Nezavisna Država Hrvatska

Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia
État indépendant de Croatie - Stato Indipendente di Croazia - Estado Independiente de Croacia

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske 1934 - 1994. I Briefmarkenkunde des Unabhängigen Staates Kroatien 1934 - 1994.

[ SVE SRPSKE LAŽI ] [ JUGO-SRPSKI ZLOČINI U NDH ] [ VOJNA POVIJEST ] [ POVIJEST ] [ DIE VERBOTENE GESCHICHTE DER KROATEN ] [ SERBISCHE LÜGEN ]

PROČITAJ VIŠE :

 

[ POČETAK ]

 

- Prva emigracija do 1941

- Regularna izdanja

- Porto marke

- Službene marke

- Doplatne marke

- Banja Luka

- Belišće

- Boka Kotorska

- Međimurje

- Sandžak

- Šibenik

- Split

- Marke gradova i općina

- Studentski fond

- Izdanja njemačke vojske

- Izdanja njemačke narodne skupine

- Izdanje “Hitlerjugend”

- Inselpost

- Katolička crkva

- Islamska vjerska zajednica

- Vojne marke

- Crveni Križ

- Rijeka/Kupa

- Otok Ugljanin

- Marke “Evropskog osiguranja”

- Nepoznate marke i vinjete

- Neizdane marke

- Probe

- Karl Seizinger

- Pečati

- Cenzura

- Poštanski troškovi

- Pošta u radnim logorima

- Pisma i FDC

- Izložba "Borba ujedinjene Evrope na Istoku"

- Kune

- Hrvatsko Filatelističko Društvo

 - Alpenvorland-Adria

- Partizanska okupacija Lastova

- Jugosrpska okupacija od 1945

- Druga emigracija od 1945

- Njemačka vojnička udruga "Handžar"

- Izdanje "Republika Hrvatska" iz 1971

- Izdanja australskog Hrvatskog Filatelističkog Društva

- Izdanje HOSa

- Fantazijska izdanja

 

KONTAKTIRAJTE NAS :

 

E-Mail

IZDANJE NJEMAČKE VOJNIČKE UDRUGE "HANDŽAR" : Poglavnik dr. Ante Pavelić.

 


Serija je bila ograničena na 500 setova nezupčanih i 150 zupčanih setova. Prodavala se je uglavnom unutar udruge "Handžar" divizije.

Članovi udruge su tako skupljali novac za hrvatske emigrante i Višnjom Pavelić, jer se je iste godine u emigraciji predvidili događaji rata i okupacije ostatka AVNOJske Hrvatske od strane jugo-komunista, domaćih izdanjnika i četnika i zato nastavili izdavati do 1994 godine setove poštanski maraka Nezavisne Države Hrvatske. Osim privih gore opisani maraka su izdanih još 78 maraka u setovima od 4, 8, 16 ili 32 poštanski maraka. U udrugi su prodavali set od 4 poštanski maraka za 89 DM, set od 8 poštanski maraka za 159 DM, set od 16 poštanski maraka za 319 DM i set od 32 poštanski maraka za 649 DM.




Izdanja njemačke vojničke udruge Handžar od 10.4.1955 :

01
Pretisak na markama Poglavnika dr. Ante Pavelića. I 02 Pretisak na markama Adolfa Hitlera.

Izdanja njemačke vojničke udruge Handžar od 1989 - 1993 :

01
Županije Nezavisne Države Hrvatske. I 02 Krajobrazi Nezavisne Države Hrvatske. I 03 2500 godina hrvatskog imena u Iranu.
04
Hrvatski grb na vazi u Iranu, 1000 prije Krista. I 05 Zarathusta. Otac mu je bio Hrvat. I 06 Starohrvatska država Sarasvati.
07
Starohrvatska država Harauvatija. I 08 Starohrvatska država Horazmija. I 09 Starohrvatska država Huritsko kraljevstvo.
10
Starohrvatska država  Hurrwuhe-Mitanni. I 11 Starohrvatska država Urartu. I 12 Sveto Trojstvo. I 13 Čuvaj se bandita!
14
Marija Oršić, hrvatska članica njemačke Vril organizacije. I 15 Džamija Poglavnika dr. Ante Pavelića u Zagrebu.
16
Sulejman Pačariz, junak hrvatskog Sandžaka. I 17 Hrvatska boginja Sarasvati. I 18 Krojačica hrvatske zastave.
19
Ivan Kukuljević Sakcinski. I 20 Ljudevit Gaj. I 21 Nikola Tesla. I 22 Safvet-Beg Basagić. I 23 Dr. Sekula Drljević.
24
Što Bog da i sreća junačka. I 25 Ubijeni Hrvati u Kraljevini Jugoslaviji. I 26 Ustaška mladež. I 27 Van iz Nezavisne Države Hrvatske.
28
Ustaški general Vjekoslav "Maks" Luburić. I 29 Za dom spremni. I 30 Živio Ante Pavelić. Za dom spremni.
31
Poglavnik dr. Ante Pavelić. I 32 Poglavnik dr Ante Pavelić. I 33 Hrvatski kralj Trpimir. I 34 Croatan indijanci u Sjevernoj Americi.
35
Hrvati u Stalingradu. I 36 Komunistički zloćin nad Hrvatima. I 37 Hrvatski kralj Trpimir. I 38 Ljudi koji gledaju smrt u oći.
39
Marija Oršić, hrvatska članica u njemačkoj Vril organizaciji. I 40 Mijo Babić, Ustaša prvi dana. I 41 Komunistički monstrumi.
42
Na rad! Državna Radna Služba! I 43 Na rad! Državna Radna Služba! I 44 Pomoč marke. Narodne nošnje.
45
Novi Pazar, Sandžak, Nezavisna Država Hrvatska. I 46 U borbi pali Ustaša. I 47 Pojačaj svoj rad, da skratiš rat.
48
Pomoč - dao si bratu Hrvatu. I 49 Porto marke. I 50 Prste k sebi od Hrvatske! I 51 Komunistička opasnost. I 52 Rob nikada!
53
Bitke na tlu Nezavisne Države Hrvatske. I 54 Savezničko bombardiranje hrvatski gradova.
55
1. hrvatska bombaška skupina na istočnom frontu. I 56 Brat uz brata. Hrvat uz Hrvata. I 57 Pomozite hrvatskom Crvenom Križu.
58
Druga godina Nezavisne Države Hrvatske. I 59 Frane Tente, ubijen od okupatora Nezavisne Države Hrvatske.
60
Turistički motivi iz Nezavisne Države Hrvatske. I 61 Prva godina Nezavisne Države Hrvatske. I 62 13 divizija Handžar (hrvatska broj 1).
63
Hrvatski motivi kroz stoljeća. I 64 Hrvatska kao dobro hrvatskog seljačkog naroda. I 65 I krv za Hrvatsku!
66
Istarska Domobranska Pukovnija. I 67 Jadran je naš! I 68 Jure vitez Francetić, Crna Legija. I 69 Hrvatski kralj Tomislav.
70
Vojskovođa Slavko Kvaternik. I 71 Doglavnik dr. Mile Budak. I 72 Vratimo naše! I 73 Džamija Poglavnika dr. Ante Pavelića u Zagrebu.
74
Krunoslav Draganović. I 75 Komunistički zločin u Bleiburgu i na križnim putevima. I 76 Papa Ivan Pavao II.
77
Ženska tradicionalna tetovaža iz Bosne. I 78 Jelka Hofman. I 79 Juraj barun Rukavina Vidovgradski.
80
Vojnik sa hrvatskom zastavom.

 

 

Ante Pavelić rođen je u malom hercegovačkom selu Bradina kod Konjica na Ivan Planini, tada dijelu Austrougarske Monarhije. Njegov otac Mile, pružni radnik, i majka Marija doselili su se iz ličkog sela Krivi Put.

U potrazi za poslom, njegova obitelj se prvo seli u Jezero kod Jajca, gdje Pavelić pohađa osnovnu školu, muslimanski mekteb.

Tu je Pavelić slušao o muslimanskim običajima i lekcije koje su kasnije utjecale na njegov stav prema Bosni i prema bosanskim muslimanima. Nakon toga Pavelić pohađa isusovačku školu u Travniku, odrastajući u gradu gdje je većinsko stanovništvo bilo muslimansko.

Kultura bosanskih muslimana odigrala je važnu ulogu u njegovoj kasnijoj političkoj karijeri. Zdravstveni problemi nakratko prekidaju njegovo obrazovanje 1905. Ljeti te godine zaposlio se na željeznici u Sarajevu i Višegradu Poslije toga nastavlja obrazovanje u Zagrebu, u kući svog brata.

U Zagrebu Pavelić pohađa srednju školu, zbog kašnjenja da preda ispite, pada četvrtu godinu koju je morao ponoviti. U ranim srednjoškolskim danima pridružio se Čistoj stranci prava i studentskoj organizaciji Frankovci, koju je osnovao Josip Frank, punac Slavka Kvaternika, austrougarskog pukovnika i budućeg ministra Domobranstva.

Poslije Zagreba, srednju školu nastavlja pohađati u Senju u klasičnoj gimnaziji, gdje je završio peti razred. Zdravstveni problemi mu opet prekidaju naobrazbu, zapošljava se u Istri u blizinu Buzeta. Godine 1909. nastavlja obrazovanje u Karlovcu, gdje je završio šesti razred. Sedmi razred ponovno završava u Senju, da bi maturirao u Zagrebu 1910. Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kad je završio pravo, pozvan je na odsluženje vojnog roka u austro-ugarsku ratnu mornaricu.

 

Vojno liječničko povjerenstvo u Puli nije bilo sigurno je li bio sposoban za služenje vojnog roka, pa je poslan na rad u Šibenik, gdje je od kolovoza 1914. do ožujka 1915. radio kao zidar pri gradnji zgrade mornarice. Za to je vrijeme stanovao kod jedne židovske obitelji. Ponovno je krajem ožujka 1915. pozvan u Pulu, gdje je liječničko povjerenstvo zaključilo je da ipak nije sposoban za vojnu službu, pa je otpušten. U isto vrijeme postaje odvjetnički pripravnik Aleksandra Horvata, tadašnjeg predsjednika Stranke prava, gdje također dobiva i doktorat u srpnju 1915.

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Pavelić je sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke prava. Kao zaposlenik i prijatelj Horvata, često je sudjelovao na važnim stranačkim sastancima, kasnije preuzima Horvatove dužnosti dok je on u odsutnosti. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu kod Horvata i postao je samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom SHS 1. prosinca 1918., Čista stranka prava održava javni prosvjed. Hrvatski narod je bio protiv srpskog kralja, za kojeg nisu bili pitani, niti su najviše državne ovlasti pristale na ujedinjenje. Nadalje Čista stranka prava izražava želju Hrvata za republikom. Jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik nove Hrvatske stranke prava. Godine 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba i uskoro postaje jedna od vodećih osoba Stranke prava, gdje posebice ostavlja utjecaja na mlađe članove. Istodobno je bio član stranačkog poslovnog odbora, tajnik i potpredsjednik Stranke prava. Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost.

U to vrijeme, Pavelić je uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Zastupao je sebe i svoje kolege, da bi na kraju bili pušteni. Dana 12. kolovoza 1922. u crkvi sv. Marka u Zagrebu, Pavelić je oženio Mariju Lovrenčević. koja je, s majčine strane, bila Židovka. Marija je bila kćer Martina Lovrenčevića, također člana Stranke prava i poznatog novinara. U braku su dobili troje djece, sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju. Kćer Višnja preminula je u Madridu na Božić 2015 godine.

Kasnije je Pavelić postao potpredsjednik Hrvatske odvjetničke komore.

Nakon što je izabran za člana Skupštine u Beogradu, Pavelić postaje pripadnik Hrvatskog bloka, nakon izbora održanih 1927. Pavelić također postaje osoba za kontakt Stranke prava s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem. Pavelić je bio jedan od dvojice zastupnika Hrvatskog bloka, zajedno s Antom Trumbićem, jednim od ključnih političara u stvaranju jugoslavenske države. Pavelić je obnašao dužnosti stranačkog tajnika do 1929., kada kralj zabranjuje djelovanje svim političkim strankama. U govorima u Skupštini isticao je hrvatsku nezavisnost i protivio se srpskom nacionalizmu. Pavelić je bio očevidac atentata na Stjepana Radića u skupštini 20. lipnja 1928. godine.

Njegovo djelovanje s mladeži Stranke prava vrlo je značajno, a doprinosi i u novinama Starčević i Kvaternik. U lipnju 1927. Pavelić je predstavljao Općinu Zagreb na Europskom kongresu gradova održanom u Parizu. Kasnije, iste godine, Pavelić je branio Makedonce optužene za terorizam.

Preko svojih bečkih kontakta, Pavelić uspostavlja vezu s talijanskom vladom. Bio je manje uspješan u povezivanju s mađarskom vladom jer su se vlasti u Budimpešti plašile pogoršavanja odnosa s drugim europskim državama.

Iduće godine, Pavelić je osnovao oružanu skupinu Hrvatski domobran, djelo kojim je otvoreno pozvao Hrvate na oružanu pobunu. Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je kralj Alekandar proglasio Šestosiječanjsku diktaturu 1929., Pavelić odlazi u Italiju, da bi se kasnije preselio u Beč. Okolnosti su ga prislile da se ponovno vrati politici, iako je to pokušao izbjeći. Uspostavio je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je suradnja ustaša i pripadnika VMRO-a postala službena. Pavelić je izjavio da naziv "ustaše" potječe od bosanskih muslimanskih pobunjenika koji su se protivili austrougarskoj okupaciji, a da je ustaška himna Ustaška koračnica zapravo pjesma bosanskih pobunjenika iz 1878.. Ta Sofijska deklaracija bila je od velike važnosti Paveliću i UHRO-i. Jugoslavija je protestirala Bugarskoj, a Paveliću je suđeno u odsutnosti i 17. srpnja 1929. osuđen je na smrt zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perčecom. Srpski nacionalizam u Jugoslaviji olakšao je Paveliću uspostavljanje ustaša – Hrvatske revolucionarne organizacije.

Kada su mu austrijske vlasti zabranile privremeni boravak u Austriji, Pavelić se seli u Italiju gdje s obitelji živi do travnja 1941. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu htjele priznati podršku ustašama ili Paveliću da bi zaštitile ugled, ali Pavelić je svejedno primao podršku od talijanskog fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ih je vidio kao sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Mussolini je dopustio Paveliću da živi u Rimu i obučava ustaške paravojne jedinice koje su se spremale za rat s Jugoslavijom. Kasnije se velik broj Hrvata pridružuje ustašama zbog razočaranja srpskom politikom vođenom u Jugoslaviji. Kada je Pavelić 1929. otišao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO. U početku je naziv ustaša koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao. Uskoro nakon toga, Hrvati u Argentini, SAD-u, Belgiji i mnogim drugim europskim državama, pridružuju se organizaciji Hrvatski domobran, koju je vodio Ante Pavelić kao poglavnik. Rani pripadnici UHRO-a postali su visoki dužnosnici ustaškog režima nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, Vjekoslav Luburić (zvani Maks), Jure Francetić (zvani Laszlo) i Rafael Boban.

U Glavnom ustaškom stanu, Pavelić je 1. srpnja 1933. izdao 17 ciljeva UHRO-a. Glavni cilj je bio uspostava hrvatske države na njezinom povijesnom i etničkom području, gdje Pavelić još navodi da ustaše to moraju učiniti bez obzira na sredstva, čak i silom i oružjem. Po njegovim vlastitim pravilima, organizira akcije, ubojstva i diverzije. Ustaški obučni logori osnivaju se u Bresci i Borgu Val di Taru u Italiji i Janka pusti u Mađarskoj.

Na sastanku u Spittalu u Austriji 1932., Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy odlučili su se na izvođenje malog ustanka. Ustanak je počeo u ponoć 6. rujna 1932. i poznat je pod nazivom Velebitski ili Lički ustanak. Vođa ustanka bio je Andrija Artuković, a ustanak je izvelo 20 ustaša s talijanskom opremom. Ustaše su napali žandarmerijsku postaju i povukle se na Velebit bez žrtava. Ovaj ustanak imao je cilj zastrašivanja jugoslavenskih vlasti od ustaške emigracije, to je Pavelić i obznanio 12. travnja 1941. Iako je ustanak bio malen, jugoslavenske vlasti nisu znale kolika je stvarna moć ustaške emigracije. Kao rezultat toga, povećana je opreznost.

Ustaše su kasnije izveli dva pokušaja ubojstva kralja Aleksandra. Jugoslavenski monarh je imao mlitavo osiguranje i nedostatak oružane zaštite, a Paveliću su njegove organizacijske sposobnosti pomogle da podmiti visoke dužnosnike u francuskom osiguranju za kralja. Uspješan atentat izveo je pripadnik VMRO-a Vlado Černozemski. Čelnik marsejske policije, Jouhannaud, nakon atentata, razriješen je dužnosti. Po drugi put, Pavelić je u odsutnosti osuđen na smrt, ovaj put od strane francuskog suda. Pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila je Pavelića i još nekoliko ustaša 17. listopada 1934. Pavelić je pritvoren u Turinu i oslobođen u ožujku 1936. U zatvoru je Pavelić napisao roman Lijepa plavojka.

Razočaran talijanskim odnosom prema ustašama, Pavelić se približava nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, koja je obećala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog sporazuma. Na kraju listopada 1936. Pavelić je završio svoju studiju Hrvatsko pitanje (njemački: Die kroatische Frage) za njemačku diplomaciju. No, kako je u to vrijeme njemačka diplomacija trebala ujedinjenu Jugoslaviju, Pavelićeva studija ostavila je slab dojam na njih. Dan nakon što je izdana njegova druga knjiga Strahote zabluda (talijanski: Errori e orrori), zaplijenjena je, a ustaška djelatnost je zabranjena. Nakon sporazuma Ciano-Stojadinović, sklopljenog 1. travnja 1937., koji je normalizirao talijansko-jugoslavenske odnose, Pavelić je bio prisiljen izdati naredbu kojom raspušta ustaške jedinice i logore na talijanskom području. Nakon toga Pavelić živi u Sieni. Nakon što je Stojadinovićeva vlada pala 1939., pojačala je ustaška aktivnost. Njemačka je i dalje vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, Talijani su dvojili, a Pavelić je bio čvrst u tome da se stvori hrvatska nezavisna država.

Dana 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio je invaziju na Jugoslaviju. Nijemci su mislili da će slom Jugoslavije olakšati, ako stupe u vezu s Hrvatima i drugim neprijateljima kraljevskog režima. Kako je većina Hrvata podržavala Seljačku stranku, Nijemci su htjeli dati vodstvo nezavisne Hrvatske predsjedniku Seljačke stranke, Vladku Mačeku, što im se činilo bolje nego podržati ustaše, jer su Nijemci imali mišljenje da je Pavelić talijanski štićenik. Kada je Maček odbio njemačku ponudu, Adolf Hitler prihvatio je talijanski prijedlog i Ante Pavelić je postavljen na čelo novonastale hrvatske države. Dana 10. travnja 1941., doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića. Dana 13. travnja 1941. Pavelić je stigao u Hrvatsku, a noć na 15. travnja 1941. provodi sa svojom ustaškom emigrantskom pratnjom u Zagrebu. Počeo je obnašati svoje dužnosti čelnika države i proglasio vladu. Nedugo zatim i njegova obitelj stiže u Zagreb.

Da bi dobila podršku svojih saveznika, NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Sve političke stranke su raspuštene. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u početku bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru, takva je situacija bila u NDH sve do završetka rata. Kako je Pavelić bio poglavnik i Ustaškog pokreta i Hrvatske, imao je apsolutnu moć. Kao dio kulta osobnosti kojeg je stvorio, Pavelić je predstavljan kao druga najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti, istican je zajedno uz Antu Starčevića kao osloboditelj hrvatskog naroda. Razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, najpoznatije su skulptura Antuna Augustinčića i portret koji je naslikao Ante Kaštelančić.

Uvidjevši da Njemačka gubi rat i da Hrvatske oružane snage nisu u stanju odupirati se komunistima, Pavelić naređuje povlačenje prema Austriji. Tamo se trebao predati Britancima za koje je vjerovao da će, za razliku od partizana, prema hrvatskoj vojsci postupati po Ženevskoj konvenciji. Dana 6. svibnja 1945. Pavelić napušta Hrvatsku, a na granicu s Austrijom stiže 8. svibnja. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg. Hrvatski vojnici i civili nastavljaju povlačenje prema Austriji. U povlačenju je sudjelovalo više od 500000 Hrvata, a stotinjak tisuća je ubijeno tijekom komunističke ubilačke kampanje koju je povijest nazvala Pokolj u Bleiburgu i nakon toga Križni put. Svjestan činjenice da se slična sudbina mogla dogoditi i njemu, Pavelić je još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja. Pavelić se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici Katoličke crkve, kako navode američki tajni dokumenti. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi. Tito i njegov komunistički režim optuživali su katoličku crkvu zbog pomaganja Paveliću i "anglo-američke imperijaliste" zbog pokušaja oživljavanja nacionalsocijalizma i rušenja komunističke Istočne Europe. Komunističke optužbe nisu bile neutemeljene, jer je Američka obavještajna služba koristila bivše fašiste i nacionalsocijaliste, pa tako i Pavelića, u borbi protiv komunizma.

Pavelić je u poratnom neredu preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iako su američke i britanske okupacijske snage u Austriji znale sve o kretanju Pavelića, a njegov trag nije bilo teško pratiti, ništa nije učinjeno. Zapovijed pomoćnika zapovjednika glavnog stožera američkih snaga na mediteranskom ratištu za hvatanje Pavelića u Vatikanu glasila je na kraju Hands off (Ruke sebi), čime su Amerikanci dopustili daljnji bijeg Paveliću. Zahvaljujući Branku Benzonu, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova. No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Na njega su pripadnici UDB-a izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.

 

 

William Horesey, Predsjednik Američke Novinske Agencije s početka 50-tih godina prošlog stoljeća, u Buenos Airesu je napravio ekskluzivni intervju s dr. Antom Pavelićem, Poglavnikom negdašnje NDH (Nezavisna Država Hrvatska), kojeg su Amerikanci tada djelomično objavili.

Intervju je napravljen 1955. godine u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu, a u istom Horesey postavlja nekoliko pitanja dr. Paveliću i traži istinu tko je i što bila Nezavisna Država Hrvatska, kako istinu o vremenu "Austro-Ugarske-Monarhije", tako i Kraljevine Jugoslavije, jer sve to donekle ima i dodirnih točaka s današnjim ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju.

HORESEY : Je li istina, da su poslije Svjetskog rata, kada je stvorena Jugoslavija ujedinjenjem Srbije sa južnim dijelovima Austro - Ugarske Mornahije nastale hrvatske nacionalističke tendencije i separatizam? Da li se Vi sada borite za Hrvatsku?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Težnja hrvatskog naroda za postignućem narodne nezavisnosti datira od vremena godine 1918. Hrvatska Država osnovana je u VII. stoljeću naše ere, a godine 1527. je ušla u okvir Habsburške carevine. Svrha tog ulaza bila je zajednička i da bude što uspješnija obrada Srednje Europe, od navale Otomanskog carstva. Za vrijeme tih borbi Kraljevina Hrvatska je izgubila djelomično svoje pokrajine, a s druge strane Habsburgovci su povrijedili njezinu političku autonomiju, koja je bila zajamčena međunarodnim ugovorom.

Hrvatski nacionalizam, koji ima značenje borbe za narodno ujedinjenje i nezavisnost postoji dakle već mnogo vremena. U suvremenom političkom smislu hrvatski nacionalizam počinje godine 1848. Ovaj je politički pravac dobio najjači izražaj u programu HRVATSKE STRANKE HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA (Konstitucionalne Stranke), koju je godine 1861. osnovao i vodio do svoje smrti Dr. ANTE STARČEVIĆ, općenito nazvan "Otac-Domovine". Ovoj stranci pripadam od svoje mladosti. Njezinim generalnim tajnikom bio sam izabran godine 1918., a potpredsjednikom godine 1927.

Prigodom završetka Prvog Svjetskog rata, hrvatski se je narod, kao i svi drugi narodi bivše Habsburške Mornahije, nadao postići svoju nezavisnost. Hrvatski je narod čvrsto vjerovao u ostvarenje svog povijesnog državnog prava, koje je pravo samoodređenja objavio Predsjednik Ujedinjenih Država Amerike WILSON. Umjesto toga, i protivno volji naroda, Hrvatska je bila uključena u novu državu (stvorenoj u VERSAILLESU, kasnije prozvanoj JUGOSLAVIJA. Dakle, sadašnji hrvatski nacionalizam nije stvoren istim godine 1918. nego je, kao i kod drugih naroda, izravna posljedica Francuske Revolucije.

Hrvatski je narod nastavio ovu oslobodilačku borbu i poslije godine 1918. To jest u umjetno stvorenoj državi, tzv. JUGOSLAVIJI (dekretom od godine 1931. prozvanoj po kralju diktatoru Aleksandru Karađorđeviću), a da bi pred inozemstvom diskreditirali našu borbu za slobodu, beogradski su je režimi prozvali - separatizmom. Moja borba za nezavisnost Hrvatske ide od vremena ulaska u redove stranke osnovane po gore spomenutom dr. Anti Starčeviću, dok moje efektivno sudjelovanje u borbi počinje godine 1918."

HORESEY : Svojedobno je veliki dio europskog novinstva Vas označavao kao stvoriteljem organizacije USTAŠA. Je li to istina?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Istina je! Do 6. siječnja 1929. godine hrvatski se narod borio za svoju nezavisnost parlamentarnim sredstvima. Sudjelovao sam u toj borbi kao izabrani narodni zastupnik za Glavni Grad Hrvatske, grad Zagreb. Pristupivši prigodom nastupa u beogradski parlament, zajedno sa zastupnikom dr. Antom Trumbićem (hrvatskim političarom) dali smo zajedničku izjavu, "da hrvatski narod ne priznaje Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da nastoji zadobiti svoju državnu nezavisnost. Izričito smo naglasili, da naše prisustvo u beogradskom parlamentu, ne znači priznanje te države".

"U ovoj borbi za narodnu nezavisnost, izgubili su svoj život Predsjednik Hrvatske Seljačke Stranke, STJEPAN RADIĆ i nekoliko drugih narodnih zastupnika. Ubio ih je u samom parlamentu u Beogradu jedan narodni zastupnik srpske vladajuće stranke. Za izvršenje ovog zločina bio je izabran parlament da bi se ovu instituciju kompromitiralo i da se olakša kralju Aleksandru Karađorđeviću da je raspusti i uvede diktaturu. Kralj je tada ukinio Ustav, raspustio i zabranio sve političke stranke, te uveo svoju osobnu diktaturu. S jednim je dekretom zabrinuo uporabu hrvatskog imena, proglasio nas Južno-slavenima, čime je hrvatsko pitanje htio pretvoriti u unutarnje pitanje revolucionarnog pokreta, kome sam dao ime - USTAŠA (tradicionalno hrvatsko ime)".

HORESEY : Da li je istina da je ta organizacija dobila političku i financijsku pomoć i od Mussolinija, ali također i od Mađarske?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Istina je da talijanska i napose mađarska vlada nisu stavljali nikakve poteškoće našem pokretu".

HORESEY : Godine 1934., iako se nije nikada posve razjasnilo, tko su bili pravi počinitelji, svjetski tisak i ne malo ministarstva vanjskih poslova su Vama i ustašama pripisivali umorstvo kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua u Marseillesu.

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Nema nikakvih poteškoća rasvijetliti tu stvar. Proklamiranje osobne diktature, kralj Aleksandar Karađorđević nije ušao samo u arenu političke borbe, nego je isto tako započeo policijskom i terorističkom akcijom. Umorstva na STJEPANA RADIĆA i drugih hrvatskih rodoljuba, počinjena su bez razlike na profesiju i stalež. Žrtve su bile u prvom redu seljačko stanovništvo i istaknuti intelektualci. Poznat je slučaj filozofa (povjesničara), prominentnog hrvatskog političara, profesora MILANA ŠUFFLAYA, umorenog po policijskim agentima usred jedne zagrebačke ulice. Ova umorstva stvorila su u hrvatskom narodu opće mišljenje da progoni i teroristički čini neće prestati dokle god je na životu kralj Aleksandar.

Pod uplivom tog općeg mišljenja jedna je hrvatska radnička organizacija u Belgiji spontano odlučila osuditi na smrt kralja Aleksandra. Osuda je bila objelodanjena u jednom listu organizacije i izvršena u Marseillesu. Francuski ministar LOUISE BARTHOU je izgubio život slučajno. Nalazio se u istim kolima sa kraljem, bio je ranjen u ruku i umro uslijed gubitka krvi, jer mu nije bila pružena na vrijeme prva pomoć (kugla koja ga je pogodila znanstveno je utvrđeno bila je kugla pratećeg policajca na konju). Atentator je učinio samoubojstvo".

HORESEY : Kako je izvršeno stvaranje Hrvatske kao nezavisne države kao u doba pod kraljem Tomislavom ili talijanskim vojvodom od Spoleta, za vrijeme Drugog Svjetskog rata? Vi ste bili tada ministar ili predsjednik?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Nezavisna Država Hrvatska bila je proglašena 10. travnja 1941. godine nakon općeg ustanka hrvatskog naroda, koji je izvršio tadašnji pukovnik, a kasnije maršal Hrvatske SLAVKO KVATERNIK u ime moje kao državnog poglavara. Ponuda upućena u smislu da vojvoda od Spoleta bude kralj Hrvatske POD POVIJESNIM IMENOM Tomislav, učinjena je kasnije, i to 17.svibnja 1941. god. Ovu ponudu učinio sam da spriječim odluku talijanske vlade da nam nametne personalnu uniju, pod žezlom talijanskog kralja. Budući da vojvoda od Spoleta nije došao u Hrvatsku vršio sam cijelo vrijeme dužnost poglavara države. Početkom 1942. godine naš je parlament - Hrvatski Sabor, sankcionirao stanje stvoreno de facto".

HORESEY : Jeste li Vi došli u Buenos Aires s vojvodom od Spoleta?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Ne. Koliko mi je poznato, vojvoda od Spoleta je došao u Brazil u siječnju 1947. godine i nakon nekoliko mjeseci u Buenos Aires".

HORESEY : Da li ste Vi bili s njime kada je umro u Alvear-Palace hotelu u Buenos Airesu?

Dr. ANTE PAVELIĆ: "Nisam bio s njim, budući da je on umro prije nego sam ja stigao u Buenos Aires. On je bio prijatelj hrvatske državne nezavisnosti, kako je to proizlazilo iz njegovih izjava, koje je dao u Buenos Airesu domaćim i međunarodnim novinarima".

HORESEY : Čujem da ste Vi nanovo počeli život u Argentini kao graditelj.

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Istina je, sin sam graditelja, naučio sam to zvanje od oca, pomažući mu za vrijeme školskih praznika".

HORESEY : Međutim, Vaše je pravo zvanje liječnik?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Ne, moje je zvanje odvjetničko. Liječnik je bio jedan drugi Ante Pavelić, također političar, koji je pošao drugim političkim pravcem nego je bio moj".

HORESEY : Oprostite našu indiskreciju, ali moramo Vas pitati da li Vi zbilja imate 86 godina, kako veli "Who is Who International"?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "To se vjerojatno odnosi na spomenutog liječnika. Ja sam navršio 65 godina".

HORESEY : Čujemo da ste bili javno optuženi, da ste organizirali terorističku snagu za argentinsku "Alinaza Libetadora Nacionalista", ili u najmanju ruku dali druge Hrvate kao udarnu jedinicu?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Bio sam optužen u tom smislu, no istina je da nisam imao nikakvih dodira s tom, niti s bilo kojim drugom terorističkom organizacijom. Hrvatska je politička emigracija organizirana i sastoji se od odgovornih ljudi. Nitko od njih nije voljan služiti takvoj svrsi, niti se miješati u unutarnje političke stvari zemlje koja nam je pružila gostoprimstvo".

HORESEY : Poznato nam je da ste se predstavili redarstvu i ostalim oblastima u svrhu oprovgnuća tih optužbi?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Jest. Čim sam saznao da postoje prijave, stavio sam se na raspolaganje istražnim oblastima".

HORESEY : Da li su te prijave napravili Jugoslaveni?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Sigurno je da to nisu učinili Argentinci. Dosljedno tome proizlazi samo po sebi, tko je to učinio".

HORESEY : Ti Jugoslaveni su pristaše maršala Tita ili su to nepolitički ljudi?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Nema nikakva razloga vjerovati da bi to učinili nepolitički ljudi. Denuncijacije su započele putem bezimenih letaka, još prije revolucije. Kasnije su nastavljene putem novinstva, komunističke propagande. Bio sam napadnut ja i moji najbliži suradnici, ponavljanjem sadržaja optužbi".

HORESEY : Da li je sa strane Titove komunističke vlade bilo što ozbiljnoga poduzeto za traženje Vašeg izručenja sa strane Argetine?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Ne znam"!

HORESEY : Da li ste Vi već napisali međunarodnu politiku?

Dr. ANTE PAVELIĆ : "Moje se političko djelovanje odnosi na oslobođenje hrvatskog naroda iz komunističkog i tuđinskog ropstva, te na hrvatsku državnu nezavisnost. Ako se ta djelatnost može smatrati kao međunarodna politička, onda je moj odgovor na Vaše pitanje NIJEČAN".

HORESEY : Rimski ugovori i tzv. “prodaja Dalmacije” jedna je od nejčešćih uporišta kritičara Nezavisne Države Hrvatske i njezinog Poglavnika dr. Ante Pavelića. Ovim putem prenosimo jedan vrlo zanimljiv te povijesno i znanstveno važan intervju s dr. Antom Pavelićem na temu Rimskih ugovora.

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu “NDH u svietlu dokumenata”, Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdje ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. “prodaje Dalmacije” Italiji.

Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ”L’Europeo”, a zatim u časopisu ”Sloboda” izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

HORESEY : Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi – da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici – a ja bih bio prema njima – počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

HORESEY : Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

HORESEY : Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije – Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.

HORESEY : Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

HORESEY : O kralju, dakle?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ”placet” za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 Ustaša.

HORESEY : Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Dr. ANTE PAVELIĆ : To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

HORESEY : Tamo ste našli Anfusa?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Ne, Anfuso je došao sutradan.

HORESEY : Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

HORESEY : Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Dr. ANTE PAVELIĆ : To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

HORESEY : Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ”Narodnog Vieća” pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

HORESEY : Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je ipso facto ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ”PRIOBČITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMAČKA NIJE ZAINTERESIRANA”. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ”Pflaster” na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ”U BUDUĆIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMAČKE, NJEMAČKA NE ĆE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA”.

HORESEY : Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Dr. ANTE PAVELIĆ : S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže “da njih vode stratežki razlozi”. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio – da će onda voditi – i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: “Io non posso essere rinunciatore!” (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

HORESEY : Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: – talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Dr. ANTE PAVELIĆ : Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: – nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: “Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! – Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!”

 

 

KOMENTARI :

 

 

 

 

 

Pogledajte [ OVDJE ] program "Krugovala" i ugradite radio stanicu besplatno u Vašu stranicu.

[ Impressum ] [ Datenschutzerklärung ] [ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]

 

Flag Counter 

Auf dieser Seite werden Cookies von integrierten Plug-Ins und Widgets verwendet. Wenn du dich weiterhin auf dieser Seite aufhältst, akzeptierst du den Einsatz von Cookies.

Mehr lesen

Ova stranica koristi kolačiće („cookies“) kako bi vam pružila bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda ove stranice slažete se sa korištenjem kolačića.

Pročitaj više