|
Pojam i značenje Iztočnog bojišta svakom je u današnjoj Europi jasan. Opasnost boljševiziranja Europe, koja je prietila s Iztoka, predu-sreo je Vođa Velikog Njemačkog Reicha s cielim svojim narodom, čvrsto povezanim u ogromnoj nacionalističkoj vojničkoj sili. Najavljen je rat židovskim vođama boljševiziranih masa, koji su pripremali komunističko-revolucionarni metež među narodima Europe, da bi po tom mogli oni vladati. Na strani Njemačke ušli su u rat i drugi narodi Europe, koji su uvidjeli obću i svoju opasnost od boljševizma. Finska, Rumunjska, Italija, Madžarska i Slovačka poslale su svoje najbolje sinove na ratište, na kojem je trebalo zadržati ogromnu vojsku boljševizma, koji je spremao upad u Europu. U silnom zamahu njemačke vojske i njenih saveznika odbačena je opasnost na tisuće kilometara od granica europskih država i postignuti su ogromni vojnički uspjesi.
Gigantska borba, u kojoj se već ocrtavaju obrisi pobjede europskih naroda, još traje. U borbu se ulaže i žrtvuje, za spas slobodnog socialnog razvitka čovjeka zapadne Europe, sve najbolje i ti ulozi ne će ostati neizplaćeni.
Osim naroda, gore nabrojenih, poslali su gotovo svi ostah europski narodi svoje dobrovoljce legionare na Iztočno bojište. Poslali su ih kao pomoć vojskama u borbama i kao izraz svojih želja za pobjedom.
I najmlađa država u novom europskom sklopu, naša draga Hrvatska, uložila je svoj prilog za tu borbu. Prilog je skroman po broju, kada se pomišlja na to, da je Iztočno bojište posjednuto milijunima vojnika s jedne i druge strane, ali odgovara razmjeru i mogućnostima jednog malog naroda, koji je nakon vrlo dugog vremena ušao ponovno u poviest pod svojim imenom. Međutim je naš narod, u nerazmjeru sa skromnim brojem naših legionara, dao mnogo više u njihovoj vriednosti. Hrvatski borci svojim su uspjesima na ratištu zadivili svoje visoke starješine i suborce, pripadnike ostalih naroda. Ime hrvatskog vojnika dobilo je svoje priznanje na polju slave i časti. Visoke vriednosti naših dobrovoljaca legionara bile su mnogo puta pohvaljene od strane najviših zapovjednika, mnogo puta spominjane u izvješćima Vrhovnog zapovjedničtva njemačke vojske.
Među tim legionarima mlade Hrvatske zauzimaju častno mjesto i naši zrakoplovci - hrvatski lovci.
Poslije kratkog školovanja u školama njemačkog zrakoplovstva pojavili su se i oni u jesen 1941. godine na Iztočnom bojištu. Njihov ulaz u borbe bio je polagan i postupan. Spretnost u rukovanju s najsuvremenijim lovačkim zrakoplovima, koja im je toliko puta bila priznata od najboljih zrakoplovaca i njihovo taktičko znanje, bilo je postupno upoznavano sa ozbiljnostima rata, te je proteklo kraće vrieme, dok su se naši lovci uveli u ratni posao. Od toga dana počela je ta mala skupina samostalan rad, a prema dobivenim zadaćama od zapovjednika viših njemačkih zrakoplovnih postrojbi, kojima je skupina bila podređena.
Zadaće su bile mnogobrojne i raznovrstne. Sve moguće zadaće, koje se mogu lovcima dati, došle su u obzir i naši su ih lovci vršili s velikom spretnošću i znanjem. Bilo je tu, osim slobodnog lova, izviđanja, bombardiranja, zaštite bombaša i izvidnika, još i drugih zadaća.
Postrojba, koja je predstavljala ojačano jato pod zapovjedničtvom podpukovnika Džala, prezimila je u jednom većem mjestu na Azovskom moru. Sve težkoće zimskog ratovanja, u području neprestanog i jakog vjetra, koji je kadkada donosio zimu od - 40 Celzija, podnosila je momčad sa sjajnom izdržljivošću i oduševljenjem za posao pod najtežim uvjetima, posao koji su primili kao pravi vojnici, sviestni, da je to težki izpit nakon mirnodobskog školovanja, u kome ocjena ne će biti njihova, nego svih hrvatskih vojnika zrakoplovaca, prema kojoj će se jednom cieniti njihova vriednost i sposobnost za suvremeno ratovanje i upotrebu najnovijih tehničkih tekovina.
Kad je poslije jake i duge zime, najjače u jednom dugom razdoblju godina, okopnio snieg i zazelenila se uzletišta, postala je naša mala lovačka postrojba, kao i mnoge njemačke, sigurno i jako oružje u rukama viših zapovjednika te sudjelovala s uspjesima, uviek na vrieme i točno po planu u mnogobrojnim djelatnostima njemačke vojske na južnom dielu Iztočnog bojišta.
U svoje letačke knjižice piloti su unosili brojne lietove iznad Harkova, Sevastopolja, Izjuma, Jejska, Rostova, Tihorjecka, Armavira, Novo-rosijska, Tuapsea i drugih mjesta, gdje se vodila borba protiv boljševika, koji su se svuda povlačih i napuštah zračna i zemaljska područja, kao pobieđeni.
U ratni dnevnik jata unašane su pohvale i priznanja za uspješan rad, požrtvovnost i hrabrost, kao najveće vrline vojnika iz male Hrvatske, koju su mnogi i mnogi visoki zapovjednici po prvi put upoznah i počeli cieniti preko naših hrabrih ratnika zrakoplovaca.
Kao uspomenu na te lietove i borbe, u kojima je okretnost i hrabrost naših lovaca bila gotovo uviek okrunjena pobjedama, primili su naši piloti mnogobrojna odlikovanja njemačkog željeznog križa iz ruku svojih starješina, kao i druga odličja, koja danas kite surke ovih hrabrih ljudi.
Ugled uvježbanih i izkusnih pilota dobio je posebno priznanje time, što je ovo jato prvo na južnom dielu Iztočnog bojišta preoružano s najnovijim lovačkim strojevima, bez predhodnog školovanja. Izkusni i savjestni borci stekli su, osim navedenog, i brojna priznanja i velike simpatije njemačkih drugova iz lovačkog, bombaškog i izvidničkog zrakoplovstva, s kojima su zajedno izvršili mnoge težke zadaće. Nije se riedko čulo iz ustiju tih njemačkih drugova: "Kad nas Hrvati štite, mi smo sigurni".
Zrakoplovno tehničko osoblje pokazalo se kao dostojan suradnik pilota. Po najvećoj zimi i tropskim vrućinama bili su zrakoplovi hrvatskog jata uviek spremni za sve zadaće, koje su imali u planu. U najvećoj stezi i požrtvovnosti radili su naši mehaničari kao stručnjaci i pomoćnici često puta po 18 sati na dan, da bi sutradan opet, s pjesmom iz rodnog kraja, nastavili u cik zore svoj težki posao. Strojevi, oružja i krugovalnici hrvatskih zrakoplova, na kojima se izdaleka vidio grb mlade države, nisu nikada zatajili. Piloti nisu nikada za vrieme borbi morah misliti na to, da li će stroj izdržati, da li će oružje raditi kako treba. Te su brige za njih podpuno preuzeli ljudi na zemlji, ostavivši ih, da u borbe ulaze s punim povjerenjem u strojeve i oružja i da se bore, dobro znajući za iskrene želje svojih suradnika sa zemlje, da uspjeh, kojega su oni na zemlji pripremili, bude podpun.
Neopisiva radost tih požrtvovnih radnika vidjela se najbolje iza pobjeda u zraku, kada su s velikim veseljem na kormilima svojih pilota ucrtavali znakove oborenih neprijateljskih zrakoplova.
Mnogi od tih ljudi, u poslu zamazanih i punih prašine, okitili su svoje grudi križem za zasluge u ratu, koji je, prema njihovim zadaćama, ravan križu za hrabrost kod njihovih miljenika pilota. Svi zajedno, a posebno zrakoplovni mehaničari dobili su priznanje od predpostavljenika ministarstva zrakoplovstva u Berlinu za svoju spremnost i temeljit rad na održavanju povjerenog im materiala.
Ovakav složan rad pilota i zrakoplovno-tehničkog osoblja morao je pokazati uspjeh. Uspjesi naših lovaca do danas, u koje se ubraja blizu 170 pobjeda u zraku, nekoliko potopljenih i težko oštećenih brodova na Crnom i Azovskom Moru, mnogobrojne zadaće bombardiranja, osiguranja bombaša i izvidnika, izviđanja i zaštite prevoznih zrakoplova, dokazali su, da se našim junacima zraka mogu povjeriti najraznovrstnije zadaće, u kojima će se oni uviek vrlo brzo snaći i izpuniti ih s uspjehom.
Ovi veliki uspjesi bili su plaćeni gubitcima, razmjerno malim, ah bolnim. Iz redova pilota nestali su najdraži i najbolji. Nestali su iz redova živih pilota, da bi kao vječna uspomena ostali u njihovim srdcima primjeri neustrašivosti i zalaganja života za uspjeh primljenih zadaća. Njihovi su grobovi posijani na ogromnom prostranstvu Rusije, iznad kojeg su njihovi strojevi brujali pjesmu snage i nepobjedivosti onoga, koji bez straha odlazi u smrt.
Rat na Iztoku još traje. Hrvatski su lovci već dobili svoju prinovu. U njihovim su se redovima našli piloti, mlađi po godinama i izkustvu, koji su već pri prvom nastupu pokazali, da žele ići istim slavnim putem, koji su im obilježili njihovi stariji drugovi. Njihova prva žrtva je uvjerila starije, sada već prekaljene borce, da su i oni bez straha i da će tradicija hrvatskih lovaca biti i nadalje svietla i slavna.
Među priznanjima za uspješan rad, s toplim željama za sretnu vojničku budućnost, nalaze se na prvom mjestu dopisi maršala Reicha Göringa, feldmaršala von Richthofena i von Gramma, generala Flugbeila i ostahh kojima je postrojba bila u svom radu, kraće ih dulje vrieme, podređena. Među priznanjima nije isto tako manje važna zahvalnost posada njemačkih izvidnika i bombaša, koji su pod zaštitom hrvatskog grba izvršili nesmetano svoje zadaće.
Taj hrvatski grb s krilima, koji je uzet kao znak naših zrakoplovaca na Iztočnom bojištu, poznat u područjima, gdje su se naši lovci borili pod imenom "fliegendes Schachbrett" (leteća šahovnica) svuda je na ratištu dočekivan s najvećim simpatijama i oduševljenjem. Zrakoplovi s tim grbom i dalje će prelietati bojišta na iztoku do konačne pobjede europskih naroda s Velikim Njemačkim Reichom, kao predstavnikom na čelu, a grb će ući poslije rata među znakove pobjede zajedno s ostalima, koji su pobjedu izvojevali, kao uspomena na hrabre muževe, koji su se pod njime borili i na njihova djela.
Djelatnost hrvatskih bombaša u ratu na Iztoku :
Prvih dana mjeseca srpnja 1941. uputio je Poglavnik poziv hrvatskom narodu na borbu naroda mlade Europe protiv boljševizma. U tom je pozivu bila iznesena potresna istina velike opasnosti, koja je prietila Europi, pa su se mnogi muževi Hrvatske odazvali tom pozivu, ne toliko podsjećeni proglasom, koliko uvjereni, da je kucnulo vrieme, u kome treba zgrabiti oružje i stati na pragove svoje zemlje i na branike uljudbe, zajedno s udruženim narodima Europe.
U danima, kada su se u zemlji tek oblikovale prve legije, u koje su stupili muževi Hrvatske, ostavivši iza sebe domove, ženu, djecu, lagodan život i - konačno - svoju Domovinu, na Iztoku su već započele najkrvavije borbe, koje pamti poviest ratovanja.
Već prva ratna izvješća donosila su sliku silnika, koji se je dugi niz godina spremao na svoj ratni pohod prema Zapadu. No, pokazalo se, da se taj silnik unatoč bezkrajnih prostora, prirodnog bogatstva, brojnosti pučanstva i svog strahovitog ratnog veleobrta nije tako pripremio, a da mu mlada Europa svojim ideoložkim potencialom, svojim političkim sustavom, družtvovnim uređenjem i vojničkom spremom ne bi bila dorasla. Tek nekoliko mjeseci krvavih bitaka, koje su se odigrale u tim silnim prostorima, bitaka, koje je neprijatelj već u prvim danima otvoreno izbjegavao - njemačke su ga čete protjerale u unutrašnjost na daljine nezapamćenih razmjera.
Poglavnik je u svom pozivu hrvatskom narodu posebno naglasio, da tu veliku borbu protiv boljševizma vode dva vođe naroda: Führer Velikog Njemačkog Reicha i Duce fašističke Italije, zajedno s ostalim narodima Europe. Ti su vođe ratom donieli slobodu i hrvatskom narodu i u mnogome pridoniele nezavistnosti naše zemlje.
Uzme li se u obzir samo ta činjenica, razumljivo je, da je odziv hrvatskih muževa u početku borbi njemačke vojske na Iztoku bio upravo neočekivan. Ono, što nije bila u stanju izvršiti ta činjenica, izvršila je vojnička tradicija hrvatskog naroda i uljudbena povezanost nas i naših sjevernih prijatelja - i tako su u Hrvatskoj nastale legije svih vrsta oružja, koje su pokazale na Iztočnom bojištu ono, što su vjekovima pokazivah sinovi te zemlje, kada su bili u pitanju probitci Hrvatske.
Hrvatska je u ono vrieme tek nekoliko mjeseci živjela svojim samostalnim životom, ali to nije činilo nikakvih potežkoća, da mlada zemlja ne bi mogla pružiti svom velikom savezniku ono, što mu pripada po dužnosti, oduženju i poštenju.
Hrvatsko bojno zrakoplovstvo za prvih je dana borba na Iztoku ustrojavalo legionarsku bombašku i lovačku skupinu. U tim su skupinama bili zastupani najbolji hrvatski zrakoplovci, koji su se - znajući za težke borbe, koje ih očekuju - najspremnije odazvali svojoj dužnosti.
Već 19. srpnja 1941. našli su se pripadnici 5. zrakoplovne skupine u malom sjevero-njemačkom gradu, gdje su bili podvrgnuti posebnoj borbenoj izobrazbi. Građanstvo je te naše legionare pozdravilo srdačnošću, iskrenošću i cviećem. Prvih se dana moralo čvrsto prihvatiti posla. Vrieme je brzo prolazilo, a naši su mladi zrakoplovci prije polazka na bojište morali još puno toga naučiti. Naše su narodne snage u tim trenutcima bile upregnute u gradnju svoje mlade zemlje, no još uviek je Nezavisna Država Hrvatska bila sposobna poslati borce, koji će dostojno predstavljati naše oružje u sklopu s borbenim jedinicama njemačke vojske.
Prvih su se dana naši zrakoplovci 5. bombaške skupine vježbali na zrakoplovima uzorka Dornier, kako bi se s njima mogli koristno poslužiti u borbi. Bilo je malo potežkoća oko rukovanja sa svim mogućim spravama, koje je zrakoplovna tehnika ubacila u te odlične njemačke zrakoplove, tim više, jer ih prije naši zrakoplovci nisu imali prilike upoznati u tolikoj mjeri. Izvidnici i strielci imali su mnogo posla svojom izobrazbom, ali uloživši sav trud oko poznavanja novih mogućnosti, oni su za kratko vrieme svladali sve postavljene im zadaće. Što se tiče navigacije, kod nas u zemlji - kako kaže neki poznati njemački zrakoplovac - nije to baš tako velika mudrost, u zemlji, u kojoj izpod svakog briega teče po koja rieka. Kako bi nad silnim prostorima Iztoka takva navigacija bila nedostatna, te se navigaciji poklonilo mnogo pažnje.
Kada su naši zrakoplovci prošli tu svoju posebnu izobrazbu prožetu željeznom stegom, svojstvenom njemačkom narodu i njegovoj vojsci - dolazilo je polagano i vrieme za odlazak na bojište. Prije odlazka izvršen je pregled naših zrakoplovaca i njihovih stečenih sposobnosti.
U Königsbergu su odložene hrvatske odore i zamienjene njemačkim, na kojima su vidljivo označene naše boje. I sada se krenulo lagano prema Iztoku. Königsberg je ostao iza njih, a izpred njih se pružila daleka zemlja Sovjeta, u kojoj su se vodile strahovite borbe na zemlji i u zraku.
Grad Minsk bio je zadnja etapa na njihovom putu prema bojištu. Događalo se, da su na velikim postajama htjeli popiti po koju pivu ili vode, ali pošto svega toga nije bilo, u skupini se osjećalo, da su već duboko u Rusiji. Prolazili su kraj postaja, koje bi trebale biti željezničke postaje i koje su to nekada i bile, a iza njih su ih ruševine gradova podsjećale, da su na prostorima, kroz koje je prošao strahoviti vihor.
Naši su zrakoplovci stanovali u malim domovima na samim uzletištima. Na okolinu su se brzo priučili. Pomoćno osoblje je imalo pune ruke posla s upoznavanjem najosnovnijih zadaća, koje će donieti sutrašnjica.
Tako je započelo. 5. zrakoplovna skupina je počela letjeti. Ono, što je naučeno na izobrazbi u Njemačkoj, ovdje se je praktično dobro primienilo. Zapovjednik jata govorio je tom prvom prilikom: - Plankvadrat XY, selo sjeverno od ceste A i B. Imate? Nad cestom su još naše linije. Visina oblaka nad ciljem 1.200 metara. Letjeti preko A. pa onda desnim zavojem. Napadaj i - brzo kući! Sve jasno? A sada u zrakoplove! Za dvadeset minuta uzliećemo!
Prve dane letjela je skupina u zatvorenom sustavu. Prvi liet prema neprijatelju. Do cilja je bilo sve kako treba. Onda su izvidnici već opazili prve sovjetske lovce. Borba je počela. Nešto kasnije su se pridružili njemački lovci, koji su ih gotovo uviek pratili. Prvim lietovima prema neprijatelju dobro su položili izpite. Na prve lietove su s hrvatskim bombašima uviek letjeli njemački drugovi, ali došlo je vrieme njihovih samostalnih lietova i njihovih vlastitih borba.
Vrieme je donosilo sobom mnogo ugodnih i neugodnih događaja. Osjećali su svakim danom sve jače svu težinu zadaća, no oni su sve izvršili na veliko čuđenje i divljenje svojih njemačkih drugova. Borbe su bile sve tvrđe i tvrđe. Preletjeli su strahovite daljine, sudjelovali u svim mogućim zračnim borbama, kojih je bilo toliko i tako različitih, da bi sve njihove pojedinosti zapremile par debelih knjiga. Neprijatelja su gotovo danomice bombardirali i na tim lietovima doživjeli težke sukobe, opasne susrete s krhotinama protuzrakoplovnog topničtva, težka oštećenja na zrakoplovima, ali ono, što je bilo naređeno, izvršili su uviek i po svakom vremenu do kraja.
Kako su savezničke vojske stalno napredovale, hrvatski su bombaši bili prisiljeni mienjati uzletišta, jer bi inače ciljevi bili previše daleko. Stanovali su u dalekim ruskim sehma, blizu svojih uzletišta i svojih zrakoplova, s kojima su letjeli i pod najtežim vremenskim okolnostima. U svim su tim borbama mnogo naučili. Letjeli su kadkada po više puta dnevno na zadaće. Skupina je u par navrata preletjela i Moskvu. Prvi su puta preletjeli i bombardirali Moskvu poručnik Kuderna i narednik Kopecki. Poručnik Kuderna je - kako je to u svojim zapisima spomenuo njemački ratni izvjestitelj Rauchweter - u svom lietu nad Moskvom bio ranjen, a i zrakoplov mu je bio prilično oštećen. Kada se je vraćao, ni jedna sprava u zrakoplovu nije radila kako treba, pa se može smatrati njegov povratak lietom uz najveće opasnosti. Ipak se sretno vratio na svoje uzletište.
Nešto kasnije letjela je ciela skupina, koju je vodio bojnik Graovac, nad glavnim gradom Sovjeta gdje je bila pozdravljena težkom pucnjavom protuzrakoplovnih bitnica, ali je svoju zadaću izvršila. U okolini samog grada usredotočeno je mnogo protuzrakoplovnog topničtva, pa su za vrieme pucanja stvarane oko njih prave zavjese eksplozija, kroz koje su se probijali, kako je tko najbolje znao.
Prvi veliki uspjesi skupine podstrekavali su na nove podhvate i tih se dana nisu nikada vraćali na uzletišta, a da nisu letjeli u blizini ili nad glavnim gradom Sovjeta. Prilikom jednog takvog leta izgubila je skupina svog zapovjednika - bojnika Graovca. Zrakoplov težko pogođen krhotinama protuzrakoplovnog topničtva, nije se mogao više uzpraviti. Zapovjednik je nestao u dubini.
Udio hrvatskih bombaša u borbama na Iztoku bio je sve snažniji. Iza njih su bila već prva težka izkustva i ona škola, koju ne može zrakoplovac nigdje naučiti osim u ratu.
Letjeli su, borili se i za najvećih blagdana pod težkim vremenskim okolnostima, a poslijedci njihovih borbi bile su pobjede i uspjeh. Događale su im se i velike neprijatnosti, prisilna spuštanja, izbjegavali su smrti u svakom trenutku i brojili sve novije i novije pobjede. Susret s ruskom zimom ih je malo iznenadio, pa čak i ta zima zajedno sa težkim zadaćama, koje su izvršene za najvećih hladnoća, nije moglo spriečiti djelatnost.
Zapovjednik njemačke zrakoplovne pukovnije, u čijem su se sustavu borili, generalpukovnik (sada Feldmaršal) Freiherr von Richthofen odlikovao je 32 pripadnika ove skupine sa Željeznim Križem prvoga reda.
Kad je naša 5. zrakoplovna skupina dobila zapovied, da i opet jednom promieni svoje ratno boravište, da promieni uzletište, onda je zadnji redni broj u dnevniku letenja bio 1.332. Da, tisuću tri stotine trideset i dva ratna lieta izvršili su hrvatski zrakoplovci u sklopu savezničke njemačke vojske u borbi na Iztoku.
Nije to sitnica. Računajte samo.
Naša 5. zrakoplovna skupina bila je dva puta na sjevernom odsjeku Iztočnog bojišta. Prvi je puta - nakon dva i pol mjeseca školskog usavršavanja u Njemačkoj - bila na odsjeku oko Rževa, nekako od početka listopada 1941. do početka veljače 1942., a drugi puta od kraja lipnja do kraja listopada, opet na približno istom odsjeku, zapadno od Ilmenskog jezera, oko Rževa i pod Lenjingradom. To je ukupno 7 mjeseci, pa onda izpada prosjek od sedam zadaća na dan. Na oko i nije mnogo, ali uzmete li u obzir rusku zimu, koja je uledila mnoge djelatnosti vojske, a pogotovu zrakoplovstva (u tri mjeseca svega 372 lieta), zatim promjenljivost intenzivnosti napadaja i obrane, onda dobivate sasvim drugi poslijedak.
Bilo je naime dana, kad su iste posade polietale i po šest puta na dan, od ranog jutra do kasno u noć, samo s malim prekidima, da mehaničari pregledaju motore, da pomoćno osoblje utovari bombe i strjeljivo, a same posade da nešto zagrizu. Tako po danu, a noću pak rat živaca, jer je neprijatelj lietovima uznemirivanja nastojao slomiti udarnu snagu ujedinjene Europe.
Petrogradske biele noći, nisu ušle samo u prirodne nauke i književnost, nego eto i u zrakoplovstvo. Upoznali su ih i hrvatski zrakoplovci.
Bilo je to prošlog ljeta, kada je noć na bojištu pred glavnim gradom nekadašnje carske Rusije trajala jedva par sati. Noć? Ne, to je zapravo bio tek sumrak - biela noć. Još iza 10 sati u večer moglo se uzlietati i slietati na uzletištu, a već u 1 sat iza ponoći počelo je spremanje za nove dnevne zadaće, koje su bez ikakvih težkoća mogle početi u 3 sata.
To treba izdržati. A hrvatski zrakoplovci i mehaničari to su izdržali. Kako, to svjedoče odličja, hrvatska i njemačka, koja jasno priznaju njihova djela.
Zadaće hrvatskih bombaša bile su izvršivane nad samim bojištem. Nad samim bojištem i do 60 kilometara u neprijateljevu pozadinu (to znači i na Moskvu) oni su sipali svoje razorne i ubitačne terete s visina između 1000 i 5000 metara.
Mnogo je puta trebalo - koji puta i danima - napadati jedno te isto područje, možda i vrlo maleno, da se pomogne napredovanje kopnenih snaga. Ili je pak valjalo ometati neprijateljske napadačke namjere, okupljanje njegovih četa, pripremljene postave ili dovoz iz pozadine.
Jedva je bio koji let bez pratnje i obrane njemačkih - a neko kratko vrieme i španjolskih - lovaca. Ti ih pratioci nisu uviek mogh obraniti. Od neprijatelja u zraku nije bilo velike opasnosti, ali zato od onih sa zemlje. Sovjeti su upotrebljavali svuda vrlo mnogo zrakoplovnog topničtva, vrlo točnog, više lakog (do 2400 metara), nego težkog, s kojim su oko važnijih ciljeva stvarali prave zavjese obranbene vatre iznad koje ili kroz koju su mogli proći samo najsuvremeniji zrakoplovi. Zavjese su visjele po pet stotina metara izpod i isto toliko iznad visine zrakoplova, koji su nalietali, pa je bilo vrlo težko i uz najveću sreću probiti ili izbjeći te zavjese. Pa i onda, kada ih zrakoplovi uspiju nadletjeti ili probiti, dolaze u polje djelovanja drugih bitnica, dok one prve nastavljaju s podržavanjem zavjese.
Na odsjeku bojišta, nad kojim su hrvatski zrakoplovi izvršavali svoje zadaće, nije sve do zadnjih dana bilo opasnijeg protivničkog lovca. Tek su se sada pojavili i neki novi lovci, vrlo brzi i pokretni, čiju vrstu nije uspjelo ustanoviti, ali su po obrisima nalik na američku Aircobru.
Od sovjetskih strojeva najviše su upotrebljavane stare Rate ali u njima nisu bili vrstni zrakoplovci: premalo srdčani, pretjerano oprezni, oni su skoro uviek izbjegavali okršaje.
Snažnije je i sposobnije bilo neprijateljsko bombaško zrakoplovstvo, ali i ono je napadalo oprezno. Dolazilo je na bombardiranje redovito samo po noći, ili iznimno po danu, ako je bilo vrlo oblačno. Glavna svrha noćnih napadaja, rat živaca, nije bio postignut.
I bombaši, baš kao i lovci, potvrđuju slabo tvorivo sovjetskih zrakoplova. I naši su bombaši susretali u zraku, vidjeli oborene ili na osvojenim uzletištima nailazili zrakoplove toliko primitivne izgradnje, da bi bili suvremeni možda pred desetak godina.
Djelima hrvatskih zrakoplovaca - letača skoro su ravna i djela hrvatskih mehaničara. Ti bezimeni, zrakoplovci-neletači, bih su uviek spremni radnici i suradnici, orni, da prebrode i najveće težkoće. Za crnu mafiju - kako su ih prozvali po njihovim crnim radnim odiehma - nije bilo nikakvih problema. Nije bilo nikakvih problema niti onda, kada je zima predvidivo morala onemogućiti letenje uobće, a hrvatski su mehaničari znah osposobiti stroj i gorivo za puni pogon.
Zagrebačko uzletište je peto ratno boravište ove naše skupine borbenih zrakoplova. Ratno boravište kao i svako drugo, tek slučajno u njihovoj domovini, mnogome u njegovom rodnom gradu.
Oni se nisu vratili na odmor, nego i dalje žive svojim vojničkim životom - u borbama. I dalje oni uzlieću na zadaće, i dalje oni osposobljuju zrakoplove, da pridonesu konačnom smirenju svoje Domovine.
HRVATSKA ODLIKOVANJA LEGIJE :
VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA II. STUPNJA S PRAVOM NA NASLOV VITEZA :
- podpukovnik Franjo Džal.
VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA III. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA :
- podpukovnik Franjo Džal;
- satnik Josip Hellebrant;
- nadporučnik Roko Mirošević i Albin Starc;
- poručnik Cvitan Galić;
- zastavnik Tomislav Kauzlarić;
- častnički namjestnici Josip Telar i Vilim Vrbanović.
VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA III. STUPNJA :
- pukovnici Ivan Mrak i Dragutin Rubčić;
- podpukovnik Nikola Mikec;
- bojnici Vladimir Ferenčina, Vladimir Graovac i Boris Kello;
- nadsatnik Zlatko Stipčić;
- satnik Ivan Višnjić;
- nadporučnik Ljudevit Bencetić;
- poručnici Slavko Boškić, Cvitan Galić i Ivan Mesić;
- častnički namjestnici Franjo Krasnik i Stjepan Martinašević.
RED KRUNE KRALJA ZVONIMIRA I. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA :
- nadporučnik Roko Mirošević.
VELIKA SREBRNA KOLAJNA POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA ZA HRABROST :
- podpukovnik Franjo Džal;
- bojnik Vladimir Ferenčina;
- nadsatnik Zlatko Stipčić;
- satnici Franjo Gospodarić, Stanko Kovačević, Josip Hellebrant i Ivan Šimek; nadporučnici Ljudevit Bencetić, Ivan Boko, Ljudevit Katušić, Asim Nožić, Ivan Pavelić, Albin Starc i Franjo Veličan;
- poručnici Dragutin Arar, Anđel Benkovlć, Slavko Boškić, Cvitan Galić, Fedor Jaugust, Josip Jordanić, Mato Kreitner, Jure Lasta, Stjepan Ljubić, Juraj Martinčić, Ivan Mesić, Marin Perović, Nikola Pindulić, Ivan Prezel, Karlo Senčić i Mirko Vreš;
- zastavnici Tomo Kauzlarić, Josip Peršić, Đuro Pichler i Tihomir Simčić;
- činovnik Ivan Matijević;
- častnički namjestnici Juraj Babić, Julije Batalo, Maks Dominko, Zvonimir Falica, Mihajlo Hajduković, Marko Lekčević, Mato Loparić, Stjepan Martinašević, Ferdinand Melkus, Mate Rogić, Franjo Sinčić, Nikola Stilinović, Ivan Šarinić, Pavao Švenda, Zvonko Švigir, Josip Telar i Vilim Vrbanović;
- stožerni narednici Josip Ban, Čedomir Čorkalo, Ivan Dobrijević, Eduard Hirzl, Mihajlo Karamatlć, Stanko Kovačević, Vjekoslav Medić, Nikola Pavlović i Arnold Pohl;
- narednik Vjekoslav Serentin.
VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA IV. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA :
- podpukovnici Pavao Sić i Zlatko Sintić;
- bojnici Ivan Cenić i Mato Čulinović;
- nadporučnici Ljudevit Katušić i Franjo Veličan;
- poručnici Anđel Benković, Stjepan Horvat i Marin Perović;
- zastavnik Josip Peršić;
- častnički namjestnici Mato Loparić, Pavao Švenda i Zvonko Švigir;
- stožerni narednici Josip Ban, Čedomir Čorkalo i Slavko Šinik;
- narednik Aleksandar Grgurić.
VOJNIČKI RED ŽELJEZNOG TROLISTA IV. STUPNJA :
- bojnik Erich Schwelbach;
- satnici Vikentije Guma, Stanko Kovačević i Vicko Krelja;
- nadporučnik Stjepan Knez;
- poručnici Josip Jordanić, Ljudevit Marić, Ivan Mesić i Đuro Vlnković;
- častnički namjestnik Ivan Antić;
- stožerni narednici Ernest Gumhold, Veco Miković i Safet Mesihović;
- narednici Božo Čorkalo i Zvonko Kvakić.
MALA SREBRNA KOLAJNA POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA ZA HRABROST :
- pukovnik Hinko Hubl;
- bojnici Ivan Cenić i Vladimir Ferenčina;
- nadsatnici Stjepan Kovačević i Zlatko Stipčić;
- satnici Vladimir Bosner, Ivan Cvenček, Arsenije Ikonjikov, Vladimir Španić i Ernest Turko;
- nadporučnici Ljudevit Bencetić, Ivan Gregor, Ivan Jergović, Mato Jurković, Vjekoslav Rušec, Albin Starc, Zvonimir Šimunec i Marko Veselinović;
- poručnici Slavko Boškić, Vilim Cirger, Nikola Kaladin, Juraj Lasta, Ivan Matiegka, Ivan Prezel, Karlo Senčić, Ignac Skeledžija, Kazimir Schneemann i Đuro Vinković;
- zastavnici Mijo Abičić, Tomislav Kauzlarić, Koloman Kereškenji, Josip Peršić, Đuro Pichler, Bogumil Rotter i Tihomir Simčić;
- činovnik Mirko Miklečić;
- častnički namjestnici Ivan Antić, Živko Džal, Filip Freund, Milan Knezi, Franjo Krasnik, Milan Korica, Stjepan Martinašević, Šerif Mehanović, Ljudevit Oršić, Đuro Senel, Branko Šandor, Hinko Štefani, Ferdo Valić, Albin Vouk i Franjo Šupec;
- stožerni narednici Dragan Dürr, Ernest Đuklć, Sulejman Kulenović, Božo Kunst, Franjo Korečić, Miroslav Lenardić. Stanko Lešić, Juraj Ferković, Mirko Ružička, Božo Šaban, Slavko Šinik, Sulejman Vascarac i Stjepan Žubrinić;
- narednici Branko Gergo, Petar Grubanović, Ante Pavić i Stjepan Radić.
RED KRUNE KRALJA ZVONIMIRA III. STUPNJA S HRASTOVIM GRANČICAMA :
- podpukovnik Josip Lankaš;
- bojnik Bela Galanthay;
- satnici Franjo Gospodarić i Ernest Turko.
|
