Nezavisna Država Hrvatska

Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia
État indépendant de Croatie - Stato Indipendente di Croazia - Estado Independiente de Croacia

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske 1934 - 1994. I Briefmarkenkunde des Unabhängigen Staates Kroatien 1934 - 1994.

1934 - 1994 :


Izaberi jezik :
Sprache auswählen :
Choose language :
 

  1934

  1941

  1942

  1943

  1944

  1945

  1949

  1951

  1952

  1953

  1955

  1956

  1958

  1959

  1960

  1961

  1962

  1963

  1964

  1965

  1966

  1967

  1968

  1969

  1970

  1971

  1972

  1973

  1974

  1979

  1980

  1981

  1985

  1988

  1989

  1990

  1991

  1992

  1993

  1994

  ????

 

SANDŽAK :

 

'Srbi kao otkinuti dio hrvatskog katoličkog stabla' :

Sveti otac želi doći u Srbiju, kako navodi nadbiskup Hočevar, ali očito je da ni vlasti u Srbiji, kao ni vrh SPC nisu još uvijek spremni pružiti papi gostoprimstvo u Beogradu. Apostolski nuncij iz Beograda u svezi preliminarnih pregovora SPC i Vatikana o papinom posjetu Beogradu, osobno je u Vatikanu razgovarao s poglavarom rimokatoličke crkve, ali nakon toga došlo je do zatišja u daljim pregovorima i sve je vraćeno na početak. Podsjetimo, još tijekom bestijalne i bezumne srbijanske agresije na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu, tadašnji poglavar rimokatoličke crkve Ivan Pavao Drugi 1993. godine pozvao je najviše crkvene velikodostojnike iz tri vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini na ekumenski/međureligijski dijalog, a kao mjesto susreta bio je predviđen švicarski grad Davos. Tadašnji zagrebački kardinal Franjo Kuharić i reis – ul ulema islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić odazvali su se pozivu, no nitko se u ime Srpske pravoslavne crkve nije pojavio na zakazanom skupu, na kome je tema dijaloga bila mogućnost dijaloga o uvjetima pomirbe naroda tri vjerske konfesije u Bosni i Hercegovini. I današnja usporedba situacije s tom spomenutom iz 1993. je sasvim na mjestu i zorno pokazuje kako ni SPC kao crkvenom stožeru u Srbiji, kao političkim vlastima u Srbiji i danas kao i prije 23 godine uopće nije stalo do bilo kakvog razgovora na ravnoj nozi, kamoli priče o pomirbi.
 

Prvotna Raška tek kao pokrajina Hrvatskog kraljevstva koju su Hrvati spasili od potpunog zatiranja :

Kad bi se neuki i priučeni srbijanski vlastodršci samo za tren okrenuli znanosti, lako bi i brzo ustvrdili kako je povijest vrsta znanosti koju najslabije poznaju. A kad bi barem netko iz vrha današnje četničke vlasti pročitao samo dio povijesnih rasprava o podrijetlu i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri u Srba, sigurno bi se takav istoga časa zapitao gdje je to, kako i zašto lutao i tumarao po bespućima cijeloga života. Brojni i uvaženi srpski povjesničari što su za svoju temu znanstvenog rada odabrali široku oblast srednjevjekovlja, potanko i vrlo precizno u svojim djelima pišu o izvornom podrijetlu Srba, koje je neposredno vezano za pripadanje prvotne Raške u državnom smislu tek kao hrvatske pokrajine u sklopu hrvatskog kraljevstva. O tome svjedoči i pisanje Dominika Mandića u poglavlju o Duvanjskom saboru, pohod Ljudevita Posavskog 822. godine u Rašku u pokušaju da državno tek odmetnuto hrvatsko pleme Rašana privoli zarad njihovog opstanka kao malobrojne skupine da se vrate pod okrilje Hrvatske i Hrvata od kojih i Rašani iliti Srbi potječu, pa do poznate vojne pomoći kralja Tomislava Rašanima, do nogu potučenim u vojnom okršaju s Bugarima. I spasio je hrvatski kralj Tomislav Srbe i teže pogibelji, a sami srpski povjesničari kao Ivan Božić, vele i mogućeg zatiranja, jer su dimenzije bugarske vojne pobjede nad Srbima bile upravo epohale veličine. I osim Ivana Božića, o tom plemenitom i uzvišenom činu hrvatskog vladara govore i drugi glasoviti srpski povjesničari, specijalisti za srednjevjekovno doba. Među takve iskrene i objektivne srpske povjesničare mogu se ubrojiti još i Sima Ćirković, Relja Novaković, Jovanka Kalić, Božidar Ferjančić, Rade Mihaljčić i mnogi drugi.
 

Brojni hrvatski toponimi i danas u Srbiji; stanovnici oko Užica – Ere/Hercegovci :

O brojnim rimokatoličkim i najviše hrvatskim toponimima mjesta diljem centralne Srbije, od Beograda, preko Kragujevca, Čačka, Kruševca, Kraljeva bespotrebno je i trošiti riječi, pogotovo nabrajati brojne nazive hrvatskih naselja u Šumadiji i Pomoravlju, srcu i utrobi srbijanske države. O Mačvi, Pocerini, Podrinju i Kolubarskom kraju već je bilo sve podrobno opisano u osvrtu na rimokatoličku i hrvatsko – mađarsku prošlost i iskon tih krajeva gradova Šapca, Loznice i Valjeva koji davnom starinom svi od reda imaju hrvatku osnovicu. O kraju oko Užica, čije stanovnike Srbijanci zovu Erama jer korijenom dolaze iz Hercegovine, suvišno je elaborirati budući su svi Užičani doseljeni iz istočne Hercegovine potomci popravoslavljenih Hrvata istočne Hercegovine, o čemu postoje i povijesni zapisi fra Grge Andrijaševića iz okolice Trebinja, a nalaze se u rimskim arhivama. I sve to je na najbolji način opisao i dočarao i hrvatski povjesničar, etnolog, arheolog i antroplog dr. Ćiro Truhelka. Nitko bolje i detaljnije od svestranog znanstvenika češkog podrijetla rođenog u Osijeku nije napisao istinu o etnogenezi i prvotnoj rimokatoličkoj vjeri Srba. I njegovo impresivno djelo je i tijekom rata bilo dostupno na čitanje i svim zainteresiranim srpskim čitateljima u nekoliko najvećih gradskih knjižnica u Beogradu, uključujući i Sveučilišnu knjižnicu “Svetozar Marković” kao i NBS ( Narodnu biblioteku Srbije ). Što sve to vrijedi, kad se Srbi i samim pogledom na naslov i sadržaj knjige, nevoljno okrenu u stranu, ne želeći spoznati istinu čitanjem svjetski priznate literature.
 

I Srbi su nekad imali svoje poštene povjesničare… :

Ali, nije uvijek srpski problem u odbijanju suočavanja s istinom o sebi i svojim korijenima samo u imenu i prezimenu autora što dolazi iz hrvatskog grada Osijeka. I mnogi učeni i nepristrani srpski povjesničari u svojim su knjigama namijenjenim i pučkoškolcinjoškolcima i studentima društvenih znanosti na isti način pripovijedali o najranijoj prošlosti Srba. Tako u udžbeniku “Nacionalna i pravna istorija naroda Jugoslavije” iz 1989. godine grupa autora koju su sačinjavali Đorđe Janković, Mirko Mirković i Dragoš Jevtić ilustrativno piše o mješovitoj rimokatoličkoj i pravoslavnoj vjerosipovijesti Srba u vrijeme Dušanova carstva od 1346 – 1355. godine. Profesor Dragoš Jeftić tada je potkraj osamdesetih studentima pravnog fakulteta gjde je držao satove povijesti, objašnjavao kako je u doba cara Dušana bilo 35% Srba rimokatolika i kako se to odnosi poglavito na Srbe u unutrašnjosti današnje Srbije, tamo oko Šumadije i Pomoravlja, kao i središnjih gradova Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Kruševca, Jagodine… Nikako se te brojke ne vezuju za tradicionalno područje srpske kleptomanije i posezanja današnje srbijanske političke i znanstvene elite za izmišljenim i fantomskim Srbima katolicima u Dubrovniku, Hercegovini i Dalmaciji.
 

Srbi kao otkinuti dio hrvatskog katoličkog stabla :

Trebalo bi još napomenuti i činjenicu da je u osvjedočenom bastistionu velikosrpstva, točnije u centralnoj gradskoj knjižari “Nikola Pašić” na istoimenom gradskom trgu u srcu Beograda znatiželjnim i željnim znanja čitateljima, bila na raspolaganju i iznimno obimna građa iz pera crkvenih autora. Skupina autora i nakladnika SPC iz gradova centralnog dijela Srbije poput Kruševca i Kraljeva pisala je vrlo opširno i uz obilje dokumentarne građe o rimokatoličkoj prošlosti Srbije u razdoblju koje je prethodilo dolasku dinastije Nemanjića potkraj dvanaestoga stoljeća. Znači, sami vrh SPC zna za objavu ovakvih djela iz krugova SPC koji time decidirano priznaju na toj crkvenoj razini da su Srbi jedini pravoslavni narod na Balkanu koji se odmetnuo od rimokatoličke vjere i prešao na pravoslavlje, a pritom su kao narod, kao što se vidi iz povijesnih vrela koje priznaju i svi srpski povjesničari, eksperti za srednji vijek, Srbi samo otkinuti dio grane hrvatskog nacionalnog stabla. Jer, kako može ijedan Srbin logično objasniti gomilu hrvatskih toponima u samoj Srbiji, a svi su starinom stariji od bilo kog srpskog toponima u samoj Srbiji. Jedan od poznatih je i Hrvatsko selo podno planine Avale iznad Beograda. Postojalo je pod hrvatskim imenom i u doba Kraljevine SHS, a u Titovoj Jugoslaviji je preimenovano. Ili primjer sela Rvati kod Obrenovca, prigradske beogradske općine. Svi tamošnji stanovnici danas se očituju kao Srbi, a kako i zašto je to tako naopako, potpuno je jasno na temelju višestoljetnog srpskog asimiliranja Hrvata.
 

Šok za velikosrbe u sr-wikipediji : Nemanjići iz slavne dinastije Trpimirovića :

I ne zaboravimo i ono najaktualnije, a stiže nam sa srpske verzije interneta. Izgleda je i Srbima postalo pomalo dosadno živjeti u vječnom carstvu laži, te glede srpskog osvrta na korijene dinastije Nemanjića, na srpskoj wikipediji možemo pronaći senzacionalna priznanja Srba. Tamo su bjelodano priznali kako Nemanjići vuku korijene kao pobočno krilo hrvatske slavne dinastije Trpimirovića. Kakav je to samo elektrošok za sve velikosrbe i sama pomisao da su i utemeljitelj srpstva i te novokomponirane nacije Stefan Nemanja, kao i Sveti Sava ( rođen kao Rastko Nemanjić ) i najveći srpski vojskovođa i kasnije i car Dušan, svi iz loze Nemanjića čistokrvni Hrvati. U srednjem vijeku po tadašnjim kanonskim načelima, važilo je pravilo da je cijeli narod jedne države one vjere i one nacije koje je i sam vladar. E, zaluđeni velikosrbi danas svima drugima drobe da su Srbi nastali i prije nego su na svijet došle amebe. Nije njima lako i treba ih razumjeti, jer svi mitovi i legende padaju im u vodu  raspršuju se kao mjehur od sapunice. Kako će im nesretnicima i biti lako kad odlično znaju i za istinu koju nikad nisu mogli ni sakriti, da je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, jedna od va starija brata Svetog Save, godine 1217. dobio kraljevsku krunu od pape Honorija. Ali, samo dvije godine nakon toga, Sveti Sava je silom i batinama primorao starijeg brata da vrati krunu papi, a da se on nadubudni i raskalašni najmlađi brat starije braće Vukana i Stefana proglasi 1219. srpskim vjerskim, duhovnim vođom. SPC je tako utemeljena silom najmlađeg sina Stefana Nemanje, a mora se reći i to da je i sam Rastko Nemanjić (Sveti Sava) na rođnju u Ribnici kraj današnje Podgorice kršten po latinskom obredu. Prema znanstvenim saznanjima fra Dominika Mandića, prvi znameniti predak Nemanjića je bio pobočnik Dukljanske, odnosno crvenohrvatske dinastije Vojislavića, koji kao i Nemnjići jesu u izravnom srodstvu sa Trpimirovićima. Sve to je lako objašnjivo jer je hrvatska dinastija Trpimirovića iz reda vlastite bliže i dalje rodbine u pokrajinama kao što je bila i hrvatska pokrajina Duklja, postavljala namjesnike koji bi u ime Trpimirovića upravljali prostranim hrvatskim kraljevstvom. Tako u Duklji nalazimo rođake Trpimirovića, kasnije osamostaljenu Dukljansku dinastiju Vojislavića, a Nemanjići su izvorno krvlju vezani za pradjeda dukljanskog kralja Bodina i njegovog prvog palatina Marka. Sve je kristalno jasno. I Dukljani Vojislavići i Rašani Nemanjići su smao oblasni gospodari koje je u davnini imenovala hrvatska dinastija Trpimirovića, s kojim su u krvnom srodstvu dvije dinastije kojima se danas i Srbi i Crnogorci ponose kao svojim autentičnim, samo zaboravljaju da imaju svi hrvatske korijne i izravne poveznice s Trpimirovićima.
 

Marko Kraljević, Uglješa i Vukašin iz Mrnjavaca, Lovreč iz Imotske krajine :

Teško je danas Srbima prihvatiti gorke istine o njihovim stoljetnim zabludama i samoobmanama. No, isto tako je vrlo zanimljivo i srpsko znanstveno priznanje kako u narodnim pjesmama opjevani srpski junak Marko Kraljević, prema najnovijim istraživanjima, koje opet i Srbi teška srca priznaju na vlastitoj wikipedijii, zapravo jest Hrvat iz Imotskog. Iz Imotske krajine dolaze svi u narodnim srpskim pjesmama opjevani srpski velikaši iz obitelji Mrnjavčevića, uključujući i dvojicu najpoznatijih velikaša iz reda Mrnjavčevića Vukašina i Uglješu. Ovu temu je posebno obradio hrvatski znanstvenik i jezikoslovac Mate Šimundić koji i sam potječe iz krajeva odakle je loza Mrnjavčevića, pa je lako proučavanjem prošlosti svoga kraja ušao u trag srpskim lažima o izmišljenom srpstvu hrsrednjevjekovnog viteza Marka Kraljevića. Srbima je još teško pojmiti i javno predočiti i da je Miloš Obilić Milo Kobilović i da dolazi rodom iz Turopolja. Još ga je kao sasvim mladog bojovnika angažirao srpski vladar car Dušan koji je kraljevao i carevao devet godina od 1346. do 1355. kada se potkraj života u grčkom gradu Serezu u današnjem grčkom dijelu Makedonije na sjeveru današnje Grčke okrunio carskom krunom. Iste su ga godine sami Srbi otrovali i preminuo je u 46. godini života. Hrvatski znanstvenici smatraju kako je car Dušan u razdoblju svoga kraljevanja i carevanja između 1346. i 1355. otišao u posjet u Hrvatsku i u Turopolju angažirao tada mladoga Mila Kobilovića, koga su Srbi prezvali u Miloša Obilića. Tako je Milo Kobilović, alijas Miloš Obilić u vrijeme Kosovskog boja, kad je rasporio turskoga sultana Murata imao 68 godina, a ne samo 24 kao što mu pripisuju srpski mitomani. Beskonačno bi se moglo govoriti o ispraznim i pustim srpskim mitovima i legendama, koji nemaju nikakvog znanstvenog uporišta, jer ih nema nigdje u arhivama, muzejima, knjižnicama… Pohranjeni su samo u hrpi ispranih mozgova megalomanskog naroda, kasno nastalog koji tako ima i neodoljivu potrebu preotimati od drugih povijesnu i kulturnu baštinu i sve tuđe tradicije, jezik, običaje, folklor prikazivati kao svoje izvorne vrednote, osporavajući istinskim nositeljima svega pobrojanog prvotno vlasništvo.
 

Mitomanija iliti – U laži su duge brade (tek od 1851. – stalna prezimena u Srbiji) :

I ne može se ništa drugo očekivati od naroda koji, evo, tijekom prošloga prosinca u beogradskom “Blicu” navodi popis najčešćih, navodno, srpskih prezimena, a u opisu svakog prezimena ponaosob za jedno od nekoliko desetina najučestalijih današnjih prezimena, nisu mogli ustvrditi i napisati da je poteklo iz Srbije, nego navode da su sva najčešća “srpska” prezimena došla iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like… I tu sami sebi skaču u usta i u potpunosti razotkrivaju vlasite laži prisvajanja velikog broja hrvatskih prezimena, jer svi ti krajevi su povijesno bili dio hrvatske države, dakako i sva prezimena ljudi koji dolaze iz krajeva Bijele i Crvene Hrvatske. Srbi su četvorodnevni serijal o “svojim” prezimenima zaključili krunskim priznanjem vlastitih laži. U završnom komentaru konstatiraju kako je tek 1851. srpski knez Aleksandar Prvi Karađorđević državnim ukazom naredio Srbima da moraju kao i svi civilizirani Evropski narodi uzeti stalna prezimena. Sve do 1851. Srbi nikad u svojoj povijesti nisu imali stalna prezimena, već bi ih svaki novi pripadnik generacije mijenjao. Tako su djed, otac i sin u tri uzastopna koljena nosili tri različita prezimena. I eto Srbi se sad usude i osmjele prisvajati hrvatska prezimena kao “svoja,” a sami, evo i u “Blicu” i ne samo u njemu, priznaju da nemaju više od 165 godina tradicije prezimena. Neupućeni Srbi trebali bi znati da ima hrvatskih obitelji koje imaju svoju poznatu lozu predaka i do pola tisućljeća unatrag, a pojedini Hrvati imaju dokaze i o tisuću godina podrijetla i stabla obitelji. Najdulji srpski rodoslovi ne prelaze više od stotinu pedeset godina. i kako će biti kad su eto u moru najnovijih iznenadnih povijensih priznanja, neprijeporno kazali da se slažu s mađarskim i njemačkim povjesničarima koji odavno tvrde da ime Srbin i naziv države Srbije potječe tek iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Dotle su Mađari i Nijemci Srbe u Vojvodini zvali imenom Raci, što se nastavlja na ime Rašani prema prvotnoj Raškoj. Srb kroz povijest, jer eto, znali nisu sigurni kako se zovu. O srpskom prvotnom rimokatolicizmu i životu Rašana i Raške u sklopu srednjevjekovne kraljevine Hrvatske pisao je još potkraj osamdesetih u “Politici” jedan dugi i zanimljivi feljton povjesničar iz Srbije Duško Lopandić. On tu obrađuje u srpskoj historiografiji namjerno prešućenih pet prvih stoljeća Srba, bolje reći rimokatoličkog oblasnog plemena Rašana hrvatskog nacionalnog korijena. Nakon 2000. godine Duško Lopandić je kraće vrijeme bio srpski diplomat za vladavine DOS-a.
 

Srbska mržnja Hrvata jer kroz podsvijest ali i sve više internetski moraju prihvatit svoje hrvatsko podrijetlo :

Iz svega ovoga očevidno je da Srbi mrze Hrvate i Hrvatsku jer su, ako ne svjesno, ono barem ogromna većina, podsvjesno sigurni da potječu od Hrvata, a kako vidimo istinu o tome polako podastiru i interneta, ali i u školskoj literaturi. I za vrijeme trajanja SFRJ povijest Srba i Srbije se u školama izučavala nakon lekcija o povijesti svih bivših jugoslavenskih republika, sve od Slovenije, preko Hrvatske, pa Bosne i Hercegovine do Crne Gore i Makedonije. I na upite radoznalih srpskih učenika zašto se ide tim redosljedom lekcija, profesori povijesti u školi pošteno su odgovarali da je to zato jer je državnost Srbije iliti Raške došla poslije svih ostalih. Eto, sad najmlađi najmlađe države u krugu svih bivših jugoslavenskih republika svima redom soli pamet o svojoj izmišljenoj veličini, a realno mogli bi Srbi svima samo posoliti umjesto što pokušavaju soliti pamet. Naposlijetku, ne bi Srbima bilo zgorega proučiti, primjerice, malo religijsku prošlost glavnog grada Beograda. Samo u Beogradu danas ima deset katoličkih crkava. To su Franjevačka crkva u Zemunu, crkva Krista Kralja, crkva Presvetog Trojstva u Zemunu, crkva Svetog Ante, crkva Josipa Radnika, crkva Svetog Petra, crkva Svetog Ćirila i Metodija, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Beogradu, crkva Uznesenja Blažene Djevice u Zemunu i crkva Uznesenja Svetog Križa u Borči. Tu je i šest rimokatoličkih samostana na području Beograda. To su samostani Isusovih malih sestara, Sestara kćeri kršćanske ljubavi, Sestara Milosrdnica u Beogradu, Sestara Milosrdnica u Zemunu, Školskih Sestara Svetog Franje u Zemunu i Sestara franjevačkog bezgrešnog začeća.

U Beogradu je točno trideset pravoslavnih crkava, ali treba reći da je veliki broj novosagrađenih pravoslavnih hramova SPC podignut u posljednjih dvadeset pet godina, tako da je do 1990. omjer pravoslavnih crkava u odnosu na rimokatoličke bio tek za oko desetak više, odnosno dvaput veći, a danas je triput više pravoslavnih od rimokatoličkih crkava u Beogradu. Zaključimo na kraju činjenicu da Srbi za razliku od ostalih balkanskih pravoslavaca Grka, Bugara i Rumunja nisu izvorni pravoslavci, nego bivši rimokatolici. To odlično zna i Vatikan koji nikad nije zaboravio šamar kojega je dobio od Svetog Save ( rođenjem Rastka Nemanjića ), kad je drsko i bezobrazno vratio papi bratovljevu krunu. U kazališnoj predstavi “Sveti Sava” iz 1990. godine u kojoj glavnu ulogu igra glumac Žarko Laušević, redatelj predstave je publici prikazao i povijenso potkrijepljene podatke da je Sveti Sava čak i silovao rođenog brata, okrunjenog krunom pape Honorija, Stefana Prvovjenčanog da bi ga i seksualnim zlostavljanjem primorao da papi vrati krunu, a prijetio mu je i ubojstvom. Na koncu je Stefan u strahu od nasrtaja poremećenog mlađeg brata i vratio krunu papi, a Vatikan Srbima to jasno nikad nije ni zaboravio niti oprostio. Srbi i danas poremećenog i seksualno nastranog i izopačenog bolesnika i manijaka Rastka Nemanjića slave kao svoga najvećeg Svetog Savu. Koliko je Srbima teško prihvatiti stvarnost najbolje pokazuje sudbina predstave “Sveti Sava”. Nju su nasilnim upadom u kazalište prekinuli mladi studenti teologije Bogoslovskog fakulteta u Beogradu koje je predvodio jedan stari srpski svećenik i po uvjerenju pravoslavni zilot Žarko Gavrilović,blizak samom vrhu SPC i tadašnjem parijarhu Pavlu, koji se uopće nije očitovao bilo kakvom osudom postupka, kao što kasnije i tijekom ratova devedesetih nikad nije osudio niti jedan od bezbroj srpskih ratnih zločina u srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Da sve bude još crnje po renome SPC u brutalnom prekidu kazališne predstave “Sveti Sava” sudjelovali su uz znanje i odobrenje srpkih svećenika kao i mladih studenata teologije i nogometni huligani Zvezde i Partizana, sve pod njihovom uobičajenom krinkom  obrane srpstva i pravoslavlja od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Nagore je u svemu prošao glumac Žarko Laušević koji je tumačio lik Svetog Save. Nabrijani Srbi iz Crne Gore su ga po nalogu Miloševićevih vlasti uhodili i pokušali upucati u kafiću u Podgorici, sve iz osvete što se , eto, usudio raditi svoj glumački posao i igrati lik Svetog Save, a oni su milsili da je bio obvezan odbiti ulogu koja, po njima skrnavi Svetog Savu, a zapravo ga prikazuje u njegovom pravom i mračnom izdanju kakvim ga velikosrbi ne žele vidjeti pojmiti u svojim glavama. Žarko Laušević je skupa sa starijim bratom u samoobrani, munjevito reagirao u kafiću i bio je brži na obaraču, te je uspio ubiti i smrtno raniti trojicu napadača koji su prvi potegli oružje na njega i njegovog starijeg brata. Usprkos tome, osuđen je na sudu u Podgorici, tad 1993. u vrijeme ubojstva trojice mladića četničke orijentacije na višegodišnju robiju. Drugostupanjski sud mu je naknadno  prepolovio kaznu, a tek ga je prije nekoliko godina tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić javno abolirao. No, on je nakon više od 23 godine stanke u bavljenju glumom voljom organiziranih srbijanskih fašista izgubljen za glumački poziv, posebice poslije trauma pretrpljenih u zatvoru. Danas je slobodni građanin, ali stalno u strahu od često najavljivane krve osvete rođaka ubijenih velikosrba koje je ubio u samoobrani, ka sud ustvrdio trećem ponovljenom sudskom postupku. Ali, Lauševiću nitkoo ne može vratiti godine provedene nezasluženo u zatvoru, niti ga osloboditi straha od osvete četničkih obitelji koje najavljuju da će uzeti pravdu u svoje ruke, a srbijanska država na ove prijetnje šuti, kao što je šutjela i sve one godine poslioje izdržane robije koje je Žarko Laušević prinudno proveo u dobrovoljnom izgnanstvu u SAD-u gdje je pod tuđim imenom, da bi pokrio tragove od veliksrpskih uhoda radio i kao fizički radnik da bi preživio. Metak ga, srećom, nije sutigao, ali ta prijetnja i sad neprekidno visi u zraku. Tako sve to izgleda u zemlji i u narodu gdje je i vrag odavno rekao:”Laku noć svima koliko vas ovdje ima.” Laušević najbolje zna i osjeća težinu ove poruke, s obzirom da je nakon famozne prekinute predstave, doživio da ga, ostave i napuste i žena i prijatelji i kumovi i rođaci, sve pod izlikom da je igranjem Svetog Save oskrvnuo lik najvećeg srpskog sveca i da mu to ne mogu oprostiti. Nije imao ni podršku matičnog kazališta, gdje su mu kolege i kolegice masovno okrenuli leđa. Vjerojatno su i svi vrli srpski glumci iz JDP-a ( Jugoslavenskog dramskog pozorišta ), mislili kao i njegovi rođaci, kumovi, lažni prijatelji i njegova supruga da se svi trebaju politički solidarizirati sa huliganima sa stadiona i objesnim popovima. Žarko Laušević je prošao pravi pakao u životu, a to mu je priredila cijela srpska država, jasno mu stavljajući do znanja kako i glumačka umjetnost u Srbiji može postojati samo ako se kreće u krugu razmišljanja pomahnitale i razularene politike srpskog velikodržavlja. Ovog vrsnog glumca naglo prekinute karijere što je išla zvjezdanim stazama, upamtila je i hrvatska publika iz druge polovice osamdesetih. Tada je igrao vodeće uloge u tri filma hrvataske filmske produkcije. U tumačenju Žarka Lauševića, rodom Crnogorca iz Cetinja, ostat će posebno upamćena uloga poručnika Horvata u filmu “Oficir s ružom” u kojem glavnu žensku ulogu igra Ksenija Pajić.I sve ovo apostrofirano u ovome članku je slika i prilika države i naroda koji nema pojma ni o vlastitom podrijetlu, a voli drugima samouvjereno tumačiti tuđu povijest i korijene nacije i državnosti.

 

Svjedočanstvo talijanskih pisaca A. Dandola i Fl. Bionda :

Andrija Dandolo, dužd mletački (1343-1354), najodličniji je ljetopisac mletačke republike. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti Hrvatskog naroda. Za to je crpao građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše ovo: " Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Macedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom ... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom ".

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povjesne vrijednosti, jer prepisuje A. Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: " ... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske ".Ovo svjedočanstvo ima posebnu povjesnu vrijednost, jer nam ono dokazuje, da se sredinom 15-st., kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom  zemljom.

 

- Glasoviti talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti iznosi sliedeće :

“ ,... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske''.

" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur".



SANDŽAK U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ :

Odkad su se Ustaše osnovale su tražile da se Sandžak kao teritorij hrvatske krvi opet pripoji Hrvatskoj kad ona osamostali.

Kad se je 10. travnja 1941 rođena Nezavisna Država Hrvatska je Zagreb ubrzo poslao vojne jedinice i carinike u Sandžak. Kao i Sandžak su željeli i Boku Kotorsku opet vratiti u Hrvatsku da utvrde buduću granicu sa Velikom Bugarskom.

29. travnja 1941 stiže jedan vod Ustaša u Prijepolje, gdje su tamo oduševljeno pozdravljeni od lokalni hrvatski muslimana. Zapovjednik voda je održao kratak govor a na sastanku u jednoj školi je izrećeno priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a lokalni dužnosnici su se zakleli Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Za sijećanje na taj dan su nekoliko od tih carinika i Ustaša dobili seriju od 15 maraka Kraljevine Jugoslavije sa pretiskom "Sandžak",

"29.IV.1941" hrvatskim grbom na polumjesecu i zvijezdi i "Nezavisna Država Hrvatska".

 

 

0,25 Dinar.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

0,50 Dinar.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

1 Dinar.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

1,50 Dinar.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

2 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

3 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

4 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

5 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

5,50 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

6 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

8 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

12 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

16 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

20 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

30 Dinara.
Serija od 15 markica, izdana 29.4.1941 prigodom priklju
čenja Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Izdano je 99 setova.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

Dio ustaškog voda ostaje ostaje na kolodvoru Uvac u blizini Sjenice a ostali su pošli prema Priboju.

Muslimani Sandžaka su poslali dan kasnije Poglavniku dr. Ante Paveliću pismo preko Sarajeva, da je Sandžak ekonomski i povijesno dio Bosne i Hercegovine i zatražili oficialno pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U pismo su tražili da se odredi Ustaša pošalju u svaki kutak Sandžaka, navodeći da u tome zahtjevu imaju punu podršku Nijemaca.

Pismo je potisano od 38 sandžački reprezentanta : 10 iz Pljevlja i Prijepolje, 6 iz Sjenice, 5 iz Priboja, 5 iz Bijelog Polja i 2 iz Novog Varoša.

 

 

 

 

 

U tim danima su bile nekoliko frakcija hrvatski muslimana u Sandžaku : prva i najveća je bila za priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a druga je htjela priključenje Albaniji koja je bila pod talijanskoj okupaciji, treća koja je imala najmanju podršku je bila pro-njemačka frakcija Hadžiahmetovića u Novom Pazaru a četvrta pak je zeljela suradnju da crnogorskim "Zelenim".

Ta divergencija gledišta se je osjetila na sastanku u Bijelom Polju gdje je mnoštvo bilo za pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj a samo nekoliko su htjeli podržati Hadžiahmetovića.

U istočnim dijelu Sandžaka je bila još jedna frakcija Albanaca, koji su radili na proširenju Albanije sa jednim dijelom Sandžaka.

3. svibnja 1941 je iz Sarajeva ušao jedan bataljon Carine Nezavisne Države Hrvatske u Sandžak sa fesovima na glavi. Samo za dva dana je bataljon raspoređen po Priboju, Prijepolju, Pljevlju i Novoj Varoši sa kompanijama utemeljeni u Uvacu, Proboju, Prijepolju i Novoj Varoši.

Carinici Nezavisne Države Hrvatske su razoružali sve srpske žandare. Iz Bosne su poslani hrvatski muslimani na ključne položaje i kao čelnici Ustaške Mladeži.

 

5. svibnja 1941 jedna kompanija stize u Pljevlju gdje zahtjevaju od Nijemaca da predaju grad. Nijemci su taj zahtjev odbili te rekli da se pripremaju da predaju tri dana kasnije grad Talijanima.

U Novoj Varoši je postavljen kao Ustaškog Povjernika Distrikta čovjek iz Višegrada iz istočne Bosne.

10. svibnja 1941 Talijani zahtjevaju da se Carinici Nezavisne Države Hrvatske povuku iz Pljevlja i da se ukine ustaška administracija u tom gradu.

Tada su postojali još i miješani njemački i hrvatski garnizoni u Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši a Bijelo Polje i Pljevlja su bili pod kontrolom talijanske vojske. Nijemci su kontrolirali Sjenicu, Tutin i Novi Pazar.

Istog dana je velika skupina hrvatski muslimana  iz Novog Varoša zahtjevali od Hakije Hadžića (ustaškog povjernika za Bosnu) da uspostavi hrvatsku administraciji na tim gradu kojo je imao tada 70 % hrvatsko-muslimanski stanovnika ali koji je bio okružen srpskim selima ciji su stanovnici bili priklonjeni krvoločnim i zloglasnim Četnicima.

 

Sredinom svibnja se je razgraničenje interesni zona između njemačkog 3. Reicha i Italije provelo (takozvana "Bečka Linija") i na Sandžak. Teritorij Sandžaka sjeverno na liniji Priboj-Nova Varoš-Sjenica-Novi Pazar je pripalo Nijemcima.

15. svibnja 1941 delegacija Sandžaklija stize u Zagreb i zatražila u audijenciji kod Poglavnika dr. Ante Pavelića da cijeli Sandžak stavi pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske. Pred Poglavnikom se je delegacija nazvala "Hrvatski Muslimani" iz Sandžaka, a Poglavnik je formalno odobrio priključenje Sandžaka radi hrvatske krvi Sandžaklija Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

20. svibnja 1941 se njemačke motorizirane snage povlaće iz gradova Prijepolj, Nova Varoš i Priboj zato stižu dvije kompanije pješaštva. U Bijelo Polje stiže kompanija talijanskog pješaštva. U gradu Talijani primaju delegaciju Srba i kasnije delegaciju Sandžaklija.

Talijani trapavo govore o prijateljstvu Talijana i Crnogoraca, bez da spominju Sandžaklije. Kao največi bezobrazlug predlažu im da ukinu podršku Sandžaklija priključenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

 

21. svibnja 1941 dolazi do izmjena na takozvanoj "Bečkoj Liniji". Talijani dobivaju općine Rudo (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), Priboj, Nova Varoš, Sjenica i Duga Poljana dok Novi Pazar ostaje pod njemačkoj kontrolom.

U studenom 1941 se je formirala njemačko-talijanske komisija za promjenu "Bečke Linije", ali se ona nije više promjenila do kapitulacije Italije u 1943 godine.

Niti vlada Nezaisne Države Hrvatske niti Sandžaklije nisu bili sretni sa tom situacijom.

13. lipnja 1941 Sandžaklije preuzimaju u Sjenici grad i izbacuju pro-albansku administraciju. U pismu vojskovođi Nezavisne Države Hrvatske Slavku Kvaterniku zahtjevaju da oružane snage Nezavisne Države Hrvatske odmah uđu u grad. Isto tako su poslali delegaciju u Prijepolje, koja je zatražila od zapovjednika garnizona Nezavisne Države Hrvatske da im vojno pomognu. Zapovjednik je poslao jedan vod vojnika i carinike Nezavisne Države Hrvatske da preuzmu grad.

 

Pro-hrvatske i pro-albanske frakcije u muslimanskom stanovništvu Sandžaka počimlju da organiziraju milicije radi pogoršanja odnosa sa lokalnim Srbima. Sandžaklije su zahtjevale da se Srbi odsele iz Sandžaka koji su nakon srpske okupacije se naselili u Sandžak od 1913 godine.

Između 29. travnja and 8. svibnja 1941 su ustaške jedinice nastavile priključenje Sandžaka. Između travnja i kolovoza muslimanke Ustaše uspostavljaju uporišta u Brodarevu, Komaranu, Hisardžiku i dijelovima Novog Pazara, Štavičke i Sjenice.

15. svibnja 1941 Sandzaklije iz Pljevlja, Bijelog Polja i Prijepolja pišu Poglavniku dr. Anti Paveliću pismo gdje mu potvrđuju lojalnost prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u ime svi hrvatski muslimana Sandžaka.

Sa strane Nijemaca je Novi Pazar metnut pod kontrolu Aćifa Hadžiahmetovića, koji je podupirao albanskog nacionalistu Balliu Kombëtara.

Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu.

Sandžaklije su svojevoljno po drugi put 1943 zatražili pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada tek vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv Četnika i većina protiv Partizana.

Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 su Četnici napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11 i 12 rujna 1943 su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.

Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko od njih su bili nakon obuke poslani odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 Četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.

U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao "SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak" (Njemacki : "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak"). Od listopada 1943 je počeo sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bili uključeni. Ova formacija je i zvana "Boračka skupina Krempler" (Njemački : "Kampfgruppe Krempler" ili i "Muselmanengruppe von Krempler"). Prema različitim izvorima je pukovnija imala čak od 8000 - 12000 pripadnika.

Novi rekruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su i učili njemački jezik.

Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon "Princ Eugena", "Handžara" i "Kame" je bio Hafiz Sulejman Pačariz.

U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.

3. veljače 1944 su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice.

U rujnu 1944 Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22 rujna odred u Pljevjli predaju grad Partizanima.

Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak sa preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića.

Hafiz Sulejman Pačariz je pomaknut u čin ustaškog pukovnika.

 

 

Hafiz Sulejman Pačariz :

 

"Kad zatutnji preko kršne gore,ko da vihor zapljuskuje more.

Tutnji zemlja, hrzu gojni hati, evo Sandžak Pačariza prati.

Ljutit vođa, zategnuti vojci, bjesni konji, jos bjesniji momci ... ."



 

Sulejman Pačariz je bio Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad Prijepolje kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane Četnika i svaki put Hodža je pobijedio.

Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog Četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela.

 

Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni Četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali Četnike kojih je bilo puno više.

Po završetku Drugog svjetskog rata i jedinica hodže Pačariza sa oko tisuću boraca kreće prema Zapadu i u travnju 1945. godine stiže u Zagreb. Tu Sulejman-hodža stupa u kontakt s dr. Sulejmanom Mašovićem koji ga savjetuje da sa jedinicom krene prema Zapadu i preda se engleskim ili američkim jedinicama. Zbog nekih incidenata Sulejman Pačariz se vraća s pola puta ponovo u Zagreb gdje mu dr. Mašović savjetuje da sačeka nekoliko dana pokušavajući ga skloniti od prepoznavanja jer su partizanske jedinice bile na prilazima Zagreba. Šalje ga u Kozarac u Bosnu i Hercegovinu gdje je svojom vezom uspio Silejman-hodži ishoditi novi identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović. Partizanski oficir OZN-e Mujo Redžić izdao mu je dokumenta i postavio ga za imama u Kozarcu. Kratko vrijeme je službovao kao imam dok jedne večeri domaćin kuće, neki Ibrahimaga, nije primijetio je da je kuća okružena vojskom. Malo zatim čuo se poziv da iz kuće izađe Sulejman Pačariz. Domaćin kuće izašao je iz kuće rekavši da tu nema nikakvog Pačariza, već je s njim u kući hodža Selim ef. Ibrahimović. U to se umiješao hodža Pačariz rekavši domaćinu: “Halali! Ja sam hodža Sulejman Pačariz, oni mene traže.”

Kako je s njim bio najmlađi sin Zaim, zamolio je domaćina da pripazi dijete rekavši da će već netko doći po njega. Prije polaska iz Zagreba sa Sulejman ef. bila su i njegova dva starija sina, ali su bez očeva dopuštenja napustili Zagreb i vratili se nazad u Sandžak. Kad je to otac čuo prokomentirao je riječima: “Ne valja ništa”. Znao je da će ga upravo oni pod prisilom odati.

Kada je izašao pred kuću tamo ga je čekala partizanska vojska. Jedan od vojnika opsovao mu je Boga, a Sulejman-hodža je strelovito reagirao udarivši ga šakom u lice i odmah ga bacio na zemlju. Vojnik je poletio za oružje ali ga je još brže zaustavio zapovjednik. Rekao je vojnicima da je pred njima veliki zarobljenik i da ne smiju ništa poduzimati bez njegova odobrenja.

Okrenuo se prema Sulejman-hodži i rekao mu: “Ako obećaš da ćeš biti poslušan nećemo te vezati”.

Obećao je da neće bježati. Odveden je u pravcu Kozarca. Negdje u samu zoru iste večeri netko je pokucao na vrata. Domaćin Ibrahimaga je otvorio vrata i zaprepastio se kada je vidio Sulejman-hodžu. Odmah ga je pitao da li je oslobođen ili je pobjegao. Rekao je da je pobjegao. Zamolio je domaćina da mu nađe toplu odjeću i nekoliko pari vunenih čarapa. Odlučio je odspavati dva-tri sata i zamolio da ga probudi prije nego svane dan. Na polasku iz kuće rekao je Ibrahimagi da kada dođe potjera neka im kaže istinu, da je bio tu, i da je otišao prema Kozarcu, jer ako bude lagao ubit će ga. Tako je i bilo. U bijegu Sulejman-hodža je svratio u džamiju da klanja i da se napije vode. Pred džamijom ga je primijetila neka muslimanka i odmah obavijestila partizane. Vidjevši da je otkriven, Sulejman-hodža bježi kroz naselje. Iz jedne kuće izlazi čovjek s puškom pred njega. Oklijeva da ga ubije.

Sulejman hodža mu se obraća riječima: “Ako si katolik, kunem te Isusom ubij me, opraštam ti moju krv, a ako si pravoslavac kunem te tvojom slavom ubij me, oslobađam te grijeha moje krvi, a ako si musliman kunem te Allahom ubij me, ne daj da me zarobe partizani, halalim ti moju krv”.

Nepoznati je podigao pušku i jednim hicem ga riješio života.

Oficir UDB-e koji mu je izdao nove osobne dokumente objesio se slijedećeg dana u strahu od osvete.

Petnaestak godina nakon smrti u jednoj sarajevskoj bolnici Sulejmanov sin se liječio. Jednoga dana došao je jedan bolničar i pitao ga je li mu u rodu bio neki Sulejman-hodža Pačariz. Rekao mu je da mu je to otac. Tada mu je nepoznati rekao da je on ubio njegova oca u Kozarcu jer ga je ovaj molio i halalio mu proljivenu krv. Rekao je da je zbog toga imao velikih neprilika i zbog toga nije uspio postati liječnikom.

Tako je prema ispovijedi rahmetli Sulejmanovog sina Zaima okončao ovaj veliki borac svoj ovozemaljski život. Legenda o njemu još je uvijek živa, a naročito među Sandžaklijama, jer su njegove zasluge u zaštiti hrvatski Muslimana u Drugom Svjetskom Ratu, goleme i neporecive.

 

 

1 Kuna.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

2 Kune.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

3 Kune.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

4 Kune.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

5 Kuna.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

 

 

6 Kuna.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

7 Kuna.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

8 Kuna.
Sulejman Pa
čariz, junak hrvatskog Sandžaka.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DOKUMENTI IZ N.D.H. O SANDŽAKU :

 

1. PRESTAVKA MUSLIMANA IZ NOVE VAROŠI OD 10. 5. 1941. POVJERENIKU ZA BOSNU I HERCEGOVINU U SARAJEVU ZA PRIPAJANJE SANDŽAKA NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Gosp. POVJERENIKU ZA BOSNU I HERCEGOVINU

profesoru Hakiji Hadžiću

SARAJEVO

 

Mi, dolje potpisani muslimani iz Nove Varoši-Sandžaka

izražavamo Vam i ovom prilikom svoju odanost i privrženost na putu, kojim vodite tako mudro, nesebično i korisno za stvar Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa želimo da istaknemo da su životni interesi Sandžaka potpuno podudarni sa životnim interesima Bosne i Hercegovine, da su naše želje, misli naši putevi bez ikakve rezerve upućeni u šeher Sarajevo, kao piemont naše stare slave i našeg budućeg zajedničkog i nerazdjeljivog života u slobodnoj i nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Radi toga smatramo neophodnim iznijeti Vam naš nada sve teški položaj u Sandžaku, a specijalno Nove Varoši, koja je naseljena 70% muslimana a čija je okolina naseljena pravoslavnim žiteljstvom, pa izražavajući svoju bojaznost, da mi muslimani po onakvim činovničkim aparatom, naslijeđenim od bivše Jugoslavije nebi još opetovno trpjeli, mi Vam preko naših isposlatih delegata predlažemo listu lica koja bi bila najpogodnija da preuzmu istaknuta mjesta, da bi red i poredak bio zajamčen i da bi muslimani, u današnjim prilikama, dok još neodgovorni četnici i drugi razni nepoželjni elementi obilaze naše krajeve i žele da izazovu svoje istovjernike na obračun sa nama muslimanima bih obezbijeđeni.

Da bi ti naši istaknuti, i isprobani prvaci bili na visini i vlast vršili na način koji najbolje odgovara našim životnim interesima zagarantovali nam takvim radom slobodan razvoj na svome ognjištu molimo da nam izvolite Gospodine Povjereniče, izdati dekret o njihovom naimenovanju. Za predložene ličnosti jamčimo da će svojim radom zagarantovati poštovanje najviših interesa u našem dijelu slobodne i nezavisne države Hrvatske što će odgovarati i interesima nas muslimana u Novoj Varoši. Ovi, po Vašem dekretu postavljeni povjerenici i nosioci Vaše volje bih bi idealna spona između Njemačkih vojnih vlasti i naših Hrvatskih oružnika, kojih imade 100 u Novoj Varoši.

Predlažemo :

Za političkog povjerenika : Mustafu Šečeragića, trgovca iz Nove Varoši

Za njegova zamjenika : Ibrahima Bajrovića, trgovca iz Nove Varoši

Za kotarskog pretstojnika : Osmana Hadžića, bivšeg gradskog poglavara

Za njegova zamjenika : Bećiragić Čamila, pol. činovnika trgovca iz Nove Varoši

Za gradonačelnika : Salka Šečeragića, trgovca iz Nove Varoši

Za njegova zamjenika : Nazifa Krdžovića, mesara iz Nove Varoši

 

Predlagači gornje liste :

Alija Alibegović, trgovac

Haso Jahibegović, posjednik

Mošo Dalmagić, trgovac

Alija Dalmagić, posjednik

Bećir Turkmanović, trgovac

Mujo Nogović, zidar

Ibro (Grcović), radnik

Sadik Hodžić, student filozofije

Nazif Zajmović, radnik

Hamid Turkmenović, trgovac

Džemil Zajmović, posednik

Murat Zajmović, posednik

Osman Bećiragić, posjednik

Mehmed Bećiragić, tišler

Šaban Dalmagić, činovnik

Adem Turkmanović, trgovac

Alija (Nogović), radnik

Hajro Hodžić, činovnik

Jusuf Hodžić, kafedžija

Sulejman Begić, posednik

Ćamil Salibegović, brico

Hafiz Mustafa Ibišbegović, džemat. imam

Haso Hadžimurtezić, posjednik

 

Nova Varoš 10. svibnja 1941.

Šakim Šećeragić, posednik

Ćamil Begić, posjednik

Avdo Hadžimurtezić, kafedžija

Kasum Hadžić, pekar

Sulejman Hadžić, brijač

Redžep Hadžimurtezić, krojač

Amir Musić, kovač

Ibro Musić, kovač

Jusuf Kozičić, radnik

Bećir Mujagić, radnik

Halil Kratovac, radnik

Šabanija Hadžibegović, kafedžija

(Hanofija) Turkmanović, radnik

Hafiz Hajdar Salihbegović, mujezim

Seid Musić, kovač

Dedo Bećiragić, posednik

Tahir Hadžiibrahimović, posednik

Avdo Hadžić, šofer

Muharem Bećiragić, dipi, pravnik

Nail Tvrtković, trgovac

Nijaz Šećeragić, svršeni pravnik

(Salih) Hadžimurtezić, muderis

Ibro Bajrović, trgovac


 

2. IZVJEŠTAJ POTPUKOVNIKA STJEPANA JAKOVLJEVIĆA OD 23. 6. 1941. 4. ORUŽNIČKOJ PUKOVNIJI 0 SITUACIJI U SANDŽAKU I POVOLJNIM OKOLNOSTIMA DA GA HRVATSKA VOJSKA PREUZME VLAST U SANDŽAKU.

ZAPOVJEDNIŠTVU 4. ORUŽNIČKE PUKOVNIJE

I ZAPOVJED. VOJNE KRAJINE SARAJEVO

 

Nalazim se u Sijenici. Zauzeli smo strategijski položaj između postaje Velike bare i pudera prema Crnoj Gori u cilju da sprečimo nadiranje crnogorskih pobunjenika prema Sjenici. Vode se međusobne neprestane borbe. Muslimani sa ženama i djecom stižu u masama na našu stranu. Crnogorci popalili su sva muslimanska sela. Pojačao sam naše snage sa pola satnije iz Priboja. Pobuna u Crnoj Gori dalje traje. Danas su talijanski avioni bacali letke, koji pozivaju pobunjenike da se umire i vrate svojim kućama. Postavljen je rok od 3. dana. Sve uhvaćeni pobunjenike su streljani. Sada bi bilo zgoda da hrvatska vojska okupira Sandžak, pod izgovorom da se uvede red i zaštiti naš muslimanski elemenat, koji je ovdje u većini.

Mislim da ova prilika nebi se smjela propustiti u koliko se u opće reflektira za Sandžak i da izvršimo svetu dužnost, da zaštitimo muslimane, Hrvate u Sandžaku. Ovo dostavite još danas: gosp. Hakiji Hadžiću, gosp. Brale Božidaru, gosp. Frančetiću i zapovjedniku Divizije.

Taj.Broj.40 . Potpukovnik:

Jakovjjević.

Rukopis u VII, Vojni arhiv, ANDH, k. 143-a, reg. br. 11/2-1.

 

 

3. PREDSTAVKA SANDŽAČKIH MUSLIMANA OD 9. JULA 1941. ŠEFU GLAVNOG ŠTABA TURSKE ORUŽANE SILE DA SA SVOJE STRANE POMOGNE OSTVARENJU NJIHOVE ŽELJE DA SE SANDŽAK PRIPOJI BOSNI I HERCEGOVINI ODNOSNO NDH

Predmet: Predstavka Sandžak

sandžaklija maršalu Kabinet Čakmaku.

VELEPOŠTOVANOM GOSPODINU MARŠALU

FEVZ I ČAKMAKU , šefu Glavnog stožera Turske oružane sile,

Ankara

 

Ekselencijo,

U dotada najsrećnijim danima Taslidže /Pljevlja/, jednog od okružja bivšeg kosovskog vilajeta, Vi ste bili mutesarif /okružnik/ i komandant vojne posade tog okružja. Predhodno ste pak službovali nekoliko godina u Mitrovici /kosovskoj/ u svojstvu šefa vojnog stožera mitrovačke divizije. Uz svoje visoke odlike zapažanja Vi ste jamačno zapazili sve karakteristike i posebnosti kraja i pučanstva nekadašnjeg sedmog okružja bivšeg bosanskohercegovačkog vilajeta - Novopazarskog Sandžaka, koji je obuhvatao područje od Pljevalja do Mitrovice. Zapazili ste, da je većina sandžačkog pučanstva islamske vjere, a po jeziku, značaju i tradicijama sastavni dio naroda koji obitava u Bosni i Hercegovini. K tomu još uočili ste, da je Sandžak po svojim prometnim i privrednim vezama pretežno upućen na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Hrvatsku.

Zbog spomenutih veza na jednoj strani te zbog osvjedočenja da će u zajednici sa svojom braćom u Bosni i Hercegovini uživati sve plodove, slobode i napretka na drugoj strani, sandžački muslimani smatraju da će imati najbolju i najsigurniju budućnost u okviru Nezavisne Države Hrvatske. U tome smislu smo mi potpisani izaslanici Sandžaka odmah nakon raspada b. Jugoslavije poduzeli potrebne mjere u Sarajevu i Zagrebu kod hrvatskih visokih državnih činioca, kao i kod predstavnika sila Osi, da bi naš kraj faktično i juridički bio pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Koliko smo mogli ocijeniti visoki državni krugovi Reicha naklonjeni su, da se naša budućnost i naši interesi zajamče u smislu naših želja i težnji, dok nam izgleda da su Talijani naklonjeniji Crnogorcima, kojima moguće žele prepustiti neke dijelove Sandžaka/Pljevlja, Bijelo Polje i Berane/. Nijesmo li pogriješili u ovim zapažanjima i ako bi se naš zavičaj uistinu razdijelio među Srbiju i Crnu Goru, uvjereni smo da se ni-čim ne bi mogao zajamčiti život i opstanak nas muslimana u tim upravno-političkim okvirima. Poznato Vam je, da su tlačenja i razbojstva, koja su kroz posljednjih trideset godina dolazila iz srpskog i crnogorskog hajdučkog legla, već upolovila našu brojčanu i životnu snagu. Ako bi pak i nadalje bih izloženi svemu tome teroru preostala bi polovica naše snage za kraće vrijeme, a uz veće divljaštvo neprijatelja, bila razorena. Strahujući pred takvom budućnosti i tražeći veze i puteve kojima bi mogli osujetiti takvu žalosnu mogućnost, oči i srca svih sandžačkih muslimana upućena su i prema Vama. Očekujemo i nadamo se da ćete i Vi zagovarati naše težnje i želje, pa Vas molimo, da na način kakav nađete najshodnijim i najkorisnijim poradite, kako bi se naš zavičaj - Novopazarski Sandžak u cijelosti pripojio i povratio Bosni i Hercegovini, odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Izrazujući Vam osjećaje dubokog i iskrenog poštovanja i zahvalnosti svojeg, kao i svih sandžačkih muslimana, ljubeći Vam ruke - ostajemo uz mahsus selam :

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA

Br 003668 Prim. 9. VII 1941.

 

 

4. PREDSTAVKA ADEMA OMEROVIĆA, PREDSTAVNIKA NOVOPAZARSKOG KOTARA PRI IZASLANSTVU SANDŽAKLIJA U ZAGREBU, OD 3. 7. 1941. POGLAVNIKU SA MOLBOM ZA PRIPAJANJE SANDŽAKA NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

PREUZVIŠENI GODPODINE POGLAVNIČE !

Prije kojih mjesec i pol dana jedno Sandžačko izaslanstvo imalo je čast i sreću da od Vas bude primljeno i da Vam izloži želje i molbe nas Sandžaklija-Hrvata, kako bi naš zavičaj ušao u okvir Nezavisne Države Hrvatske, kamo po svojoj povijesti, po prirodi svoga tla i po svemu drugome oduvijek spada. Vi ste Gospodine Poglavniče tu želju i molbu prigrlili i uvažili, kako je to samo mogao učiniti čovjek čija će pojava i uloga u povijesti Hrvata i Nezavisne Države Hrvatske sačinjavati najznačajnije razdoblje. Zato Sandžaklije-Hrvati u Vama gledaju svoga spasioca, koji će njih i njihov uži zavičaj izbaviti iz ropstva, pa stoga prema Vama gaje ljubav i blagodarnost kakovu mogu osjećati djeca prema liječniku koji im roditelja i hranitelja iz očite smrtne opasnosti spasi i izliječi.

S tom vjerom i pouzdanjem u Vas, s tim osjećajem ljubavi i blagodarnosti prema Vama, Sandžaklije će biti među prvima koji će s pobožnim zanosom i ushićenjem, kad god zatreba, založiti sve svoje materijalne i duhovne snage, svoju krv i svoje živote za sigurnost i napredak drage nam Domovine Hrvatske, - uvjereni da će ih na tom putu pratiti Božja pomoć i da će biti udostojeni najviših ovosvjetskih blagodati, među koje na prvom mjestu spada zadovoljstvo da se ima svoja slobodna Domovina sa svima jamstvima i mogućnostima mira, reda, rada i blagostanja. U tom uvjeravanju i samouvjerenju, a u potkrijepu i dopunu molbi i želje nas Sandžaklija, izraženih Vama i Vašim suradnicima u više navrata do sada, i tumačeći iskrene osjećaje i težnje Hrvata muslimana užeg novopazarskog kadiluka, čiji pretstavnik slučajno nije prisustvovao dosadašnjim izaslanstvima, dozvoliti mi Gospodine Poglavniče da istaknem živu istinu, da su grad i kadiluk Novi Pazar po brojčanoj nadmoćnosti svog pučanstva po osjećajima i tradicijama, po krvi, duhu i jeziku kao i po svim inim obilježjima i značajkama - hrvatski, koliko i šeher Sarajevo te ostala Herceg--Bosna. Prema tomu je i pravo i razložno da taj grad i kotar ne bude zaboravljen ni napušten, da ne bude prepušten na milost i nemilost tuđinskom hiru, kakovu je sudbinu dugi niz godina podnosio, nego da bude u široki i topli zagrljaj svoje matice Bosne i Hercegovine, odnosno Nezavisne Države Hrvatske. To tim prije i tim lakše kada je već ta materinska ruka dosegla do međa novopazarskog kotara, - do Sjenice, koja je od nazad 15 dana u rukama naše hrvatske vojne i civilne vlasti, i što ni njemačke vojne snage, koje drže Novi Pazar neće, jamačno, smetati da hrvatske vlasti preuzmu taj kotar, kao što nisu smetale ni za Sjenicu. Par desetina naših Hrvatskih Ustaša i oružnika biti će dostatni da, uz pripomoć domaćih novopazarskih par tisuća krepkih i odvažnih momaka, na međama tog kraja stvore neprobojan bedem protivu svakog tuđinskog nasrtaja.

Sumnja i zlonamjerna tvrdnja da je Sanđak, posebice novopazarski kotar, pretežno sprskog pučanstva, najrečitije se može obeskrijepiti prebrojbenim podatcima. „Definitivni rezultati popisa stanovništva, od 21. januara 1921. god.", koji su popis vršile srpske vlasti, iskazuju, prema priloženom izvadku, osjetnu premoć muslimanskog-hrvatskog pučanstva nad pravoslavnim srpskim življem. Kada se uzme u obzir da su u tom popisu među Srbe uključeni svi pravoslavni činovnici, vojnici, oružnici, đaci i drugi koji nisu zavičajni Sanđaklije, i da je u razdoblju od 1912 - 1921 što poubijano što izagnato oko 10.000 muslimana Hrvata - Sanđaklija, dok je toliki broj Srbijanaca i Crnogoraca naseljeno, onda se dolazi do zaključka da je 1912. god. hrvatska većina bila još mnogo jača nego na dan popisa. A taj broj i razmjer iz 1912 ima da služi temeljem za narodnosno obilježje Sanđaka.

Da pak, muslimansko pučanstvo Sanđaka ni po čemu i ni koliko nije srpskog podrijetla najbolji je dokaz to, što su srpske vlasti bile predviđele da se iz Sandžaka ima raseliti oko 120.000 nesrpskog stanovništva, koji broj odgovara broju sandžačkih muslimana po popisu iz 1939. godine. Daljnji dokaz nesrpskog podrijetla sandžačkim muslimanima je i činjenica, što je to pučanstvo kroz stoljeća, u najvećoj svojoj sili kao i u danima svoje potištenosti, vazda sa ponosom isticalo da je iste narodnosti kao i bosansko-hercegovački muslimani, tj. da je hrvatske krvi i čistog hrvatskog materinjskog jezika. A u tome su se najizrazitije isticali muslimani novopazarskog kotara, i ako su na periferiji Hrvatske Postojbine. Stoga s pravom zaslužuju i traže da vječno ostanu prvim čuvarima Sandžaka, - te Podrinske Hrvatske Krajine.

Sankcionisanje toga prava biti će za Novi Pazar i sandžačke Hrvate najveći Bajram, kojeg se Sandžaklije nadaju skorih dana doživjeti i proslaviti, očekujući da će tom prilikom u svojoj sredini viđeti i moći osobno pozdraviti svog dragog Poglavnika, a dotle isporučujući Vam Gospodine Poglavniče izraze duboke privrženosti svih novopazarskih Hrvata - muslimana, ostajem vječito.

Za Dom Spreman!

Zagreb, 3. srpnja 1941. Predstavnik novopazarskog kotara pri

izaslanstvu Sandžaklija.

Adem Omerović Trtovac

privrednik

Original u VII, Vojni arhiv, ANDH, k. 238, reg. br. 45/1-2, 3, 5.

 

 

DŽAFER-BEG KULENOVIĆ O HRVATSTVU SANDŽAKA
10. TRAVNJA 1954 :

“Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH.

U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode ozbiljna računa i oni će to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Godine 1941. tročlano izaslanstvo Bošnjaka iz Novog Pazara na čelu s H. Crnovršaninom odišlo je u Zagreb. Kada je čuo za razlog njihove posjete primio ih je Ante Pavelić osobno.

Sandžački izaslanici su mu rekli da Sandžaklije ne žele biti dio Velike Srbije koja im ne nudi ništa osim noža izpod grla, niti pak Velike Albanije koja im nudi jedino poalbančivanje.

 

Izrazili su želju da postanu dio od NDH. Ante Pavelić je prihvatio ponudu i Sandžaklije su bile obukle Ustaške odore. Na žalost to nije dugo trajalo, pak su Niemci ipak dali Sandžak Srbima (*). Ali svejedno Pavelić je i dalje prihvaćao izbjeglice iz Sandžaka u NDH, ter su u Ustašama bili mnogi Sandžaklije.”

(*) Ta izjava nije 100% točna. Nisu Nijemci Sandžak dali Srbima nego su ga stavili pod njemačku vojnu komandaturu koja je bila u Beogradu. Nakon rata su htjeli Sandžak i Boku Kotorsku vratiti Hrvatskoj!

 

 

ODBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA I PARTIZANA :
 

1. Novi Pazar - Aćif Hadžiahmetović - Uspio da spasi grad od tri velika napada Četnika. Sva tri puta porazio neprijatelje. Zadnji pokušaj Četnici su čak prevarili Nijemce da su u Novom Pazaru kontrolu nad gradom preuzeli Komunisti kako bi im ovi pomogli u napadu što se i dogodilo. Ipak, Sandžaklije pobijedjuju. Poslije prvog napada na grad organirao je kontra-napad na grad Rašku (sjeverno od Novog Pazara) i stigao skroz do u grad gdje je dobio naređenje od Njemaca da se mora vratit. Strijeljan je od strane Komunista 1945. godine na Hadžetu (Novi Pazar) gdje je strijeljana večina sandžačkih gazija.

2. Tutin - Džemail Koničanin - Njegova milicija bila je jedna od najjačih u Sandžaku iz dva razloga. Prvi, stanovnistvo Tutina je 99% muslimansko, a drugi razlog je sto je bio mlad, pametan i lukav borac te je odmah efikasno zavladao svim dijelovima koje je branio. Pošto nije imao puno problema u samom Tutinu, sa svojim borcima je išao u odbranu drugih sandžačkih mjesta. Najviše se pokazao u odbrani Novog Pazara na poziv Aćifa Hadžiahmetovića. Osim Novog Pazara, svojom borbom je zauvijek zadužio i Sjenicu, Prijepolje, Bijelo Polje i Berane. Gine 1944. godine u borbama protiv Partizana koji tom pobjedom zauzimaju njegov kraj.

3. Sjenica - Hasan Zvizdić - Pošto mu se obitelj seli iz Hercegovine, koju non-stop napadaju Crnogorci, on dolazi sa obitelji u Sjenicu. Pošto Sandžak pada u ruke Srbije i Crne Gore 1912., na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine Četnici mu ubijaju čitavu obitelj, na njega pucaju ali on iskaće kroz prozor i spašava glavu. U Drugom svjetskom ratu prvi staje na odbranu ovog, po svemu sudeći najgoreg za odbranu mjesta u Sandžaku. Najpoznatije je njegovo djelo kojim je zaplašio Četnike 1941. godine iako u tom trenutku nije imao ni jaku vojsku, a ni oružija. Kada su Četnici došli na "pregovore" vidjeli su topove, tenkove i veliku vojsku, i odmah su se pokajali i odlučili da prvo napadnu Novi Pazar. Ustvari ti tenkovi i topovi bili su sulendari od sporeta i furuna postavljeni na kolima za konje i pokrivenim ceradom. Vojska je također bila "velika" jer su poslije prolaska pored Četnika utrčavali i mijenjali odjeću i prolazili drugi put kao druga vojska. Komunisti ga po padu Sjenice proganjaju i bježi u Tursku gdje umire 1980. godine.

4. Prijepolje - Sulejman Pačariz - Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane Četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog Četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela. Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni Četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali Četnike kojih je bilo puno više. Poslije rata sakrio se u Kozarcu gdje ga nalaze Partizani i ubijaju 1945. godine.

5. Nova Varoš - nije imala Muslimansku miliciju i zato 75% hrvatskog muslimanskog stanovništva pada ispod 10%.

6. Priboj - Čamil Hasanagić - Zato što je branio Priboj morao je da prodje kroz dosta stvari što ostale vodje nisu morale. Posto je Priboj na granici sa NDH, Četnicima je postao dosta važan. On ga nije predao. Morao je dosta puta da pregovara sa Četnicima ali ga nije predao. Branio je većinom svoj kraj. Poslije pada u ruke Partizana, kreće sa ostalima preko NDH u bjegstvo i stiže u Austriju. Tamo ih zarobljavaju Britanci i izrucuju nazad Partizanima u novosonovanu Jugoslaviju. Najžalosnije je da ga je prepoznao nekadasnji Četnik, koje su na veliko pomilovavali, protiv koga je ratovao. Čamila ubijaju komunisti na kraju rata 1945. godine.

7. Pljevlja - Hamdija Krijestorac - Borio se isključjivo protiv Četnika. Ni jednom nije napadao Partizane. Nažalost, Pljevlja strada na pravoslavni Bozić 1943. Tim napadom je upravljao sam Pavle Djurišić. Taj napad je osakatio ovaj kraj za sva vremena. Pošto je Italija kapitulirala 1943. godine on i njegovi borci se prikljucuju Partizanima uz obečanje da će isti spriječiti pokolj hrvatski Muslimana. U Partizanima ostaje do kraja rata. Nakon rata hapše sve njegove borce pa i njega. Osuđuju ga na 20 godina zatvora. Poslije 8 godina, ipak ga nalaze nevinim i puštaju ga iz zatvora. Umire 1990. godine.

8. Bijelo Polje - Čazim Sijarić - Bio je sigurno najaktivniji vodja Muslimanske milicije. Razlog toga su veliki napadi na njegovu teritoriju od strane i crnogorskih Četnika i crnogorskih Partizana koji su htjeli da se preko ove teritorije pripoje svojim jedinicama u Srbiji. Sarađivao je najvise sa vođama iz Prijepolja, Sjenice, Tutina i Berana. Na pravoslavni Bozić 1943. godine Pavle Djurišić predvodi Četnike koji pale čak 33 hrvatsko-muslimanskim sela na njegovoj teritoriji. Bio je to sigurno najveći napad na Sandžak za vrijeme rata. Poslije toga, u pomoć pristižu borci iz Prijepolja, Sjenice, Berana i Tutina i za par mjeseci Čazim ponovo uspostavlja svoju vlast nad ovim teritorijom. U tom kontra-napadu poznata je bila i bitka gdje je skroz porazio poznatog Četnika Rada Kordu. Njegove jedinice poslije ovog poraza više nisu postojale. Čazim je u toj bitci izgubio dosta boraca ali je jednom za sva vremena zgazio četnicki pokret tog kraja. Pri kraju rata Partizani pobjedjuju na skoro svim frontovima, i Čazim kao i dosta ostalih vođa im se pridružuje uz obečanje da će ovi stititi hrvatske Muslimane. U Partizanima učestvuje kao obićni vojnik. Na kraju rata 1945., Čazima ubijaju ti isti kojima se je pridružio.

9. Berane - Osman Hrastoder - Talijani ga natjeravaju u sarađivanje sa Četnicima. On pregovara i prijeti Četnicima da ne napadaju njegovu teritoriju i da neće imati problema. Tako i biva... par nedelja. Četnici hvataju Osmanovog sina i na jednoj svojoj pijanci ga kolju. Osman istog dana napada isto selo i ubija nekoliko Četnika. Nije još stigao nazad u svoje selo, a Četnici su već napali isto. Četnici napadaju i dolaze skroz do njegove kuće. Osman pruža jak otpor i na kraju bježi kroz prozor. Nakon toga se vode jake bitke za ovaj prostor koji je bio odmah na meti poslije ona 33 zapaljena sela. Sarađuje sa vodjama iz Rozaja i Bijelog Polja i odbija napad. Nije htio da se priključi Partizanima i sa svojim borcima se krije. 1946. godine Partizani su saznali da se nalazi u jednoj pečini sa svojim borcima i natjeravaju njihove obitelji da nose slamu i sijeno pored ulaza jer ovi neće pucati, i slamu onda pale. Zbog gušenja koje je izbilo, Osman nekako uspjeva pobjeći iz pečine. Drugi nisu imali takve sreće. Odmah nakon toga ga opet pronalaze i ubijaju u pokušaju da pobjegne.

10. Rozaje - Jakup Kardović - Hodža koji je uživao veliko poštovanje svih hrvatski Muslimana u Sandžaku. Posto je Rožaje, kao i Tutin, bilo većinski hrvatsko-muslimansko, nije imao problema iz unutrašnjosti već je večinom branio druge dijelove Sandžaka. Učestvovao je u dvije važne bitke. Prva, u odbrani Novog Pazara. Na poziv vođe iz Pazara, odmah je stigao. Njegovi borci su bili među prvim na linijama i uništili su važna četnicka područija. Druga bitka bila je posto su Četnici bili krenuli ka Rožajama. Dobija pismo od Osmana, vođe iz Berana, da se prema njim uputila velika četnicka vojska. Bilo je to za vrijeme Ramazana. On svojim ljudima govori da se odma hvataju pušaka. Neki ga pitaju zar mogu jer je Ramazan i zbog toga što poste. Tu Jakup izgovara poznate riječi da, iako je hodža, on će prvi popiti vodu i krenuti u boj jer u pitanju je odbrana doma i naroda, a propušteni dani će se ispostiti nakon toga. Tako i biva. Dobro su se ukopali na jednom brdu kojim su trebali ovi preći i čekali Četnike koji su nasjeli. Porazili su Četnike. Nakon rata komunistička vlast dobija vijest da se zna gdje je Jakup. On se navodno "krio" u svom domu. Jakup se nije krio jer se nije osječao krivim, zbog toga je i bio u svom domu. Ali po njihovim navodima, on se "krio u svom domu" gdje dolaze i ubijaju ga jer je pokušao "pobjeći posto je saznao da oni znaju gdje se nalazi". Tako gine još jedan od vođa otpora.

11. Plav - Adem Sabanhaković - Crnogorski Četnici, mislili su preko Plava i Gusinja preći na teritoriju Kosova. Ovo mjesto, kao i druga do sada, planirali su prekrstiti u Donje Vašojeviće, a hrvatske Muslimane i Albance prognati, a potom naseliti posrbljenim Crnogorcima. Na liniju im staje Adem sa svojim borcima. U jakom napadu, Četnici zauzimaju skoro pola njegove teritorije. U tom trenutku kreće jaki protuudar koja ih ne samo vrača na svoje pozicije, već nastavlja kako bi ih totalno uništio. U toj bitci, Četnici su pokušavali spasiti glavu preplivavajući rijeku Lim, ali su se tu mnogi podavili. Poslije ove bitke nisu se usuđivali za nove napade. Partizani proganjaju Adema jer je odbio da im se prikljući zbog toga jer je znao njihove planove, a planovi su im bili napadi na Albance sa Kosova koji su pomogli Ademu da porazi Četnike. Pošto je odbio, počeli su da ga proganjaju i on bježi sve do 1947. godine. Te godine mu Partizani dovode obitelj na čelu kolone i pozivaju ga da se preda. On to čini i biva uhapšen. Prvo je osuđen na smrtnu kaznu, a onda su to promijenili na 18 godina robije od kojih je odležao 12. Umire 1977. godine.

 

 

ZLOČINI ČETNIKA KOSTE PEĆANCA U SANDŽAKU 1918 - 1923 :
 

Konstantin Milovanović - Kosta Pećanac (Dečani, 1879. - Sokobanja, 25. 5. 1944) je bio četnički vojvoda iz vremena balkanskih ratova kraljevine Srbije, prvog svijetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji i drugog svijetskog rata.

Pećanac je poslat od srpske Vrhovne komande 1916. godine da preuzme kontrolu nad Topličkim ustankom. Uloga Pećanca u Topličkom ustanku je sporna, ali on nju je uvijek koristio i, stvorivši od nje legendu, uspio je doći na vodeći položaj u zločinačkim četničkom udruženju. Između dva svjetska rata bio je najuticajnija osoba u četničkim organizacijama.

Po raspadu Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, on je prvi sklopio sporazum sa Nijemcima, koji su zločinačkog suparničkog četničkog vođu Dražu Mihailovića odbili. Za razliku od Dražinih četnika, njegovi četnici su bili poznati kao Pećančevi četnici. Ubijen je od strane suparničke četničke frakcije 1944. godine.

Učestovao je u rakozvanim Balkanskim ratovima 1912/1913. kao pripadnik četničkih jedinica. Za vrijeme Prvog svijetskog rata zajedno s poraženom srpskom vojskom i srpskom vladom prebacio se na otok Krf.

Kada je izbio ustanak u Toplici 1917. protiv Bugara, Pećanac je poslat u zemlju da preuzme kontrolu nad ustankom.

“Kada je počeo toplički ustanak kralj Aleksandar i Pašić su mi naredili da se prebacim u zemlju. Moj zadatak je bio da po svaku cijenu spriječim bilo kakav ustanak u zemlji. A ako je narod raspoložen za borbu, da ga stišavam i potajno organiziram, a zatim tek kada naša vojska razbije neprijatelja, da u njegovoj pozadini, sa već organizovanim manjim četničkim odredima, počnem četničku akciju i time olakšam brži i efikasniji prodor naše vojske i oslobođenje zemlje. Ovaj zadatak sam i onda uz pomoć okupatora izvršio. Ustanak smo ugušili, narod smo spasli, a vlast zadržali, kralj i mi, radikali.”

22. 2. 1917. godine na savjetovanju u Obiliću kod Leskovca odlučeno je da se u ožujku (11. 3.) digne ustanak. Samo je Kosta Pećanac bio protiv.; mnogi vojni obaveznici su već pobjegli u šume zbog bugarske regrutacije, borbe su već počele i bez vojvoda.

14. 5. 1917. godine Pećanac je napao žel. stanicu Ristovac, srušio željeznički most na Moravi, a kasnije će zapaliti Bosilegrad.

Istovremeno, u oblastima naseljenim albancima, kačački vođa Azem Galica je pružao oružani otpor protiv okupatora. On je s nekoliko stotina kačaka primorao na predaju jedan austrijski puk između Mitrovice i Peći u jesen 1918. Nešto kasnije je stigao i Kosta Pećanac i njih dvojica su se tom prilikom pobratili i 12. listopada 1918. zajedno zauzeli Peć. Nakon povratka srpske vojske, sa kačacima nije postignut nikakav dogovor, pa su usljedili sukobi.

Između dva svijetska rata Pećanac je bio najutjecajnija osoba u četničkim organizacijama. Beogradska vlast je organizirala paravojne formacije četnika, koje su predvodili Kosta Pećanac, Milić Krstić, Jovan Babunski, Vasilije Trbić i drugi, koji su organizirali kaznene ekspedicije vršeći na tipican srpski naćin nasilje, teror i organiziranu pljačku na Kosovu. Državna upotreba četnika sprovođena je u kontekstu programa iseljavanja Albanaca sa Kosova u Tursku i kolonizacije Kosova Srbima.

Tokom izbora 1938. godine došlo je do krvoprolića u vučitrnskom srezu. U gojbuljskoj općini jedan žandarmerijski narednik je ubio četvoro birača koji su javno odbili da glasaju za vladinog kandidata Mišu Sretenovića. Kada se situacija otela kontroli, žandarmerijski vodnik Branko Jaraković je u masu bacio dvije bombe od kojih je stradalo tridesetak ljudi. Na mjesto masakra odmah je upućen i Kosta Pećanac sa punim autom svojih četnika zbog čega je preostali narod, među kojima i poslanički kandidat Šerif Voca, pobjegao u šumu. Tom prilikom je nestao Vocin brat Ethem, dok su puno drugi pretučeni.

Uoči travanjskog rata vojvoda Kosta Pećanac je tražio od jugoslavenskog Ministarstva vojske i mornarice da pripremi izvođenje četničkih akcija u južnoj Srbiji, Makedoniji i Kosovu. On je dobio oružje i novac, i naoružao nekoliko stotina ljudi u dolini rijeke Toplice. U ovo vrijeme samo su se njegovi odredi nazivali "četnicima".

Još u danima travanjskog rasula, Kosta Pećanac, koji je bio na čelu četništva, instalirao je svoj štab na planini Sokolovici, na tromeđi srezova kosaničkog, topličkog i jablaničkog, i odatle počeo da šalje na sve strane vojvodske dekrete, vrbujući oficire bivše vojske koji su dolazili kućama, općinske dijelovođe i razne političare, koji su nastavljali sa organiziranjem zločinački četničkih jedinica. U početku je to činjeno tako da se kod rodoljubivih masa mogao stvoriti utisak da je riječ o pripremama za borbe protiv okupatora u „pogodnom trenutku".

Po raspadu Kraljevine Jugoslavije, Pećanac je bio suparnik Draži Mihailoviću u borbi za vlast nad četnicima. Pećanac je, kao i Draža Mihailović, organizirao ljude u šumi i čekao.

On je prvi sklopio sporazum sa Nijemcima, o zajedničkoj borbi protiv partizanskog ustanka. 18. kolovoza 1941. godine, dok je ugovarao saradnju sa okupacijskim trupama, Pećanac je primio pismo od Draže Mihailovića koji je tražio da se nagode. Pećanac bi kontrolirao četnike južno od Zapadne Morave, a Mihailović četnike u svim drugim krajevima. Pećanac je odbio njegov zahtjev. Sugerirao je Draži Mihailoviću da mu se potčini, ponudivši mu mjesto načelnika štaba. 27. kolovoza, vojvoda Pećanac je izdao "Proglas dragom narodu", u kom sebe prikazuje kao zaštitnika Srba, pozivajući "odrede formirane bez njegovog odobrenja" da stupe pod njegovu komandu.

U rujnu 1941. godine, razvojem ustanka u Srbiji, neki od Pećanačevih potčinjenih se pridružuju partizanima u borbi protiv Nijemaca. 7. listopada 1941. godine, Pećanac je poslao zahtjev šefu srpske marionetske vlade Milanu Nediću za snabdevanje, oružje, plaće i još dosta toga. Međutim, krajem listopada Nijemci su odlučili da prestanu naoružavati "nepouzdane" elemente unutar Pećanačevih četnika. Kasnije su njegovi zahtjevi ispunjeni. 17. siječnja 1942. godine, prema njemačkim podadcima, 72 časnika i 7.963 četnička borca su bili pod komandom srpske žandarmerije. U to vrijeme bilo je oko dvije ili tri tisuća Mihailovićevih četnika koji su se legalizirali.

Pećanac je smatrao da se Mihailović miješa u njegovu nadležnost vođenja četničkih odreda. Pećanac je tvrdio da je politika emigrantske jugoslavenske vlade slična politici koju je Pašićeva vlada vodila iz emigracije u prvom svijetskom ratu, kada je on poslat da uguši ustanak :

„Moj zadatak je bio da po svaku cijenu spriječim bilo kakav ustanak u zemlji. A ako je narod raspoložen za borbu, da ga stišavam i potajno organiziram, a zatim tek kada naša vojska razbije neprijatelja, da u njegovoj pozadini, sa već organiziranim manjim četničkim odredima, počnem četničku akciju i time olakšam brži i efikasniji prodor naše vojske i oslobođenje zemlje. Ovaj zadatak sam i onda uz pomoć okupatora izvršio. Ustanak smo ugušili, narod smo spasli, a vlast zadržali, kralj i mi, radikali. Eto, sinko, slično ovome rade sada i oni naši iz Londona. Ustanci u narodu su ti opasna stvar. To znaju i oni tamo i mi ovdje. Zato smo se ovako razumno i podjelili. Mi ovdje da spriječimo ustanak, ako ne možemo sami, onda pomoću okupatora, a oni tamo neka vode savezničku politiku. Njihov zvanični predstavnik u zemlji treba da bude Draža. On nije smijeo da se upušta u saradnju s okupatorom, niti da vodi borbu protiv ustanka. Borba protiv ustanka bila je stvar Nedićeva, Ljotićeva i moja. A Draži je trebalo da, kao član naše vlade u Londonu, potajno održava u narodu duh monarhije i ljubav prema saveznicima. Za ovaj posao njemu nisu bili potrebni nikakvi odredi, jer naši odredi bili bi i njegovi.“

Pećanac je čak zamjerao Srpskoj pravoslavnoj crkvi što se ne uključi u njegovu borbu protiv komunizma :

“Visokopreosvećeni, ja vidim da je naša crkva popustila u ovim teškim danima i to baš sada kada se ja ovako očajno borim protiv komunizma. I pored mojih očekivanja, ja do sada nisam čuo da je crkva uputila neki apel… Blagodareći mom velikom prijatelju Krausu, ja sam uspjeo da otklonim sumnje u nacionalnu ispravnost nekih crkvenih rukovodilaca… Mi ne tražimo da Vi uzmete mač i pušku, ali je danas prije svega vaša dužnost da zamahnete duhovnim mačem i osvetlate ime naše crkve u borbi koja se danas vodi.”

Kosta Pećanac, pismo upućeno mitropolitu Josifu, 24. travnja 1942. godine.

Tokom rata četničke jedinice Koste Pećanca počinile su brojne zločine nad albanskim stanovništvom pograničnih sela između Kosova i Sandžaka.

Ubijen je u Sokobanji 1944. od strane suparničke Mihailovićeve četničke frakcije.

 

 

 

2 Kune.
Džamija Poglavnika dr. Ante Paveli
ća.
Gumirana.
Set od 4 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,8 x 4,0 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

3 Kune.
Džamija Poglavnika dr. Ante Paveli
ća.
Gumirana.
Set od 4 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,8 x 4,0 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

4 Kune.
Džamija Poglavnika dr. Ante Paveli
ća.
Gumirana.
Set od 4 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,8 x 4,0 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

5 Kune.
Džamija Poglavnika dr. Ante Paveli
ća.
Gumirana.
Set od 4 maraka.
Naklada : 500 nežupčani.
Dan izdanja : 10.4.1990.
Veličina : 2,8 x 4,0 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

 

 

ŠERIJATSKO SUDSTVO U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ :
 

Nezavisna Država Hrvatska šerijatsko sudstvo objavljeno Narodnih Novina Nezavisne Države Hrvatske, broj 89 od 31. srpnja 1941 u suradnji sa Ibrahim ef. Mehinagićom, koji je bio Predsjednik družtva Šeriatski sudaca.

Šeriatsko sudstvo postoji odkad postoje i Muslimani. Pojavom Muslimana u našim krajevimapojavilo se je i šerijatsko sudovanje, koje je postojalo za vrijeme turske uprave BiH i Sandžaka, pa se je zadržalo sve do današnjih dana.

Nekoć se je i kod nas, u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku, na Muslimane primjenjivalo izključivo serijatsko pravo, i to ne samo na gradjanskim, nego i u kaznenim stvarima. Šerijatski su sudci sudili i nemuslimanima, ali u ženitbene, obiteljske i nasljedne stvari nemuslimana se nisu miješali. U spomenutim su stvarima pripadnicima raznih vjera sudili njihove vjerske poglavice

Nestatkom turske uprave u Bosni i Hercegovini i uvodjenjem austro-ugarske vlade nastale su za šerijatsvo sudstvo u našim krajevima drugčije prilike. Carskom proklamacijom postavljen je princip, da šerijatski sudovi izključivo sude Muslimanima.

U nastojanju, da hrvatske muslimane pridobije za sebe, Austro-Ugarska je uprava imala posebnog interesa, da čim prije uredi pitanje šerijatski sudova i kodificira sve propise, koji se odnose za ženitbeno, obiteljsko i nasljedno pravo Muslimana. U tu je svrhu izradžen na njemačkom jeziku jedan priručknik za šerijatske sudove, po kojem su državne oblasti bile u mogučnosti kontrolirati i funkcioniranje šerijatskih sudova, cija su organizacija i djelokrug uređeni Carskom naredbom od 29. kolovoza 1883. Na temelju ove naredbe šerijatsko je sudstvo imalo dvije molbe. Kao prvomolbeni sud bio je kotarski šerijatski sud kao odjel kotarskog ureda. Sud druge i posljene molbe bio je Vrhovni Šerijatski Sud kao dio Vrhovnog Suda u Sarajevu. U kotarskim šerijatskim sudovima sudili su sudci-pojedinci, dok je u Vrhovnom Šerijatskom Sudu tada bilo kolegialno sudovanje, koje je obavljeno na osnovu spisa prvomolbenog suda u kolegijumu od presjednika Vrhovnog Suda, dvojice vrhovnih i dvojice vrhovnih šerijatskih sudaca.

Po ustpostavi Nezavisne Države Hrvatske je Poglavnik dr. Ante Pavelić posebnom zakonskom odredbom od 30. lipnja 1941 promjenio § 3. Zakona o uredjenju šerijatski sudova iz doba Kraljevine Jugoslavije. Prema toj zakonskoj odredbi nije više za osnivanje šerijatskog suda potrebno da u kotaru živi najmanje 5000 Muslimana, nego se veli, da će se šerijatski sudovi osnovati, gdjegod se za to pokaže potreba.

Na temelju te Poglavnikove zakonske odredbe, koja je dobila obaveznu snagu 1. srpnja 1941, izdao je ministar Pravosuđa i Bogostovlja naredbu, prema kojoj su ponovo osnovani šerijatski sudovi, koji su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bili ukinuti. Na taj je način bila izpravljena jedna velika nepravda, ali se nije samo na tome zadržalo. Jednom drugom naredbom ministra Pravosuđa i Bogostovlja, koja je zadobila pravnu moć 30. srpnja 1942 osnovani su šerijatski sudovi još u mjestima : Bosanskoj Kostajnici i Odžaku.

Podsječamo da je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske. Znaći da su zakoni o šerijatskim sudovima i vrijedili u Sandžaku.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je bilo 63 kotarska šerijatska suda i jedan vrhovni šerijatski sud u Sarajevu.

Zamisao o osnutku posebnog šerijatsko-sudačkog družtva nikla je 1914 godine u Sarajevu prigodom ustoličenja Reis-Ul-Uleme hrvatski Muslimana rahmetli Mevlana Hadži Mehmed Džemaluddin efendije Čauševića.

Staležka organizacija šerijatski sudaca obuhvatila je od 1941 i Sandžak.

 

 

1 Kuna.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

2 Kune.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

3 Kune.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

4 Kune.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

5 Kuna.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

 

 

6 Kuna.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

7 Kuna.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

8 Kuna.
Novi Pazar, Sandžak,
Nezavisna Država Hrvatska.
Gumirana.
Set od 8 maraka.
Naklada : 500 nežup
čani.
Dan izdanja : 10.4.1992.
Veličina : 2,5 x 3,5 cm.

[ KUPI MARKE OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

E-Mail.

YouTube.

Ducan / Shop.

[ SVE SRPSKE LAŽI ] [ ČETNIČKI ZLOČINI U NDH ] [ JUGO-SRPSKI ZLOČINI U NDH ] [ KROATISCHE GESCHICHTE ] [ SERBISCHE LÜGEN ]

 

[ VOJNA POVIJEST ]

Flag Counter 

[ TKO JE TKO U NDH ]

[ Impressum ] [ Datenschutzerklärung ] [ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]