|
Vrhbosnu preteču grada Sarajeva je posjedovao hrvatski plemić Pavao Radinović, od Turaka je oslobodio hrvatski ban Matko Talovac koji je banovao i Beogradom, a u hrvatski posjed je pokušao vratiti kralj Bosne Hrvat Stjepan Tomašević.
Na juriš je Sarajevo oslobodio od Turaka 1878. godine hrvatski barun Josip Filipović s elitnim postrojbama hrvatske pukovnije, te je za dva dana porazio združene dragovoljce Turskoga carstva bosanske muslimane i posrbljene Vlahe koji su dobrovoljno ginuli za turske interese.
Danas je Sarajevo tema prijepora Bošnjaka i Srba iako je očito da taj grad sazidan na temeljima hrvatske Vrhbosne povijesno ne pripada ni jednima niti drugima nego Hrvatima kao utemeljiteljima, starosjediocima grada i njegovim braniteljima i osloboditeljima od Turaka.
Povijesnu hrvatsku župu Vrhbosnu utemeljili su Hrvati rimokatolici, koji su bili i njezini jedini stanovnici u doba prije turske navale i okupacije Bosne. Župa Vrhbosna na lokalitetu današnjega grada Sarajeva spominje se u povijesnim dokumentima još u 13. stoljeću kao jedno od glavnih mjesta u tadašnjoj Bosanskoj banovini. Utoliko je bila značajnija što je zemljopisno zauzimala samo srce srednjevjekovne Bosne, ili drukčije rečeno istočnohrvatskoga Kraljevstva Bosne. Najznačajnija mjesta na području župe Vrhbosne su glasoviti grad Hodidjed, Gradac ili Kotorac, te Tornik i Bulog. Vrhbosna se može smatrati jezgrom srednjevjekovne Bosne ili prvotnom i pravom Bosnom. Župa Vrhbosna prostirala se oko gornjeg, izvorišnog toka rijeke Bosne, odnosno u slivovima njenih pritoka Miljacke i Željeznice. Sa svih strana bila je omeđena gorjem Romanije, Jahorine, Trebevića, Bjelašnice i Igmana, pružajući se do prijevoja Kobiljače i rijeke Vogošće. Spomenute međe odvajale su hrvatsku župu Vrhbosnu od susjednih hrvatskih župa na području Bosne, a to su župe Vogošće, Bosne, Lepenice, Krivaje, Neretve, Komske, Zagorja, Prače i Bistrice. Sama Vrhbosna bila je ustrojena podjelom na nekoliko manjih oblasti. U slivu Mokranjske Miljacke osnovana je župa Mokro Glasinac, kojoj je od stare Olovske župe priključena Glasinačka ravan, a u slivu Miljacke župa Pale. Ove župe bile su poslije sastavnim dijelom zemlje hrvatske plemićke obitelji Pavlovića iz Bosne, jednako kao i Vrhbosni susjedna Prača.
Rodonačelnik Pavlovića, hrvatske plemićke obitelji iz Bosne, je bio Radin Jablanić, a njegov je sin knez Pavao Radinović. On je udario temelje velikome obiteljskom posjedu te moćne hrvatske velikaške obitelji. Kasnije su ti posjedi nazvani "zemlja Pavlovića" prezvanim od pretka Radinovića u Pavloviće po njegovome imenu Pavao. Posjedi te utjecajne i jake plemićke hrvatske obitelji u Bosni prostirali su se u vrlo širokom pojasu između rijeke Bosne i Drine sa stolnim gradom Borčem. Knez Pavao Radinović posjedovao je Ustikolinu između Foče i Višegrada, Dobrun i Vrhbosnu. Držao je u svojim rukama i Praču, Borač kraj Vlasenice i olovni rudokop Olovo, a potkraj 14. stoljeća i Trebinje, Vrm sa Klobukom i dio Konavala. Trebinje i Popovo polje, kao i dio Konavala preuzeo je od hrvatske velikaške obitelji Sankovića, koji su vladali istočnom, lijevom stranom rijeke Neretve sve od Konjica na sjeveru Hercegovine i do samoga juga čak do Konavala.
Na brijegu iznad sastava Paljanske i Mokranjske Miljacke, a na 35 kilometara sjeveroistočno od današnjega Sarajeva bio je povijesni hrvatski srednjevjekovni grad Hodidjed, najznačajnije naseljeno mjesto hrvatske katoličke župe Vrhbosne. Već od 1416. godine Hodidjed je kao i cijela Vrhbosna bio izložen žestokim i neprestanim vojnim napadima Turaka, koji su željeli na tom tlu uspostaviti što prije utvrdu zapadne granice svoga carstva, da bi u nastavku s te strateški bitne kote prodirali i osvajali nova područja. Godine 1428. Turci su za kratko prvi puta ovladali Hodidjedom. Ubrzo ga je povratio u hrvatski posjed hrvatski ban Matko Talovac. On je bio hrvatski velikaš i slavonski ban podrijetlom s otoka Korčule i bio je građanin dubrovački. U službi kralja Žigmunda ban Matko Talovac je 1433. godine imenovan upraviteljem Zagrebačke biskupije, zatim 1434. postaje priorom vranskim, a 1435. godine i banom čitave Slavonije. Hrvatski ban Matko Talovac važio je za iznimno moćnoga gospodara širokoga prostora od Beograda do Senja i od Drave do Neretve. Borbe za Hodidjed i Vrhbosnu između Hrvata i Turaka nisu prestajale. Turci su 1435. ponovno zauzeli to povijesno hrvatsko područje u Bosni kada ga je turski vojskovođa Barak u kolovozu mjesecu vojno osvojio i priključio Osmanskom carstvu. I nakon toga bilo je hrvatsko - turskih bitaka za Vrhbosnu i Hodidjed, a značajno je spomenuti da je posljednja velika bitka bila ona iz 1459. godine kad je u velikome požaru stradao Hodidjed nakon što ga sa svojom vojskom kralj bosanskih Hrvata Stjepan Tomašević nije uspio ponovno vratiti u hrvatski posjed, jer su Turci uspjeli odbiti hrvatsku ofenzivu na njihove položaje u zaposjednutome Hodidjedu i Vrhbosni.
U Novom vijeku Bosnu i grad Sarajevo opet su od Turaka, kao i u srednjem vijeku, branili i oslobađali Hrvati, a slavu njihove pobjede prisvajali drugi i hvalili se da su oni pobjeđivali Turke, a ne Hrvati kao što je bilo u stvarnosti. Hrvatski barun Josip Filipović, ujedno i hrvatski plemić i austrijski general u nezadrživom vojnom pohodu, gotovo je na juriš oslobodio Sarajevo od Turaka 19. kolovoza 1878. godine. Opsežne pripreme prethodile su nezadrživom jurišu vojske na čijem je čelu bila pobjednička hrvatska pješačka pukovnija predvođena zapovjednikom barunom Josipom Filipovićem, Ličaninom rodom iz Gospića i mlađim bratom istaknutoga hrvatskog generala Franje Filipovića. Kao jedan od najboljih vojskovođa austrougarske vojske Josip Filipović je postavljen glavnim zapovjednikom vojne akcije oslobađanja Sarajeva, grada niklog na temeljima od strane Turaka srušene, spaljene i uništene hrvatske Vrhbosne. Zato je hrvatsko pješaštvo pod vodstvom baruna Josipa Filipovića bilo do krajnjih granica motivirano da nakon više od četiri stoljeća turskoga tlačenja i ugnjetavanja Hrvata u Bosni uzvrati smrtonosni udarac Turcima i njihovome carstvu na izdisaju. U munjevitoj i rekordno brzoj vojnoj akciji vojska vojskovođe Josipa Filipovića do nogu je potukla Turke, a zanimljivo je da su najjači otpor nezaustavljivoj hrvatskoj vojsci pružili domaći bosanski muslimani iz Sarajeva, kao i lokalni Srbi. I jedni i drugi bili su od strane Turaka nabrijani da ginu za njihove interese i prolijevaju krv u ime Turske kao suvremeni janjičari. No, Hrvati su brzo slomili otpor združenih turskih sluga bosanskih muslimana i posrbljenih Vlaha iz Sarajeva i okolice. Obustavili su otpor za manje od dva dana borbi za grad. Nisu mogli izdržati napad 13. vojnog zbora, potom i 2. armije pod zapovjedanjem baruna Josipa Filipovića. Time je ispunjena zadaća i postavljeni cij, potaknut čak i iz krugova poslovično nesklonim Hrvatima, kao što je primjerice Engleska. Čak je i Englezima postalo jasno tko su i što su Turci, te je na njihov prijedlog i Austro - Ugarska Monarhija 1878. i organizirala opisanu vojnu akcju oslobađanja Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine od turskoga višestoljetnoga ropstva, te je Beč od strane Londona bio pozvan da napokon riješi vojnom silom veliku istočnu krizu.
|
