Nezavisna Država Hrvatska

Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia
État indépendant de Croatie - Stato Indipendente di Croazia - Estado Independiente de Croacia

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske 1934 - 1994. I Briefmarkenkunde des Unabhängigen Staates Kroatien 1934 - 1994.

1934 - 1994 :


Izaberi jezik :
Sprache auswählen :
Choose language :
 

  1934

  1941

  1942

  1943

  1944

  1945

  1949

  1951

  1952

  1953

  1955

  1956

  1958

  1959

  1960

  1961

  1962

  1963

  1964

  1965

  1966

  1967

  1968

  1969

  1970

  1971

  1972

  1973

  1974

  1979

  1980

  1981

  1985

  1988

  1989

  1990

  1991

  1992

  1993

  1994

  ????

 

NJEMAČKA NARODNA SKUPINA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE :

 

U bečkim pregovorima od 20. do 22. travnja određena je teritorijalna podjela Jugoslavije i aneksije pojedinih sila. Njemačka je dobila dio sjeverne Slovenije, Gornje Kranjske i bivšeg koruškog i štajerskog područja Podunavske monarhije, dok je Italija dobila ne samo Donju Karniolu, neke dalmatinske otoke ali i dio hrvatske obale. Mađarska je obuhvatila Mur područja i zapadnu Vojvodinu. Bugarska je dobila Makedoniju. Dio zapadne Makedonije otišao je u vezu s Italijom u osobnoj uniji Velike Albanije. Na Cetinju je 12. lipnja 1941. proglasila "Ustavotvorna narodna skupština" neovisnost Crne Gore, također usko povezane s Italijom. Ostatak Srbije bio je pod njemačkom vojnom upravom. Nakon što se je proglasila Nezavisna Država Hrvatska potvrđena je u svojim povijesnim granicama. Ova se okolnost često potpuno zanemaruje, jer se lažno uvijek govori da je Hrvatska bila instalacija njemačkog Reicha.

Poglavnik dr
. Ante Pavelić nakon što je preuzeo dužnost, odmah je započeo pregovore s predstavnicima hrvatski Nijemaca o statusu njemačkih državljana. Kao prvi znak koncesije imenovao je Poglavnik dr. Ante Pavelić odvjetnika Dr. Jakob Elicker kao velikog župana skoro cijelog Srijema obuhvatne župe Vuka.

Prvi zakon od 21. 6. 1941. proglasio je
Njemačku Narodnu Skupinu osobom javnog prava i zajamčio svim pripadnicima ravnopravnost s Hrvatima na području javnog i privatnog života, kao i "neograničeno očuvanje njihove njemačke nacionalnosti i nesmetano priznavanje svog nacionalsocijalističkog uvjerenja”. Dana 31. srpnja 1941. Njemačkoj Narodnoj Skupini dozvoljeno je uspostaviti vojnu formaciju, takozvanu Einsatzstaffel, unutar Ustaša, koja je bila pod zapovjednistvom hrvatskog generalštaba.

Pravni status vođe
Njemačke Narodne Skupine Branimira Altgayera utvrđen je 30. listopada 1941., kada je dobio dužnost i ovlasti državnog ravnatelja. U unutarnjim poslovima etničke skupine, dekretom od 30.10.1941. Altgayer je izrekao "zakon o uredbi u okviru zakona" (čl. 4.), čime je sav raspon političkog, društvenog i ekonomskog života hrvatskih Nijemaca prepušten pravnom poretku.

Lingvistička regulativa omogućila je uporabu u javnom životu riječi i pisanja; u administrativnim jedinicama s više od dvadeset posto njemačkog stanovništva hrvatski i njemački smatrani su jednakim službenim jezicima, a javne obavijesti, natpisi, obrasci itd. trebali bi se održavati na dva jezika
. U okruzima s više od deset posto njemačkog stanovništva Nijemcima je bilo dopušteno da koriste svoj jezik u službenom prometu. U njemačkim se naseljima, u najvećoj mogućoj mjeri, koriste njemački službenici, kako to zahtijeva dispozicija njemačkih državnih službenika (članak 5.). Njihove prijave za zapošljavanje bile su podložne procjeni vodstva etničkih grupa i ustaškog stožera; Na zakletvi su obećali "čuvati vjeru njemačkom narodu i vođi, kao i državi Hrvatskoj i Poglavniku". Samo u dogovoru s vođom etničke skupine, oni mogu biti premješteni, suspendirani, umirovljeni i otpušteni.

Reorganizacija školskog sustava
u Njemačkoj Narodnoj Skupini nije dala potpunu autonomiju škole, već ju je stavila pod vlastiti odjel u Ministarstvu obrazovanja Nezavisne Države Hrvatske, gdje su se pripremali kurikulumi i udžbenici. Na prijedlog Altgayera, njezin je vođa postao bivši rektor njemačke zagrebačke gimnazije, H. Kühn. Škole su ostale državne institucije. Prijem djece se odvijao bez daljnje formalnosti na temelju etničke iskaznice koju je izdala Njemačka Narodna Skupina. Na mjestima u kojima je živjelo najmanje 20 školske djece u krugu od 8 km, trebalo je uspostaviti njemačku osnovnu školu. Ako je bilo samo 10 njemačke djece, tada bi se morale uspostaviti improvizirane škole, s manje od 10 njemačke djece, takozvane "školske baze" za njemačke nastavnike.

Pored toga,
Njemačkoj Narodnoj Skupini, u koordinaciji s Ministarstvom obrazovanja, bilo je dopušteno da vodi škole i učitelje "o svom trošku", dok su u protivnom bili plaćeni kao državni službenici hrvatske države. Do 1944. godine, njemački školski sustav sastojao se od oko 300 narodnih i improviziranih škola, zavoda za osposobljavanje učitelja u Osijeku, dvije gimnazije u Osijeku i Rumi, trgovačke akademije u Zemunu, osam srednjih škola i privatne protestantske srednje škole u Zagrebu.

8. svibnja 1941. Altgayer je već izdao privremene organizacijske propise po načelu
"bezuvjetnog vođe", u kojima su uspostavljeni različiti uredi vodstva Njemačke Narodne Skupine sa sjedištem u Osijeku i službama za vezu s hrvatskom vladom. Područje njemačkog naselja bilo je podijeljeno na četvrti pod Kreisleitern i Ortsgruppen pod Ortsleitern, dok su u selima s manje od deset njemačkih obitelji uspostavljene takozvane "baze". U "Landesbauernschaft" i "Gemeinschaft der gewerblichen Wirtschaft" stvorene su stručne institucije u kojima je članstvo bilo obavezno. Društveno-političke zadatke vršila je "njemačka radna zajednica" po uzoru na "Arbeitsfront". Kao posljedica uništenja jugo-srpske države došlo je i do preusmjeravanja hrvatsko-njemačkoga zadružnog sustava, koji je od tada imao glavu u Osijeku u „Savez njemačkih seljačkih i trgovačkih zadruga u Hrvatskoj“. To je obuhvatilo oko 300 zadruga u proljeće 1942.

Kao "organizacija za političku selekciju", koja se
je smatrala "jedinim nositeljem političke volje njemačke etničke skupine", pokrenut je "Nationalsozialistische Deutsche Gefolgschaft in Kroatien (NSDGK)" kojoj su morali pripadati svi šefovi odjela etničke skupine. Osim "Deutschen Mannschaft", vojne organizacije koja je bila sastavljena od muškaraca u dobi od 18 do 45 godina, "Deutschen Frauenschaft" čiji su članovi regrutovani iz "Allgemeinen Frauengemeinschaft" i "Stamm-DJ", NSDGKu su sva udruženja bila automatski uključena. Djeca od 4 do 10 godina već su grupirana u "Kindergruppen" prije ulaska u "Deutsche Jungvolk" i "Jungmädelbund". "S obzirom na posebnu situaciju Njemačke Narodne Skupine", Altgayer više puta tražio da se strogo primjenjuju Nürnberški zakoni.

Status hrvatski Nijemaca se je mogao usporediti sa statusom Nijemaca u Slovačkoj.

Oru
žani sukob sa partizanima i četnicima su osjetili pogotovo Nijemci, jer su Titovi partizani i u partizane preobučeni četnici iz Srbije otišli ravno na područje Nezavisne Države Hrvatske s njemačkim stanovništvom. Manje ugrožena, zatvorenija naselja u slavonskim i srijemskim krajevima mogla su se sa  "Einsatzstaffel", koju je Poglavnik legalizirao u srpnju, i oružanom lokalnom zaštitom, u kojoj je od ljeta 1942. cjelokupno muško stanovništvo sela ujedinjeno, bolje braniti.

"Einsatzstaffel" bio je pod stegovnom nadležnošću Altgayera, koji je prenio
preko Landesmannschaftsführera SS-Obersturmführer Lichtenbergera, njegove naredbe i preuzeo zaštitu njemačkih naselja.

Sjedište je bilo u Osijeku, uključujući i "Stabswache", zapovjedni bataljon "Prinz Eugen" koji je formiran u listopadu 1941. godine sa šest četa od ukupno oko 1500 ljudi i tri bataljona spremnosti "Ludwig von Baden". "General Laudon" i „Emanuel von Bayern“ formirani su do kraja kolovoza 1942. godine, svaki s četiri čete, ukupno oko 1800 vojnika, regrutirani iz dobrovoljaca od 17 do 22 godine, a njima je bio uračuvan hrvatski vojni rok. Sve su jedinice bile u akciji protiv partizana. Podržala su ih od prosinca 1941. dva bataljona njemačkih lovaca i željezničkih-žaštitara koji su tijekom 1942. ojačani u tri bataljona.

Svi su članovi tih formacija bili prebaćeni do proljeća 1943. u Waffen SS, a starije generacije Njemačke Narodne Skupine morale su popuniti te bataljone. Stoga je lokalna zaštita reorganizirana u veljači 1943. u "Heimatwache der Deutschen Volksgruppe" za sve muškarce od 16 do 60 godina.
Zbog sve vidljivijih partizanskih napada se
je uključio Himmler iste godine.

Njemačka Narodna Skupina i Altgayerovo osoblje bili su podređeni neposrednom Himmlerovom podređenom "predstavniku RFSS-a" pri "opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj", SS Brigadeführeru Kammerhofer, koji je na tom mjestu imenovan u Zagrebu, trebao je "osigurati konačno umirenje" područja "oslobođenog od partizanskih postrojbi".

Prema podacima rukovodstva
Njemačke Narodne Skupine u listopadu 1941. bilo je oko 1200 muškaraca u Waffen-SSu.

Internim sporazumima Waffen-SSa prvotno je dodijeljen udio od deset posto svih regrutirani hrvatskih Nijemaca, što ona, međutim, nikako nije bilo dosta. Himmlerovo inzistiranje na iskorištavanju narodnih rezervi ljudi jugoistočne Europe isključivo za SS konačno je uspjelo u svibnju 1942. postići OKW zapovjedništvo u kojem su "regrutivanje i obuka sposobnih Volksdeutschera u jugoistočnoj regiji" bio jedino zadatak Waffen-SSa.

Ne čekajući stupanje na snagu sporazuma, SS
ovska novačka komisija je već započela svoju aktivnost u Osijeku 1.9.1942., iako je Altgayerov - također još uvijek preuranjen - poziv za saziv bio datiran tek 15.9.1942. Prije toga se je trebalo zavrsiti preseljenje Nijemaca (takotvani "Streudeutschtum") u bosanskim dijelu Nezavisne Države Hrvatske.

Do sredine listopada prikupljeno je 15.000 muškaraca koji su prebačeni u Waffen-SS i aktivne policijske jedinice SS-a u Reichu. Cijeli "Einsatzstaffel" i njemački Domobrani, prebačeni su u SS diviziju "Prinz Eugen", pri čemu se vodstvo Njemačke Narodne Skupine osjećalo obveznim za novo, odlučno produženje obveze vojne službe. S druge strane, plan o osnivanju hrvatsko-njemačke "SS brigade" propao je zbog Hitlerovog odbijanja, koji nije htjeo imati probleme radi toga s Poglavnikom dr. Ante Pavelićem. Regruti su bili raspodijeljen u razne SS jedinice, uključujući SS diviziju "Prinz Eugen" i SS žandarmeriju.

U to je vrijeme pripadalo Waffen-SS
u : 17538 muškaraca, njemačkom Wehrmachtu : 1386, hrvatskom Domobranstvu : 2636, vojnim formacijama Njemačke Narodne Skupine : 3488 muškaraca. Pored tih 25048 hrvatskih Nijemaca bilo je 410 hrvatskih Nijemaca pripadnika hrvatske Državne Radne Službe, 2200 članova „Organizacije Todt“ i oko 4500 radnika. Materijalna opskrba članova obitelji vojnika Waffen SS ostala je neprestana. Strašna monetarna devalvacija snažno ju je pogodila, tako da je u siječnju 1944. Himmler bio primoran narediti da socijalna sredstva budu zamijenjena tjednim obrocima hrane.

Prema „Godišnjaku njemačke nacionalne grupe u Hrvatskoj“ iz 1943. godine, broj članova njemačke mladeži u Hrvatskoj iznosio je više od 15.000. Poput Hitlerove omladine, i ona je imala svoju konjicu, moto
-sport-jedinice i jedinice-jedrilice.

Volksdeutsche
eri su također bili integrirani u hrvatske jedinice, npr. kao u :

- Jedinicima koje govore njemački jezik u hrvatskoj Državnoj Radnoj Službi

- Njemački zaštitni željeznicki-bataljon

- Njemački lovački bataljon u hrvatskim Domobranima
 

 

 

Branimir Altgayer :


Branimir Altgayer, njema
čki političar i vojnik, časnik u vojskama Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Nacističke Njemačke, vođa Volksdeutschera u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Kao sin časnika Austro-ugarske vojske rođen je u Galiciji ali odrastao u Slavoniji. Nakon gimnazije u Osijeku i Zemunu završio je austro-ugarsku Konjičku kadetsku školu u Moravskoj Beloj Crkvi. Služio je kao časnik u Austro-ugarskoj vojsci od 1915. do kraja prvog svjetskog rata. Pristupio je vojsci Kraljevine SHS u kojoj je imao čin kapetana. 1922. napustio je vojsku te se zaposlio u civilnim službama te ponovno u vojsci 1924. - 1927. Bio je vrlo aktivan u političkom i kulturnom životu njemačke manjine. Istaknuti je predstavnik tzv. Obnoviteljskog pokreta (radikalne struje) u njemačkom manjinskom udruženju Kulturbund u kojem je 1939. postao pokrajinski vođa za Slavoniju. Početkom 1939. napušta Jugoslavensku radikalnu zajednicu, čiji je gradski viječnik bio u Osijeku, te pristupio Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske imenovan je 14. travnja 1941. vođom Njemačke narodne skupine (Volksgruppenführer), državnim ravnateljem pri Predsjedništvu Vlade Nezavisne Države Hrvatske imenovan je 5. studenog 1941. a dan kasnije Heinrich Himmler mu daje čin SS-ovog hauptsturmführera (satnika). Bio je jedan od utemeljitelja Vojnice njemačke narodne skupine. 1942. izabran je za jednog od dva zastupnika njemačke manjine u Hrvatskom državnom saboru.

Od 11. siječnja 1943. državni je tajnik pri Predsjedništvu vlade NDH te mu je Poglavnik dr. Ante Pavelić dao čin pričuvnog pukovnika Ustaške vojnice i naslov viteza.

 

Kratko je sredinom 1943. boravio na istočnom bojištu. Nakon povratka u kolovozu 1943. proglasio je opću mobilizaciju Nijemaca u NDH. 9. studenog 1943. promaknut je u SS-ovog sturmbannführera (bojnika). 1944. počeo je organizirati iseljavanje Nijemaca iz Hrvatske u Njemačku. Nakon rata pobjegao je u Austriju ali su ga zarobili Britanci i izručili vlastima komunističke Jugoslavije. Vojni sud u Zagrebu ga je 1950. osudio na smrt.

 

ZAKONSKA ODREDBA

o porabi njemačkog jezika, njemačke zastave i njemačkih oznaka

u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

§ 1. Svi Niemci i njihove uzstrojbe imaju pravo na području Nezavisne Države Hrvatske izvješavati njemačku zastavu, pjevati i svirati himne njemačkog naroda, te pozdravljati njemačkim pozdravom.

§ 2. Svi Niemci imaju pravo na području Nezavisne Države Hrvatske nesmetano se služiti ustmeno i pismeno njemačkim jezikom u posebničkom i javnom životu.

§ 3. U svim državnim upravnim jedinicama i u obćinama, gdje njemačko stanovničtvo iznosi više od 20 posto, hrvatski i njemački jezik bit će načelno jedan drugome ravnopravni kao službeni jezici kod svih oblasti, sudova, samoupravnih tiela, zavoda, ustanova i zaklada. Poraba jezika ravna se prema jeziku predlagatelja.

Javni proglasi i pismeni sastavci službenog saobraćaja (nadpisi, nacrti, obrazci i t. d.) u ovim upravnim jedinicama i obćinama imaju biti uviek dvojezični (hrvatski i njemački).

U svim državnim upravnim jedinicama i u obćinama. gdje njemačko stanovničtvo iznosi više od 10 posto, pripada Niemcima pravo porabe njemačkog jezika u saobraćaju sa svim hrvatskim državnim, samoupravnim, te ostalim oblastnim uredima i ustanovama.

§ 4. Imena i prezimena svih Niemaca imaju se svagdje u javnom životu, naročito u svim uredima, pisati i voditi u njihovu prvotnom obliku i po njemačkom pravopisu.

§ 5. U mjestima s više od 20 posto stanovničtva njemačke narodnosti, gdje je uobičajeno ili predajom do danas uzčuvano njemačko ime mjesta, hrvatsko i njemačko ime ravnopravne su službene oznake mjesta u smislu postojećih propisa. U tim mjestima imaju natpisne ploče mjesta i ulica biti dvojezične.

Niemcima ostaje slobodno, da se medju sobom u govoru i pismu služe svim već uobičajenim njemačkim nazivima mjesta.

Djela, koja se protive odredbama ovoga paragrafa, mogu napadati same obćine i Njemačka narodna skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pred upravnim sudom.

§ 6. Ministar unutarnjih poslova ustanovit će naredbom, u kojim državnim upravnim jedinicama i obćinama sačinjava njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom više od 20 posto, odnosno više od 10 posto. Ovu će naredbu izdati nakon saslušanja vodje narodne skupine.

Ova se naredba ima izdati najkasnije mjesec dana nakon proglašenja ove zakonske odredbe.

Izmjena ove naredbe na temelju nove brojitbe pučanstva ili drugih brojitbenih podataka dopuštena je samo nakon saslušanja ili na priedlog vodje narodne skupine.

§ 7. Čast njemačkog naroda, njemačka zastava, njemačke oznake, kao i znakovi i odore njemačke narodne skupine i njezinih jedinica, te ostala prava iz ove zakonske odredbe uživaju istu zaštitu kao i ona hrvatskoga naroda.

§ 8. Uz oštećenoga može se kaznenom progonu radi djela protiv § 7. pridružiti vodstvo Njemačke narodne skupine kao privatni učesnik u smislu kaznenog postupnika, odnosno može kao nadomjestni tužitelj predložiti i nastaviti kazneni progon kod sudova i upravnih oblasti.

§ 9. Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministarstvu unutarnjih poslova i ministarstvu pravosudja i bogoštovlja.

§ 10. Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 30. listopada 1941.

 

Poglavnik
Nezavisne Države Hrvatske
:

Dr. Ante Pavelić, v. r.

Broj: CCCLXXII-1893-Z-1941.

Ministar unutarnjih poslova :

Dr. Andrija Artuković, v. r.

Ministar pravosudja i bogoštovlja:

Dr. Mirko Puk, v. r.

 

 

PROVEDBENA NAREDBA

ministarstva pravosudja i bogoštovlja od 13. svibnja 1942. broj

1189-Z-1942. zakonskoj odredbi o porabi njemačkog jezika, njemačke

zastave i njemačkih oznaka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

od 30. listopada 1941. broj CCCLXXII-1893-Z-1941.


Na temelju § 9. zakonske odredbe o porabi njemačkog jezika, njemačke zastave i njemačkih oznaka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 30. listopada 1941. broj CCCLXXII-1893-Z-1941. (Narodne novine od 30. listopada 1941. broj 166) a savezno s naredbom ministra unutarnjih poslova od 17. travnja 1942. broj 2429-I-A-1942. o ustanovljenju državnih upravnih jedinica i obćina, u kojima njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom sačinjava više od 20 posto, odnosno više od 10 posto (Narodne novine od 20. travnja 1942. broj 87) propisujem ovu provedbenu naredbu:

§ 1. Kao sudovi, na području kojih njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom iznosi više od dvadeset posto, ustanovljuju se :

1. Kotarski sudovi u Staroj Pazovi, Djakovu, Osieku, Hrvatskim Karlovcima, Zemunu, Rumi, Vukovaru i Vinkovcima;

2. Sudbeni stol u Hrvatskoj Mitrovici.

§ 2. Kao sudovi, na području kojih njemačko stanovničtvo u omjeru prema hrvatskom iznosi više od deset posto, ustanovljuju se :

1. Kotarski sudovi u Šidu, Iloku i Daruvaru;

2. Sudbeni stol u Osieku.

§ 3. Ova provedbena naredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 13. svibnja 1942.
 

Ministar pravosudja i bogoštovlja :

Dr. Mirko Puk, v. r.

 

 

Etničko čišćenje Folksdojčera u komunističkoj Jugoslaviji :


Pisac memoranduma Isterivanje Arnauta iz 1937. godine Vasa
Čubrilović, kojega su komunističke vlasti nakon svojega dolaska u Beograd postavile za svojega komesara na Filozofskom fakultetu, predaje novim vlastima svoj memorandum (15 stranica gusto ispisanih pisaćim strojem) od 3. studenog 1944. godine, kojim novim vlastima izlaže iste teme, naglašavajući da je upravo sada pravi povijesni trenutak za prisilno iseljavanje nacionalnih manjina.

Taj beogradski sveučilišni profesor i budući ministar u vladi DF Jugoslavije predlaže u tom memorandumu, kako bi trebalo protjerati ne samo Nijemce, nego i sve druge nacionalne manine : "Mi se možemo slagati ili neslagati u pojedinim pitanjima državne politike, ali smo danas složni u jedno, da sa Folksdojčerima u Jugoslaviji, treba jednom zauvek prečistiti račune. Oni su to zaslužili svojim nelojalnim držanjem prema državi u kojoj su živjeli,svojom svirepošću i verolomnošću, svojom gramljivošću i i bezobzirnošću... Osim nelojalnog držanja ima i drugih du!okih državnih razloga koji nas prisiljavaju daiskoristimo ovaj rat i da rešimo manjinsko pitanje iseljavanje manjina. Naše manjine, već smo podvukli, nisu za nas opasne zbog svog broja već zbog svog geopolitičkog položaja i zbog svoje povezanosti sa se!i srodnim susednim narodima... Vojvodina je žitnica cele Jugoslavije, a da u njoj nema nijednog Srbina ili Hrvata, morali bi se za nju boriti zbg ishrane miliona naših građana južno od Save i Dunava. Kad čovek pokušava da stvara privredni za buduću izgradnju jugoslovenskih zemalja, on ga ne može zamisliti Bez Vojvodine, kao žitne rezerve... Samo hladni državni račun mora da upravlja na)om politikom po ovom pitanju... Pošto smo izneli razloge zašto treba očistiti državu od manjina, da vidimo ima li mogućniosti za izvođenje toga plana. Objektivno uzevši, uslovi za taj posao su veoma povoljni. Ako se prilikom izgrađivanja Evrope polazilo sa stanovišta da se manjinsko pitanje može rešiti preko povlastica tim manjinama iskustvo iz ovoga rata su pokazala cijeloj Evropi da to nije tačno. Bezobzirno iskorištćavanje nemačkih manjina od strane Trećeg Rajha, doveli su do saznanja, da je jedino pravično rešenje tog pitanja, preseljavanje manjina... Sam Treći Rajh poveo je jednu brutalnu kolonizatornu politiku prebacujući milione s jednog kraja Evrope na drugi .Šta više, on je spremao planove za iseljavanje čitavih naroda i putem jedne smišljene kolonizacione politike težio je da zavlada jugo-istočnom i istočnom Evropom. Da je on pobedio u ovom ratu, nas Južnih Slovena, pose!ice Srba nestalo bi sa lica zemlje.Ovaj način rešavanja manjinskog pitanja primili su bili i nemački saveznici Italija i Mađarska. Zato, je i razumljivo da su i naši saveznici stali na stanovište da se u ovom ratu manjinsko pitanje reši putem preseljavanja. Prvi bratski Sovjetski savez primjenjuje još pre rata ovu metodu u rešavanju manjinskih problema. On je već davno raselio Karelce na granicama Finske. Iz primorskih oblasti na Dalekom istoku iseljeni su Koreanci i Kinezi čak u Turkestan. Kada je Sovjetski Savez još 1940. zaposeo Besarabiju on je iselio iz nje 150.000 Besarabskih Nemaca. Čitav grad od baraka izgradili su te godine Nemci na ušću Save u Dunav u zemunskom polju. Mi Beograđani imali smo tada prilike da gledamo transporte tih Nemaca, u tom logoru prilikom odlaska za Nemački Rajh. I sada vrši Sovjetski Savez još u toku rata izmenu stanovništva, preseljavajući Poljake iz Ukrajine i Bele Rusijee preko nove poljsko-sovjetske granice, a dovodeši otud Ukrajince i Belo-Ruse u Sovjetski Savez. Pozivajući se na ove primere i mi ćemo imati pravo, da tražimo od naših saveznika, da se i naše manjinsko pitanje reši na isti način, iseljavanjem... Po pitanju naroda koje trebamo iseliti mišljenja sam, da treba uzeti u red: Nemci, Mađari, Arnauti, Talijani i Rumuni... Posle onih strahota što su ih Nemci počinili po našim zemljama i po celoj Evropi, oni su izgubili svako pravo a nikakav obzir zato ih treba nemilosrdno goniti. Mađarski narod i kod nas, kao i u Mađarskoj..., i pored pokolja u Bačkoj i pandurske službe Nemcima po Rusiji, ipak zaslužuju nešto obzira...To isto važi i za Arnaute... Međutim, prikom rešavanja manjinskog problema mi moramo po svaku cenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući pri tom koju stotinu hiljada Mađara i Arnauta iz naše države. Fašistički režim u Italiji strahovito je postupao sa našim svetom u Istri, Gorici i Gradišci. Kad dobijemo te zemlje natrag mi se moramo potruditi da ih ponovo etnički osvojimo, iseljavajući iz njih sve one Talijane, koji su se tamo naselili posle 1. decembra 1918."

Nije poznato u kojoj mjeri je taj Čubrilovićev dokument - popraćen tabelama sa statističkim podatcima i konkretnim prijedlozima organizacije "posla" etničkog čišćenja utemeljenima na njegovom dobrom poznavanju rada državne uprave - utjecao na odluku vrha komunističke vlasti da pristupi etničkom čišćenju Nijemaca na području Jugoslavije, ali valja opaziti da je kod komunista očito dojam o Čubriloviću bio dobar, kada vidimo da je on u danima preuzimanja vlasti u Beogradu postavljen za komesara za Filozofski fakultet, da bi potom od travnja 1945. do 1950. godine bio i ministrom u vladi komunističke Jugoslavije; najprije kao ministar poljoprivrede, a potom kao ministar šumarstva.

Josip Broz Tito je, nakon što je s dijelom Vrhovnog štaba NOV i POJ pristigao 4. listopada 1944. u vojvođanski Vršac, da bi odatle rukovodio borbama radi oslobođenja Beograda. Našavši ondje dosta civila Folksdojčera, upućuje 16. listopada 1944. komandantu 1. armijske grupe NOVJ Peki Dapčeviću depešu u kojoj je naređuje: “Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih, jakih brigada eventualno krajišku. Potrebna mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika.“ Od listopada do prosinca 1944. nekoliko tisuća civila folksdojčera, ali i drugih, pretežno muškaraca, odvedeno je u obližnji likvidacijski logor. Prema poimeničnim pokazateljima u Vršcu i okolnim mjestima utvrđeno je 1.038 žrtava.

Na sličan način postupalo se i u drugim krajevima koje su nastanjivali Folksdojčeri. Na sjednici NKOJ-a održanoj 30. listopada 1944., predsjednik NKOJ-a maršal Jugoslavije J. Broz Tito je objasnio : “Uspostavu vojne vlasti u Vojvodini diktirali su specijalni problemi u Vojvodini, - isterivanje Nemaca ... Pitanje iseljavanja Nemaca mi moramo rešiti, jer je to večita opasnost za našu zemlju. To pitanje ćemo postepeno rešavati. Zasada će se sve sposobno od 16 do 60 godina svrštavati u radne bataljone i upotrebljavati na razne radove. Kolonizaciji našeg stanovništva u Vojvodini namesto isteranih Nemaca treba odmah pristupiti. Tj. na nemačka imanja odmah naseljavati Srbe, Crnogorce, Ličane i td, i to siromašne i poštene porodice.“

Odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine - pod očitim utjecajem dotadašnjih odluka Josipa Broza Tita, a moguće i pod utjecajem memoranduma Vase Čubrilovića od 3. studenog 1944. godine - proglašeni su svi etnički Nijemci na području Jugoslavije (primjenjivalo se to i na Austrijance) neprijateljima, osim onih koji su surađivali s NOVJ. Odlučeno je da se svima njima bez naknade oduzme svu imovinu. Procjenjuje se da je od oko 500.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i POJ. Potkraj 1944. godine snage Crvene armije odvode na prisilni rad u Sovjetski Savez oko 30.000 jugoslavenskih folksdojčera, bez protivljenja jugoslavenskih komunista.

Državna komisija za repatrijaciju je 22. svibnja 1945. zabranila povratak na teritorij Jugoslavije svim Folksdojčerima s područja Jugoslavije koji su se zatekli izvan njenog teritorija. Predsjedništvo Ministarskog savjeta (vlade) Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, Zagreb, izvijestila je 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore koga se treba smatrati Nijemcem, internirati u logor i protjerati: “[...] u obzir za iseljavanje dolaze svi Nijemci i Njemice po slijedećem kriteriju: 1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Nijemca ili Njemice).- 2) Tko potiče iz braka u kome je otac Nijemac.- Od ovoga se izuzimaju: 1) Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- [...] 2. Njemice udane za Jugoslavene sa djecom.- 3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Nijemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Nijemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Nijemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Nijemca.- [...].”

Od približno 200.000 Nijemaca civila koji su nakon kraja ratnih operacija ostali na teritoriju Jugoslavije, bilo je od kraja 1944. godine do početka 1948. godine u logore internirano njih oko 170.000. Smatra se da je oko 60.000 Foldsdojčera pomrlo u tim logorima, uslijed nehumanih uvjeta u njima.

Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova FNR Jugoslavije, u siječnju 1946. se području Jugoslavije u logorima nalazilo (do tada preživjelih) 117.485 Folksdojčera, od toga 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djece; na slobodi se u tom trenutku nalazilo samo 12.897 Folksdojčera. Na području Hrvatske u logorima se tada nalazilo 10.600 Folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece; na slobodi se nalazilo 2.000 Folksdojčera, od toga 700 muškaraca, 1.000 žena i 300 djece. Jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković iznosi u u opsežnom izvješću Vladi FNR Jugoslavije da je “stanje u ovim logorima ... vrlo loše u svakom pogledu. Smeštaj, higijenske prilike, ishrana, odeća i obuća su daleko ispod minimalnih zahteva za uredno življenje.”

Od prijašnjih oko pola milijuna, ostalo je do prvog popisa stanovništva u poslijeratnoj Jugoslaviji 1948. godine živjeti samo 55.000 Folksdojčera. U Hrvatskoj ih je ostalo oko 10.000, od ranijih preko 100 tisuća.

U čl. 30. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije" br. 40/45 i 70/45) bilo je propisano da se u cijelosti ima nastaviti s konfiskacijom "imovine lica njemačke narodnosti" prema odluci AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine.

U kuće i na imanja Folsdojčera kolonizirano je slavensko stanovništvo, u Vojvodini pretežno Srbi, a u Hrvatskoj pretežno Hrvati. Ministarstva poljoprivrede svake od federalnih republika je na temelju Općeg zakona o Agrarnoj reformi i kolonizaciji odredilo broj obitelji za svaki kotar i naselje koje će imati "pravo na unutarnju i vanjsku kolonizaciju". Prema planovima Banat je trebalo naseliti 16.500 obitelji (3.000 iz Slovenije, 2.000 iz Makedonije, 3.000 iz Srbije i 8.500 iz Bosne i Hercegovine). Bačku je trebalo naseliti 20.000 obitelji (7.000 iz Crne Gore, 7.500 iz Hrvatske, 3.000 iz Bosne i Hercegovine i 2.500 iz Srbije). Za Srijem je prema prioritetima planirano naseljavanje boračkih obitelji iz Srijema, nakon njih 500 obitelji iz susjednih kotara Bosne i Hercegovine i 500 obitelji iz Srbije. Borci invalidi i obitelji boraca gardijskih jedinica Jugoslavenske armije trebale su naseliti staropazovački i zemunski kotar. Oko 6.500 tisuća obitelji iz same Vojvodine dobilo je mogućnost da se naseli na imanje Folksdojčera. Planirano je doseljavanje 1.000 obitelji iz Hrvatske u Baranju, a i u najzapadniji dio Srijema koji je ostao u sastavu Hrvatske planiralo se doseliti 500 obitelji iz drugih dijelova Hrvatske. Prosječna obitelj koja je kolonizirana imala je 5,69 članova. Na području Hrvatske, bilo je planirano dodijeliti pravo na koloniziranje tako da među kolonistima bude 61,1 posto Hrvata i 38,9 posto Srba, ali je u izvedbi kolonizacije udio Srba bio naposljetku znatno veći od planiranog; uz to se dio etničkih Hrvata nakon doseljavanja predomislio i vratio u svoj zavičaj. Nakon provedene kolonizacije, kolonisti su na popisu stanovništva provedenom 1948. godine činili 14% ukupnog stanovništva Vojvodine. Ako se ne računaju kolonisti iz same Vojvodine, njih je bilo u Bačkoj 131.045, u Banatu 80.879, te u Srijemu 14.153. Iz Hrvatske je u Vojvodinu preseljeno 9.279 obitelji s 52.868 članova. Od 225.696 kolonista naseljenih u Vojvodini, bilo je 162.447 Srba, 40.176 Crnogoraca, 12.000 Makedonaca, 7.134 Hrvata (ukupni broj Hrvata u Vojvodini se nije povećao, zbog znatnog broja pobijenih i iseljenih srijemskih Hrvata pri kraju rata), 2.091 Slovenaca i 1.848 Bošnjaka (Muslimana, prema tadašnjoj terminologiji).

 

Marka njemačke narodne skupine od 2 Kune.

Dolje : marka na poštanskoj karti "Deutsches Haus in Esseg" ("njemačka kuća u Osijeku").

 

 

Pretisci Njemačke Narodne Skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

 

3 + 2 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

4 + 3 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

5 + 4 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

6 + 9 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

8 + 7 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

 

 

 

 

 

12 + 8 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

15 + 10 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

20 + 14 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

25 + 15 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

30 + 30 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

 

 

40 + 40 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

50 + 50 Reichsmark.
Pretisak : “Dt. Volksgruppe im U.S. Kroatien” sa hrvatskim grbom na željeznom križu.
Lijevo Odal runa.
Dan izdanja : 21. 3. 1943 za dan Wehrmachta.
Naklada : 500 setova.

[
KUPI OVDJE ]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Marke grada Rume :

 

1 Kuna.
Ljubi
časta. 1941.

2 Kune.
Naran
časta. 1941.

3 Kune.
Zelena. 1941.

5 Kuna.
Crvena. 1941.

10 Kuna.
Plava. 1941.

 

 

 

 

 

 

 

E-Mail.

YouTube.

Ducan / Shop.

[ SVE SRPSKE LAŽI ] [ ČETNIČKI ZLOČINI U NDH ] [ JUGO-SRPSKI ZLOČINI U NDH ] [ KROATISCHE GESCHICHTE ] [ SERBISCHE LÜGEN ]

 

[ VOJNA POVIJEST ]

Flag Counter 

[ TKO JE TKO U NDH ]

[ Impressum ] [ Datenschutzerklärung ] [ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]