrvatska utvrda na Drini.

- Slavna tradicija glasovite franjevačke provincije Bosne Srebrene i nekad hrvatske i katoličke Srebrenice.

- Davnašnja hrvatska i katolička Hotča, danas Foča, bila je u Podrnju glavno trgovačko odredište hrvatskih trgovaca iz Dubrovačke Republike.

- Trebinje biser južne Hercegovine cijelo tisućljeće je živjelo u mediteranskom ozračju hrvatskog duha zapadnokršćanske civilizacije.

- Očaravajuće kulturno blago Boke Kotorske zaljeva hrvatskih svetaca na jugu hrvatskoga Sinjeg mora svima znanog Jadrana.

- Grad pod Rumijom Bar tiho i kriomice čuva i živi sjećanje i uspomene na hrvatske i katoličke korijene.

- Duboko zapreteno i skriveno hrvatsko i katoličko kulturno naslijeđe Budve i Paštrovića.

- Srijemom je vladao niz hrvatskih kraljeva hrvatske loze Trpimirovića od kralja Tomislava do kralja Zvonimira.

- Syrmium ili današnja Srijemska Mitrovica prijestolnica rane srednjovjekovne Panonske Hrvatske.

 

 

Zaboravljena i zapostavljena nekad davno hrvatska i katolička Bijeljina srce odavno pravoslavizirane regije Semberije :

 

Prije turske invazije Semberija je kao i Srijem i Mačva odisala hrvatskim i katoličkim duhom.

Uz Drinu je prije turske provale u Bosnu bilo najviše katoličkih crkava i samostana, čak i sa srbijanske strane Drine u današnjoj zapadnoj Srbiji.

Bijeljina je prije Turaka imala hrvatski naziv Biljina jer su u njoj živjeli Hrvati ikavskog narječja.

Semberija je ravničarska regija na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine sa sjedištem u njenom najvećem gradu Bijeljini. Samo ime Semberija je, baš kao i Mačva, mađarskog jezičnog korijena. To i ne čudi, budući su Mađari tom plodnom ravnicom vladali, pogotovou razdoblju nakon 12. stoljeća. Tijekom osmanlijske vladavine Semberija se spominje u povijesnim turskim dokumentima od 1533. godine. Današnji naraštaji malo znaju o činjenici da je to nekad bio u davnini izuzetno i vrlo naglašeno katolički i hrvatski kraj. No, dolaskom Turaka i njihovim terorom nad Hrvatima Semberije u dugome razdoblju od 1463. do 1878. godine Semberija je postupno gubila i na  koncu u suvremeno vrijeme, gotovo u potpunosti izgubila negdašnja istaknuta hrvatska i katolička obilježja, što su je krasila stotinama godina kao dio njene izvorne etničke i vjerske tradicije. U vrijeme turskih vojnih pohoda i osvajanja, istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana upravo uz Drinu, a od toga u Bijeljini su bila dva povijesno istaknuta samostana. U Semberiji je bilo u manjem broju i bogumila, od čijih tragova su ostale nekropole stećaka. Tijekom turske okupacije Semberija je pripadala Zvorničkom sandžakatu. U periodu dvije Jugoslavije, kao i nakon raspada te umjetne državne tvorevine, Hrvati katolici su doživjeli nastavak ubijanja, progona ili asimilacije. Što su Turci davno započeli, to su Srbi nastavili i dovršili, tako da je hrvatstvo i katoličanstvo Semberije i Bijeljine danas, nažalost, ostalo živjeti samo u sjećanjima i uspomenama na negdašnja vremena kad je Semberija odisala hrvatskim i katoličkim duhom.

Duga je i bogata hrvatska i katolička prošlost Bijeljine. Popis kustodija bosanske vikarije Bartula Pizanskog nastao prije 1378. godine spominje franjevački samostan u Bijeljni. Među osam samostana u Mačvanskoj kustodiji spominje se u tom popisu i samostan Biblina u Bijeljini ili tada poznatoj pod hrvatskim ikavskim nazivom grada Biljina. To i ne čudi,s obzirom da su Hrvati katolici do turske najezde u Semberiji govorili ikavskim narječjem. Godine 1389. spominje se u analima Locum de Bilina, kao i samostan Svete Marije u Polju, kao i u popisu 1514, ali bez točne ubikacije. Iz toga se može zaključiti da je Bijeljina prije osmanskog doba bila zasebna župa, čije je sjedište bila crkva, odnosno samostan.

Kao utvrđeni grad Bijeljina se prvi put spominje 1446. godine. Od Zvornika je kroz Bijeljinu prolazila srednjevjekovna cesta, koja je išla prema Mačvi, Srijemskoj Mitrovici i Iloku. U 14. stoljeću Bijeljini je pripadalo trinaest stećaka, od kojih su dva ukrašena, a na četiri krase fragmentarno čitljivi natpisi. U zaselku Mitrovićima sela Gornji Drageljevac, tri su stećka na dva lokaliteta, od kojih je jedan ukrašen motivima biljne stilizacije i prikazom životinje, te je prenesen na zgradu drageljevačke osnovne škole. Bijeljina se u to doba nalazila u sastavu Hrvatsko - Ugarske Srebreničke banovine uz Drinu, utemeljene i ustrojene u vidu obrambene vojne zone prema nadirućim Turcima s Istoka.

Bijeljinsko područje je u srednjem vijeku naseljavalo katoličko hrvatsko pučanstvo. Hrvatski znanstvenik, povjesničar, arheolog i etnolog Ćiro Truhelka je istražujući povijesne spise, otkrio podatak da se Bijeljina prije turske provale u Bosnu izvorno zvala na hrvatskom Biljina, jer se u to daleko vrijeme među tamošnjim Hrvatima katolicima rabila ikavica. Doselidbom ijekavskih srpskih doseljenika, koji su došli skupa s Turcima, Bijeljina mijenja svoje etničko i vjersko određenje, te tijekom stoljetnih protjerivanja, ubijanja i asimiliranja Hrvata, ona od hrvatskog i katoličkog grada, postaje danas srpski i pravoslavni centar u isto tako davno posrbljenoj i pravoslaviziranoj Semberiji. Starina bijeljinske ikavice izvorna je i u njoj obližnjoj Vlasenici, na što upućuju i brojni očuvani mjestopisi, primjerice lokalitet Sikira kod Vlasenice.

U povijesti se Bijeljina spominje još i pod nazivima Bibtina, Belina, Biljena, Bjelina i Četvrtkovište, što je bilo je ime sjedišta turske nahije iz 1533. godine. Sadašnje ime Bijeljina ustalilo se u 17. stoljeću, kad je već polako počeo prevladavati utjecaj doseljenih Srba pravoslavaca. U osmanskom popisu Zvorničkog sandžakata, čiji je Bijeljina bila sastavni dio, spomenuto je 1548. godine i selo s izvornim ikavskim i katoličkim korijenom Bili Potok. Ono danas više ne postoji, a onda je bilo u sastavu timara Murata, hatiba i imama u tvrđavi u Srebreniku jedno selište mezra u Korajskoj nahiji, na kojem se nalazila Katolička crkva Sv.Marije. Danas postoji potok Bijela Rijeka, čije korito je istočno od samog Koraja s njegove istočne strane.Sasvim je izvjesno da je u dolini tog potoka kod Koraja postojalo narečeno hrvatsko srednjevjekovno selo Bili Potok, u čijoj se blizini nalazila crkva, odnosno samostan Sv.Marije.

Do turskih osvajanja bijeljinski kraj crkveno je pripadao ujedinjenoj Bosanskoj vikariji. U vremenu prije turskih upada i osvajanja Bosne,istočna Bosna imala je najviše katoličkih samostana baš uz rijeku Drinu, ali i sa srbijanske strane rijeke Drine u današnjoj zapadnoj Srbiji. Iz toga vremena dokumentirani su crkve i samostani u Srebrenici, Zvorniku, Solima ( današnjoj Tuzli ), Gradovrhu i Labu kod Soli, Teočaku, Svetoj Mariji kod Bijeljine, te u samoj Bijeljini i Bratuncu. U tursko doba župa Bijeljina pripadala je nahiji Koraj. Godine 1634. dokumenti ga spominju kao sjedište kadiluka u Zvorničkom sandžakatu. S osmanskom vlašču Bijeljina i okolica gube katoličko pučanstvo višestoljetnim iseljavanjem  i progonom hrvatskog puka od 1463. do 1878. godine. Bijeljina je pala pod Osmanlije prema poznatoj povijesnoj građi 1512. godine.

Dokument iz 1623. godine i izvješće provincijala fra Marijana Pavlovića, fra Jure iz Neretve i fra Pavla Papića spominju župu Balatino, koja je pripadala samostanu Olovo. Bečki rat od 1683. do 1699. ostavio je dodatni trag i turski pritisak daljnjem iseljavanju katoličkih Hrvata iz Bijeljine i Semberije. Doduše, u tursko doba zabilježen je pod prisilom i val iseljavanja doseljenog srpskog i pravoslavnog stanovništva Bijeljine. Ljeta 1687. iz dunavsko savskog međurječja Srijemske Mitrovice, Rume, Iriga, Petrovaradina, Karlovaca,te Rače, Morovića, Nimaca, Grgurevaca, Čerevića, Bonštara, Iloka i okolice, zatim Sotina i Vukovara, veliki broj muslimana nakon poraza osmanske države u ratu s Austrijancima od 1683. do 1699. masovno odlazi i zauvijek napušta ta područja, koja su prethodno u vrijeme turske inicijative i vojne nadmoći već  napustili katolici i pravoslavci u Bosni, među ostalim i u Bijeljini i cijeloj Semberiji.

Grad Bijejina doživio je velika vojna razaranja i 1876.kad su Austrijanci poveli vojnu akciju protiv Turaka s ciljem njihovog konačnog izbacivanja iz cijele Bosne i Hercegovine. U to vrijeme se spomen na katoličku srenjevjekovnu crkvu očuvao u dijelu naselja zvanom Varoš ili Janja, kao i u mjestopisu. Na Crkvištu u selu Obrijež istočno od groblja, bila je "mađarska" crkva. Vlasnik zemljišta Hadžibeg Hurembegović dopustio je da se zidovi te katoličke crkve sruše i kamen uzida u temelje nove srpske pravoslavne crkve koja se gradila 1882. godine u Janji. I danas su još uvijek prepoznatljivi zidovi te stare katoličke crkve, nasilno pretvorene u pravoslavnu crkvu 1882. godine.

U oba svjetska rata, te tijekom velikosrpske vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. Hrvati katolici su doživjeli nove, neopisive i neviđene pogrome. Godine 1992.  Srbi su župnika protjerali, a crkvu i župnu kuću opljačkali. Danas hrvatski katolici u Bijelini žive u teškim uvjetima, bilo iz političkih, bilo iz ekonomskih razloga, te su zato primorani na nove seobe iz Bijeljine i Semberije. Danas je u Bijeljini i njenoj okolici ostalo još samo 80 katoličkih obitelji, premda je taj broj zasigurno i veći jer ima i dosta Hrvata u miješanim brakovima, kao i mnoštva nekrštene djece, budući se svi oni radi pritiska, ucjena i prijetnji u većinski srpskoj i pravoslavnoj Bijeljini ne mogu uvijek i slobodno očitovati Hrvatima i katolicima. Dodatna nevolja i golema poteškoća za opstanak preostalih malobrojnih Hrvata katolika je u nebrizi i zaboravu i hrvatskog političkog vodstva Bosne i Hercegovine, kao i države Hrvatske. Preostali malobrojni Hrvati Bijeljine i Semberije ostali su prepušteni sami sebi i sudbini, kao i uobičajenoj zlovolji većinskih Srba pravoslavaca u gradu i cijeloj regiji Semberije.

 

© Dragan Ilić

 

Flag Counter 

Aktualizacija stranice : 16.8.2023.

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ] [ Pravo na odustanak ] [ Opći uvjeti poslovanja ] [ Dostava ]

 

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolačića.

Izjava o privatnosti Prihvaćam