Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

 

 

 

 

 

 

 

 

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

 

 

 

 

Nezavisna Država Hrvatska

 

 

Podržite našeg dopisnika Dragana Ilica financijski :  Paypal

32-Delcampe eBay eMail

Svi članci Dragana Ilića :

 

- Nemanjići su potomci hrvatske kraljevske dinastije Trpimirovića, a Ana Nemanjić žena Stefana Nemanje je kćer hrvatskoga velikaša iz Bosne bana Borića starinom iz Slavonije.

- Srbi taje da potječu od Hrvata i da su prvotno bili rimokatolici.

- Misli i izjave poznatih ljudi o Srbima.

- Bosna i Raška su bile prije Turaka samo hrvatske pokrajine, a Bosna naseljena samo Hrvatima.

- Mračna duša i kameno srce Rastka Nemanjića ( Svetog Save ) i krvavi tragovi njegove duhovne ostavštvine sve do današnjih dana.

- Ne posustaje uzaludna srbijanska promidžba o prošlosti i državnoj pripadnosti Kosova.

- Hrvatski književnici islamske vjere u razdoblju između dva svjetska rata.

- Nepregledni niz i doprinos Hrvata islamske vjere u hrvatskoj književnosti.

- Sveti Sava u svom djelu "Krmčija Svetog Save" i u "Hilandarskom tipiku" priznao je papi kako Rimu pripada pravo nadzora u svim srpskim zemljama i gradovima.

- Sveti Sava je dobio od nelegitimnog slijednika Bizanta u liku Nikejskog patrijarha pravno nevažeću dozvolu za osnutak lažne i u samom Bizantu nepriznate autokefalne crkve 1219. godine.

- Srbi u popunosti lažirali i povijesno krivotvorili i sakrili hrvatsku genezu rimokatoličke dinastije Nemanjića.

- Srbi priznali još jednu epohalnu tajnu SPC da su do 1919. godine slavili Božić 25. prosinca po Gregorijanskom kalendaru.

- Bosna i Hercegovina je povijesno, zemljopisno i geopolitički jedinstvena i neraskidiva cjelina sa Hrvatskom.

- Hrvatsko srednjevjekovno plemstvo sjeverozapadne Bosne dokaz je pripadnosti te oblasti Hrvatskoj.

- Povijesna vrela da je sjeverozapadna Bosna od pamtivijeka središnji dio države Hrvatske i prirodni trbuh nekadašnje Kraljevine Hrvatske.

- Sve župe današnje Banjolučke biskupije crkveno su pripadale Zagrebačkoj, Kninskoj i Krbavskoj biskupiji i politički bile sastavnim dijelom srednjevjekovne države Hrvatske.

- Na Bilinopoljskom saboru 8. travnja 1203. godine poglavari crkve bosanskih heretika u nazočnosti papinog izaslanika vratili se skupa sa zavedenim pukom Katoličkoj crkvi.

- Bilinopoljska izjava od 8. travnja 1203. snaga istine koja šamara laži izmišljene bošnjačke historiografije.

- SPC je od 16. i 17. stoljeća trebinjske katolike pretvarala u pravoslavce i od posrbljenih Hrvata izmislila nepostojeće trebinjske Srbe.

- Bosansku biskupiju utemeljio je u 11. stoljeću hrvatski kralj Petar Krešimir IV i crkveno je bila podložna Splitskoj nadbiskupiji.

- Najstarija rimokatolička biskupija u BiH-u je Trebinjsko - mrkanjska i umjetno je postala jakom utvrdom srpskoga svetosavlja.

- Bihać je kao povijesni i stolni hrvatski kraljevski grad dobio status slobodnoga grada 1262. godine.

- Banja Luka je povijesno nazvana svetim hrvatskim gradom Jeruzalemom.

- Raskošna kulturna baština i bogata ostavština hrvatskog i katoličkog Vrbaškog grada preteče današnje Banje Luke.

- Hrvatski Vrbaški grad ili današnja Banja Luka bio je poprištem mnogih slavnih i velikih hrvatskih bitaka.

- Punih 65 godina hrvatski kraljevski grad Jajce pružao je pod vojnom opsadom junački otpor divljim turskim barbarima s Istoka.

- Burna prošlost Bugojna, nekada hrvatskog grada ponosa u Bosni.

- Prozor - Rama na sjeveru Hercegovine i pred vratima Bosne stoljećima na braniku hrvatstva i katoličanstva.

- Završje ili Tropolje Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja povijesno je uvijek disalo hrvatskim plućima.

- Mostar čuvar časti, ponosa i slave hrvatske Herceg Bosne.

- Hrvatsku župu Vrhbosnu na tlu današnjega Sarajeva utemeljili su Hrvati katolici a Turci su na temeljima uništene Vrhbosne sagradili tursku kasabu Sarajevo.

- Središnja Bosna hrvatski i katolički iskon bosanskih Hrvata i dokaz izvorne nacionalne, vjerske i državnopravne hrvatske pripadnosti srednjevjekovne Bosne.

- Veličanstena povijest hrvatske županije Soli je sol na rani muslimanske mitomanije o lažnom bošnjaštvu Tuzle.

- Hrvatska i katolička Bosanska Posavina bila je povijesno dijelom Hrvatskog Kraljevstva, tek na kratko u 14. stoljeću dijelom Bosne i nikada do velikosrpske agresije od 1992 - 1995. nije imala srpsku i pravoslavnu većinu naroda.

- Zaboravljena i zapostavljena nekad davno hrvatska i katolička Bijeljina srce odavno pravoslavizirane regije Semberije.

- Zvornik ili nekadašnji hrvatski Zvonik legendarna srednjovjekovna hrvatska utvrda na Drini.

- Slavna tradicija glasovite franjevačke provincije Bosne Srebrene i nekad hrvatske i katoličke Srebrenice.

- Davnašnja hrvatska i katolička Hotča, danas Foča, bila je u Podrnju glavno trgovačko odredište hrvatskih trgovaca iz Dubrovačke Republike.

- Trebinje biser južne Hercegovine cijelo tisućljeće je živjelo u mediteranskom ozračju hrvatskog duha zapadnokršćanske civilizacije.

- Očaravajuće kulturno blago Boke Kotorske zaljeva hrvatskih svetaca na jugu hrvatskoga Sinjeg mora svima znanog Jadrana.

- Grad pod Rumijom Bar tiho i kriomice čuva i živi sjećanje i uspomene na hrvatske i katoličke korijene.

- Duboko zapreteno i skriveno hrvatsko i katoličko kulturno naslijeđe Budve i Paštrovića.

- Srijemom je vladao niz hrvatskih kraljeva hrvatske loze Trpimirovića od kralja Tomislava do kralja Zvonimira.

- Syrmium ili današnja Srijemska Mitrovica prijestolnica rane srednjovjekovne Panonske Hrvatske.

 

 

Hrvatski Vrbaški grad ili današnja Banja Luka bio je poprištem mnogih slavnih i velikih hrvatskih bitaka :

 

Vrbaški grad je imao pregršt katoličkih bogomolja i bio je najjužnija i najveća utvrda Zagrebačke biskupije.

Hrvati Vrbaškog grada živjeli su na razmeđu jezičnog i govornog područja čakavice i kajkavice.

Hrvati su na današnje prostore od Drave do Jadrana došli u prvoj polovici 7. stoljeća, dok Mađari pristižu u Panonsku nizinu koncem 9. stoljeća. U svojim navalama u sjevernu Hrvatsku stizali su Mađari i do banjolučke kotline i prije 1102. godine, a te godine su sve hrvatske zemlje između Drave i mora došle pod njihovu dominaciju. Izvjesno je da je tada i banjolučka kotlina bila dio Slavonske banovine. U 13. stoljeću povijesno se spominje župa Vrbas, koja se graniči sa susjednim župama kao što su Zemljanik, Sana, Glaž i Vrbanja. Kako je Zemljanička župa pripadala Bosanskoj banovini, Vrbaška se župa nalazila u graničnom pojasu banovine Slavonije. Od svih tih župa Vrbaška je bila najznačajnija, zahvaljujući ponajviše svom pogodnom položaju. Njezin gospodar nosio je kneževski naslov, te je bio veliki župan. U drugoj polovici 13. stoljeća zabilježena je samovolja velikaša na tom području. To svjedoči i tužba iz 1269. godine, u kojoj se navodi kako narod mnogo pati od "stalnih ispada susjednih velikaša i samog vrbaškog kneza i njegovih sudaca." Posjedujući prijelaze na Savi, vrbaški knez je u svojim rukama držao i trgovinu, ubirući i od toga znatne prihode.

Godine 1274. Vrbaška župa zajedno sa Sanskom župom dolazi pod vlast kneza Janoša, sina Henrika Gisinga, jednog od najsilnijih velikaša tadašnjeg Ugarsko - Hrvatskog kraljevstva. To dokazuje da Vrbaška župa nije davana u nasljedstvo. Vrbaški grad je kratko bio u vlasti Gisinga, jer su oni imali veliku oporbu domaćih hrvatskih velikaša, prije svih knezova Goričkih Babonića. Na pomirbi Gisinga i Babonića 30. listopada 1280. godine u Ozlju spominje se Ivan Gising s titulom magistra i župana Vrbasa i Sane. Magistar Ivan Gising se spominje kao župan Vrbasa i naredne 1281. godine. No, Gisinzi se nisu dugo zadržali kao posjeednici Vrbaškog grada, jer ubrzo ta obitelj gubi moć i posjede u krajevima oko Vrbasa i Sane. Godine 1285. spominje se vodički knez Radoslav, slavonski plemić, brat banova Dionisija i Stjepana III kao gospodar Glaža ( današnjega Prnjavora ), Vrbasa i Sane. To je u stvari velikaška obitelj Babonića, koji su se prvotno prezivali Babonegi, a tad su bili u naponu svoje moći. Oni su se domogli i susjedne Zemljaničke župe.

Bosanski ban Prijezda ( 1250 - 1287. ) u posljednjoj godini svoga vladanja izdao je povelju, iz koje se vidi da je jedan ogranak kuće Babonića imao svoje posjede u dolini rijeke Sane. Iz te kuće bio je spomenuti Stjepan III, ban čitave Slavonije u Prijezdino doba. Ban Prijezda udao je kćer Katarinu za Stjepanovog prvorođenca Ladislava i kao miraz dao mu župu Zemljanik u trajnu baštinu. Knez Radoslav, moćan i utjecajan, zamjenjuje Stjepana III na banskoj dužnosti, postavši 1292. godine banom čitave Slavonije. Suzbivši samovolju pojedinih velikaša, napose Gisinga, i mudro vodeći poslove, poboljšao je položaj pučanstva na svojim posjedima. U dinastičkim borbama za mađarsko prijestolje igrao je ban Radoslav dvojaku ulogu. Čas je bio na jednoj, čas na drugoj strani. Jedno vrijeme otvoreno je pomagao napuljskog pretendenta za ugarski prijestol Karla Martela protiv Andrije ( 1290 - 1301 ). U spletu takvih okolnosti bilo je trenutaka kada su se ljudi s njegovih posjeda međusobno borili, našavši se na stranama dvaju protivnika.

Ovo potvrđuje sljedeći iskaz: "Tvrdislav i Blaž Grubačević iz Vrbasa držali su Andrijinu stranu i osobito se istakli u jednoj borbi protiv bana Radoslava Slavonskog, kraljevog protivnika, jurišajući na njegov Vrbaški grad." Dok je Radoslav više puta mijenjao strane i pred Karlom Martelom funkcionirao kao slavonski ban, Andrija III 1293. godine imenovao je svoju majku Tomasinu Morosini vojvotkinjom čitave Slavonije ( ducissa totius Solaviniae ). U studenom 1293. godine "odlikuje ona... Tvrdislava i Blaža, sinove Grubačeve iz Vrbaške županije u današnjoj Bosni, te im daje polovicu dohotka od prevoza na Savi kod Gradiške, a to za njihove zasluge što bijahu stekli boreći se u svoje doba za kralja Andriju protiv nevjernomu tada banu Radoslavu Baboniću, kojemu bijahu oteli njegov utvrđeni Vrbaški grad ( Wrbazeu ) kod današnje Banjaluke." U tim previranjima gubi se trag banu Radoslavu. Godine 1299. spominje se kao pokojni.

Ipak su Babonići zadržali Vrbašku župu u svojoj vlasti, jer su stali na Andrijinu stranu. Radi toga kralj Andrija III 1299. godine po drugi put imenuje kneza Stjepana Babonića banom čitave Slavonije. Uz to, oprašta njemu i njegovim rođacima sve, " ali pod pogodbom da mu povrate nepravedno stečene gradove Susedgrad kod Zagreba, Vrbaški grad kod današnje Banjaluke i Glaški grad na međi banovine Usore." No, opet su Babonići bili u dosluhu s Napuljcima, ovoga puta s Karlom Robertom, drugim protivnikom kralja Andrije III. Kada je umro kralj Andrija III, došao je na mađarski prijestol Karlo Robert ( 1301 - 1342 ). Imao je u vidu Baboniće, premda su bili tako vjerolomni. Čini se da su u pravom času bili na pravoj strani. Poput prethodnika Andrije III, kralj Karlo Robert 1310. godine je imenovao Stjepana Babonića za bana čitave Slavonije. Četiri godine kasnije 1314. tri brata Stjepan, Ivan i Radoslav Babonić međusobno su podijelili posjede. U toj diobi Ivan je dobivao prihode donje Slavonije od Glaža, Vrbasa, Dubice i susjednih slavonskih oblasti. Ivan Babonić ujedinio je sve slavonske posjede i obavljao dužnost bana čitave Slavonije u razdoblju od 1312. do 1323. godine. U gradu Vrbasu boravio je 23. rujna 1320. godine, gdje je izdao povelju Ladislavu, plemiću od Rakovca, mjesta na cesti Zagreb - Križevci.

Ban Ivan Babonić stupio je na čelo moćne koalicije velikaša protiv Mladena II Šubića, bana Hrvata i Bosne u razdoblju od 1312. 1322. godine. Vodeći vojsku velikaša pobijedio je bana Mladena kod Bliske 1322. godine i time skršio moć Šubića. Sljedeće godine odlazi na novu dužnost. Kako je sredio prilike u banovini Slavoniji, prema kraljevoj zapovijedi trebao je unijeti red i mir u ostale hrvatske oblasti. Vrbaški grad je još neko vrijeme bio u vlasti Babonića, koji su se prozvali Blagajskim po Blagaju, kojeg su dobili u posjed. Kako se Vrbaški grad nije davao u nasljedstvo, čim je oslabila moć Babonića, počeo je mijenjati svoje gospodare. U tim previranjima Nelipići su dobili u posjed Vrbaški grad. te 1359. godine ugarski kralj Ludovik I Veliki ( 1342 - 1382 ) imenovao je cetinskog kneza Ivana Nelipića "županom Sane i Vrbasa." No, ne nalazimo da su Nelipići dugo bili gospodari Vrbaškog grada. Njegovi gospodari su se i dalje mijenjali kako su prilike zahtijevale. Situacija je bila veoma složena. Kada bi ojačala moć ugarskog kralja, on bi postavljao svog čovjeka za gospodara Vrbaškog grada. A kad bi se pojavio koji pretendent za mađarski prijestol, on bi postavljao svog čovjeka za vrbaškog kneza.

Tako je bilo i u vrijeme kralja Sigismunda ( 1387 - 1409 ). Ladislav Napuljski je 1391. i 1392. godine radio na tome da mu preotme prijestol. U listopadu 1392. godine Ladislav " podijeli plemiću Herku Matijeviću i braći njegovoj, zatim Ladislavu i Ostoji Mikšićima sela Lipovac i sv. Martin u župi Vrbasu. Jednako darova toga dana braći Petru, Milošu, Dioniziju, Ivanu, Stjepanu i Vlahu, sinovima bosanskoga vojvode Pavla, više sela ( Vojskovo ) u župi Vrbasu." Godine 1397. darovao je kralj Sigismund Vrbaški grad grofu Hermanu Celjskom. da li je to imenovanje ostalo samo nominalno i stvar neispunjenih želja, da li je Herman stvarno zaposjeo Vrbaški grad, teško je reći. Ako je stvarno to i učinio, svakako ga nije dugo držao u svojoj vlasti.

U narednim godinama sudbina Vrbaškog grada veže se uz velikog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića i njegove posjede. Sigurno se zna da je 1398. godine Vrbaški grad bio u sklopu Hrvojevih posjeda Donjih krajeva. U lipnju 1398. godine piše kralj Sigismund Trogiranima o Hrvoju kao kolaborantu s Turcima. Radi toga je odlučio povesti rat protiv Hrvoja. U istom pismu piše da će "... iz Dubice na Uni provaliti u Hrvojevu državu, koja je tad već obuhvaćala Vrbaški grad ( Banju Luku ) i tvrdi grad Kozar ( Kozarac )." Negdje u srpnju 1398. provalio je kralj Sigismund u Hrvojeve posjede. Sigismundov tabor stoji negdje " in descensu camstri prope villam Orbasz Vasarhely." Mađarski povjesničar Thaloczy govori o junačkoj obrani grada Vrbasa. Kralj nije uspio osvojiti Vrbaški grad, niti je dalje napredovao. Odlučio se na povlačenje i na povratak. Jedanaest dana kasnije bio je u Moslavini, a 15. listopada 1398. godine u Iloku.U protunavali vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić zaposjeda i Duhačku župu. Tako je zakratko otrgao od slavonske banovine krajeve južno od Save. U diplomatskim spisima spominje se Vrbaški grad. Kako je u Hrvojevim rukama, slovi kao grad na koga pretendira kralj da ga vrati u svoj posjed.

U srpnju 1402. godine javlja fra Emerik Bubek, dubički prior i župan kralju Sigismundu da je izvršio neke poslove za njega, što mu je naredio još 1398. godine. Poslove je obavio "sub castro Orbas." U Sigismundovoj vojni na Bosnu 1405. godine ratovalo se na Bihaću i Usori. Čini se da nije bilo borbi u dolini Vrbasa, jer je treća kraljeva vojska statirala na Savi kao pričuva. No, dvije godine kasnije 1407. kralj Sigismund prodire dolinom rijeke Bosne 11. rujna 1407. kada je bio blizu Bobovca. Istovremeno, druga kraljeva vojska nadire dolinom Vrbasa. Vode je erdeljski vojvoda Lack de Zantho i Johanes Henrici de Thamasy. Na dan 5. listopda 1407. godine stajala je ta vojska negdje u dolini Vrbasa ( "in descensu nostro campestri iuxta fluvium Vrbas."

U to vrijeme nalazimo ljude iz Vrbaškog grada u službi vojvode Hrvoja. Neki od njih bili su toliko ugledni i moćni da su dospjeli na visoke položaje. Hrvoje je 1404. godine namjestio gradu Splitu za kneza vjernog Petricu Jurjevića od Vrbasa, koji je preko pet godina vršio tu službu ( "Conte Petriza Jurgevich de Verbas." Dok je bio na toj službi, nagradio ga je Ladislav Napuljski, što svjedoči sljedeći iskaz: " U Splitu bio je knezom Hrvojev pouzdanik po imenu Petrica Jurjević ( Georgij ) od Vrbasa. Taj se oženio plemenitom djevojkom Pelegrinom jedinicom nakon smrti plemića Mateja de Cegis. Budući da se za plemenštinu njezinu u selu Radošiću blizu grada Klisa otimao neki Toma Kurjatić, obratio se spomenuti Petrica za kralja Ladislava. taj opet zapovijedi 23. ožujka 1407. godine hercegu i vikaru svomu Hrvoju da rečenu plemenštinu doznači knezu Petrici Jurjeviću u ime miraza njegove supruge, što je Hrvoje 23. rujna 1407. "najpripravnije i učinio."

Godine 1408. kralj Sigismund poduzeo je novi vojni pohod na Bosnu. Dobio je odlučnu bitku kod Dobora, zarobio i pobio mnogo hrvatske bosanske vlastele, zarobivši i samog bosanskog kralja Hrvata Tvrtka II, kojega je odveo u Budim. Time je privremeno obezglavio hrvatsko kraljevstvo u Bosni. Čini se da tada nije bilo borbi na Hrvojevim posjedima. Nakon tih događaja vojvoda Hrvoje se miri s kraljem Sigismundom, koji mu potvrđuje njegove posjede. Hrvatska nazočnost u Vrbaškom gradu bila je sveprisutna u svim sferama upravljanja gradom prije dolaska Turaka. O tome slikovito govori i jedna isprava kralja Vladislava II Jagelovića od 6. veljače 1494. godine, gdje se kao kaštelan Banje Luke spominje Juraj Mikulasić, što upućuje da je on upravljao starom gradskom utvrdom Kaštel. Tada je 1494. i 1495. za vrijeme turskoga vojnog napada i pustošenja bila gradska cjelina s jednim katoličkim samostanom. Tijekom turskih napada na grad 1494. i 1495. gradsko stanovništvo Vrbaškog grada dobivalo je stalnu i neophodnu pomoć od kralja, budući je Vrbaški grad imao i status kraljevskoga grada. Vrbaški grad se kao i Jajce žestoko i dugo opirao i junački suprotstavljao turskoj najezdi. Koncem 1527. i početkom 1528. obrana hrvatskih branitelja grada je posustala pred naletima neprijatelja. Turci su izveli odlučujući prodor dolinom Vrbanje nakon boja na Večićkom polju i pada utvrde Kotor 1519. godine kao centra Župe Vrbanja. To je bio odlučujući turski udar, vremenski devet godina prije nego će osvojiti Vrbaški grad, ali odlučujuća strateški osvojena vojna kota za Turke za dalji proboj i osvajanje Vrbaškog grada, današnje Banje Luke.

 

© Dragan Ilić

 

Flag Counter 

Aktualizacija stranice : 16.8.2023.

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ] [ Pravo na odustanak ] [ Opći uvjeti poslovanja ] [ Dostava ]

 

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolačića.

Izjava o privatnosti Prihvaćam