Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

 
[ Program internet radija “Krugoval” ]

 

Njemačka knjiga Ministarstva Vanjskih Poslova dokaziva srpske zločine u NDH već 3 dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske!

Šok za crvene domaće i dušmanske balkanske bradate bezpovijesne “istoričare” : ova knjiga Ministarska Vanjskih Poslova dokumentira srpske zločine od 13.4.1941 do listopada 1942 godine.

Dokaziva i činjenicu da su postojale tri formacije zločinaca :

- partizani
- četnici
- četnički partizani

Četnici su već 1941 godine prešli u partizane a ne kako bezpovijeni “istoričari” tvrde tek 1945te godine!

Pročitajte ovu knjigu na njemačkom jeziku i djelomično na hrvatskim
prijevodu [ OVDJE ].

 

NDH nije nikad kapitulirala pred jugo-srpskim okupatorom i pravno postoji još i danas!

Ovo vam jugo-srpski i bradati “istoričari” taje : Nezavisna Država Hrvatska nije pred okupatorima N.D.H. (partizanima i u partizane preobućenim četnicima) kapitulirala i zato pravno postoji još i danas!

Otkrivamo laž da je Poglavnik dr. Ante Pavelić “prodao” Dalmaciju Talijanima : to je već 1922 godine napravio srpski ministar Pašić u Kraljevini Jugoslaviji!

[
PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi dokazivaju sami svoju laž o navodnim broju “srpski žrtava” u NDH!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

... U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Genetičari potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici Srba!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi ukrali “svoj” grb i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivena najveća srpska blamaža : ukrali su od bizantske obitelji Palaiologos grb i dvoglavnog orla a turski sultan Mahmud II. je Srbima dizajnirao njihovu zastavu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale 500 godina pod Turcima!

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale skoro 500 godina pod Turcima u prvoj bračnij noći i tako poboljšali genetiku takozvani Srba.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Sandžak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

O ovim šute domaći crveni izdajnici, četnički zlotvori a i takozvani "Bošnjaci" : Sandžak je bio na zahtjev Sandžaklija 6 mjeseci dio Nezavisne Države Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Otkrivamo srpsku laz da na Katedrali u Magdeburgu pise anti-hrvatski natpis!

 

Srbi i domaći izdajnici tvrde da na katedrali u Magdeburgu (Njemačka) piše “Nek nas Bog čuva od kuge, rata i Hrvata!”.

Kontaktirali smo propovjednika i povijestničara katedrale te crkvenjaka katedrale koji su nam potvrdili tu srpsku laž!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šrbi ubili 80.000 Židova i jedan dio Roma u Srbiji i prepisali svoje zločine Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Srbi su Hitleru prvi javili da je Srbija “judenfrei” (oslobođena od Židova) i ubila 80.000 nedužni Židova i jedan dio Roma i kasnije te žrtve prepisala Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte i dokumentacije prešućenog srpskog  antisemitizma :

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Trojedna Kraljevina  Hrvatska, Slavonija i Dalmacija je postajala duže nego Kraljevina Srbija!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina, to znaći 137. godina nakon Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije a još više taje da je Srbija bila vazal Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Prema indijskoj svetoj knjigi Rig-Veda se o Hrvatima znade do
12.700 prije Krista!

Pročitajte sve o velikoj bogici Sarasvati i hrvatske Sarasvati-Ind civilizaciji te rano-hrvatske države [ Hurwurdu ],
[ Hurrwuhe-Mitanni ], [ Urartu ],
[ Huritsko kraljevstvo ], [ Harauvatija ]
i [ Chorasmija ]

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šok za Srbe : Srpski vladari nisu bili Srbi!

Otkrivamo : navodna “srpska” dinastija Nemanjića je sve drugo bila, samo ne “srpska”!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Tko laže taj i krade!

Srbi kradu povijest hrvatski državica unutar Crvene Hrvatske [ DUKLJE ],
[ PAGANIJE ],[ ZAHUMLJA ] i
[ TRAVUNJE ].

 

Tko je zbilja bio crveni šumski bandit Tito?

Dali je lažni smrad Tito bio Joshua Ambroz Mayer ili Walter Weiss?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Homo Balkanicus Primitivus protiv zdravog razuma
Hrvata!

Kako se velike “Hrvatine” bune svake godina protiv slavlja “Helloweena” a neznaju o poganstvu u svojoj kršćanskoj vjeri!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi i Sorbi nemaju ništa zajedno!

Bezpovijesni Srbi su propali u pokušaju ukrasti Sorbima identitet i prisvojiti ga sebi. Genetika, vjera, jezik  i veksilologija dokazivaju da opet lažu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Muslimanske milicije Nezavisne Države Hrvatske.

Procitajte sve o muslimanskoj miliciji u Foči, Goraždu, Sandžaku, Huskinoj legiji, miliciji Salke Ćatića i miliciji Muhameda Hadžiefendića.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Njemačka Narodna Skupina i Einsatzstaffel u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte sve o Njemačkoj Narodnoj Skupini u NDH, Branimiru Altgayeru, filatelističkim izdanjima NNS i zloćin jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske nad Nijemcima.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Ovo vam taje domaće sluge bezpovijesni bradati “istoričara” :
Velikaya Horvatiya u dana
šnjoj Ukrajini, Poljskoj i Českoj!

Jeste čuli za tri hrvatske države “Bijelu Hrvatsku”, “Crvenu Hrvatsku” i “Karpatsku hrvatsku” na tlu današnje Ukrajine, Poljske i Česke?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi odgovorni za
17.000.000 mrtvih u
I. Svijetskom ratu!

Franz Ferdinand je htjeo preurediti dualnu “Austro-Ugarsku” monarhiju u trialnu “Austo-Ugarsku-Hrvatsku” pa je balkanski četnički divljak Gavrilo Prinicp dobio nalog da ga ubije.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srpkinja Sonja Biserko : “Cijela srpska povijest je laž!”

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije potvrdila otovrenu tajnu : cijela srpska povijest je laž!

U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Crvena Hrvatska, Bijela Hrvatska i Karpatska Hrvatska :

Crvena Hrvatska (južna Hrvatska) u starijim povijesnim izvorima iz srednjeg vijeka je naziv za primorsko područje uz jugoistočni Jadran, od rijeke Cetine do Valone (Vlore) i kasnije do Drima, ali je još prije toga u kasnoj antici već postojala i klasična Crvena Hrvatska od 4. - 7. stoljeća u Ukrajini odnosno Sarmatiji.

Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374. - 662. god.) : Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6. - 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država :

   a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.

   b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.

   c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.

   d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.

   e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.

   f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

 

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5. - 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16. - 14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22. - 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23. - 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406. - 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602. - 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623. - 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6. - 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država : gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

 

 

Na poljskoj zemljopisnoj karti : Chrobacja Wielka - Biała = Velika Hrvatska / Bijela Hrvatska, Chrobacja Czerwona = Crvena Hrvatska,
Chrobacja Zakarpacka - Czarna = Karpatska-Hrvatska / Crna Hrvatska. [ Povećaj kartu ]

 

 

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno još bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj “balkanskoj” Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.

 

PRIKARPATIJA (KARPATSKA HRVATSKA) :

Problem raseljavanja istočnih Hrvata, razina njihova socijalno-ekonomskog i društveno-političkog razvoja, etnička pripadnost te genetička veza s vrlo starim arheološkim kulturama, to je skup pitanja koja su već duže vrijeme u središtu pozornosti povjesničara, slavista, arheologa i lingvista.

L. Niederle je držao da je u Prikarpatju nekada živjelo hrvatsko pleme s poludržavnim ustrojem kojemu je centar bio Krakov. Prema tezi O. Šahmatova, Hrvati su živjeli na teritoriju Galicije u 9. st., a glavni im je grad bio Džarvab. M. Barsov, analizirajući obiman toponomastički materijal, pokušavao je dokazati kako je Hrvatima pripadao veliki teritorij koji je obuhvaćao Prikarpatje, područje od vrhova Tatranskih Karpata do pritoka Tise i Pripjeta na jugu, do Dnjistra na istoku i Visle na sjeveru.

V. Sedov misli da je slavensko pleme Hrvati bilo jugoistočni susjed slavenskog plemena Duliba i da je naseljavalo sjeverne i južne oblasti sjevernog Prikarpatja. Taj je teritorij danas pripada Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. On također djeli mišljenje glasovitog arheologa B. Timoščuka da su gradišta na području Bukovine pripadale Hrvatima koje su zbog nepoznatih razloga ih napustili. A M. Smiško u istraženim kompleksima kulture karpatskih kurgana s područja Karpata nalazi crte neposrednih predaka Hrvata poznatih u antičkim pisanim izvorima kao pleme Karpi.

 

Srednjovjekovna gradišta Prikarpatja :

Srednjovjekovna gradišta ukrajinskog Prikarpatja i Karpata više od jednog stoljeća privlače pozornost širokog kruga znanstvenika, ali i amatera-arheologa. Tijekom tog razdoblja otkriveno je i istraženo više od 200 gradišta. Među njima, poznata po pisanjim spomenicima kao središta gospodarskog, političkog i kulturnog života su mjesta: Galič, Terebovlja, Peremišilj (danas Przemysł, Poljska), Zvenigorod, Vasiljiv i dr. Njihova nazočnost na stranicama ljetopisnih izvora počesto je povezana s političkim čimbenicima, što je privlačilo pozornost istraživača više nego ona gradišta o kojima ne postoji niti jedan podatak. Polazeći od te činjenice, pogrešno se ocjenjivalo i kulturno značenje arheoloških spomenika koji nisu označeni na stranicama povijesnih izvora, a to se onda negativno odrazilo na rekonstrukciju povijesnog i kulturnog razvoja cijelog kraja. Proces evolucije srednjevjekovnih slavenskih gradišta je složen i višeslojan, jer su neprestano bile pod utjecajem mnogih čimbenika prirodnog, gospodarskog, političkog i kulturnog karaktera. Zbog tih čimbenika u pronalaženju odgovora na pitanja o pojavi, razvoju i trajanju tih kompleksa, važnu ulogu ima arheologija.

Problematika gradišta iz doba Galicko-Volinjske Kraljevine prisutna je u radovima ukrajinskih znanstvenika J. Pasternaka, O. Ratiča, V. Auliha, M. Kučere. Bez obzira na veliki prinos toj temi, do danas postoje cijela područja u kojima mnoga pitanja još nisu osvijetljena. Razlog tomu nalazimo, prije svega, u neravnomjernosti znanstvenih istraživanja. Jedno od takvih je područje Gornjeg Podnjistrovlja, koje zauzima površinu veću od 15.000 kvadratnih km., obuhvačajući središnji, južni i jugozapadni dio Lavovske (ukr. Lvivske) i sjeverni dio Ivano-Frankivske oblasti (županije). U mađurječju Vereščice i Zubre (Lavovski plato) i južno od njega, gdje se nalazi Pretkarpatje s gustom mrežom rijeka, koncentrirano je nekoliko desetaka utvrđenih naselja. Jugozapadni dio ovog područja pripada Karpatima. Zemljopisni prostor obuhvaćao je jugozapadno Pritkarpatje i Karpate, jugozapadni dio Malog podolja i jug Roztočja. Po mišljenju većine istraživača (Timoščuk, Rusanova, Sedov, Kupčinski) ovaj se prostor nalazio unutar granica koji su naseljavali LJETOPISNI (ISTOČNI) HRVATI. Spomenuti je teritori bio u sastavu Galicko-Volinjske Kraljevine. Zanimljivo da se u jednom od pisanih izvora Karajima galicko-volinjski kralj Danilo I Romanovič spominje kao "kralj Hrvatske".

Određivanje 9. st. kao donje kronološke granice uvjetovano je znatnim promjenama u socijalno-ekonomskom i društveno-političkom životu istočnih Slavena. Pojava utvrđenih naselja na području Gornjeg Dnjistra vežan je detalj u genezi feudalnih odnosa, što potvrđuje stvaranje i razvoj državotvornih institucija. Gornja kronološka granica - kraj prve polovine 14. st. - određena je ulaskom teritorija Galicko-Volinjske Kraljevine u sastav Poljske države. Treba naglasiti da je taj teritorij smješten u središnjem dijelu slavenskoga svijeta, te na jugozapadnim granicama suvremene Ukrajine. Poznato je da je to područje, a osobito pretkarpatski dio u 9. i u prvoj polovici 14. st. bio gusto naseljen mjesnim autohtonim pučanstvom - LJETOPISNIM (ISTOČNIM) HRVATIMA.

Dakle, gusta mreža rijeka, postojanje povoljnih uvjeta za zemljoradnju, dobri uvjeti za uzgoj domaćih životinja, šume bogate životinjama i ugodna kontinentalna klima stvarali su mogućnosti za naseljavanje ljudi na ovim prostorima još u davna vremena. To se osobito pojačalo u razdoblju Srednjega vijeka i na odgovarajući način se odrazilo na obrambeno graditeljstvo. Ovdje je poznat znatan broj gradišta 9. – 14. stoljeća. Pronađeno je 35 utvrđenih naselja s kulturnim slojevima od 9. do početka 11. st., koji po klasifikaciji mogu pripadati gradištima Bijelih Hrvata.

Prema rezultatima arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovlju gdje su istraživanja obavljana tijekom poslijednjeg desetljeća, pronađeno je mnogo realnog materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja države Bijelih (Karpatskih) Hrvata na tim prostorima čiji su sastavni dio veliki centri administrativne vlasti: Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišče, Pidgorodišče i drugi. Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razliku od sinhronih kompleksa u Rusiji, Poljskoj i Češkoj. Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu kijivskoga kneza Volodimira Svjatoslavoviča g. 992. na Hrvate s arheološkim artefaktima koje danas imamo možemo ustvrditi da njegov rat nije imao uspjeha.

 

Grad Stiljsko :

Godine 1981. ukrajinski arheolog Orest Korčinski je otkrio i još uvijek istražuje jedno od najzanimljivih gradišta iz 8. - 10. st. u selu Stiljsko, koje se nalazi u području (općini) Mikolajiv, Lavovske oblasti županije).

Najstariji spomen o mjestu Stiljsko susrećemo na stranicima grčkih dokumenata iz prve polovine 14. st. sačuvanih u arhivima Vatikana. Mjesto Stiljsko se spominje pored poznatih povjesnih centara Galicko-Volinjskog Kraljevstva Volodimira i Galiča kao jedna od rezidencija metropolita Galicije.

Godine 1984. započinje višegodišnji stalni program arheoloških istraživanja Gornjodnjistranske arheološke ekspedicije na gradištima Prikarpatja kojom je rukovodio Orest Korčinski. Rezultat rada ove ekspedicije bilo je otkriće 17 gradišta; ustanovljena je i utvrđena kronologija 27 gradišta; utvrđeni su planovi 42 gradišta.

Najveć arheološki radovi provedeni su na gradištu 8. - 10. st. u selu Stiljsko, gdje je otkriven prostor od 12.000 kvdratnih metara. Otkriven je karakter građenja utvrđenih malih trgova, iskopano više od 30 gospodarsko-stambenih zgrada, dvije stražarske zgrade nad ulaznim vratima u mjestima čija su imena Zlatna Vrata i Bijela Cesta. Na kraju su istražena ostati kamene ceste. Veliku važnost za proučavanje socijalnog sastava mjesta imalo je otkriće u najbližoj okolici više od 50 sinkronih naselja. Godine 1988. provedeno je iskopavanje na području gradišta-svetišta u selu Iljiv (pored Stiljskog). Ondje je otkriven žrtveni oltar s ostacima jama od stupova na mjestu gdje se nalazio kip poganskog božanstva (idol), ostaci ritualne vatre (drveni ugljen) na vrhu zemljanog nasipa i u njegovu podnožju. Proučeni materijali upućuju na religiju i svjetonazor mjesnoga stanovništva (pučanstva) 9. - 11. st.

Gradište Stiljsko zauzima znatno područje na zaravni lijeve visoke obale rijeke Kolodnice. Ustanovljeno je da je u početnom razdoblju postojanja (druga polovica 8. st.) utvrđeni trg gradišta administrativno-gospodarskog središta imao samo jednu obrambenu crtu i obuhvaćao površinu cirka 15 ha. Uokolo su se nalazila brojna sela, u kojima su pronađeni ostaci obrtničke djelatnosti. U drugoj pol. 8. st. okolo nekadašnjeg općinskoga središta grade se nove utvrde, koje okružuju otkrivena naselja, što prerastaju u predgrađe s novim sustavom obrane. U to doba događa se i rekonstrukcija središnjih gradskih utvrda. Njihov temelj čini nasip-platforma, na čijoj površini je postavljen obrambeni zid s konstrukcijom od greda.

U granicama utvrđenog područja gradišta istraženo je više od 30 stambenih i gospodarskih zgrada ukopanoga kao i nadzemnoga tipa, tri gospodarska imanja, utvrđena su dva, a otkriven jedan, kamenom popločen ulaz, proučeni su ostaci zgrada na njihovom mjestu. U okolici gradišta u polumjeru od 7 km otkriveno je više 50 seoskih naselja, te grobovi, feudalne grobnice i predkršćanski kultni centri.

Ustanovljeno je da svi ti nalazi vremenski spadaju u razdoblje od kraja 8. do početka 10. st. i predstavljaju zajednički socijalno-ekonomski kompleks grada. Prema procjeni ukrajinskog arheologa Oresta Korčinskog na području Stiljska s okolinom je već u 9. st. moglo živjeti do 40.000 stanovnika. Važna specifičnost svakoga ranosrednjevjekovnog grada je njegova složena socijalno-topografska struktura. Centralno mjesto u njemu zauzima forteca / tvđava vladara. U Stiljsku ona se nalazi na dominantnoj visini i obuhvaća 15 ha površine. Po perimetru forteca je utvrđena snažnim zemljanim valom koji se u pojedinim dionicama uzidže do visine 3,5 – 5, 0 m, te širokim i dubokim rovom. Kao rezultat istraživanja bilo je utvrđeno postojanje dvaju kronoloških perioda u izgradnji vala. Gornji se datira 10. st, a donji spada u 8. st. Na vrhu vala su otkriveni temelji od sagorjelih otpiljenih komada drva koji su se sačuvali poslije požara. Prema forteci vladara vodilo je nekoliko puteva na što ukazuju ruševine valova, rovova i topografski nazivi: "Zlatna Vrata", "Željezna Vrata", "Bijela Cesta", "Veža" (Kula), "Zdenac kneza", "Himina dolina", "Komorišče", "Podkomorišče" i drugi.

Pored s fortecom nalazi se utvrđeno predgrađe: obuhvaća prije gusto naseljeni veliki teritorij. Na istraženom prostoru koji iznosi više od 5000 kv. metara otkriveno je oko 30 stambeno-gospodarskih kompleksa - građevine koji sazidane na temeljima od gline s drvenim stupovima. Sačuvani su ostaci sazidanih od kamena pećiju. U temeljima je pronađen velik broj ulomaka okruglih glinjanih posuda koji se mogu datirati od druga polovica 8. do 10. st. Pronađeni su predmeti od željeza te brusevi.

U istočnom dijelu mjesta nađeni ostaci uništenog kompleksa za taljenje željeza koji se sastojao od specijalnih prostorija za pripremanje drvenog ugljena te rezervoari za blatnu rudu, aglomerativne peći (za obogaćivanje rude). U sredini je peć za taljenje željeza, 5 okruglih posuda izrađenih na grnčarskom kolu is 10. st., te drugi predmeti gospodarskog značenja. Vjerojatno je za potrebe grada Stiljsko postojao veliki metalurški centar, otkriven pored sela Rudniki.

 

Kultna središta Bijelih Hrvata u okolici Stiljska :

U okolici grada Stiljsko nalazila su se brojna groblja te poganska svetišta: pored sela Iljiv, kultni centar u okolici Dibrova te špiljski kompleksi na sjeveru od grada Mikolajiv pored Lavova.

Na temelju arheoloških istraživanja ustanovljeno je da su poganska svetišta bila namjenjena za slavensko stanovništvo od druga polovice 8. do 10. st. Specifika kultnih građevina svjedoče o njihovome dokršćanskome podrijetlu.

Oni su do danas jedini poznati primjeri dokršćanskog kultnog graditeljstva među Slavenima.

Možda su to svetišta boga Horsa koja spominju istočni izvori iz  9. - 10. st.?

Svetište pored sela Iljiv je smješteno na južnoj strani sela, na visokom brdu lijeve obale rijeke Ilovec.

Na trokutu puluotoka koji ima u planu maleni trg veličine 30 x 40 metara i okružen je s nizinske strane dubokim rovom i nasipom, a s drugih strana strmom urvinom, očuvao se je pravokutni pijedestal 3,5 x 4,5 metara koji je nadvasivao obližnju površinu za 1,0 m.

S jedne strane pijedestal se priljubio uz dugački nasip koji se je upirao suprotnim krajevima u strme stijene brda.

U vrijeme prvih arheoloških istraživanja koja su bila provedena na 1987. godine bilo je ustanovljeno kultno značenje tog nalazišta.

 

Moguće je da s dolaskom kršćanstva na gradini-svetištu bio sagrađen utvrđeni zamak koji se je održao do druge polovice 13. st. Ovdje su se u strmim odronima brda. koja nadvisuju rijeku Ilovec, sačuvali ostaci nekoliko špiljskih prostorija koje su bile usječene u kameni monolit. Vrlo je vjerojatno da su one bile povezane podzemnim hodnicima koji su služili svrsi u vrijeme postojanja zamka, a možda i ranije.

Kako tvrde povjesničari, sv. prorok Ilija, koji je bio zaštitnik kovačkoga zanata u kršćanstvu, nasljedio je poganskog boga Peruna. Zbog toga je moguće da između poganskog svetišta u seli Iljiv i po njemu nazvane rijeke Ilovec postoji veza koja ima davnu povijest.

Kako kazuju pisani i arheološki spomenici, stari su Slaveni podizali svoja svetišta u dubravama, blizu izvora potoka i rijeka. Slično njima je kultno središte koje se sačuvalo u okolici sela Dibrova, 2,5 km sjeverno od Stiljska.

Uzduž lijeve kamenite obale rijeke Kolodnice već izdaleka je dobro vidljiva veličanstvena kamena gromada koju mjesno stanovništvo naziva Diravec zbog naslučivanja da u njoj postoji otvor (dira - rupa, otvor). Nazivaju ovu gromadu također "Stolovij Kaminj" (Kameni stol) zbog toga što joj je gornja ploha ravna kao stol. Niti jedna priča ili legenda povezana s njom u selu nije sačuvana. Koncem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. st. ovdje su vršena arheološka istraživanja koja su potvrdila da je velik dio kamenja bio izmijenjen, odnosno obrađen. Prije svega bile su istesane njihove gornje površine te vertikalne strane.

Na kosini brda oko podnožja kamenja, dobro se uočavaju konture triju simetrično razmještenih udubljenja, jama koje su ostaci mjesta u kojima su se prinosile žrtve. Poviše ovih udubljenja nalazi se ovalni kamen 2,8 - 2,2 m. Njegova dobro uglačana i pravilno raspuknuta površina okrenuta je prema zapadu i dakako usmjerena je prema nebu. Gore na stijeni Kamenog stola izvedena su tri udubljenja vertikalne stožaste forme. U gornjem dijelu, iskopana udubina blago je zaoštrena. Središnje udubljenje među njima visinom dominira nad drugim dvama i podsjeća na konturu veličanstvenog trozuba, visokog blizu 4,0 metara. Orest Korčinski tumači ovo kao simbole svemira: "Ovalni kamen koji se nalazi u podnožja Kamenog stola imao bi simbolizirati obris zemaljske kugle. Simbol ugreben u obliku velikoga trozuba na jednoj od površina toga kamena predstavlja vodu, vatru i zrak, dakle tri elementa od kojih sastoji svijet."

Još jedno se svetište nalazi na Čornoj Gori (Crnoj gori) koji se nalazi na udaljenosti 6 - 7 km zapadno od Stiljskog na sjevernoj strani od današnjeg mjesta Mikolajiv. (Neki od znanstvenika pokušali su usporediti ovu Čornu Goru s Čornom Gorom u Karpatima gdje su tražili ljetopisni slavenski hram.) Na južnim brdima koja se protežu približno linijom istok - zapad, sačuvali su se ostaci kultnih prostorija koje po njihovoj veličini možemo ubrojiti među hramove. Ove su prostorije bile su uklesane u kameni monolit, s tom razlikom što je broj prostorija i ulaza u njih bio različit: od 1 do 7.


 

VELIKAYA HORVATIYA :

 

Velikaya Horvatiya.

Etnogenez i rannyaya istoriya slavyan Prikarpatskogo regiona.

A. V. Mayorov, 2006.

ISBN-10: 5288039488

ISBN-13: 978-5288039485

 

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju.

Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka.

Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice!.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije 'Velikaya Horvatiya'.

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas.

Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija 'Velikaya Horvatiya' djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca.

Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno. Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

Uskoro nakon pojava te nove ruske monografije su naši udbaši, jugoslavisti i velikosrbi naprosto pobjesnili  i otvoreno ju proglasili za neprijateljsku "ustašku knjigu", pa njezinog izdavača (Istoričeski fakuljtet Sankt-Peterburg) odnedavna smatraju za 'Glavni ustaški stan' i auktora Mayorova zamalo kao novog 'poglavnika'. Kako su ih time ruska "braća" idejno napustila i spram veće samosvjesne Rusije su naši unitarni megalomani nemoćni išta promijeniti, to su se iz osvete udbaši odonda žestoko fizički oborili na dosežne im naše iraniste (vidi: Jugo-progon iranista). Prvo su kod nas u navali bijesa po jugo-direktivi (Matica Hrvatska, Sveučilište-Pedagogija, itd.) skinuli i pobacali odljeve Tanajskih ploča iz 2./3. stoljeća s prvim navodom Hrvata u Europi.

Zatim su prof.dr. Ivana Biondića, koji je do predlani predavao "Etnogenezu Hrvata" na zagrebačkom Sveučilištu hitno izbacili iz fakulteta, ukinuli mu katedru, pa mu zaplijenili i uništili njegovu radnu biblioteku s iranističkom literaturom o Prahrvatima. Istodobno je 2008. desantom čete naoružanih udbaša + agenata kao osveta i prijetnja kidnapiran sin A.Ž. Lovrića, razorena mu kuća i bačen u psihologor Kampor, gdje je od prisilnog trovanja psihodrogama ostao paralizirani invalid (Parkinson). Konačno su nedavno kidnapirali i oca mu dr. A.Ž. Lovrića i ubacili ga u ludnicu Vrapče. Vjerojatno bi u jugoslavističkom bijesu tamo strpali i samog 'poglavnika' Mayorova, ali im je nedostižan u dalekoj i velikoj Rusiji ...

Kao krajnji vrhunac svih tih donedavnih jugo-podvala, a da bi se bezuvjetno poništili dalekosežni rezultati Majorova, nedavno je u proljeće 2012, kod nas izdavač "Meridijani" (Samobor) čak objavio lažirani tj. krivotvoreni "prijevod" pod prividnim imenom prof.dr. Majorova :

- Umjesto pravoga i vjerodostojnog stručnog prijevoda s ruskog u hrvatski, tu je razmjerno podnošljivo prenesen samo srednji dio knjige tj. unutarnja poglavlja, - ali su nasuprot originalu posve izvrnuti glavni zaključci kroz drugi novi uvodni tekst (u stilu starih i poznatih jugo-dogmi).

- Povrh toga su još protivno Majorovu, dodane i lažno krivotvorene legende slika (karte) na početnoj naslovnici i u tekstu, gdje je ta lažna Velika Hrvatska premještena čak oko 1.000 km zapadnije u srednju Europu - umjesto istočnije u južnoj Rusiji gdje ju izvorno smješta Majorov.

- Pritom je još cijela ranohrvatska povijest u tomu lažiranom "prijevodu" dodatno pomaknuta čak za pola tisućljeća (u skladu s jugo-historijskim dogmama): kao da Hrvati ne postoje prije 9. stoljeća, iako u izvornoj monografiji sam Majorov zapravo najviše razpravlja i obrazlaže upravo ranohrvatsku povijest iz kasne antike tj. od Tanaisa izmedju II. do VI. stoljeća. Stoga je ta idejna veleizdaja nakladnika zapravo geopolitički odlično smišljena i vrhunski odradjena podvala u udbaškoj verziji lažne "VeleHrvatske".

 

 

TANAJSKE PLOĆE :

 

 

Tanajske ploče su dva epigrafska natpisa iz 3. stoljeća koje je 1853. godine pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev u gradu Azovu u Rusiji koji se tada zvao Tanais. Danas se čuvaju u muzeju Ermitaž u Sankt Petersburgu. Ploče su spomen-ploče postavljene prilikom građevinskih radova u gradu. U njima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos (Χορούαθ[ος], Χοροάθος, Χορόαθος) za koja se vjeruje da su antroponimi hrvatskoga imena poput današnjih osobnih imena Hrvatin ili Hrvoje. U jednom od natpisa Horoáthos (Χοροάθος) se spominje kao sin od Sandarza što je iransko ime. Zbog toga postoje snažne naznake da su Hrvati tada bili iranski narod koji se u nadolazećim stoljećima poslavenio kao i to da je etnonim Hrvat iranskog podrijetla.

Još pred više od dva stoljeća, na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu (1797.), tragom Plinijeve teze («Na rijeci Tanaisu stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove», Hist. nat. 6, 7), Josip Mikoczy-Blumenthal (1734.-1800.), jedan od pionira hrvatske «kritičke povjesnice», obranio je doktorsku tezu o podrijetlu starovjekovnih Hrvata od Medijaca iz zapadnoga Irana, koji su potom jezično slavizirani u Europi. Nakon uspostave prve Jugoslavije (1918.), ova je «nepodobna» disertacija iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga «nestala». Ipak, još početkom 20. stoljeća, usuprot plitkih historijskih temelja slavistike, tanajska su svjedočanstva položila čvršće temelje tzv. iranske teorije. Naime, glede činjenice, da je ime Horoat-Horvat bilo iransko i cijela etnička sredina, iz koje je proizašlo, također iranska, među historicima i filolozima postupno sve više prevladavalo je mišljenje, da je negdje u blizini u porječju Dona i na obalama Crnog mora moralo stanovati iransko pleme Protohrvata.

Na pločama se spominju muška imena, zapravo etnonimi HOROATHOS i HOROUATHOS.

Tekst je s grčkog jezika preveo dr. sc. Ante Škegro, a prijevod je postavljen s njegovom dozvolom.

 

1. PLOČA :

Bogu najvišem. Nek je sa srećom!

U vrijeme vladavine kralja Tiberija Julija Sauromata,

prijatelja cara i prijatelja Rimljana, pobožnog. Bogoštovni zbor

na čelu sa svećenikom Julijem, sinom Ralhadovim, i ocem bogoštovnog zbora

Horuat[a, sina --]o[--], i okupljačem bogoštovnog zbora Ardarakom,

sinom [S]inegdemovim, i plemenitim Diaionom, sinom Kerdonakovim, (?) i

vrlo plemenitim [--]ionom, sinom Forgabakovim, i predvod-

nikom mladeži Demetrijem, sinom Apolonijevim, i gimnazijarhom Ba-

zilidom, sinom Teonikovim, i Atom, sinom Heraklidovim, prijateljem

bogoštovnog zbora. I ostali članovi: Ardarak, sin Zia

[--]onov, Demetrije, sin [--]onov, Liman, sin Fidin,

[Mi]dah?, sin [--]anov, Asklepijad, sin Valerijev,

[-g?]odan, sin Demetrijev, Menestrat, sin Likiskov,

[sin ---]ikahov, Diofant, sin Deiev, Poplij

[sin ----]din, Heraklid, sin Epigonov, Iardo[--],

sin [D]emetrijev, Afrodizije, sin Hrise-

rotov, [Fal]da[ra]n, sin Apolonijev, Filip

[sin ----]n[ov, Kalus, sin Atenijev, Kofarno

[sin ---------] [T]rifon, sin Andromenov,

o [-------], sin Horoathov, Teotim, sin Psiha-

rionov, [---]dibal, sin Far[nakov], Euios, sin Ro-

donov, [Hera]klid, sin At[iov, ----- sin Aris]-

tod[emov, S]imah, sin Sa[-----],

kos[--------]

filo[---------]

orano[-- Zorthi?]n, sin Be[likov?],

Radam[ist?], sin [--], sin Fadinamov [--],

Mir [on?], sin [---], sin Mastu[sov ---]

po[----]os, sin Ardarakov, [--]

Fid[a, sin ---]nov, Hari[ton, sin ---], [A]-

rathi[--, sin------]

U [godini i mjesecu] Lo[u] [--]

 

 

2. PLOČA :

Nek je sa srećom!

U vrijeme kralja Reskuporida, sina

velikog kralja Sauromata, i

Zenon, sin Fanejev, izaslanik kra-

lja Reskuporida, i [u vrijeme] Ho-

farna, sina Sandarizova, Babos, sin Baio-

raspov, Niblobor, sin Dosimoksar-

thov, Horoathos, sin Sandarziov, arhon-

ti Tanaićana, Hofrazmo, sin Forga-

bakov, Bazilid, sin Teonikov, he-

lenarh. Priredivši skupštinu

o vlastitu trošku opet obnovili [trg]

gradu i trgovcima preko nadzornika Zenona, sina Fan-

ejeva, Farnoksart, sin Taurejev,

Faldaran, sin Apolonijev, i

arhitekta Diofanta, sina Ne-

opolova i Aurelija, sina Antoni-

nova, Nauak, sin Meuakov.

Godine 517.

 

 

RIJEKA ERAX :

Rijeka Erax (grčki : 'Εραξ, ukrain. : Harvatka) : To je antički helenistički toponim za manji pritok rijeke Dnjepra u Ukrajini, gdje je njezin današnji sinonim najvjerojatnije rječica Harvatka. Nakon ranijih Tanajskih nadpisa, gotsko-hrvatski boj na Eraxu je prvi poznati toponim u antičkoj Europi, gdje se predslavenski Iranohrvati već u IV. stoljeću pojavljuju kao moćna vojnopolitička sila na geostrateškoj pozornici. "Istoričari" i jugoslavisti taj dogodjaj uglavnom prešućuju kao nemoguć, jer je bio prije Slavena.

Ova antička rijeka Erax je ključni toponim iz prapovijesti ranih Hrvata u kasnoantičkoj Europi. Prvi sigurni toponim ranih predslavenskih Iranohrvata u antičkoj Europi je luka Tanais kod Rostova na ušću rijeke Dona u Azovsko more, gdje se na 2 kamene ploče iz 2. i 3. stoljeća po Kristu, pisane na grčkom nalazi naš prvi europski etnonim Horouathos i Horoathoi (usp. pobliže: Tanajske ploče). Drugi antički toponim važan za rane predslavenske Iranohrvate, oko stoljeće kasniji nakon Tanaisa je rijeka Erax kao pritok Dnjepra u današnjoj Ukrajini, gdje je to najvjerojatnije sada rječica Harvatka nazvana po legendarnom dolasku Hrvata.

Oko te antičke rječice Erax se u IV. stoljeću, u doba istočnoirimskog cara Gracijana (i zapadnorimskog Valentiniana II.), dogodila ključna konjanička bitka koja je imala dalekosežne geopolitičke posljedice u kasnoantičkoj povijesti Gota i ranih Germana. Noviji ruski povijesnici drže i da je potom ključna i za prvu organiziranu pojavu ranih Slavena na europskoj geopolitičkoj sceni kasne antike, jer je rezultat tog boja bio razvitak prve poznate poluslavenske države, tzv. Velikaya Horvatiya (A.V. Mayorov 2006) u istočnoj Europi na ozemlju današnje Ukrajine i Rusije. Nakon prvih oskudnih etnonima predslavenskih Iranohrvata iz Tanaisa, u kasnoantičkoj bitki na Eraxu se rani Iranohrvati ponovno pojavljuju u europskoj povijesti, ali tada već kao organizirana vojnopolitička sila koja je kasnije kroz par stoljeća usmjeravala političku povijest istočne Europe i postala prvi poznati rani Piemont oko kojega se od kasne antike kulturno-politički okupljaju rani Slaveni.

U 3. i 4. stoljeću, na području Ukrajine je postojala ranogermanska država Gota, koju su od god. 375. s istoka ugrozile nomadske provale Huna, koji su potom nastavili provale na zapad u srednju Europu. Isprva kao hunski saveznici u nastojanju da se oslobode gotske prevlasti, predslavenski Iranohrvati iz Azova i Krima organiziraju moćnu konjaničku vojsku, koja je u velikoj i presudnoj bitki na rijeci Erax god. 376. konačno razbila i uništila glavninu gotske vojne sile, a dotadašnja država poraženih Gota se tada raspada. Kao posljedica te naše bitke se zapadni Goti (Vizigoti) povlače preko srednje Europe na zapad do Španjolske i kasnije njihovi ostatci u sjevernu Afriku, dok istočni Goti (Ostrogoti) bježe na Balkan i kasnije provaljuju u Italiju gdje ruše zapadno Rimsko carstvo.

Zato je ustvari taj boj na Eraxu postao ranim upaljačem koji je potom pokrenuo velike selidbe europskih naroda krajem antike i u ranomu srednjem vijeku. Ova značajna bitka i gotski poraz na Eraxu se spominju i u starogermanskoj predaji Hervarsaga, gdje se isti kasnoantički Iranohrvati nazivaju Harvađa fjöllum. Istu vojsku Iranohrvata na sjeveru Crnog mora uskoro potom spominje i kasnoantički kroničar Orosius Presbyter 418. god. po Kr. (Compendium Historiae Mundi), gdje se Hrvati navode kao arijski konjanici Horites.

Nakon toga ključnog boja na Eraxu, geopolitička panorama istočne Europe se bitno promijenila i tu oko današnje Ukrajine kroz par stoljeća u istočnoj Europi nastaje veliko vazalno carstvo, koje se u bizantskim izvorima iz ranoga srednjeg vijeka većinom naziva He Megale Skythia, a u novijoj ruskoj literaturi se to zove "Velikaya Horvatiya" (Alexander Mayorov 2006), kao prvi samostalni poluslavenski Piemont oko kojeg su se potom kulturno-politički okupljali rani Slaveni. U tomu poluslavenskom carstvu su feudalnu vojnopolitičku elitu tvorili Alani i Iranohrvati, a u seoskoj većini kmetova su postupno prevladali Slaveni. Ovu ranohrvatsku državu u istočnoj Europi potom spominju i vikinški putnici Ochtere i Wulfstan pod germanskim imenom Krowataland (Bosworth 1855), kao i sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. god. (Historia Ecclesiae) pod semitskim nevokalnim imenom Hrwts.

Prvi još nesigurni (polumitski) vladar te nove države bio bi Ukromir (po kojem je možda i nazvana kasnija Ukrajina ?), pa zatim Radogoj i Miregoj, te najpoznatiji i najmoćniji carevi Piregast i Ardagast pod kojima se ta najprostranija država istočne Europe u ranom srednjevjekovlju pružala približno od današnje Moskve pa do luke Silistria na Dunavu u Trakiji, te od panonske rijeke Tise sve do Azovskog mora, čiji je glavni grad postao novoizgradjeni Kijev. Od sredine 6. stoljeća ta država opet propada pod udarima novih azijskih nomada, a zadnjega njezinog vladara Mezamira su uništili i ubili Avari god. 602. Nakon toga izvan avarske vlasti od 6. st. preostaje samo njezin sjeverozapadni dio kao karpatska Bijela Hrvatska koja je već uglavnom slavizirana, dok se drugi dio iranohrvatske feudalne elite iz Ukrajine seli na jugozapad do Jadrana.

Taj rani gotsko-hrvatski boj na rijeci Erax je bio ključan prekretnički dogodjaj, kako u antičkoj povijesti Gota i inih Germana, tako i na početku povijesti ranih Slavena. Danas u istočnoj Europi njihovi povjesničari sve češće navode da je zapravo god. 376. s bitkom na Eraxu prvi siguran početak pisane političke povijesti Slavena, Rusije i Ukrajine, pa je nakon toga stvorena 'Velikaya Horvatiya' kao jedna od prvih feudalnih država u kasnoantičkoj Europi. Nakon antičke robovlasničke vlasti na istočnoeuropskom prostoru sjeverno od Crnog mora (Bizant, Goti, itd.), ranoslavenska plemena su tu dolazak Iranohrvata s liberalnijim feudalnim poretkom i dijelom sličnim (satemskim) jezikom uz početak razvoja staroslavenskog društva i zajedničke kulture, vjerojatno doživjela kao oslobodjenje. Zbog svega toga je prekretnički boj na Eraxu sve donedavna ostavio duboke tragove, ne samo u germanskim legendama (Hervarsaga), nego takodjer i u donedavna manje poznatim, staroslavenskim legendama o ranom dolasku karizmatskih Hrvata osobito u Ukrajini, Galiciji i Slovačkoj.

 

 

HUTSULI :

 

Hutsuli

Hutsuli (ukrajinski: Гуцули - jednina Гуцул, vlastiti dialekt: Hutsule - sing. Hutsul, rumunjski: Huţuli - sing. Huţul, poljski: Hucuł - plur. Hucułowie) su etnokulturna skupina ukrajinskih gorštaka koji su već stoljećima naseljeni na Karpatskom gorju, uglavnom u Ukrajini, pa u Slovačkoj, južnoj Poljskoj i na sjevernom rubu Rumunjske (oblasti Bukovina i Maramureş).

Po svom jeziku, folkloru, nošnji i glazbi (sopile !) razmjerno su slični Hrvatima i oni su potomcima srednjovjekih Bijelih Hrvata.

Hutsuli nastavaju područja istočnih Karpata pretežno u zapadnoj Ukrajini, kao i na sjevernom rubu rumunjskih Karpata. Kod Hutsula su u društvu još vrlo izraziti medjuodnosi rodova i obiteljskih zadruga.

Ima više hipoteza o etničkom podrijetlu Hutsula. Po jednoj najpoznatijoj su Hutsuli potomci srednjovjekih Bijelih Hrvata koji su nastavali to područje od 4. do 12. stoljeća, ili od staroga slavenskog plemena Uliči koji napustiti svoje domove uz rijeku Buh pod pritiskom Pečenega.

Hutsuli danas sebe smatraju dijelom ukrajinskog naroda, a istodobno imaju i lokalnu svijest kao pod-etnos. Ine rjedje hipoteze tvrde da su Hutsuli nastali kao rana neromanizirana plemena Tračana ili Dačana, koja su kasnije jezično asimilirali okolni Slaveni.

Postoji i hipoteza da su Hutsuli mješanci Dačana i Gota koji su živjeli zajedno u Bukovini.

Hutsulska Republika je bila kratkotrajna državica tek pola godine nakon Prvoga svjetskog rata i to je u povijesti zamalo jedina samostalna država Hutsula. Republika je proglašena 8. siečnja 1919, na ukrajinskom govornom području u Magjarskoj, kada nije uspio izvorni plan za ujedinjenje ovog područja na zapadu Narodne Republike Ukrajine.

 

Hutsulski general Stepan Klochurak izabran je za premijera te republike, pa je također bio aktivan u poratnom organiziranju manjih oružanih snaga republike, koja se sastojala tek od nekih 1.000 vojnika. Ta je državica propala kad je tamo provalila rumunjska vojska u lipnju 1919. Njihovo ozemlje je kasnije postalo dio autonomne Oblasti Zakarpatja u Sovjetskoj socijalističkoj republici Ukrajini, ali nakon novijeg izdvajanja posebne države Ukrajine im je danas i ta autonomija ukinuta pa ih smatraju zajedničkim zapadnim Ukrajincima.

Hutsulski jezik je dosta osebujan i smatra se posebnim slavenskim jezikom ili bar zapadnim dialektom ukrajinskog s nekim rumunjskim utjecajima. Osim sličnosti ukrajinskom, značajni su i nastavci slični slovačkima (npr. zhіnkov = zhіnkoy), pa osobiti izgovor - veno (vino) i dr. Po sadašnjem obrazovnom sustavu, hutsulski dialekt u unitarnoj Ukrajini je ugrožen izumiranjem i uporaba mu opada, jer je tu obvezno školovanje samo na književnom ukrajinskom standardu, dok je naprotiv u sjevernoj Rumunjskoj priznat posebnim jezikom, pa tu uživa manjinsku podršku i zaštitu. Hutsulski jezik ima značajni ikavski jat, slično kao i ukrajinski standard, ter kao naša čakavica i štokavska ikavica. Niz romanskih riječi su vlaško-rumunjskog podrijetla npr. porta (ulaz), mur (zid), larma (buka), lanterna (lampa), lata (posuda), kyptar (prsluk), itd. Imaju i niz germanizama zbog ranije austrougarske vlasti, dok turcizmi uglavnom izostaju jer su Hutsuli bili izvan turskog dosega. Hutsulska gramatika je nedvojbeno slavenska ali nije balkanizirana kao naša. U odnosu na ukrajinski standard je hutsulski još bliži i sličniji izvornomu starohrvatskom, ali ne standardnom novoštokavskom vukopisu nego najviše čakavskom i tek dijelom donekle štokavskoj ikavici. Zato standardni štokavski jekavci dosta teško razumiju hutsulski zbog ikavizma, arhaizama i dosta romanizama, nešto bolje je razumljiv kajkavcima i ikavcima, a najbolje otočnim čakavcima zbog hutsulskog ikavizma uz obilje arhaizama i romanizama.

Primjerne su hutsulske riječi koje su iste ili vrlo slične hrvatskima bez prijevoda npr.: kuda ideš; baviti, bez, boliti, brati, cicati, dati, doba, isti, iz, izvori, kazati, križ, kuhnja, kukuruz, leš, letiti, lopta, macica, mačka, malena, moj, muha, na, naš, oko, otac, papir, pero, pisati, pomoči, potok, prodati, rebro, ruka, sestra, silovati, sir, slava, stan, studeno, tanjur, teče, u, učiti, uho, varoš, vaš, vatra, veselje, voda, za, zabava, zapad, zakapčati, zub i dr. Pored ovih su još mnoge ine hutsulske sličnije našim dialektima npr. kao kajkavske: balta (sjekira), drev (drvo), dveri (vrata), fala (hvala), fara (župa), furt (stalno), iskati (tražiti), legko (lako), marha (stoka), mašlik (mašna), meje (među), pak (zatim), rihtuvati (srediti), risovati (crtati), ritja (guzica), serna (srna), sonce (sunce), spati (spavati), špajz (smočnica), štat (država), zerno (sjeme), zlizati (oguliti), zvernuti (prevaliti), ...itd.

Ipak je razmjerno najviše hutsulskih riječi kod nas slično samo čakavskima, uz gornje još npr. besida (govor), bumbak (pamuk), dvigati (dići), fazulja (grah), hlib (kruh), kamenica (uljenica), lanterna (lampa), lata (posuda), malčati (šutiti), muka (brašno), mur (zid), porta (ulaz), postole (cipele), povisti (pričati), ričica (potok), sopilka (frula-sopile), sulica (koplje), susid/-a (susjed-a), svičica (žižak), teplo (toplo), trudno (teško), una/une (ona-ono), uspih (uspijeh), vira (vjera), viter (vjetar), želizo (gvožđe) i niz inih. Ostalih preko 1/3 hutsulskih riječi su sličnije ruskima i staroslavenskim.

Hutsuli su po svojoj etnokulturi razmjerno najsličniji Hrvatima. Tradicijska kultura Hutsula često sadrži šarene nošnje s vitičastim uresima i cvjetovima poput naših, a bave se obradom drveta, metala (posebno mjedi), tkanjem sagova, lončarstvom, znakovitim šarenim jajima zvanim pysanka. Zajedno s inim tradicijama, kao što su pjesme i plesovi, ova etnokultura je izrazita u okolnim zemljama koje nastavaju Hutsuli. Ukrajinska kultura Hutsula je razmjerno slična susjednim etnokulturama zapadne Ukrajine. Te grupe također imaju neke sličnosti s ostalim slavenskim gorštacima, kao što su npr. Gorali u Poljskoj i Slovačkoj. Slični su također s nekim vlaškim kulturama kao Moravski Vlahi u Češkoj i neke etnokulture u Rumunjskoj. Većina Hutsula vjerski pripadaju ukrajinskim grkokatolicima (unijati).

Oni rabe jedinstvene duhačka glazbala, npr. sopilka slična našim hrvatskim sopilama, koje služe za stvaranje osobitih pučkih melodija i ritmova. Također se često koriste gajde (Duda) i cimbala - tsymbaly. Hutsulsko društvo se tradicionalno temelji na šumarstvu i sječi drva, pa uzgoju goveda i ovaca, Hutsuli su očuvali osobitu pasminu patuljastog brdskog konja, Huculski poni koji je najsličniji našemu dinarskom 'bušaku'. Svakog ljeta hutsulsko selo Šešory u zapadnoj Ukrajini je domaćin trodnevnog međunarodnog festivala narodne glazbe i umjetnosti. Dva muzeja hutsulske kulture u Ukrajini nalaze se u mjestu Kolomija: muzej Pysanky (šarene pisanice) i Muzej narodne umjetnosti Hutsula i Pokuttya.

Hutsuli su bili inspiracija za mnoge pisce, npr. Ivan Franko, Lesya Ukrajinka, Mykhailo Kotsiubynsky, Vasyl Stefanik, Marko Cheremshyna, Mihail Sadoveanu, Stanislav Vincenz, pa slikara kao Teodor Axentowicz poznat po svojim portretima i scenama iz života Hutsula. Film Sergeja Parajanova (1964) "Sjene zaboravljenih predaka" (Тіні забутих предків) se temelji na knjizi koju je zapisao Mykhailo Kotsiubynsky i prikazuje scene iz tradicionalnog života Hutsula. Tradicijski zvukovi i pokreti Hutsula su učinkovito korišteni od ukrajinskog pobjednika na Euroviziji 2004: Song Contest, Ruslana Lyzhychko.

U Hrvatskoj se većinom pogrešno smatra kako su sopile jedinstveno naše glazbalo ograničeno samo na sjeverni Jadran, ili da su navodno slične poželjnom zapadnoeuropskom "šalmaju" (srednjovjeka oboa): Tek donekle slična, stara glazbala zaostala iz srednjeg vijeka u zapadnoj Europi su npr. "schalmei" (ili schawm) u Švicarskim Alpama, pa "piffero" (pipita) u talijanskim Abruzzima i ine slične u Španjolskoj, dok su još veće sličnosti s nekim istočnoeuropskim Slavenima u našoj folkloristici donedavna bile idejno zanemarene jer su manje 'plemenite' i nepopularne. Medjutim - vrlo slične duhačke frule po nazivu i uporabi, tzv. sopilke podjednako se rabe od davnina pa sve do danas još i u ukrajinskom Zakarpatju najviše kod etnogrupe Hutsuli (Guculi), gdje ih takodjer drže jedinstvenom osobitosti zakarpatskog folklora u zapadnoj Ukrajini. Inače se smatra da su ovi, jezično ikavski Hutsuli najvjerojatnije potomci srednjovjekih Bijelih Hrvata, pa iz ove sličnosti slijedi da su te sopile na Jadranu doseljeni Hrvati najvjerojatnije donesli sa sobom još iz naše srednjovjeke pradomovine, Bijele Hrvatske na Karpatima.

 

 

 

Literatura :

- Alfred, I. 888-893 : A study in Medieval Geography, ed. by K. Malone (1830) in Spectaculum 5: 139 - 167.

- Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg.

- Bosworth, J. 1855 : A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.

- Kroch, K. 1999 : Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik : Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.

- Latyšev, V. 1890 : Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.

- Mayorov, A.V. 2006 : Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.

- Nestor, 1113 : Povest vremennyh let, vol. III. In O. Harrassovith 1969: Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden.

- Orosius Presbyter, 418 : Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London.

- Sedov, V.V. 1979 : Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.

- Christopher Tolkien 1955-56 : The Battle of the Goths and the Huns. in Saga-Book (University College, London, for the Viking Society for Northern Research 14 / 3: 63-141.

- Trubačev, O.N. 1982 : Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.

- G. Turville-Petre (ed.) 1956 : Hervarar Saga ok Heidreks. University College London, for the Viking Society for Northern Research.

- Zacharias Rhetor 559 : Historia Ecclesiae. In : Sbornik akademiku B.D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

 

 

KOMENTARI :

 

 

 

[Ukrajina]

 Flag Counter

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolači?a.

Privatnost OK