Nezavisna Država Hrvatska

Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia
État indépendant de Croatie - Stato Indipendente di Croazia - Estado Independiente de Croacia

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske 1934 - 1994. I Briefmarkenkunde des Unabhängigen Staates Kroatien 1934 - 1994.

PROČITAJ SVE :

 

Srbi su genetski Turci

Srbi su ukrali svoj grb od bizantske obitelji Palaiologos

Srpska laž o srpskim jeziku

Lažni srpski vladari

Srpska laž o srpskim prezimenima

Srpska laž o Sorbima

Srpska laž o hrvatskim banovima

Srpska laž o hrvatskim vladarima

Jugo-srpski progon iranista

Srpska laž o navodnim napisu u Magdeburgu

Laži Srpske Pravoslavne Crkve

Srpska laž o Velebitskom ustanku

Srbi u Ustašama i organizacijama NDH

Četničke sluge Ustaša i Nezavisne Države Hrvatske

Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve NDH

Židovi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Srpska laž o Jasenovcu

Kako su Hrvati na popisu žrtava Jasenovca “preko noći” pretvoreni u Rome

U lažima su duge brade

Srpska laž o genocidnosti Hrvata

Srpski genocid nad Hrvatima

Četnički zločini u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Jugosrpski zločini u Bleiburgu i križnim putevima

Jugosrpski zločini u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Partizanski zločin nad djecom iz dječjeg doma Jastrebarsko

Jugo-srpski progon Nijemaca

Masovno i nasilno iseljavanje Hrvata iz Istre

Jugo-srpske laži o Istri

Jugo-srpske laži o Dalmaciji

Jugo-srpske laži o Duklji

Jugo-srpske laži o Paganiji

Jugo-srpske laži o Travuniji

Jugo-srpske laži o Zahumlju

Jugo-srpske laži o Bosni

Jugo-srpske, četničke i laži domaćih crveni izdajnika o hrvatskim grbu

O Hrvatima i takozvanim Srbima

 

Kako su Hrvati na popisu žrtava Jasenovca “preko noći” pretvoreni u Rome :

 

Brojke jasenovačkih žrtava oduvijek su bile prijeporne. Njima se za vrijeme komunističkog režima bez ikakve znanstvene podloge i dokaza licitiralo do nevjerojatnih razmjera. To naročito dolazi do izražaja kad se radi o romskim žrtvama. Usporedbom podataka iz teksta Ive Banca „Jasenovac nije mit“ iz 2007. godine i preglednih podataka o broju žrtvama po kategorijama s mrežne stranice Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac mogu se dobiti vrlo zanimljivi rezultati. Treba napomenuti da primjerice Banac navodi da je ukupno 80.022 žrtava, a zbroj navedenih po nacionalnim kategorija je 80.947 tj. za 925 više od navedenog. To pokazuje koliko su uvjerljivi ti podatci. Ukupni broj žrtava naveden u tablici na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac je 83.145, ali taj broj je prije zadnjih promjena u veljači 2017. već bio 83.747, a od tada je narastao na 83.837. Iz usporedbe je vidljivo da je broj žrtava u navedenom razdoblju povećan za 3.143 prema međustanju tj. 3.835 prema trenutnom stanju. Pri tome istovremeno je broj Roma više nego udvostručen (+8.428), broj Hrvata smanjen je za trećinu (-2.064), a znatno je smanjen broj „ostalih“ (-6.328). Broj Srba neznatno je smanjen (-52). Povećanje broja Roma jednako je zbroju smanjenja broja Hrvata i kategorije „ostalih“. Razlika je zanemarivih 0.4%. To znači da je dio Hrvata i skoro 90% „ostalih“ administrativnom alkemijom pretvoren u Rome. Iz ovog primjera vidi se da su sve kategorije, pa tako i „narodnost“, u jasenovačkom popisu vrlo promjenjive – već prema potrebi. To ukazuje na pojavu koja se može opisati teleološkim pojmom analogije urara tj. na inteligentni dizajn, premda bi u ovom slučaju bilo prigodnije reći da se radi o neinteligentnom dizajnu kod kojeg se jedni podaci alkemičarski pretvaraju u druge.

Iz dostupnih dokumenata vidljivo je da se termin „Cigan“ nije odnosio na sve Rome već samo na Rome bez stalnog boravka, imovine i zanimanja. Primjerice u prvoj Miletićevoj knjizi navodi se nadopuna Zapoviedi o postupku sa Ciganima iz svibnja 1942. godine. U priloženom tekstu u odgovoru na upit kotarske oblasti u Konjicu objašnjava se tko se ima smatrati Ciganom. Iz Konjica su uputili molbu da im se objasni tko će se smatrati „Ciganom“: „Predlaže se predmet s molbom za uputstva, da li se dotični mogu smatrati u smislu odnosnih propisa kao cigani. Ovijem se izvješćuje da se dotični među ovdašnjim svijetom nazivaju „Ciganima” ali se kao takvi nigdje službeno nevode. Isti su po vjeri Muslimani i poznato je, da su uvijek na izborima kako državnim tako i na samoupravnim glasali sa ostalim Muslimanima-Hrvatima za hrvatske interese i stvari. Imadu stalna boravišta i mnogi od njih posjeduju kuće, zemlju i ostale nekretnine i radom se bave kalajdžijskim zanatom.” Iz Velike župe Hum stigao je prema Miletiću ovaj odgovor:: „Pod imenom „cigani” mogu se smatrati samo cigani nomadi, bez stalnog boravišta i zanimanja, bez imetka naročito nepokretnog uobće bez stalne pripadnosti ljudske zajednice. Stoga se evakuacija može odnositi samo na cigane-nomade.” (Arhiv VII a. NDH, k. 191, reg. br. 1/3). U objašnjenju Ministarstva unutarnjih poslova NDH o rasnoj pripadnosti cigana piše: „Određuje se, da se u tako zvane bijele cigane Muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima, stoga se na iste ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene ili koje će se odrediti protiv cigana. Tako zvani bijeli cigani, svi su pripadnici islama, izvršavaju točno vjerske obrede, žene se i udavaju sa ostalim Muslimanima Hrvatima, imadu svoje kuće, a u glavnom su obrtnici, pa se stoga imadu prema odredbi g. Poglavnika smatrati arijevcima.” (Arhiv VII, a. NDH, k. 200-b, reg. br. 23/1). “. Da se ne radi o izoliranom slučaju potvrđuje i sadržaj Naloga Ustaške nadzorne službe župskoj redarstvenoj oblasti Sarajevo iz lipnja 1942. o prikrivanju Roma u kojem se ponovo ističe: “(…) da se nalog ovoga ureda broj 24789/42. ne odnosi na Cigane muslimanske vjere, te Cigane koji imaju stalno boravište i pristojno građansko zanimanje. “. Istu distinkciju među „Ciganima“ može se naći u dopisu logora u Derventi: ” (…) izvješćuje se naslov, da je, kako je to već i prijie jednom prilikom naglašeno, ovaj logor stao na stajalište, da bi cigane s područja kotara, ma koje oni vjere bili, trebalo odstraniti u radne sabirne logore. Odmah se napominje, da to ne vriedi za sve osobe ciganskog poriekla, jer ima obitelji, čiji su članovi u domobranstvu ili drugim oružanim postrojbama. Inače, obćenito, cigani su i naslovu dobro poznati kao vrlo nesiguran elemenat, nacionalno neopredieljen, sviet sklon ljenčarenju ii lakom načinu života, pa odatle odan švercu.“. Iz priloženog se može vidjeti da u logore nisu upućivani svi Romi, već samo Romi-nomadi bez stalnog prebivališta i kriminalci. I danas u tzv. liberalnom društvu postoje sankcije ako nemate osobnu iskaznicu tj. stalno prebivalište, a zbog skitnje se također može završiti u zatvoru. To znači da se radilo više o društveno-socijalnom i sigurnosnom nego o rasnom motivu za internaciju.

Na prijedlog ustaškog tabora u Vitezu u ožujku 1944. godine traži se pomilovanje za 23 logoraša iz Jasenovca. Predloženi za pomilovanje mogu se generalno podijeliti u tri grupe. U najvećoj su Romi kojima je priznato arijevsko pravo: „Svi upisati od tekućeg broja 1. do zaključno 21. su zatočeni u proljeće 1942. godine pošto su se smatrali Ciganima, dok je kasnije njihovim ostalim priznato arievsko pravo te se u buduće smatraju muslimani te kao takvi služe i vojsku. (…)“. U prijedlogu pomilovanja navode se imena 21 logoraša s prezimenima Džafić, Fafulović, Mehić, Musić i Halilović. Jedan s krivotvorenom/nevrijedećom propusnicom za kojeg se iskazuje samilost koja je prema komunističkoj historiografiji nepojmljiva ustašama: „(…) uhićen sa propusnicom koja je navodno jednom korišćena, dok o njemu sve Hrvatske Vlasti u mjestu imaju najbolje podatke o ponašanju, isti je pored toga bolestan i nesposoban za teže poslove“. Ovo pokazuje da su netočni navodi iz komunističkih publikacija da su u logorima ubijani svi bolesni i nemoćni. Treći slučaj je najčudniji ako bi se ravnali prema komunističkoj povijesnoj dogmi. U tom slučaju traži se puštanje na slobodu majke jednog četnika koja je bila u kontaktu sa sinom pripadnikom srpske paravojske smrtnih neprijatelja Hrvata: „(…) majka Božina koji se je odmetnuo u 1941. godini u četnike, za kojeg se danas ništa ne čuje te je kod nje pronađemo nekih stvari koje su po prilici mogle poticati iz Četničkih redova. Ista je žena penzionerka jer joj je davno umrli muž bio drž. Službenik“. Od 23 predložena za pomilovanje iz 1944. godine svi se nalaze na jasenovačkom popisu kao žrtve iz 1942. godine osim Pere Tadi-Barašića (1905., otac Mato), no na popisu je Pero Tadić (1908., otac Todo), ali ne iz općine Vitez, već iz Bosanske Gradiške. Na jasenovačkom popisu nalazi se i jedan Božo Todorović (1920.), ali ne iz Viteza, već iz Teslića. On imenom i prezimenom odgovara sinu u popisu za pomilovanje navedene Jele Todorovi(ć). U ovom slučaju bez detaljnih istraživanja ne može se tvrditi da se radi o četniku za kojeg se 1944. godine nije znalo gdje se nalazi, ali ovo spada u konstantu jasenovačkih slučajnosti. Najviše promjena ima kod navodnih žrtava prezimena Mehić. Neki su umnoženi kao primjerice Bajro Mehić (1909., Omer). To ime se na jasenovačkom popisu pojavljuje kao Bajro Mehić (1909.*, Omer), navodno stradao 1942. godine, u napomenama je alternativna godina rođenja 1918. godine prema podatku iz komunističkog popisa iz 1964. godine i kao Bajro Mehić (1914., Salko) imenjak iz istog sela, ali navodno stradao 1941. godine. Na popisu za pomilovanje je Ahmet Musić (1918., Alaga), a na jasenovačkom popisu kao žrtva je Ahmet Musić (1918.*, Alaga), u napomenama je prezime Husić i godina rođenja 1922. Ahmet Mehić (1922., bez imena otca) iz Krušćice kod Viteza ne spominje na popisu za pomilovanje, ali nalazi se na jasenovačkom popisu i pretpostavka je da bi se moglo raditi o Ahmetu Musiću kojem je prezime promijenjeno u Mehić. Na jasenovačkom popisu je i Adem Husić (1926.*, Suljo), Rom iz okolice Bosanske Gradiške, ali kod njega u napomenama piše da je rođen 1916. godine. Osim toga navodi se da je Hrvat i Musliman, da je stradao 1944.*, ali i 1941. i 1945. godine, a kao mjesto smrti se navode i Stara Gradiška* i Jasenovac. Tolika količina različitih podataka obično je indikator manipulacije podatcima. Zanimljivo da na popisu pomilovanih nema Šehide Mehić, ali na jasenovačkom popisu su dvije Šehide Mehić, kod obje se navodi isto ime otca Alaga, jedna je iz Kruščice kod Viteza, rođena 1913.* godine, a prema napomenama 1916. godine, a druga je iz Viteza, rođena 1916. godine pa se može reći da se u ovom slučaju radi o istoj osobi, a upitno je radi li se i o žrtvi. Planika Džafić (oko 1882., Ibro) nalazi se na jasenovačkom popisu kao Planika Džafić (1884., Ibrahim), no vjerojatno i kao Plana Džafić (1890., Huso), ali iz Bijelog Bučja u susjednoj općini Travnik. Još je nekoliko Džafića kod kojih se navodi da su iz Krušćice kod Viteza i iz Bijelog Bučja kod Travnika. Primjerice na popisu za pomilovanje su Ramiza Džafić (1936., Mustafa) i njezina neimenovana sestra rođena 1940. godine, a u jasenovačkom popisu se osim Ramize (1936., Mustafa) kod koje u napomenama piše da je iz Bijelog Bučja kod Travnika i NN-djeteta Džafić (1940., Mustafa), nalazi i Hasiba Džafić (1940., Mustafa) iz Bijelog Bučja. Pretpostavka je da se radi o istom djetetu dva puta upisanom na jasenovački popis kao žrtva iz 1942. godine, premda se nalazi na popisu za puštanje iz logora iz 1944. godine. Kod Tahira Halilovića s popisa za pomilovanje se u napomenama jasenovačkog popisa navodi da je žena imenom Tahira. Četnička majka Jela Todorovi (oko 1875.) iz Tolovića se u jasenovačkom popisu nalazi kao Jela Todorović (1892., Pero) iz Tolovića, stradala navodno 1942. godine u Staroj Gradiški, a u napomenama se navodi prezime Todorovi. Koincidentno u jasenovačkom popisu je još jedna Jela Todorović (1912.*, bez imena otca) navodno iz Pakraca, također stradala 1942. godine u Staroj Gradiški. Naravno, ne može se znati jesu li svi ili neki navedeni na popisu za pomilovanje bili živi 1944. godine, međutim netko je morao tražiti pomilovanje za njih. Vjerojatno se aktivno angažirala i rodbina jer se u gore citiranom dopisu jasno navodi „da je njihovim ostalim priznato arievsko pravo“, a temeljem toga i njima tj. interniranima. Znači za pretpostaviti je da je rodbina imala i neke kontakte s navednima. Postojala je mogućnost slanja paketa u logore i dopisnica u logor, ali i iz logora. To znači da bi rodbina ili nadležni iz općine Vitez od 1942. do 1944. godine mogli saznati tko je od navedenih na popisu živ, stoga je mala vjerojatnost da su baš svi stradali u Jasenovcu i to iste godine kad su tamo i upućeni. Znakovito je da se u dopisu kao olakšavajuća okolnost kod jednog od predloženih za pomilovanje navodi da je bolestan i nesposoban za teže poslove. To implicira da je navedeni u to vrijeme tj. 1944. godine bio živ, svakako da nije ubijen 1942. godine i da je bio na prinudnom radu tj. u radnom logoru. Također to znači da bolesni u Jasenovcu nisu odmah smaknuti kako poučava komunistička historiografija. Zanimljiva je jedna pravilnost glede jasenovačkog popisa. Primjerice, ako se neka imena nalaze na popisu krojača iz 1942. godine, bit će navedeni kao žrtve iz 1942. godine. Isti je slučaj i s popisima za pomilovanja. Takva pravilnost je naravno sumnjiva. Još je sumnjivije ako je netko dobivao pakete 1944. godine, a navodno je stradao godinama prije toga. Takve vremenske petlje su dobar indikator manipulacije podatcima. Svi ovi podaci su iz komunističkih knjiga koje su trebale dati optužujuće dokaze o logoru Jasenovac. Ako su ovo optužujući dokazi, kako li su tek morali izgledati oslobađajući.

U prvoj Miletićevoj knjizi o Jasenovcu nalazi se dopis Kriminalnog odsjeka Redarstvene oblasti za grad Zagreb od 28. svibnja 1942. godine s popisom 69 Roma iz okolice Zagreba upućenih u sabirni i radni logor Jasenovac. Ako se radi o kriminalnom odsjeku, to ukazuje da su vjerojatno i motivi za slanje u Jasenovac kriminalne aktivnosti, a ne politka ili rasa. Iz podataka je vidljivo da se radi o muškarcima. Nema žena premda ih je čak 42 oženjenih. Velika većina je između 18 i 50 godina starosti (70%). Prosjek starosti je 33 godine. To znači da se radi muškarcima koji su potencijalno najbolja radna snaga. Treba se reći da se taj dopis tek mora znanstveno verificirati jer na tom dopisu je 14 parova istih imena i prezimena i istih ili vrlo sličnih godina rođenja. To znači da je 40% svih imena s dopisa diskutabilno. Možda se radi o koincidenciji, ali mora se provjeriti radi li se o vjerodostojnom ili možda fabricirianom dokumentu. U ovom istraživanju to nije rađeno, već je napravljena usporedba imena i prezimena iz dopisa i podataka s jasenovačkog popisa. Prema toj analizi 69 imena iz dopisa o upućivanju zagrebačkih Roma u Jasenovac ima čak 922 ekvivalentna imena i prezimena samo među Romima u jasenovačkom popisu. To je oko 6% svih Roma s jasenovačkog popisa. Na priloženim dijagramima A i B vide se znakovita odstupanja u oko trećini svih ekvivalentnih slučajeva. Godine rođenja također značajno odstupaju od trenda i to prema dizajnerskom modelu (dijagrami C i D.) To implicira potencijalnu znač?ajnu manipulaciju podatcima. Nekoliko imena iz dopisa nije na jasenovačkom popisu. To znači da ili su podaci toliko izmijenjeni da se ne može sa sigurnošću utvrditi podudarnost podataka ili to znači da nisu svi ubijeni u Jasenovcu. U oba slučaja i dopis i jasenovački popis su diskutabilni.

U dopisu se navodi Ivan Kovačević (1901., Sveta Klara), a u jasenovačkom popisu najsličniji mu je Ivan Kovačević (1897.*, Otočec Zaprudski kod Zagreba), kod kojeg se u napomenama navodi alternativna godina rođenja 1902. i Sveta Klara. Kao izvor tih podataka navodi se komunistički popis iz 1964. godine. U mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se i Ivan Kovačević (1904.*, Kerestinec kod Svete Nedelje), a u napomenama se navodi mjesto Klara (kod Zagreba), godina rođenja 1902. i godina smrti 1941. Izvor tih podataka su knjiga Narcise Lengel-Krizman i projekt Dotršćina. Lengel-Krizman je autorica knjige o genocidu nad Romima i recenzentica Miletićevih knjiga o Jasenovcu, a projekt Dotršćina je komunistički projekt iz 1980-ih. U slučaju Ivana Kovačevića razvidno je da se kao žrtva dva puta navodi ista osoba, a u jednom slučaju je prema „respektabilnim“ izvorima stradala i godinu prije nego je upućena u logor. Nije tu kraj. U jasenovačkom popisu nalazi se još jedan Rom Ivan Kovačević rođen 1909. godine, navodno iz okolice Jastrebarskog. Sličnost podataka izaziva sumnju da se u sva tri slučaja radi o istoj navodnoj žrtvi. Prema dopisu Antun Lakatoš (1905., Zagreb) nema u potpunosti podudarnog ekvialenta u jasenovačkom popisu, ali u popisu postoje dva vrlo slična imenjaka. Prema podacima nisu iz Zagreba, već iz Lazine Čičke kod Velike Gorice. Kod obojice je navedeno isto ime otca Stjepan. Razlika je jedino u navedenim godinama rođenja 1906.* tj. prema napomenama 1918., a kod drugog je navedeno da je rođen 1918. godine. Razlike u podacima ove dvije navodne žrtve proizlaze iz različitih izvora podataka. Naravno nije to sve, ali nema smisla navoditi sve nesukladnosti u podatcima, ipak treba spomenuti da u jasenovačkom popisu postoji i Antonija Lakatoš (1920., Novo Čiče kod Velike Gorice). Prema imenu otca (Stjepan) mogla bi biti sestra Antuna Lakatoša ili samo njegov ženski klon, a Antun Lakatoš je klon jednog drugog Antuna Lakatoša. Uglavnom kao da se radi o zapletu iz zemlje iza čarobnog ogledala. Svi elementi su tu pa i demoni i tamnice. Kod Branka i Đure Lakatoša iz dopisa i s jasenovačkog popisa navedeni podatci su slični, ali u napomenama se kod obojice navodi podatak Resnička Trnava, koji se u dopisu navodi kod nekih drugih, ali ne i kod njih. Znači i tu je došlo do manipulacije podatcima. U dopisu se nalazi Janko Lakatoš (1911., Resnička Trnava), a u jasenovačkom popisu najbliži je Janko Lakatoš (1905.*/alternativno 1907. i 1912.) iz Zagreba, a u napomenama se navodi Resnička Trnava. To ponovno ukazuje na višestruku manipulaciju podacima o broju žrtava. Naravno postoji još jedan Janko Lakatoš (1915., Novo Čiče kod Velike Gorice) i očekivano kao i kod Antuna Lakatoša i ovdje postoji ženska inačica žrtve u formi Jana Lakatoš iz Lazine Čičke kod Velike Gorice. Iste stvari i nesukladnosti ponavljaju se i kod Josipa, Joška, Milana, Petra i tri Stjepana Lakatoša te kod Branka i Milana Malekovića. Nema smisla navoditi sve detalje, ali principi su isti kao i kod navedenih. Neki od 38 jasenovačkih ekvivalenata Milana Šajnovića iz dopisa su i četvorica Mile Šajinovića. Moglo bi se reći da se radi o dva dvostruko isprepletena para. Po dvojica su istih godina rođenja 1928. i 1930. godine, ali u oba slučaja ne iz istog, već iz dva obližnja sela kod Karlovca Skakavca i Cerovca Tušilovačkog. Imena očeva kod rođenih 1928. godine se razlikuju samo na pjesničkoj razini Baro/Bara. Možda se u drugom slučaju radi o prividu ženskog imena. Kod rođenih 1930. godine imena očeva su Janko i Mara. U drugom slučaju se također umjesto očeva navodi žensko ime s jasnom asocijacijom Bara/Mara. Kad se pogledaju parovi prema lokaciji, navodne žrtve iz Cerovca Tušilovačkog su prema napomenama Srbi, a oni iz Skakavca Hrvati. Glavna razlika u ova četiri slučaja su izvori podataka. Razlike između ovih navodnih četiriju slučaja su takve da se može zaključiti da ih suštinski i nema i da se radi o jednom izvornom podatku, a i njegova validnost je upitna.

Kod najbrojnijih Nikolića iz dopisa situacija je još složenija. Kako je Nikolić čsto prezime, tako ima i više imenjaka i imenjakinja u jasenovačkom popisu. Više imenjaka znači i više čudnih podataka u jasenovačkom popisu. Da navedemo samo neke izabrane iz kategorije romske narodnosti. Uz četiri Aleksa i jednog Aleksandra (u napomenama je naveden kao Aleksa) nalazi se i jedan Aseksandar (sic!) vrlo slične godine rođenja kao i Aleksandar. Taj podatak je vjerojatno jasenovačkim kustosima vjerodostojan. Kod dvoje Aleksa rođenih 1927. i 1928. godine ne navodi se ime otca, a bitna je razlika da je jedno navodno žensko, a drugo muško. Uz brojne navodne jasenovačke žrtve imena Branko i Branka nalaze se i dvije Brenke. Ove „dvije“ Brenke Nikolić rođene su 1914. i 1915. godine. Dvije Branke Nikolić su bez godine rođenja i imena otca, a jedina razlika je da je jedna navodno iz Zagreba, a druga navodno iz sela Odra kod Zagreba. Kod dvojice Branka Nikolića isto je ime otca Stevo i mjesto rođenja Tovarnik, a jedina neznatna razlika je godina rođenja 1939. i 1941. Sličan slučaj su Joso i Josip Nikolić, ne navodi im se ime otca, a rođeni su 1897. i 1898. godine, samo je jedan navodno iz Zagreba, a drugi iz obližnje Odre. Podatci za obje navodne žrtve su iz po tri ista izvora. To su komunistički popis iz 1964. godine, komunistički projekt Dotršina iz 1980-ih i knjiga Narcise Lengel-Krizman iz 2003. godine. Po navedenom se može zaključiti da se diskutabilne i umnožene žrtve samo prepisuju. Poznat je propagandni obrazac prema kojem se ponavljanjem neistina pokušava kreirati „istina“. U dopisu su navedena četvorica imenom Đuro Nikolić. Samo jedan ima sličnog ekvivalenta u jasenovačkom popisu, ali taj manjak kvalitete nadoknađen je kvantitetom pa u jasenovačkom popisu ima 60 različitih Roma imenom i prezimenom Đuro Nikolić i još 14 Đurana, Đorđa, Đurđi i Đurđijana. Po troje ih je navodno stradalo 1941. i 1943. godine, a svi ostali navodno 1942. godine. Među gomilom Đura ima ih koji se razlikuju manje od blizanaca. Primjerice dvojica su s ovim podatcima: Đuro Nikolić, sinovi Đure, rođeni 1898.*, Romi iz Donjeg Miholjca stradali u Jasenovcu 1942. godine. Jedina razlika je da je u jednom slučaju navedeno selo Golinci, a u drugom Radikovci. Radi se o selima međusobno udaljenim oko 4 kilometra. Jedan od zanimljivih parova su Stevica i Stevka Nikolić, oboje rođeni 1938., iz Babine Grede, oboje bez navedenog imena otca. Stevica je Rom, a Stevka je navedena kao Romkinja. Bez nepotpunih podataka ne može se tvrditi radi li se recimo o klonovima ili blizancima. Kao da je vladala epidemija blizanaca. Isti slučaj su „dvojica“ navodnih romskih žrtava imenom Tomo Nikolić iz Cubinca kod Križevaca. Uglavnom sve je isto osim što kod jednog nema imena otca, a kod drugog se navodi ime Banjo. Dvije Zlatice Nikolić iz Tenje kod Osijeka naizgled se razlikuju samo u godini rođenja 1924.* i 1927.*, ali kod „starije“ se u napomenama navodi i alternativna godina rođ?nja 1927. godine, a kod obje se navodi i da su Srpkinje. Znači da među njima nema nikakve razlike. U jasenovačkom popisu kao imenjaci Pere Nikolića iz dopisa nalaze se zanimljivi parovi Pero i Petar Nikolić, obojici je otac Mlađo, iz Soljana su kod Vrbanje, a razlika je da je jedan rođen 1933., a drugi 1934. godine. Kod Pere i Pere Nikolića iz Bošnjaka čiji se otac tj. očevi također zovu Pero nema čak niti takvih sitnih razlika u godini rođenja jer su obojica rođeni 1938. godine. Jedina razlika u ovom slučaju su dijelom različiti izvori podataka. To su tipični klonovi kakvih još ima u jasenovačkom popisu i nakon micanja 14.000 takvih sluajeva. Kod dvojice Nikole Nikolića otac se zove Miško, rođeni su 1901. i 1903.* godine, ali u napomenama se navodi 1901. godina pa je jedina razlika da je jedan iz Zagreba, a drugi iz Feričanaca. Međutim u ovom slučaju moglo bi se raditi i o nečem puno važnijem. Kod Nikole Nikolića navodno iz Feričanaca u napomenama se navodi i Tenja. Tenja kod Osijeka je bio sabirni logor, a u Feričancima je bilo kažnjeničko poljoprivredno dobro pa bi se u ovom slučaju moglo raditi ne o mjestima rođenja, već o mjestima boravka za vrijeme Drugog svjetskog rata. To opet implicira da Romi iz Zagreba nakon upućivanja u Jasenovac nisu promptno smaknuti, već su bili upućeni na rad u druge logore. Kad se pogledaju imena očeva navodnih žrtava s jasenovačkog popisa ekvivalentnih imenima Roma deportiranim iz Zagreba kao što su primjerice Jeca, Mećo ili Pican prve asocijacije su dvojake, ali nisu za javnu objavu.

U tri Miletićeve knjige poimenično se navodi 90 Roma navodno upućenih u Jasenovac i 299 imena Roma koje se „ima za otpremiti“ iz Rajlovca u logor. Uz to navodi se broj od 21 Roma iz sjeveroistočnog Srijema (Novi Karlovci, Surduk, Belegiš) upućenih u Jasenovac 1943. godine i još 400 Roma iz Zemuna koje se planira poslati u Jasenovac 1942. godine zbog opasnosti da se priključe pobunjenicima. To je ukupno 389 Roma navedenih poimenično, pri čemu treba naglasiti da ih kod 299 piše da ih se tek planira poslati u Jasenovac. Od 90 poimenično navedenih Roma njih 69 su muškaraci upućeni u Jasenovac od Kriminalnog odsjeka Redarstva, a za 21 Roma iz Viteza od ustaškog tabora traži se pomilovanje i puštanje iz logora. Još 421 Rom se navodi u brojkama. To je sveukupno 810 Roma prema popisima koje je do 1987. godine objavio Miletić u tri svoje knjižurine o logoru Jasenovac. Treba ponoviti da za 299 Roma iz Rajlovca nije jasno jesu li uopće upućeni u logor, a za 400 Roma iz Zemuna je vrlo čudno da nisu upućeni u obližnji logor Sajmište ili sabirni logor u Tenju kod Osijeka umjesto navodno u daleki Jasenovac. Ako ih se htjelo likvidirati, to se moglo jednostavnije izvesti slanjem u nekoliko kilometara udaljeni logor smrti Sajmište kod Zemuna, a ne organiziranjem transporta u nekoliko stotina kilometara udaljeni Jasenovac. Kao razlog da ih se uputi u logor navedena je bojazan da se žele priključiti pobunjenicima pa bi motiv za slanje u daleki Jasenovac mogao biti da ih se željelo internirati što dalje od ugroženog područja. To je isti princip koji je u Drugom svjetskom ratu koristila demokratska američka vlast za Amerikance japanskog podrijetla. Oni su američkoj vlasti bili nepouzdan element i silom su otjerani iz svojih domova i internirani u logore. Malo je vjerojatno da ima više podataka o Romima upućenim u Jasenovac jer i sam Miletić navodi: „vrlo malo je evidentiranih Cigana — samo nekoliko stotina (…)“. Ostali izvori kao što je Lukićeva knjiga uglavnom samo prepisuju iz drugih izvora ponajviše iz notorno nepouzdanog komunističkog popisa iz 1964. godine. Jedini novi izvor za nekoliko stotina imena navodnih romskih žrtava je knjiga N. Lengel-Krizman. O uvjerljivosti tih i takvih podataka biti će više riječi u posebnom tekstu. U tekstu je pokazano kako se i pomilovani mogu naći na popisu žrtava te kako se od nekoliko desetaka imena može kreirati nekoliko stotina imena žrtava. U komunizmu je sve relativno pa tako i istina. Da bi istina postala relativna, sve mora postati relativno pa tako i slijed događaja tj. vrijeme. To nam je poznato još iz tzv. Francuske revolucije kad je uveden revolucionarni kalendar koji je počeo onog trena kad je pala prva glava odrezana giljotinom. Tako i partizanski kalendar i povijest počinju od hrvatskih djevojčica s pletenicama koje su komunisti-antifašisti žive zabetonirali u rudniku Huda jama. U komunističkom mentalnom sklopu sasvim je normalno da netko pomilovan 1944. godine može biti mrtav već 1942. godine. Kad bi to bilo moguće, to bi značilo da je vlast koja daje pomilovanja već davno mrtvima nespretna i nesposobna pa kao takva sigurno nije sposobna sustavno poubijati desetke ili stotine tisuća ljudi. Drugo i jednostavnije objašnjenje za vremenske petlje je da su komunistički alkemičari izmišljali žrtve, a ti neprovjereni podaci se nekritički koriste i danas.

Iako je u ovom kao i u više prethodnih članaka navedeno mnogo zabrinjavajućih nepravilnosti u odnosu na stvarne podatke, činjenica koja je možda zanimljivija od samih nepravilnosti je ta da se spomenute nepravilnosti moglo relativno lako prepoznati. To samo opet pokazuje već više puta dokazanu i u forenzici korištenu činjenicu da u ljudskom ponašanju nema slučajnosti te da se svako fabriciranje ili analogija urara može prepoznati po pravilnosti. Još jasniji primjeri za ove slučajeve bit će dani u nekim od sljedećih članaka.

 

 

 

U Hrvatskom tjedniku od 27. travnja 2017. citiran je navod iz knjige A. Miletića o Romima u Jasenovcu: „vrlo malo je evidentiranih Cigana — samo nekoliko stotina (…)“.  Za one koji možda ne znaju, Miletić je oficir bivše JNA. U komunističkom režimu godinama je pisao knjige o Jasenovcu, a s time je nastavio u Srbiji i nakon raspada Jugoslavije, znači da sigurno nije „revizionist“, već baš suprotno. Da bi se opravdao nesrazmjer između poznatih poimeničnih podataka o Romima upućenim u Jasenovac i broja navodnih žrtava, tvrdi se da Romi nisu popisivani. U prethodnim tekstovima pokazano je da to nije točno. Postoje i popisi Roma deportiranih u Jasenovac, samo ih je na tim popisima premalo za održavanje na životu antifa mitova o hrvatskoj genocidnosti.

Vladimir Žerjavić se također ne bi mogu nazvati revizionistom. Prema njegovim pretjeranim proračunima baziranim na komunističkoj literaturi i bajkovitim partizanskim monografijama u Jasenovcu je stradalo oko 85.000 osoba, od toga oko 10.000 Roma.  Žerjavić je često citiran od lijevih medija kao neporecivi autoritet. Čini se da je za neke neporeciv samo do trenutka kad treba povećati broj žrtava. Primjerice u mrežnom jasenovačkom popisu ima skoro 84.000 žrtava navodno stradalih u Jasenovcu i Staroj Gradiški s tendencijom rasta. Za usporedbu prema komunističkom popisu iz 1964. godine u Jugoslaviji je u svim logorima stradalo ukupno 89.851, a od toga je ubijeno 86.436.  Komunistički popisivači su zbog ratnih reparacija sigurno popisali sve što su mogli pa i ono što nisu trebali, a popisali su samo oko 5.000 više stradalih logoraša za cijelu Jugoslaviju od primjerice Žerjavićeve procjene za Jasenovac i dok je u mrežnom jasenovačkom popisu već dostignuta Žerjavićeva procjena, uskoro bi mogla biti dostignuta i komunistička brojka iz 1964. za cijelu Jugoslaviju. Još mali napor tvoraca jasenovačkog popisa i komunistički popisivači bi mogli postati revizionisti. Što se tiče žrtava, još je drastičniji slučaj s Romima. Prema mrežnom jasenovačkom popisu trenutno se kod 16.171 navodne žrtve navodi romska nacionalnost ili kod preko 6.000 više nego primjerice kod Žerjavića. Tako su autori jasenovačkog popisa za više od 60% revidirali Žerjavića. Kako je to napravljeno može se vidjeti iz sljedećih podataka. Primjerice 2.485 romskih žrtava nema navedeno ime ili prezime, 1.557 nema ni ime niti prezime, a njih čak 1.553 nema nikakvih podataka osim navodnog mjesta rođenja. Kod 2.910 navodnih žrtava nije navedena godina rođenja, a kod još 2.048 navodnih žrtava autori popisa su godinu rođenja označili kao nepouzdan podatak. Koliko su nepouzdani ti podatci može se vidjeti primjerice kod Dragana Hudorovića, navodno je rođen 1920.* godine, a u napomenama se navodi alternativna godina rođenja 1934. Kod Milke Nikolić navodno rođene 1915.* godine u napomenama se navodi alternativna godina rođenja 1897. Znači da u skoro 5.000 slučajeva godine rođenja nema ili se radi o najobičnijem nagađanju ili možda izmišljanju. Kod 6.204 navodne žrtve nije navedeno ime otca. Kod 460 navodnih romskih žrtava godina smrti nije upisana ili se navodi da se radi o nepouzdanom podatku. Znači radi se o pretpostavkama ili izmišljanju godina smrti. Sveukupno kod 8.449 romskih žrtava su nepotpuni identifikacijski podatci, a to znači da se preko polovice romskih žrtava bazira na pretpostavkama i željama, a ne na znanstveno prihvatljivim podatcima.

Evo nekoliko primjera. Na popisu je troje muškaraca iz Feričanaca nepoznatog imena svi prezimena Stevanović, u napomenama se navodi prezime Štefanović, kod sve trojice se navodi isto i vrlo čudno ime otca Pisar. Ili primjer dva djeteta prezimena Stevanović iz Cerne, ne zna im se ime, ni ime otca, ali navedene su godine rođenja 1932. i 1933. Kako se došlo do tih podataka? To je stvarno znanstveno čudo. Ako Romi nisu popisivani, na koji način se saznalo kada je rođeno dvoje djece iz Cerne nepoznatih imena i nepoznatog otca i kako se uopće utvrdilo da su baš iz Cerne, da se prezivaju Stevanović i da su odvedeni i ubijeni u Jasenovcu? Isti je slučaj s dvoje djece iz Klinča Sela, navodno prezimena Sokolović nepoznatih imena, ali navedene su im godine rođenja. To liči na slučaj hrvatskog vojnika koji je nakon Domovinskog rata osuđen zato što je neutvrđenog dana na neutvrđenom mjestu ubio nepoznatu babu. Princip je isti – postavi se cilj, primjerice potrebno je nekoliko tisuća dječjih žrtava, a onda se posao mora odraditi bez obzira na istinu.

U Hrvatskom tjedniku od 14. lipnja 2017. u rubrici Pisma čitatelja objavljeno je pismo Darka Đurđevića iz Križevaca koji je opisao sudbinu svog djeda Đure koji je bio odveden u Jasenovac, a zatim u okolicu Graza u Austriju gdje je radio i nakon rata se vratio kući. Zanimljivo je da Darko Đurđević navodi da su njegovi pretci bili jedina romska obitelj u selu Cubincu kraj Križevaca. Prema mrežnom jasenovačkom popisu iz Cubinca je 159 Romskih žrtava. Od toga je 129 s prezimenom Đurđević i 30 s prezimenom Nikolić. Međutim samo kod 44% Đurđevića i 47% Nikolića se uz prezime navodi i ime, a kod ostalih, sveukupno 55% uz prezime se navodi NN-muškarac ili NN-žena. Nevjerojatno je da u malom selu s oko 300 stanovnika kakav je bio Cubinec za vrijeme rata, u kojem se svi znaju i u kojem je navodno polovica stanovništva poubijana, komunistički istražitelji od preostalih seljaka ne mogu saznati bar imena kad već nisu mogli saznati godine rođenja kod 90% navodnih žrtava. Ako su točni navodi iz pisma Darka Đurđevića postavlja se pitanje otkud tolike silne romske žrtve na jasenovačkom popisu iz sela u kojem je živjela samo jedna romska obitelj. Koliko god bila brojna, obitelj Đurđević sigurno nije imala 129 članova. Selo Cubinec je na popisu prije Drugog svjetskog rata imalo 318 stanovnika, a na prvom poslijeratnom popisu 1948. godine u selu je živjelo 357 stanovnika tj. 39 više. Znači demografski podatci ne ukazuju da je pola sela poubijano u ratu.

Nije to jedini takav slučaj. Već je u prethodnim tekstovima spominjano selo Pavličani koje je dobar primjer nelogičnosti podataka o osobama bez imena i prezimena s jasenovačkog popisa. Na jasenovačkom popisu je 139 Roma iz Pavličana kod Čazme kojima se ne navodi ime i prezime. To bi značilo da je ubijeno oko 90% predratnog stanovništva sela, a na prvom poslijeratnom popisu bilo je 40% stanovnika više nego prije rata, a stvarno 10 puta više kad se samo računaju navodno preživjeli tj. oni koji nisu na jasenovačkom popisu.  Još drastičniji je primjer iz sela Babinac u općini Ivanska. Prema mrežnom jasenovačkom popisu iz Babinca su 332 bezimene romske žrtve, bez imena otca i godine rođenja. Znači nema nikakvih identifikacijskih podataka. Prema popisu stanovništva 1931. godine u Babincu je živjelo 257, a 1948. godine popisano je 265 stanovnika tj. 8 više.  To je i najveći zabilježeni broj stanovnika u tom selu, a to znači da je prema autorima jasenovačkog popisa u Jasenovcu ubijeno više Roma nego što je selo Babinac ikada imalo stanovnika. Bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje ovog fenomena. U selu Hudi Bitek blizu Zagreba je prema jasenovačkom popisu stradalo 25 Roma. Selo je 1931. godine imalo 135, a 1948. godine 171 stanovnika. To je 36 stanovnika više tj. +27% unatoč tome što je navodno ubijena skoro petina predratnog stanovništva i to samo Romi, kao da ostali iz sela nisu stradavali za vrijeme rata. Zanimljivo da je broj stanovnika u selu pao za 10 tek na mirnodopskom popisu iz 1953. godine. Znači u vrijeme kad se „stabilizirala“ Titova komunistička vlast, pao je broj Hrvata. Prema jasenovačkom popisu je sto romskih žrtava iz sela Gradišće kod Generalskog Stola. Prema popisu stanovništva 1931. godine u Gradišću je živjelo 165, a nakon rata 1948. godine živjelo je 185 stanovnika tj. 20 više (+12%). Demografski gubitak bi mogao biti oko 20 stanovnika, tako da nije jasno otkuda čak 100 romskih žrtava iz tog malog sela. To bi značilo da je poubijano preko 60% predratnog stanovništva, a da se unatoč tome broj stanovnika povećao. Još je drastičniji primjer sela Novačka u općini Gola na granici s Mađarskom. Prema jasenovačkom popisu iz tog sela je ubijen čak 321 Rom. Kod ovog sela je znakovito da ima stalni pad broja stanovnika od popisa iz 1910. godine. Znači pad broja stanovnika bilježi se konstantno već od razdoblja prije Prvog svjetskog rata. Primjerice za razdoblje između popisa 1921. i 1931. godine pad broja stanovnika bio je oko 4%, a između popisa 1931. i 1948. godine pad je bio oko 11% tj. 123 stanovnika manje, ali u razdoblju od 17, a ne 10 godina. Kad se to svede na dekadu pad broja stanovnika bio bi oko 6% i tek je neznatno veći od onog u predratno vrijeme. Ovo je još jedan primjer nevjerojatnih podataka iz jasenovačkog popisa koji su u neskladu s demografskim podatcima. U ovom slučaju izgleda kao da je netko pad broja stanovnika 123 premetnuo u broj romskih žrtava 321. Prema jasenovačkom popisu iz Novih Jankovaca kod Vinkovaca stradalo je čak 810 Roma i 9 Srpkinja sve s prezimenom Petrović. Prema popisu stanovništva 1931. godine bilo je 1.093, a 1948. godine 648 stanovnika u Novim Jankovcima, znači 445 manje. Ako se uzme aritmetička sredina prijeratnog porasta stanovnika (6,8%) i poslijeratni porast između popisa 1953. i 1961. godine (19.4%) i to se sve svede na iste vremenske intervale, dobije se vrlo veliki prirodni prirast od 15.53% za 10 godina. To je vjerojatno posljedica poslijeratnog doseljavanja, ali čak i s takvim brojevima koji su pretjerani demografski gubitak stanovništva na popisu iz 1948. godine je mogao biti oko 750 stanovnika, a to je za 8% manje od broja navodno stradalih Roma. Treba navesti da su demografski gubitci uvijek veći od stvarnog broja stradalih. Prema popisu iz 1991. godine u Novim Jankovcima Hrvati su bili izrazita većina od preko 3/4 stanovništva, Srbi manje od petine, a u selu je tada živjelo i dvadesetak Mađara. Romi nisu zabilježeni na popisu. Za pretpostaviti je da su osim Roma i 9 Srpkinja tijekom rata stradavali/umirali i ostali seljani pa su tim nevjerojatnije brojke iz jasenovačkog popisa. Ovo su samo neki od brojnih primjera iz raznih krajeva Hrvatske. U rezultatima komunističkog popisa žrtava rata navodi se nekoliko procjena raznih autora o demografskim i neposrednim ratnim gubitcima u Jugoslaviji. Omjer neposrednih ratnih gubitaka i demografskih gubitaka kreće se od 47.6% kod I. Laha do 63.1% kod D. Vogelnika. Ako primjerice na proračunate demografske gubitke iz Novih Jankovaca primijenimo maksimalni i znatno pretjerani omjer neposrednih ratnih i demografskih gubitaka, prema Vogelniku to bi značilo da su neposredni ratni gubitci sela oko 470 i to znatno odudara od navodno 819 žrtava samo u Jasenovcu.

Prema nesustavno obrađenim statističkim podacima iz popisa 1931. godine objavljenim za vrijeme rata u Beču u Jugoslaviji su živjela 70.424 Roma. Da bi dobio broj Roma u 1941. godini, J. Tomasevich je povećao broj Roma iz 1931. godine za prosječno povećanje ukupnog broja stanovnika u Jugoslaviji 1930-ih tj. za 12.7%. Tako je došao do podatka da je 1941. godine u Jugoslaviji živjelo oko 79.500 Roma. Prema Tomasevichu „više od četvrtine“ Roma živjelo je na području koje odgovara Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, znači oko 20.000. Kako mu se to pod utjecajem komunističke literature valjda činilo premalo, Tomasevich spominje još jedan postupak za izračunavanje broja Roma u NDH prema kojem je u NDH živjelo oko 25.000 Roma. On smatra da je od toga broja oko 2/3 u današnjoj Hrvatskoj i istočnom Srijemu koji su nakon rata Tito i komunisti oduzeli Hrvatskoj i poklonili Srbiji, a oko 1/3 u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ako na isti način kao i Tomasevich za 1941. godinu izračunamo podatke o broju Roma 1948. godine, dobije se rezultat od oko 86.700. Prema popisu iz 1948. godine bilo je 72.736 Roma u Jugoslaviji, znači oko 2.350 više nego prije rata. Treba napomenuti da je jedino Hrvata bilo manje na prvom poslijeratnom popisu nego prije rata. Kad od očekivanog oduzmemo stvarno stanje iz 1948. godine, dobije se demografski gubitak Roma u cijeloj Jugoslaviji od oko 13.950, a to je za 2.221 manje nego što je navodno ubijeno Roma samo u Jasenovcu. Ako se primjerice uzme prirast od 14% u dekadi, demografski gubitak Roma je oko 14.500, znači opet je znatno manji od navodnog ukupnog broja romskih žrtava samo u Jasenovcu. Kad bismo primijenili gore spomenuti omjer neposrednih ratnih žrtava i demografskih gubitaka koji se mogu dobiti iz Vogelnikovih podataka, proizlazi da je u cijeloj Jugoslaviji moglo stradati oko 9.000 Roma, a prema Lahu to bi ispalo znatno manje od 7.000. Da netko u šali zbroji te podatke, dobio bi manje od trenutne brojke stradalih Roma prema jasenovačkom popisu.

Prema popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je bilo 405, a u Bosni i Hercegovini 442 Roma.  Prema podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa ubijeno je oko 14.000 Roma kod kojih je navedeno da su rođeni u Hrvatskoj. Primjerice Z. Despot navodi da je prema podatcima Komisije za sakupljanje podataka o žrtvama NOR-a Republičkog odbora SUBNOR-a Hrvatske iz 1950. godine život izgubio 5.341 Rom. Možemo zamisliti kako su „subnoraši“ pedantno popisivali žrtve, ali čak i takvi popisali su 2.6 puta manje romskih žrtava nego što trenutno ima Roma iz Hrvatske u jasenovačkom popisu. U jasenovačkom popisu je i oko 900 romskih žrtava navodno rođenih u Bosni i Hercegovini. To znači da je oko 90% hrvatskih Roma ubijeno u Jasenovcu, a samo oko 10% Roma iz Bosne i Hercegovine, stvarno samo iz Bosne jer se ne navode Romi rođeni u Hercegovini. To bi značilo da je oko 7.000 Roma iz Bosne i Hercegovine ubijeno negdje drugdje, a ne u Jasenovcu. Čime bi se mogao opravdati ovakav drastičan nesrazmjer u postupanju prema hrvatskim i bosanskim Romima? Jesu li bosanski Romi masovno ubijani negdje drugdje i ako jesu, gdje? U prethodnim tekstovima pokazano je nekoliko primjera da su u velikom broju bosanski Romi tj. tzv „bijeli cigani“ bili tretirani kao i arijevci i nisu potpadali pod rasne zakone, čak su i neki čija je rodbina dokazala da su „bijeli cigani“ bili na popisima za puštanje iz logora. Objašnjenje za ovu misteriju s „nestašnim“ brojkama čini se prilično jednostavno. Pretpostavka je da se dio bosanskih Roma na popisu poslije rata izjasnio kao Muslimani, a znamo i da se dio bosansko-hercegovačkih Muslimana na popisu poslije rata izjasnio kao Srbi pa je to vjerojatno učinio i dio Roma. Isti princip se može pretpostaviti i za Rome iz Hrvatske, naročito za one doseljene u Hrvatsku tijekom vladavine srpskog kralja. Pretpostavka je da se dio njih izjasnio kao Srbi. Dio Roma koji su živjeli u istočnom dijelu Srijema koji je nakon rata od Tita i komunista oduzet Hrvatskoj i dan Srbiji više nisu bili zabilježeni na popisima u Hrvatskoj pa je i komunističkim prekrajanjem granica administrativno došlo do smanjenja broja Roma u Hrvatskoj. Sve navedeno ukazuje da je izrazito pretjeran broj romskih žrtava u Jasenovcu.

Autori čiji su podatci korišteni u ovom tekstu Miletić, Žerjavić, komunistički popisivači, subnorovci, Lah, Vogelnik, pa ni Tomasevich u izdanju čije knjige u Hrvatskoj su sudjelovali Goldsteini sigurno se ne mogu nazvati revizionistima, a ipak njihovi podatci pokazuju sav apsurd jasenovačkog popisa. Kao i puno puta do sada pokazalo se da su mitovi neotporni na znanstvene podatke i proračune i da ih na životu može održati samo politička transfuzija.



Kajtazi : Vjerujem da je u Jasenovcu ubijeno više Roma nego što ih je uopće i bilo!

Veljko Kajtazi – rođen 14. veljače 1960. godine u Kosovskoj Mitrovici. Završio Višu tehničku školu u Prištini, Višu trenersku u Splitu i Vojnu akademiju u Sarajevu (VŠS – inženjer elektrotehnike, sportaš reprezentativac, trener karatea). Zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. Član je saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu te Odbora za informiranje, informatizaciju i medije.

Donosimo intervju Hrvatskog tjednika s Veljkom Kajtazijem, saborskim zastupnikom koji zastupa dvanaest manjina među kojima je i romska. Evo što je rekao Kajtazi o Jasenovcu!

Prošli tjedan je obilježen Dan sjećanja na romske žrtve u Jasenovcu. Vi ste tamo rekli da je počinjen genocid nad Romima, da je više od 16 tisuća žrtava Roma. Imaju li svih tih 16 tisuća kompletne podatke u Jasenovcu, od imena oca pa na dalje?

Veljko Kajtazi : Da. Mi smo čitali na komemoraciji imena, ne čitamo svake godine sva imena, ali svake godine čitamo imena i prezimena.

Jeste li upoznati s činjenicom da 8449 tih evidentiranih žrtava nema ili ime ili prezime, kao ni ime svoga oca? Mogu li se onda takve žrtve uzimati ozbiljno kao žrtve ako nisu provjerene i nema relevantnih podataka?

Veljko Kajtazi : Gledajte, ja nisam povjesničar, nisam istraživao, ja sam nešto drugo napravio. Ja sam napravio ono što više od 70 godina nitko nije pričao o stradanjima Roma. To je sramota za sve nas. Nitko nikada u svojim govorima nije spominjao Rome, uvijek su govorili Srbi, Židovi i ostali. Ja sam onaj koji je počeo pričati javno o stradanjima Roma.

To je u redu. Slažem se da treba govoriti da je i jedna žrtva žrtva i da treba o njoj govoriti i klanjati joj se. To nije sporno. Ali, ponavljam: među više od 16 tisuća romskih žrtava navedenih na jasenovačkome popisu, 8449 ih nema uopće kompletnih podataka. Kako se one mogu uzeti kao vjerodostojne? Kome se klanjati? Jeste li Vi kao čovjek, kao predstavnik Roma u RH pitali odgovorne u Jasenovcu zašto su uvrstili neidentificirane osobe kao romske žrtve? Jesu li to izmišljene žrtve?

Veljko Kajtazi : Prvo, ono što mene isto tako vrijeđa jest što ja pokušavam isto tako mojim kolegama kad pričaju o Domovinskome ratu i kad nabrajaju nikada ne nabrajaju Rome. To mene vrijeđa. U Domovinskome ratu je bilo jako puno Roma koji su bili uključeni, ima i onih skrivenih koji tada nisu smjeli ništa reći, a bili su u Domovinskome ratu, a nisu smjeli reći da su pripadnici romske zajednice. To je žalosno. I nisu bili organizirani kao sve ostale nacionalne manjine.

A kad se radi o Jasenovcu, to je nešto drugo. Prvo moram reći o jasenovačkom proboju. U tu temu tražio sam osobno da se uključim. Na sve tri komemoracije sam bio jako svjestan toga da u jasenovačkom proboju nije bilo ni jednoga Roma zato što su prije toga svi poubijani. Bio sam uključen. Ali za ovaj dio koji govorite, ja poštujem podatke koje ima Spomen područje Jasenovac. Je li to uzeo Marko, Pero, Mile, Mijo… to mene ne zanima. To su njihovi podaci i ja s njima baratam, iako su naša nagađanja da su žrtve bile još i veće, barem kada je u pitanju Europska zajednica. Preživjeli logoraši s kojima sam ja razgovarao, govore o onome što ja cijelo vrijeme govorim, da su Romi dovedeni u vagonima, bilo je pet, deset vagona, za razliku od srpske nacionalne manjine, židovske i ostalih koji su također nastradali i koji se znaju točno po imenima i prezimenima. Znači, ja baratam s podacima koje ima Spomen područje Jasenovac. Napisali su knjigu.

Ja Vas pitam, gospodine Kajtazi, jeste li vidjeli da više od polovice žrtava nema ni ime ni prezime?

Veljko Kajtazi : Gospodine Ivica, govorim Vam o podacima s kojima ja baratam i koje meni Spomen područje Jasenovac dostavi. Imate knjigu, nazovite ravnatelja…

A jeste li vidjeli komunističke autore i njihove podatke: Miletić, koji sigurno nije bio revizionist i govori o nekoliko stotina stradalih Roma u Jasenovcu, Žerjavića govori o deset tisuća…, nitko ne govori o 16 tisuća osim jasenovačke uprave, a više od pola tih žrtava nema imena i prezimena. Vi govorite da je počinjen genocid, optužujete naš hrvatski narod, a nemate podataka. Ako ste ozbiljan čovjek i političar, ne možete naklapanja javno prezentirati kao činjenice.

Veljko Kajtazi : Vi mislite da nije bio genocid?!

Nemam na temelju čega vjerovati, vaša naklapanja i izmišljotine jasenovačke uprave nisu nikakvi dokazi nego elementi za tužbu protiv Vas u normalnoj pravnoj državi kakva Hrvatska nije, na žalost. Osim toga, ja sam novinar i ja vas pitam…

Veljko Kajtazi : Ja kažem da je bio genocid. To je jedno. Drugo, isto tako tvrdim da je bilo puno više žrtava nego što jest.

Kako Vi to znate?

Veljko Kajtazi : Zato što sam razgovarao s ljudima, rekao sam za vagone, tu su i brojke.

Vi morate iznijeti dokaze, ili morate u zatvor zbog laži. Zašto tvrdite da je više od 16 tisuća ljudi ubijeno u Jasenovcu, a gdje su kosti?

Veljko Kajtazi : Ja mislim da je i veći broj.

Nevažno je što vi mislite ili vjerujete. Kako se možete klanjati „žrtvama“ koje nemaju ime i prezime? Evo vam i sljedeći podatak: na jasenovačkom popisu kaže se da je u selu Babinac bilo 332 romske žrtve, a ni za jednu nema ni imena ni prezimena. Znate li da je prema popisu stanovništva 1931. u selu Babinac bilo 257 Roma, a prema popisu iz 1948., znači nakon Jasenovca, bilo je 265, znači više nego prije rata. Tko su onda navodno ubijeni? Pitam Vas vidite li išta skandalozno u tome popisu?

Veljko Kajtazi : Ja znam ozbiljniji podatak. Popis stanovništva koji je pokazivao da je prije rata bilo oko 16 tisuća Roma, a poslije rata da ih je bilo 405. Ja znam taj ozbiljniji podatak.

Dakle, priznajete da je Roma bilo manje prije rata nego što ih je, prema popisu, pobijeno u Jasenovcu. Sami sebe pobijate. Osim toga, jeste li provjeravali jesu li romske žrtve likvidirane u Srbiji pa pripisane Jasenovcu?

Veljko Kajtazi : Rekla – kazala! Znam isto tako da je 2011. popis stanovništva pokazao da nas Roma ima 16967, što mislim da je premali broj i da nas ima više. Ja ću sad prekinuti.

Oprostite, vi ste došli u ovu državu, ona vas je prihvatila a vi ju optužujete bez dokaza. Sramite li se optužaba bez dokaza? Ponavljam po tko zna koji put: Među vaših 16 tisuća žrtava više od pola ih je bez imena i prezimena. Nemate odgovor na to, a bavite se politikom.

Veljko Kajtazi : Ja ću sad prekinuti, doviđenja, hvala. Niste me dobili u uredu, nego na cesti, umjesto da hodam, ja pričam s Vama.

 

 

KOMENTIRAJTE OVDJE :

Komentiranje je samo dozvoljeno na hrvatskim, njemačkim ili engleskim jeziku i na latinici.
Provokacije
domaći crveni izdajica i sluga Beograda i krivoslavnih bradati balkanski nomada sa 49% turske genetike se brišu.

 

E-Mail.

YouTube.

Facebook.

[ SVE SRPSKE LAŽI ] [ ČETNIČKI ZLOČINI U NDH ] [ JUGO-SRPSKI ZLOČINI U NDH ] [ KROATISCHE GESCHICHTE ] [ SERBISCHE LÜGEN ]

 

Posjetite naš partnerski hrvatski radio “Krugoval” na [ Facebooku ]. Pogledajte [ OVDJE ] program i ugradite radio stanicu besplatno u Vašu stranicu.

[ VOJNA POVIJEST ]

Flag Counter 

[ TKO JE TKO U NDH ]

Nezavisna Država Hrvatska : od Međimurja do Srijema, od Istre do Sandžaka, od Slavonije do Dalmacije, od Zagorja do Boke Kotorske i Duklje.

[ Impressum ] [ Datenschutzerklärung ] [ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]