Nezavisna Država Hrvatska

Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia
État indépendant de Croatie - Stato Indipendente di Croazia - Estado Independiente de Croacia

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske 1934 - 1994. I Briefmarkenkunde des Unabhängigen Staates Kroatien 1934 - 1994.

PROČITAJ SVE :

 

Alagić, Tahir

Alajbegović, Mehmed

Aldrian, Eduard

Alikadić, Salko

Altgayer, Branimir

Angeli, Edgar

Ajanović, Jusuf

Artuković, Andrija

Babić, Mijo

Babić, Ivan

Balen, Josip

Baljić, Salih

Balley, Emanuel

Batušić, Krunoslav

Begić, Vilim

Bencetić, Ljudevit

Benzon, Branko

Bernwald, Zvonimir

Besarović, Savo

Bešlagić, Hilmija

Blaškov, Vjekoslav

Boban, Rafael

Bobinac, Juraj

Bogdan, Ivo

Bogdanić, Delko

Boškić, Safet

Bracanović, Dolores

Budak, Mile

Bulat, Edo

Butum, Muhamed

Bzik, Mijo

Čamo, Abdulah

Čanić, Matija

Čapljić, Ragib

Ćatić, Salko

Ćerimović, Mehmed

Crljen, Danijel

Čustović, Hasan

Đozo, Husein ef.

Demirović, Hasan

Devčić, Manda

Došen, Marko

Dragičević, Đuro

Dragojlov, Fedor

Dumandžić, Jozo

Dukovac, Mato

Duraković, Bećir

Džal, Franjo

Fassbender, Albert

Ferenčina, Vladimir

Ferizbegović, Avdo

Filipović, Sulejman

Fizir, Rudolf

Francetić, Jure

Fuček, Vladimir

Galić, Cvitan

Glaise-Horstenau, Edmund

Gruić, Đuro

Gutić, Viktor

Hadžić, Hakija

Hadžić, Kasim

Hadžibaščaušević, Muhamed

Hampel, Desiderius

Handžić, Akif

Handžić, Mehmed

Hanke, Hans

Hasić, Avdaga

Hefer, Stjepan

Helebrant, Josip

Herenčić, Ivo

Hromić, Muhamed

Iskrić, Ivan

Jakčin, Đuro

Jelić, Branko

Kadić, Bahrija

Karlović, David

Kasche, Siegfried

Kavran, Božidar

Knoll, Heinz

Korsky, Ivo

Košak, Vladimir

Košutić, Ivan

Kren, Vladimir

Kulenović, Džafer beg

Kulenović, Nahid

Kulenović, Osman

Kulović, Sead beg

Kumm, Otto

Kvaternik, Eugen

Kvaternik, Slavko

Laxa, Vladimir

Liecke, Karl

Lisak, Erich

Luburić, Vjekoslav

Lukić, Mihajlo

Lyggett, Jimmy

Makanec, Julije pl.

Malkoć, Halim

Mandić, Nikola

Matanović-Kulenović, Katarina

Matasić, Ante

Matijević, Stipe

Mehić, Mustafa

Mehičić, Meho

Mehmedagić, Enver

Mešić, Ademaga

Mesić, Marko

Metikoš, Vladimir

Metzger, Josip

Milić, Lavoslav

Milković, Josip

Miloš, Ljubo

Mortigjija, Tias

Muftić, Ismet ef.

Muftić, Šefkija

Muladbić, Ehdem

Muradbegović, Hasib

Neidholdt, Fritz

Neuberger, Stjepan

Navratil, Miroslav

Niedzielski, Feliks

Obrknežević, Miloš

Oršanić, Ivan

Pačariz, Sulejman

Pavelić, Ante

Pavičić, Viktor

Pavlović, Marko

Perčević, Ivan pl.

Perić, Stijepo

Phleps, Artur

Pirić-Pjanić, Ibrahim

Pšeničnik, Srećko

Puk, Mirko

Raithel, Helmuth

Ramov, Viktor

Ratković, Stjepan

Reis, Kerim

Rendulić, Lothar

Rieger, Vilko

Rolf, Tomislav

Rukavina, Joso

Rukavina, Juraj

Ruždić, Ibrahim

Šahinović, Munir

Šakić, Dinko

Sauberzweig, Karl-Gustav

Sertić, Tomislav

Servatzy, Vjekoslav

Šimić, Franjo

Sinčić, David

Singer, Vlado

Schmidhuber, August

Spaho, Fehim ef.

Štancer, Slavko

Starčević, Mile

Steinfel, Nikola

Stenwedel, Albert

Stimaković, Zvonimir

Stunić, Omer

Sudar, Franjo

Šuljak, Alija

Šuljak, Hasan

Sušić, Lovro

Tortić, Janko

Toth, Dragutin

Ugljen, Asim

Uzelac, Milan Emil

von Obwurzer, Herbert

von Rautenfeld, Götz Berens

Vrančić, Vjekoslav

Vrkljan, Andro

Vrljičak, Kazimir

Vrljičak, Mira

Žanić, Milovan

Zellner, Emil

Žitnik, Egon

Žunić, Ismet

 

Pačariz, Sulejman :

 

Za vrijeme drugoga svjetskog rata je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 godine pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na zahtjev delegacije Sandžaklija iz Pljevlja, Bijelog Polja i Prijepolja.

Izmedzu travnja i lipnja 1941 Zagreb šalje u Sandžak Ustaše muslimanske vjeroispovjesti u Brodarevo, Komaran, Hisardžik dijelove Novog Pazara, Štavički i Sjenicu.

Oružane snage NDH su se morale povući iz Sandžaka, jer je Sandžak okupirala fašistička Italija. Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu. Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada tek vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sandžaklije su svojevoljno opet 1943 zatražili pripojenje Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

 

Nijemci su Novi Pazar metnuli pod zapovjedništvom Aćifa Hadžiahmetovića koji je podržavao albanskog nacionalista Balli Kombëtar.

U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv Četnika i većina protiv Partizana.

Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 su Četnici napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11 i 12 rujna 1943 su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.

Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko od njih su bili nakon obuke poslani odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 Četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.

U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao "SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak" (Njemacki : "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak"). Od listopada 1943 je počeo sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bili uključeni. Ova formacija je i zvana "Boračka skupina Krempler" (Njemacki : "Kampfgruppe Krempler" ili i "Muselmanengruppe von Krempler"). Prema različitim izvorima je pukovnija imala čak od 8000 - 12000 pripadnika.

Novi rekruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su i učili njemački jezik.

Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon "Princ Eugena", "Handžara" i "Kame" je bio Hafiz Sulejman Pačariz.

U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.

3 veljače 1944 su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice. U travnju 1944 se pukovnija u blizini Ivanjica bori sa drugim njemačkim jedinicama čak i rame uz rame sa Čentnicima i snagama Nedića protiv Partizana.

U rujnu 1944 Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22 rujna odred u Pljevjli predaju grad Partizanima.

Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak sa preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića. Hafiz Sulejman Pačariz je pomaknut u čin ustaškog pukovnika.

Sulejman Pačariz je bio Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad Prijepolje kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina.

Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane Četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog Četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela.

Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni Četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili.

Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali Četnike kojih je bilo puno više.

Po završetku Drugog svjetskog rata i jedinica hodže Pačariza sa oko tisuću boraca kreće prema Zapadu i u travnju 1945. godine stiže u Zagreb.

Tu Sulejman-hodža stupa u kontakt s dr. Sulejmanom Mašovićem koji ga savjetuje da sa jedinicom krene prema Zapadu i preda se engleskim ili američkim jedinicama.

Zbog nekih incidenata Sulejman Pačariz se vraća s pola puta ponovo u Zagreb gdje mu dr. Mašović savjetuje da sačeka nekoliko dana pokušavajući ga skloniti od prepoznavanja jer su partizanske jedinice bile na prilazima Zagreba.

Šalje ga u Kozarac u Bosnu i Hercegovinu gdje je svojom vezom uspio Sulejman-hodži ishoditi novi identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović.

Partizanski oficir OZN-e Mujo Redžić izdao mu je dokumenta i postavio ga za imama u Kozarcu.

Kratko vrijeme je službovao kao imam dok jedne večeri domaćin kuće, neki Ibrahimaga, nije primijetio je da je kuća okružena vojskom.

Malo zatim čuo se poziv da iz kuće izađe Sulejman Pačariz.

Domaćin kuće izašao je iz kuće rekavši da tu nema nikakvog Pačariza, već je s njim u kući hodža Selim ef. Ibrahimović.

U to se umiješao hodža Pačariz rekavši domaćinu : “Halali! Ja sam hodža Sulejman Pačariz, oni mene traže.”

Kako je s njim bio najmlađi sin Zaim, zamolio je domaćina da pripazi dijete rekavši da će već netko doći po njega.

Prije polaska iz Zagreba sa Sulejman ef. bila su i njegova dva starija sina, ali su bez očeva dopuštenja napustili Zagreb i vratili se nazad u Sandžak.

Kad je to otac čuo prokomentirao je riječima : “Ne valja ništa”.

Znao je da će ga upravo oni pod prisilom odati.

Kada je izašao pred kuću tamo ga je čekala partizanska vojska.

Jedan od vojnika opsovao mu je Boga, a Sulejman-hodža je strelovito reagirao udarivši ga šakom u lice i odmah ga bacio na zemlju.

Vojnik je poletio za oružje ali ga je još brže zaustavio zapovjednik.

Rekao je vojnicima da je pred njima veliki zarobljenik i da ne smiju ništa poduzimati bez njegova odobrenja.

Okrenuo se prema Sulejman-hodži i rekao mu: “Ako obećaš da ćeš biti poslušan nećemo te vezati”.

Obećao je da neće bježati. Odveden je u pravcu Kozarca.

Negdje u samu zoru iste večeri netko je pokucao na vrata.

Domaćin Ibrahimaga je otvorio vrata i zaprepastio se kada je vidio Sulejman-hodžu.

Odmah ga je pitao da li je oslobođen ili je pobjegao.

Rekao je da je pobjegao.

Zamolio je domaćina da mu nađe toplu odjeću i nekoliko pari vunenih čarapa.

Odlučio je odspavati dva-tri sata i zamolio da ga probudi prije nego svane dan.

Na polasku iz kuće rekao je Ibrahimagi da kada dođe potjera neka im kaže istinu, da je bio tu, i da je otišao prema Kozarcu, jer ako bude lagao ubit će ga.

Tako je i bilo.

U bijegu Sulejman-hodža je svratio u džamiju da klanja i da se napije vode.

Pred džamijom ga je primijetila neka muslimanka i odmah obavijestila partizane.

Vidjevši da je otkriven, Sulejman-hodža bježi kroz naselje.

Iz jedne kuće izlazi čovjek s puškom pred njega.

Oklijeva da ga ubije.

Sulejman hodža mu se obraća riječima : “Ako si katolik, kunem te Isusom ubij me, opraštam ti moju krv, a ako si pravoslavac kunem te tvojom slavom ubij me, oslobađam te grijeha moje krvi, a ako si musliman kunem te Allahom ubij me, ne daj da me zarobe partizani, halalim ti moju krv”.

Nepoznati je podigao pušku i jednim hicem ga riješio života.

Oficir UDB-e koji mu je izdao nove osobne dokumente objesio se slijedećeg dana u strahu od osvete.

Petnaestak godina nakon smrti u jednoj sarajevskoj bolnici Sulejmanov sin se liječio.

Jednoga dana došao je jedan bolničar i pitao ga je li mu u rodu bio neki Sulejman-hodža Pačariz.

Rekao mu je da mu je to otac.

Tada mu je nepoznati rekao da je on ubio njegova oca u Kozarcu jer ga je ovaj molio i halalio mu proljivenu krv.

Rekao je da je zbog toga imao velikih neprilika i zbog toga nije uspio postati liječnikom.

Tako je prema ispovijedi rahmetli Sulejmanovog sina Zaima okončao ovaj veliki borac svoj ovozemaljski život.

Legenda o njemu još je uvijek živa, a naročito među Sandžaklijama, jer su njegove zasluge u zaštiti hrvatski Muslimana u Drugom svjetskom ratu, goleme i neporecive.

 

 

 

 

E-Mail.

YouTube.

Ducan / Shop.

[ SVE SRPSKE LAŽI ] [ ČETNIČKI ZLOČINI U NDH ] [ JUGO-SRPSKI ZLOČINI U NDH ] [ KROATISCHE GESCHICHTE ] [ SERBISCHE LÜGEN ]

 

[ VOJNA POVIJEST ]

Flag Counter 

[ TKO JE TKO U NDH ]

[ Impressum ] [ Datenschutzerklärung ] [ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]