|
Srbi u seriji "Nemanjići" kriju povijesnu istinu da su Nemanjići potomci Hrvata Petra Trpimirovića, brata kralja Mihajla Krešimira II i da je Ana Nemanjić, žena Stefana Nemanje Hrvatica i katolkinja, kćer hrvatskoga velikaša bana Borića starinom iz Slavonije
Hrvatske krvi su i Stefan Nemanja i njegova žena Ana, kao i njihova djeca Vukan, Stefan i Rastko ( Sveti Sava ).
U iščekivanju novih epizoda pompozno najavljivane srpske serije "Nemanjići" autori su se u prepoznatljivoj srpskoj maniri skrivanja i krivotvorenja povijesnih istina potrudili podvaliti i prevariti gledateljstvo bezočnim i bestijalnim prešućivanjem povijesnih činjenica. Niti jednom u protekle četiri epizode u seriji "Nemanjići" nisu se Srbi odvažili i osmijelili priznati si istine da Nemanjići po muškoj lozi potječu od Petra Trpimirovića, rođenoga brata kralja Petra Krešimira, što je vladao Hrvatskim Kraljevstvom od 949. do 969. godine, kao sin i nasljednik hrvatskog kralja Miroslava, dok je kralja Mihajla Krešimira II na hrvatskom tronu naslijedio kralj Stjepan Držislav, za čije vladavine se Hrvatska teritorijalno još više proširila i dosegla goleme državne granice. Povijesno vrelo ranoga srednjevjekovlja je Ljetopis popa Dukljanina, točnije Grgura Barskog, rođenoga u Zadru, a koji je stolovao južnije u srcu tadašnje Crvene Hrvatske, kasnije nazvane Duklje, kao najjužnije hrvatske državne pokrajine Duklje u desetom stoljeću, zemlje kasnije zvane Zete ili današnje Crne Gore.
Prema izvornom svjedočanstvu i zapisima Grgura Barskog ( popa Dukljanina ), u doba makedonske i bizantske vrhovne vlasti potomci Hrvata Petra Trpimirovića dolaze na vlast u Raškoj, ili drukčije rečeno današnjoj Srbiji, kao tada istočnoj pokrajini Hrvatskog Kraljevstva, poznatoj kao zemlji Raškoj. Tijekom stoljeća muški potomci Petra Trpimirovića promijenili su ime, prezimenom Vojislavljevića, kao vremenom postupno osamostaljene dinastije na hrvatskom jugu u Duklji, odnosno dijelu tadašnje Crvene Hrvatske. Podsjetimo, sve do 1067. godine Duklja je državnopravno bila isključivo dio Hrvatskog Kraljevstva i te godine se izdvojila u zasebnu državu iz okrilja hrvatske matice. Vojislavljevići su dobili ime po utemeljitelju dinastije Vojislavu ili po nekim bizantskim i srpskim izvorima zvanom Stefanu Vojislavu ili Dobrosavu. Njegov je stric knez Vladimir, kasnije prozvan dukljanskim svecem, isto tako hrvatske krvi. Nakon izvjesnoga protoka povijesnoga hoda, opet Vojislavljevići mijenjaju prezime po Nemanji u Nemanjiće i tako preko hrvatskih Trpimirovića, čije je potomstvo vladara Duklje Petra Trpimirovića prezvano od potomka Vojislava u Vojislavljeviće umjesto Trpimiroviće, rođenjem Nemanje Vojislavljevići kao nasljednici Trpimirovića, ponovno mijenjaju prezime i postaju Nemanjići.
Ovo je logičan slijed jednog znanstveno utemeljenog i istinitog prikaza iskonske hrvatske geneze Nemanjića. Pučkoškolcima je jasan logički odnos veličina poredanih po matematskoj i logičkoj povezanosti elemenata i zakona simetrije i tranzitivnosti u domeni elementarne logike i ljudskoga zaključivanja. Samo srpski opsjenari ne žele shvatiti značenje formule a:b=b:c=a:c. Gledajte Srbi i učite elementarne zakone logike. Ako veličini "A" odgovara pojam Trpimirovići, veličini "B" pojam Vojislavljevići, a veličini "C" pojam Nemanjići, onda slijedi logičkim putem slijedeće. Ako su Trpimirovići i Vojislavljevići u krvnome srodstvu kao veličine A:B, a nadalje u krvnome srodstvu su i Vojislavljevići i Nemanjići kao veličine B:C, što onda nebeski srpski narode slijedi kao zaključak? Onda je na osnovu prve dvije simetrije A:B=B:C i to je zaključak na osnovi zakona tranzitivnosti i elementarnog zakona formalne logike i najprostijeg rasuđivanja pojmova. I stoji da su logički u jednakom odnosu u konačnom zaključku i matematske veličine A:C. U ovom konkretnim slučaju oznakom "A" je određena dinastija Tpimirovića, a oznakom "C" dinastija Nemanjića. Uostalom, srpski povjesničari u zavadi s formalnom logikom, upali su u vlastitu stupicu nepoznavanja zakona logike, što uče pučkoškolci u dobi od deset godina, te su u svojim krivotvorinama priznali dio istine da su Vojislavljevići i Nemanjići izravni srodnici, ali su u knjigama, evo sad i u krivotvorenoj seriji "Nemanjići" namjerno preskočili početnu matematičku veličinu označenu kao polazni znak A", a to su abecednim i povijesno kronološkim redom neizostavno Trpimirovići. Od njih kronološkim i povijesnim nizom nastaju prvo Vojislavljevići, a od njih Nemanjići.
Promjena prezimena, ne samo dinastija i ljudi iz obitelji plave plemićke krvi, nego i običnoga puka, nije neuobičajena pojava u slavenskome svijetu, a znamo da je ta tradicija održana među pojedinim Slavenima i duboko u suvremenoj povijesti. Ako primjerice neki Bugarin Petko Pavlov ima sina Petra, onda to sljedeće koljeno uzima obvezno novo prezime po imenu onoga iz najmlađega naraštaja, konkretnim primjerom Petkovog sina Petra. I naredna generacija te obitelji nosit će prezime Petrov, a ne Pavlov, kako se prezivao Petrov otac. I dugo je u Bugara ovo arhaično pravilo opstajalo, a kako vidimo iz povijesnoga prikaza, Bugari su kao velika vojna sila ranog srednjevjekovlja zauzimali povremeno i Duklju, kao i neke dijelove juga Hrvatske i sjeveroistoka Bosne, dakle najjužnije i najistočnije oblasti Hrvatskoga Kraljevstva. No, Hrvati su uvijek uspijevali u ratovima s Bugarima povratiti u svoj posjed privremeno izgubljene teritorije. Ipak, Bugari su najdulje u ranom srednjem vijeku držali pod svojom vlašću Rašku, čija je slijednica Srbija. I tako su u Raškoj, u davna prednemanjička vremena istočnoj hrvatskoj pokrajini, ostavili za sobom i tradiciju česte promjene obiteljskoga prezimena. To je ona najdublja srž svega, što zlonamjerno zaobilaze srpski povjesničari u obmanjivanju i zaluđivanju srpskoga televizijskoga gledateljstva kroz seriju "Nemanjići." I zato će Srbi i nakon odgledane serije ostati uskraćeni povijesne istine o izvornom hrvatstvu i katoličanstvu Nemanjića. Dinastija Nemanjića izumrla je 1422. godine nakon višestoljetnoga vladanja Raškom i jednim dijelom Balkana.
Zanimljiv je i zapis bizantskoga kroničara Ivana Skilice o utemeljitelju dinastije Vojislavljevića, dakle Stefanu Vojislavu, izravnom potomku loze Petra Trpimirovića, rođenoga brata hrvatskog kralja Mihajla Krešimira II iz desetog stoljeća. Pojava dinastije Vojislavljevića dolazi nekih stotinu godina nakon toga, kada počinje i rastakanje prvotne goleme i prostrane Hrvatske Kraljevine. Ali, vrlo je upečatljivo da bizantski kroničar Ivan Skilica izričito napominje kako je Stefan Vojislav pobjegavši iz zatočeništva u bizantskoj prijestolnici Carigradu krenuo u boj protiv Tribala i Srba. Srpski povijesni izvori to, dakako, prešućuju, jer i danas Srbi svima kao odmetnici od katoličke vjere propovijedaju da su izmislili pravoslavlje u svijetu, te zasmijavaju i pravoslavni i katolički svijet samovoljnim dociranjem okolnim narodima kome će SPC "odobriti" osnutak nacionalnih pravoslavnih crkava u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji, ili se osjećaju "pozvanim" i "prozvanim" pametovati kako Hrvatska treba prvo konzultirati Srbiju može li, treba li i mora li razgovarati, primjerice Kolinda Grabar Kitarović s Vladimirom Putinom u Moskvi. I taj crni biser je izvalio Ivica Dačić, kao i malo kasnije vrh SPC spočitavajući Papi kako Srbiju mora kao svjetsku "kažisilu" prvo upitati za junačko zdravlje smije li poglavar Svete Stolice prvo ići u Moskvu ili u Beograd!?
I dok Srbi žive u paralelnom univerzumu i umišljaju da su bogomdani narod na planetu, Bizantinac Ivan Skilica ovako je u svoje vrijeme vidio životni put dukljanskoga vladara Stefana Vojislava:"Pošto je Stefan Vojislav bio pobjegao, kao što je ranije rečeno iz Carigrada, te zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe, okolna plemena podložna Romejima napadao i pljačkao, Monomah nije mogao da podnosi njegove upade i pismeno naredi arhontu Drača, a to je bio patrikije Mihailo, sin logoteta Anastasija, da prikupi stratiotsku vojsku Drača koja je bila pod njime, kao i vojske iz susjednih bizantskih tema koje su bile njemu podređene." Kako sad Srbi mogu tvrditi nakon jasnog zapisa Bizantinca Ivana Skilice o ljutim bitkama dukljanskoga vladara Stefana Vojislava protiv Srba i protiv Bizanta da je Duklja iliti Zeta iliti Crna Gora srpska i pravoslavna zemlja od pamtivijeka!? Bizantski kroničar Ivan Skilica Srbima što glume da su sami izmislili i stvorili Bizant, veli da nije tako, ali oni i dalje tjeraju po svome, te ni Bizantinac Ivan Skilica ne može razuvjeriti bivše katolike i samoproglašene pravoslavce Srbe da nisu u pravu i da tvrdoglavo žive u povijesnim i najdubljim mogućim zabludama i samoobmana i o sebi i o svim svojim najbližim susjedima na sve četiri strane svijeta.
Na koncu prozborimo štogod i o srpskome prešućivanju hrvatstva i katoličanstva, ne samo Stefana Nemanje, oca Vukana, Stefana i Rastka Nemanjića, rođenog i krštenog po latinskom obredu na Ribnici kraj Podgorice, nego i o Hrvatici Ani Nemanjić, majci triju Nemanjinih sinova Vukana, Stefana i Rastka ( Svetog Save ). Ana Nemanjić je bila kćer hrvatskog velikaša bana Borića i njegove žene, također katolkinje i Hrvatice Lavice od oca hrvatskoga kneza Stjepana Vukmirovića. I tradicionalni srpski izrazito nacionalistički orijentirani povjesničar Vladimir Ćorović nije mogao prenebregnuti istinu o hrvatstvu bana Borića, posljedično i njegove kćeri Ane Borić, što se udala za raškoga velikog župana Stefana Nemanju, rođenoga i krštenoga po katoličkom obredu u Ribnici kraj Podgorice. I prema neupitnom srpskom autoritetu Vladimiru Ćoroviću, ban Borić je bio hrvatski velikaš rođen 1100. godine, a otac mu je bio hrvatski velikaš iz Slavonije po imenu Berislav. Postojbina Borića je Slavonija, otkuda su kasnije doselili u Bosnu, a povijesna vrela bilježe da su doselili u središnju hrvatsku pokrajinu Bosnu doselidbom iz Kutine. Ban Borić i Lavica Vukmirović imali su četvero djece. To su bili sinovi Pavao, Stjepan i Kulin, te kćeri Ana, potonja žena Stefana Nemanje, te još jedna kćer udata za velikaša Miroslava Zavidovića. Bana Borića naslijedio je u Bosni ban Kulin, a njega sin Stjepan i obojica su se već tad suočili s ozbiljnom pojavom hereze u Bosni. Ana Borić je bila plave, plemenite i plemićke krvi iz hrvatske velikaške obitelji Borića, starinom iz Slavonije, doseljene vremenom u središnju Bosnu. Potkraj života Ana Nemanjić, rođena Borić, 1196. godine postaje monahinja Anastazija i odlazi u manastir kod Kuršumlije u Raškoj. Tamo je i dočekala kraj života, a pokopana je u priprati manastira Studenice. SPC je slavi 22. lipnja po crkvenom kalendaru, odnosno 5. srpnja po Gregorijanskom kalendaru.
O hrvatstvu i katoličanstvu Ane Nemanjić, rođene Borić, majke sinova Vukana, Stefana i Rastka ( Svetog Save ) govore i hrvatski i srpski izvori. Tako dubrovački pisac Mavro Orbini, poznat po remek djelu "O Kraljevstvu Slavena", njezino hrvatstvo i katoličanstvo izrijekom potvrđuje, a na istome stajalištu su i znameniti Srbi još u 19. stoljeću. Tako srpski kaluđer, pisac, povjesničar i publicist Jovan Rajić nedvojbeno potvrđuje hrvatsko podrijetlo i katoličku vjeru Ane Nemanjić, rođene Borić, žene rodonačelnika dinastije Nemanjića, osobno Stefana Nemanje, čovjeka kojem Srbi u Beogradu hoće podići monumenalni spomenik veličine 28 metara kao glasovitom borcu protiv katolicizma, a sam je bio rođen kao katolik, kao i tri njegova sina i njegova žena Ana! To se poklapa s mišljenjem Jovana Rajića,srpskoga političkog uglednika, uzvanika i znanstvenika i čovjeka koji je skupa s njegovim imenjakom i suvremenikom Jovanom Ristićem u 19. stoljeću dao neizmjerni državnopravni obol uspostavi i priznanju srpske državnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine. Tamo su demokrati i liberali Jovan Rajić i Jovan Ristić na čin proglašenja Kneževine Srbije neovisnom državom išli kao predstavnici srpske političke oporbe, pismeni i učeni ljudi od ugleda na Zapadu. I tamo su otišli na osobnu zamolbu vladajućih Obrenovićevih radikala Nikole Pašića, budući su i onda kao i sada srpski proistočno i proruski opredijeljeni radikali znali u komuniciranju s vanjskim svijetom samo srpski, da ih ostatak svijeta razumije. I sve kao kao pod preslikom i u usporedbi s današnjom srbijanskom nemuštom pantomima diplomacijom Ivice Dačića, koji kao i nekad Nikola Pašić, ne zna niti jedan svjetski jezik, ali putuje svijetom, uvjeravajući se da je Zemlja okrugla i da je po antičkoj legendi ne pridržavaju na okosnici prahistorijski mamuti, a još manje da je ravna ploča. Rajićevo mišljenje o hrvatstvu i katoličanstvu Ane Nemanjić, rođenjem Borić, dijeli i glasoviti srpski povjesničar rođen na tlu Hrvatske u 19. stoljeću, a riječ je o Simeonu - Siniši Bogdanoviću, rođenom na Banovini i čovjeku koji je radni i životni vijek završio u Zagrebu.
|
