Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

 
[ Program internet radija “Krugoval” ]

 

Njemačka knjiga Ministarstva Vanjskih Poslova dokaziva srpske zločine u NDH već 3 dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske!

Šok za crvene domaće i dušmanske balkanske bradate bezpovijesne “istoričare” : ova knjiga Ministarska Vanjskih Poslova dokumentira srpske zločine od 13.4.1941 do listopada 1942 godine.

Dokaziva i činjenicu da su postojale tri formacije zločinaca :

- partizani
- četnici
- četnički partizani

Četnici su već 1941 godine prešli u partizane a ne kako bezpovijeni “istoričari” tvrde tek 1945te godine!

Pročitajte ovu knjigu na njemačkom jeziku i djelomično na hrvatskim
prijevodu [ OVDJE ].

 

NDH nije nikad kapitulirala pred jugo-srpskim okupatorom i pravno postoji još i danas!

Ovo vam jugo-srpski i bradati “istoričari” taje : Nezavisna Država Hrvatska nije pred okupatorima N.D.H. (partizanima i u partizane preobućenim četnicima) kapitulirala i zato pravno postoji još i danas!

Otkrivamo laž da je Poglavnik dr. Ante Pavelić “prodao” Dalmaciju Talijanima : to je već 1922 godine napravio srpski ministar Pašić u Kraljevini Jugoslaviji!

[
PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi dokazivaju sami svoju laž o navodnim broju “srpski žrtava” u NDH!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

... U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Genetičari potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici Srba!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi ukrali “svoj” grb i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivena najveća srpska blamaža : ukrali su od bizantske obitelji Palaiologos grb i dvoglavnog orla a turski sultan Mahmud II. je Srbima dizajnirao njihovu zastavu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale 500 godina pod Turcima!

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale skoro 500 godina pod Turcima u prvoj bračnij noći i tako poboljšali genetiku takozvani Srba.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Sandžak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

O ovim šute domaći crveni izdajnici, četnički zlotvori a i takozvani "Bošnjaci" : Sandžak je bio na zahtjev Sandžaklija 6 mjeseci dio Nezavisne Države Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Otkrivamo srpsku laz da na Katedrali u Magdeburgu pise anti-hrvatski natpis!

 

Srbi i domaći izdajnici tvrde da na katedrali u Magdeburgu (Njemačka) piše “Nek nas Bog čuva od kuge, rata i Hrvata!”.

Kontaktirali smo propovjednika i povijestničara katedrale te crkvenjaka katedrale koji su nam potvrdili tu srpsku laž!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šrbi ubili 80.000 Židova i jedan dio Roma u Srbiji i prepisali svoje zločine Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Srbi su Hitleru prvi javili da je Srbija “judenfrei” (oslobođena od Židova) i ubila 80.000 nedužni Židova i jedan dio Roma i kasnije te žrtve prepisala Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte i dokumentacije prešućenog srpskog  antisemitizma :

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Trojedna Kraljevina  Hrvatska, Slavonija i Dalmacija je postajala duže nego Kraljevina Srbija!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina, to znaći 137. godina nakon Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije a još više taje da je Srbija bila vazal Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Prema indijskoj svetoj knjigi Rig-Veda se o Hrvatima znade do
12.700 prije Krista!

Pročitajte sve o velikoj bogici Sarasvati i hrvatske Sarasvati-Ind civilizaciji te rano-hrvatske države [ Hurwurdu ],
[ Hurrwuhe-Mitanni ], [ Urartu ],
[ Huritsko kraljevstvo ], [ Harauvatija ]
i [ Chorasmija ]

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šok za Srbe : Srpski vladari nisu bili Srbi!

Otkrivamo : navodna “srpska” dinastija Nemanjića je sve drugo bila, samo ne “srpska”!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Tko laže taj i krade!

Srbi kradu povijest hrvatski državica unutar Crvene Hrvatske [ DUKLJE ],
[ PAGANIJE ],[ ZAHUMLJA ] i
[ TRAVUNJE ].

 

Tko je zbilja bio crveni šumski bandit Tito?

Dali je lažni smrad Tito bio Joshua Ambroz Mayer ili Walter Weiss?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Homo Balkanicus Primitivus protiv zdravog razuma
Hrvata!

Kako se velike “Hrvatine” bune svake godina protiv slavlja “Helloweena” a neznaju o poganstvu u svojoj kršćanskoj vjeri!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi i Sorbi nemaju ništa zajedno!

Bezpovijesni Srbi su propali u pokušaju ukrasti Sorbima identitet i prisvojiti ga sebi. Genetika, vjera, jezik  i veksilologija dokazivaju da opet lažu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Muslimanske milicije Nezavisne Države Hrvatske.

Procitajte sve o muslimanskoj miliciji u Foči, Goraždu, Sandžaku, Huskinoj legiji, miliciji Salke Ćatića i miliciji Muhameda Hadžiefendića.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Njemačka Narodna Skupina i Einsatzstaffel u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte sve o Njemačkoj Narodnoj Skupini u NDH, Branimiru Altgayeru, filatelističkim izdanjima NNS i zloćin jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske nad Nijemcima.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Ovo vam taje domaće sluge bezpovijesni bradati “istoričara” :
Velikaya Horvatiya u dana
šnjoj Ukrajini, Poljskoj i Českoj!

Jeste čuli za tri hrvatske države “Bijelu Hrvatsku”, “Crvenu Hrvatsku” i “Karpatsku hrvatsku” na tlu današnje Ukrajine, Poljske i Česke?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi odgovorni za
17.000.000 mrtvih u
I. Svijetskom ratu!

Franz Ferdinand je htjeo preurediti dualnu “Austro-Ugarsku” monarhiju u trialnu “Austo-Ugarsku-Hrvatsku” pa je balkanski četnički divljak Gavrilo Prinicp dobio nalog da ga ubije.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srpkinja Sonja Biserko : “Cijela srpska povijest je laž!”

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije potvrdila otovrenu tajnu : cijela srpska povijest je laž!

U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Muslimanske milicije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Muslimanska milicija u Foči :



Nakon pregovora s četničkim komandantom Sergejem Mihailovićem, talijanske su se vlasti 5. XII 1941. godine povukle iz Foče i prepustile grad četnicima.

Poslije ulaska Mihailovićeve vojske u grad, uslijedili su stravični zločini nad hrvatsko-muslimanskim stanovništvom.

Domobranska posada znala je da je Foča predata na upravu četnicima i bez borbe se povukla.

Četnička politika prema muslimanima je u Moljevićevom projektu jasno izložena i isplanirana.

Cilj je bio istrijebiti muslimane s ovog područja.

 

Od 5. XII 1941. do 21. I 1942, koliko su vladali Fočom, četnici su uspjeli zavesti strahovladu u ovom gradu.

21. I 1942. godine četnička vladavina prekinuta je okupacijom Foče od strane prtizana.

Srbijanski četnici povukli su se, a domaći su ostali u gradu, kao da se ništa nije ni dogodilo.

Ubrzo su ih komunisti : Rodoljub Čolaković, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, pridobili na svoju stranu. Dakle, doskorašnje četničke vojvode kao što su Strajo Kočović, Ranko Popadić, poznati hrvatsko-muslimanskom stanovništvu po njihovim zlodjelima, nakon dolaska komunista postavljeni su za komandni partizanski kadar : četnici su se preobukli u partizane!

Za vrijeme četničkog divljanja u Foči, hrvatski muslimani su, naoružani lovačkim puškama (ukoliko su ih imali), u nekim selima pokušali organizovati manje seoske straže.

 

Muslimanska milicija za odbranu seoskih područja na relaciji Gornja Zenica - Janjići i susjedna sela.

Organizator je Fadil Imamović - Pravnik.

Čuče: Asim Begagić, Mustafa Skender, Derviš Talam (harmonika), Aziz i Mehmedalija Huseinspahić, Salih Dorić,

Alija Hodžić, Latif Huseinspahić, Hilmo Fejzić i Midhat Huseinspahić.

Stoje u I redu: Omer Imamović, Ibrahim Vrškić, Nazif Huseljić, Abdurahman Huseinspahić, Suljo Dorić, Derviš Vrškić,

Hasan i Rifet Hodžić, Safet Huseinspahić, Fadil Imamović, Sulejman i Ferid Delić, Mehmed Dorić, Mustafa, Džemal i

Hasan Huseinspahić, Redžib Vrškić.

Stoje u II redu: Kasim Durmo, Zulfo Huseinspahić, Uzeir Vrškić. (1943.)

 

 

Međutim, da je ova samoodbrana bila na vrlo niskom nivou, govore nam ogromne brojke muslimanskih žrtava. Ipak, u ovom samoorganizovanju možemo naći zametke muslimanskih milicija i uočiti stvarne razloge i neophodnosti njihovog osnivanja. Prvi primjer organizovanja muslimana jeste u fočanskom selu Curevo, čiji su seljani i partizanima odbili predati svoje minimalno oružje. Obećali su da im neće pružati otpor, ali su zahtjevali da zadrže oružje koje trenutno posjeduju radi odbrane sela od mogućih četničkih napada. Međutim, ovaj prijedlog Tito nije mogao prihvatiti, pa je razoružao seljane, a u Curevo poslao desetinu partizana radi odbrane od eventualnih četničkih upada u selo.

Nakon dolaska partizana, situacija u Foči se je stabilizirala, stanovništvo je brzo zaboravilo na svoja stradanja i nastavilo živjeti normalnim životom. Partizani su se ovdje zadržali do polovice svibnja, kada ih smjenjuju hrvatske i talijanske vojne vlasti. Međutim, polovicom kolovoza četnici su ponovo zauzeli grad. Uslijedila je repriza događaja s kraja 1941. godine, o čemu postoje brojna svjedočenja. Navest ćemo samo jedan od brojnih primjera strave i užasa koji su se tih dana događali u Foči.

Četnici su bez ikakve milosti ubijali sve što im je bilo dostupno, ne štedeći pritom ni žene, djecu, starce i iznemogle. U jednoj kući sakupili su oko 65 civila, zapalili je, a žrtve su žive izgorjele. Mnogi se, poučeni ovim gorkim iskustvom, odlučuju na bijeg prema Goraždu i Sarajevu. Ovaj fočanski pokolj bio je povod uglednim sarajevskim muslimanima da 26. VIII 1942. godine sazovu konferenciju, koju je otvorio hafiz Muhamed ef. Pandža, član Ulema-medžlisa.

Na skupu se razgovaralo o problemu smještaja i prehrane izbjeglica, te sabiranju dobrovoljnih priloga za ove stradalnike. Na ovoj konferenciji odlučeno je da se muslimanski vodeći krugovi sami pobrinu za naoružanje svog naroda, pa je s tim ciljem osnovan međudruštveni odbor “Narodni spas”. Na čelo ovog odbora došao je hafiz Muhamed Pandža, koji od druge polovice 1942. aktivno radi na osnutku muslimanskih milicija, čiji je cilj borba protiv svih neprijatelja.

U tu svrhu izdao je Proglas, u kojem se, između ostalog, kaže: “Zbijmo se u čvrste redove da od sebe ostranimo strahovitu neman pokolja i međusobnog uništavanja. Prihvatimo svi za oružje i stupimo u borbu, ne da ubijamo, koljemo, palimo i uništavamo, nego da se odbranimo od svakoga ko pokuša da nas napadne i uništi. Svrstajmo se u čvrste redove u odbrani svoje porodice i domova. Zaboravimo osvetu i kao muslimani nastojmo da se izmirimo sa svima... Svi koji su sposobni za borbu neka prihvate za oružje.”

U ovom proglasu Pandža svoju vojsku naziva “Muslimanski, bosanski oslobodilački pokret”. Pomoć u naoružanju i svu materijalnu podršku ovaj pokret dobijao je od Nijemaca.

Po ustaškim izvorima, glavni Pandžin stan bio je u okolici Trnova. U studenom 1944. iz ovih izvora saznajemo da je Pandža uspio sakupiti 8.000 ljudi i da se taj broj još više povećava.

Međutim, komunistički izvori tvrde da je na području istočne Bosne uspio sakupiti samo 400-500 boraca.

Proces organiziranja muslimanske samoodbrane u Foči odvijao se jako sporo, a četnici nisu prestajali sa svojim zločinima. Ipak, Pandža je uspio prikupiti određenu novac od sarajevskih bogataša za naoružanje hrvatskih muslimana u fočanskom selu Jabuci, gdje je zapovjednik muslimanske milicije bio Husin-beg Čengić.

Njegova vojska držala je položaje u Jabuci i okolnim selima, sve do Čajniča.

I Čajniče je doživjelo sličnu sudbinu kao i Foča. Talijani su 7. XII 1941. godine grad prepustili četnicima.

Za nepuna dva mjeseca zloćinački neoprani bradati balkanski barbari "za kralja i otadžbinu" radili su i ovdje sve s ciljem da iskorijene hrvatsko-muslimansko stanovništvo.

 

Muslimanska milicija u Goraždu :

U travnju 1942. godine Talijani su ponovo osvojili Čajniče, i odobrili osnivanje muslimanskih milicija, koje su ih naoružali. Cilj ovih milicija bila je odbrana muslimanskog stanovništva i od četnika i od partizana, a u ustaškim dokumentima navodi se da je brojala oko 1.500 ljudi.

Čajnička milicija bila je povezana sa pljevaljskom, koja je smještena na Meteljci. Zapovjednik milicije u Pljevljima bio je Mustafa Zuković, a ona je osiguravala put od Čajniča do Boljanića.

Četnici su početkom veljače 1943. godine napali čajnička, fočanska i pljevaljska sela, a Draža Mihailović izdao je naredbu da se milicija s ovih područja u potpunosti uništi.

Nakon što su četnici zauzeli Meteljku, jedan dio razoružane muslimanske milicije uputio se prema Čajniču, odakle su se zajedno s čajničkim milicionerima povlačili u pravcu Ustiprače i Međeđe.

Borba se nastavila na Trebeškom brdu, istočno od Goražda.

Međutim, Talijani su i ovdje razoružali miliciju, pa su četnici prodrli sve do Kopača. Na osvojenim područjima nastavljena je uobičajena četnička praksa ubijanja, pljačkanja, uništavanja, a talijanska vojska sve je to hladnokrvno posmatrala, ne preduzimajući ništa da spriječi stradanja muslimana.

Poslije ovih tragedija, kotarska ispostava u Goraždu ukazuje na neophodnost formiranja dobrovoljačke domobranske pukovnije sastavljene od izbjeglih milicionera.

Osnovana je Goraždanska milicija na čelu s natporučnikom Čengićem, a njen cilj bila je odbrana muslimanskog stanovništva od četnika.

Međutim, ona nije bila “u stanju sama preduzeti akciju čišćenja ovog terena od četnika, jer neima teškog oružja, a niti naboja za oružje koje imaju , pa da bi se spasilo ovo pučanstvo, potrebno je da se što žurnije pošalje jača pomoć ovoj posadi da bi se odmah poduzela temeljita akcija u čišćenju ovih krajeva od četnika”.

Zapovjednik Čengić izdao je “Naređenja” svojim podređenim vodnicima, u kojima se naglašava da :

1. treba dobro paziti na kretanje pravoslavnog stanovništva, zašto je potrebno stalno kretanje patrola po terenu, a posebno po šumama u blizini pravoslavnih sela. Izviđanja trebaju obavljati i žene muslimanke, a podatke o kretanju i namjerama neprijatelja dostavljati zapovjedništvu milicije;

2. pripreme i namjere nekih od odreda muslimanske milicije trebaju se držati u strogoj tajnosti :

3. u slučaju nepokoravanja naredbama ovoj miliciji, primijenit će se kažnjavanje smrću;

4. naročitu pažnju treba posvetiti održavanju veza između vodova, satnija i samog zapovjedništva milicije.



Muslimanska milicija u Goraždu :

 

Gore : muslimanska milicija u Goraždu u ustaškim i domobranskim odorama.

 

 

Na području Rogatice muslimanske vojne formacije organizirao je Zulfo Dumanjić s Borika.

Edhem Hadžialić Efendić bio je načelnik Bratunca i organizator muslimanskih milicija na tom području. Odlučno je odbio da njegova milicija pređe u Ustašku vojnicu, zbog čega je došao u sukob s ustašom Mijom Mijačevićem, koji ga je i ubio.

Odbranu muslimanskog stanovništva u Srebrenici organizirao je Ismet Bektašević.

Do prve polovice 1944. godine, Ismet se nije opredijelio ni za jednu od zaraćenih strana, ali je simpatizirao partizanski pokret.

Početkom 1944. počeo je surađivati s Nijemcima u Zvorniku, gdje je, po izvještaju Štaba III korpusa, radio na mobilizaciji muslimana u SS formacije i na formiranju ustaške uprave za Srebrenicu, Bratunac i Vlasenicu.

U rujnu 1944. godine u Vlasenici predao se partizanima i bio strijeljan kao narodni neprijatelj.

Dakle, za razliku od sjeveroistočne Bosne, samoodbrana muslimanskog stanovništva na području jugoistočne Bosne bila je na vrlo niskom stepenu organiziranosti.

Djelovala je nejedinstveno, a blizina granice sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje je bilo jezgro četništva, imali su za rezultat masovne zločine nad muslimanskom populacijom.

Ipak, ni ove pokušaje organiziranja hrvatsko-muslimanskih vojnih formacija u cilju odbrane muslimanskog stanovništva ne možemo zanemariti.

 

 

Muslimanska milicija u Salke Ćatića :


U Nevesinju su organizitrane muslimanske vojne formacije pod zapovjedništvom bivšeg austro-ugarskog oružničkog narednika Salke Ćatića (1884.-1952.).

Sjedište ove milicije bilo je u osnovnoj školi u selu Kljuna (13 km od Nevesinja), a branila je područje Općine Kruševljani, osim sjevernog dijela koji se nalazio pod vlašću partizana.

Radi osiguravanja hrane i oružja Salko Ćatić je često vodio pregovore s predstavnicima talijanskih vojnih vlasti.

Zbog nedostatka dovoljno štamparija, ove su milicije u početku imale iste legitimacije kao četnici, pisane ćirilicom, ali s natpisom “muslimansko udruženje”.

Počekom 1942. godine, kada je osnovana ova milicija, u Nevesinju nije postojala  ustaška organizacija.

Talijanska vlast je sredinom 1942. godine dozvolila djelimičan povratak oružanih snaga NDH u Drugu zonu.

Dogovoreno je da domobranske formacije zamijene talijanske na području Stoca, Gacka, Bileće i Nevesinja.

Talijani su postavili uvjet da hrvatske vlasti ne upućuju ustaške snage na ova područja, jer bi to izazvalo pobunu Srba.

Krajem listopada u Travniku je od domobranskih dobrovoljaca iz Hercegovine, među kojima je bio i Salko Ćatić, osnovana DOMDO pukovnija.

Međutim, ustanovilo se da je jedan dio pripadnika ove pukovnije došao iz Ustaške vojnice, pa su Talijani predložili da se ona, umjesto u istočnu Hercegovinu, rasporedi na područje Sinja, Imotskog, Zadvarja i iskoristi za borbu protiv partizana.

Salko Ćatić se, kao pripadnik ove DOMDO pukovnije, ipak vratio u Nevesinje i nastavio organizirati muslimansku odbranu.

Okružni sud u Mostaru je 1946. godine ustanovio da je Ćatićeva milicija “bila obična seoska muslimanska milicija”, čiji je cilj bila odbrana svog zavičaja.

Kao što je bilo kod većine muslimanskim Hrvatima, prema kojima je sud jugokomunističke Jugoslavije bio znatno blaži nego prema katoličkim Hrvatima, na koje je svalio sav krimen navodnih ustaških nedjela i krimen uloge razbijača Jugoslavije, tako je bilo i s Ćatićem.

Sud je uvažio izjave svjedoka Srba da nisu čuli da je Ćatićeva milicija ikome zla nanijela.

Sudilo mu se kao organizatoru i zapovjedniku nevesinjske muslimanske milicije.

Prvobitno je bio optužen kao zapovjednik postrojbe koja je ubila srpske seljake, a ustanovljeno je da je to učinila jedna druga postrojba te je Ćatić oslobođen te optužbe.

Osuđen je na oduzimanje slobode i prisilni rad u trajanju od 18 mjeseci i jednogodišnji gubitak političkih i pojedinih građanskih prava.

Sličnim zapovjednicima dosuđena je i konfiskacija imovine, no Ćatiću nije jer ju nije ni imao.

Svjedočenje pravoslavnih seljaka u njegovu korist rezultiralo je da je Okružni sud u Mostaru primijenio na nj Ukaz o amnestiji i pomilovanju.

 

 

Muslimanska milicija u Sandžaku i SS pukovnija “Sandžak” :

 

 

Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu.

Sandžaklije su svojevoljno po drugi put 1943 zatražili pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od Poglavnika dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Poglavnik dr. Ante Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada tek vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv četnika i većina protiv partizana.

Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943 su četnici napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11 i 12 rujna 1943 su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.

Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko od njih su bili nakon obuke poslani odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.

U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao "SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak" (Njemački : "SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak"). Od listopada 1943 je počeo sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bili uključeni. Ova formacija je i zvana "Boračka skupina Krempler" (Njemački : "Kampfgruppe Krempler" ili i "Muselmanengruppe von Krempler"). Prema različitim izvorima je pukovnija imala čak od 8000 - 12000 pripadnika.

Novi rekruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su i učili njemački jezik.

Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon "Princ Eugena", "Handžara" i "Kame" je bio Hafiz Sulejman Pačariz.

U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.

3. veljače 1944 su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice.

U rujnu 1944 Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22 rujna odred u Pljevjli predaju grad partizanima.

Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak sa preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava "Maksa" Luburića.

Hafiz Sulejman Pačariz je pomaknut u čin ustaškog pukovnika.

 

 

ODBRANA SANDŽAKA OD ČETNIKA :

1. Novi Pazar - Aćif Hadžiahmetović - Uspio da spasi grad od tri velika napada četnika. Sva tri puta porazio neprijatelje. Zadnji pokušaj četnici su čak prevarili Nijemce da su u Novom Pazaru kontrolu nad gradom preuzeli komunisti kako bi im ovi pomogli u napadu što se i dogodilo. Ipak, Sandžaklije pobijedjuju. Poslije prvog napada na grad organirao je kontra-napad na grad Rašku (sjeverno od Novog Pazara) i stigao skroz do u grad gdje je dobio naređenje od Njemaca da se mora vratit. Strijeljan je od strane Komunista 1945. godine na Hadžetu (Novi Pazar) gdje je strijeljana večina sandžačkih gazija.

2. Tutin - Džemail Koničanin - Njegova milicija bila je jedna od najjačih u Sandžaku iz dva razloga. Prvi, stanovnistvo Tutina je 99% muslimansko, a drugi razlog je sto je bio mlad, pametan i lukav borac te je odmah efikasno zavladao svim dijelovima koje je branio. Pošto nije imao puno problema u samom Tutinu, sa svojim borcima je išao u odbranu drugih sandžačkih mjesta. Najviše se pokazao u odbrani Novog Pazara na poziv Aćifa Hadžiahmetovića. Osim Novog Pazara, svojom borbom je zauvijek zadužio i Sjenicu, Prijepolje, Bijelo Polje i Berane. Gine 1944. godine u borbama protiv partizana koji tom pobjedom zauzimaju njegov kraj.

3. Sjenica - Hasan Zvizdić - Pošto mu se obitelj seli iz Hercegovine, koju non-stop napadaju Crnogorci, on dolazi sa obitelji u Sjenicu. Pošto Sandžak pada u ruke Srbije i Crne Gore 1912., na kraju Prvog svjetskog rata 1918. godine četnici mu ubijaju čitavu obitelj, na njega pucaju ali on iskaće kroz prozor i spašava glavu. U Drugom svjetskom ratu prvi staje na odbranu ovog, po svemu sudeći najgoreg za odbranu mjesta u Sandžaku. Najpoznatije je njegovo djelo kojim je zaplašio četnike 1941. godine iako u tom trenutku nije imao ni jaku vojsku, a ni oružija. Kada su četnici došli na "pregovore" vidjeli su topove, tenkove i veliku vojsku, i odmah su se pokajali i odlučili da prvo napadnu Novi Pazar. Ustvari ti tenkovi i topovi bili su sulendari od sporeta i furuna postavljeni na kolima za konje i pokrivenim ceradom. Vojska je također bila "velika" jer su poslije prolaska pored četnika utrčavali i mijenjali odjeću i prolazili drugi put kao druga vojska. Komunisti ga po padu Sjenice proganjaju i bježi u Tursku gdje umire 1980. godine.

4. Prijepolje - Sulejman Pačariz - Hodža koji je pod svojom kontrolom držao grad kroz čitav rat, iako hrvatski Muslimani u tom dijelu nisu bili velika većina. Prijepolje je nekoliko puta napadato od strane četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog četnika Pavla Djurišića na pregovorima ošamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 hrvatsko-muslimanska sela. Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni četnici (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili. Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su metnuli mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali četnike kojih je bilo puno više. Poslije rata sakrio se u Kozarcu gdje ga nalaze partizani i ubijaju 1945. godine.

5. Nova Varoš - nije imala Muslimansku miliciju i zato 75% hrvatskog muslimanskog stanovništva pada ispod 10%.

6. Priboj - Čamil Hasanagić - Zato što je branio Priboj morao je da prodje kroz dosta stvari što ostale vodje nisu morale. Posto je Priboj na granici sa NDH, četnicima je postao dosta važan. On ga nije predao. Morao je dosta puta da pregovara sa četnicima ali ga nije predao. Branio je većinom svoj kraj. Poslije pada u ruke partizana, kreće sa ostalima preko NDH u bjegstvo i stiže u Austriju. Tamo ih zarobljavaju Britanci i izrucuju nazad partizanima u novosonovanu Jugoslaviju. Najžalosnije je da ga je prepoznao nekadašnji četnik, koje su na veliko pomilovavali, protiv koga je ratovao. Čamila ubijaju komunisti na kraju rata 1945. godine.

7. Pljevlja - Hamdija Krijestorac - Borio se isključjivo protiv četnika. Ni jednom nije napadao partizane. Nažalost, Pljevlja strada na pravoslavni Božić 1943. Tim napadom je upravljao sam Pavle Djurišić. Taj napad je osakatio ovaj kraj za sva vremena. Pošto je Italija kapitulirala 1943. godine on i njegovi borci se priključuju partizanima uz obečanje da će isti spriječiti pokolj hrvatski Muslimana. U Partizanima ostaje do kraja rata. Nakon rata hapše sve njegove borce pa i njega. Osuđuju ga na 20 godina zatvora. Poslije 8 godina, ipak ga nalaze nevinim i puštaju ga iz zatvora. Umire 1990. godine.

8. Bijelo Polje - Čazim Sijarić - Bio je sigurno najaktivniji vodja Muslimanske milicije. Razlog toga su veliki napadi na njegovu teritoriju od strane i crnogorskih četnika i crnogorskih partizana koji su htjeli da se preko ove teritorije pripoje svojim jedinicama u Srbiji. Surađivao je najviše sa vođama iz Prijepolja, Sjenice, Tutina i Berana. Na pravoslavni Božić 1943. godine Pavle Djurišić predvodi četnike koji pale čak 33 hrvatsko-muslimanskim sela na njegovoj teritoriji. Bio je to sigurno najveći napad na Sandžak za vrijeme rata. Poslije toga, u pomoć pristižu borci iz Prijepolja, Sjenice, Berana i Tutina i za par mjeseci Čazim ponovo uspostavlja svoju vlast nad ovim teritorijom. U tom kontra-napadu poznata je bila i bitka gdje je skroz porazio poznatog četnika Rada Kordu. Njegove jedinice poslije ovog poraza više nisu postojale. Čazim je u toj bitci izgubio dosta boraca ali je jednom za sva vremena zgazio četnicki pokret tog kraja. Pri kraju rata partizani pobjedjuju na skoro svim frontovima, i Čazim kao i dosta ostalih vođa im se pridružuje uz obečanje da će ovi stititi hrvatske Muslimane. U partizanima učestvuje kao obićni vojnik. Na kraju rata 1945., Čazima ubijaju ti isti kojima se pridružio.

9. Berane - Osman Hrastoder - Talijani ga natjeravaju u sarađivanje sa četnicima. On pregovara i prijeti četnicima da ne napadaju njegovu teritoriju i da neće imati problema. Tako i biva... par nedelja. Četnici hvataju Osmanovog sina i na jednoj svojoj pijanci ga kolju. Osman istog dana napada isto selo i ubija nekoliko četnika. Nije još stigao nazad u svoje selo, a četnici su već napali isto. Četnici napadaju i dolaze skroz do njegove kuće. Osman pruža jak otpor i na kraju bježi kroz prozor. Nakon toga se vode jake bitke za ovaj prostor koji je bio odmah na meti poslije ona 33 zapaljena sela. Sarađuje sa vodjama iz Rozaja i Bijelog Polja i odbija napad. Nije htio da se priključi partizanima i sa svojim borcima se krije. 1946. godine partizani su saznali da se nalazi u jednoj pečini sa svojim borcima i natjeravaju njihove obitelji da nose slamu i sijeno pored ulaza jer ovi neće pucati, i slamu onda pale. Zbog gušenja koje je izbilo, Osman nekako uspjeva pobjeći iz pečine. Drugi nisu imali takve sreće. Odmah nakon toga ga opet pronalaze i ubijaju u pokušaju da pobjegne.

10. Rozaje - Jakup Kardović - Hodža koji je uživao veliko poštovanje svih hrvatski Muslimana u Sandžaku. Posto je Rožaje, kao i Tutin, bilo većinski hrvatsko-muslimansko, nije imao problema iz unutrašnjosti već je večinom branio druge dijelove Sandžaka. Učestvovao je u dvije važne bitke. Prva, u odbrani Novog Pazara. Na poziv vođe iz Pazara, odmah je stigao. Njegovi borci su bili među prvim na linijama i uništili su važna četnicka područija. Druga bitka bila je posto su četnici bili krenuli ka Rožajama. Dobija pismo od Osmana, vođe iz Berana, da se prema njim uputila velika četnicka vojska. Bilo je to za vrijeme Ramazana. On svojim ljudima govori da se odma hvataju pušaka. Neki ga pitaju zar mogu jer je Ramazan i zbog toga što poste. Tu Jakup izgovara poznate riječi da, iako je hodža, on će prvi popiti vodu i krenuti u boj jer u pitanju je odbrana doma i naroda, a propušteni dani će se ispostiti nakon toga. Tako i biva. Dobro su se ukopali na jednom brdu kojim su trebali ovi preći i čekali četnike koji su nasjeli. Porazili su četnike. Nakon rata komunistička vlast dobija vijest da se zna gdje je Jakup. On se navodno "krio" u svom domu. Jakup se nije krio jer se nije osječao krivim, zbog toga je i bio u svom domu. Ali po njihovim navodima, on se "krio u svom domu" gdje dolaze i ubijaju ga jer je pokušao "pobjeći posto je saznao da oni znaju gdje se nalazi". Tako gine još jedan od vođa otpora.

11. Plav - Adem Sabanhaković - Crnogorski četnici, mislili su preko Plava i Gusinja preći na teritoriju Kosova. Ovo mjesto, kao i druga do sada, planirali su prekrstiti u Donje Vašojeviće, a hrvatske Muslimane i Albance prognati, a potom naseliti posrbljenim Crnogorcima. Na liniju im staje Adem sa svojim borcima. U jakom napadu, četnici zauzimaju skoro pola njegove teritorije. U tom trenutku kreće jaki protuudar koja ih ne samo vrača na svoje pozicije, već nastavlja kako bi ih totalno uništio. U toj bitci, četnici su pokušavali spasiti glavu preplivavajući rijeku Lim, ali su se tu mnogi podavili. Poslije ove bitke nisu se usuđivali za nove napade. Partizani proganjaju Adema jer je odbio da im se prikljući zbog toga jer je znao njihove planove, a planovi su im bili napadi na Albance sa Kosova koji su pomogli Ademu da porazi četnike. Pošto je odbio, počeli su da ga proganjaju i on bježi sve do 1947. godine. Te godine mu partizani dovode obitelj na čelu kolone i pozivaju ga da se preda. On to čini i biva uhapšen. Prvo je osuđen na smrtnu kaznu, a onda su to promijenili na 18 godina robije od kojih je odležao 12. Umire 1977. godine.

 

 

Muslimanska milicija “Huskina legija” :

 

Husein Miljković, poznat po nadimku Huska (Trnovi-Podzvizd kraj Velike Kladuše, 7. 3. 1906 - Mala Kladuša, 27. 4. 1944) bio je muslimanki vojni komandant odnosno gospodar rata iz doba drugog svjetskog rata čija je biografija predmet kontroverzi.

Huskina legija, Huskina milicija ili Huskina vojska su nazivi za muslimansku paravojnu formaciju koja je od 1943. do 1944. djelovala na području sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, nominalno na strani NDH i sila Osovine.

Ime je dobila po svom vođi i osnivaču Huseinu "Huski" Miljkoviću, koji je zajedno sa nekoliko stotina sljedbenika za račun osovinskih snaga čuvao red i mir na području Cazinske krajine, neposredno nakon ofenzive Weiss odnosno nestanka Bihaćke republike.

Huskine snage, koje su s vremenom narasle na 3000 ljudi, su uglavnom funkcionirale kao lokalna seoska milicija na etnički homogenom muslimankom području.

Iako je Huska bio formalno podređen Hrvatskom domobranstvu i dobio čin pukovnika, u stvarnosti je djelovao kao nezavisni gospodar rata, odnosno zauzeo pragmatični stav o "miroljubivoj koegzistenciji" sa svim vojnim i paravojnim formacijama, uključujući četnike i partizane.

Nijemci su mu predložili da njegovu jedinicu moderno opreme i naoružaju, da mu daju velike količine municije i uniformi ali da ne pusta partizane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Cazinska krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonačelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da prihvati njemački prijedlog, pa da prijedje u partizane kada ga naoružaju i opreme.

Obećan muje čin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku čin potpukovnika, svim komandantima bataljona čin majora, komandantima četa čin kapetana, a komandirima vodova čin poručnika. Osim toga, obećano mu je da će biti komandant divizije i pošto je prije bio u vezi sa Pokretom da će biti primljen u Okružni komitet i Komitet divizije. Još mnogo toga mu je obećano.

 

O liku Huske Miljkovića, njegovoj muslimanskoj miliciji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i refleksiji na Cazinsku Krajinu bilo je riječi u zapaženim predavanjima dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i mr. sc. Fikreta Midžića. O njima postoje samo neki fragmentarni osvrti, osim studije o ovoj temi koju je obradio Adnan Jahić pod nazivom “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu”. Iz publiciranih izvora i fragmentarnih osvrtao muslimanskim vojnim formacijama, vidljivo je da su one formirane na više mjesta u BiH. Stvaranje ovih muslimanskih vojnih formacija u gotovo svim dijelovima BiH je bio prirodni izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno, samoobrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija. Sve političke konotacije došle su kasnije kada su muslimanske vojne formacije pod različitim imenima bile formirane kao: Zeleni kadar, Oružnička legija, Muslimanska milicija, Muslimanski oslobodilački pokret, Muslimanska nacionalna organizacija, Bosanski planinci, itd. Poseban osvrt, u studiji mr. sc. Fikreta Midžića odnosio se na fenomen formiranja Muslimanske milicije Huske Miljkovića na prostoru Cazinske Krajine 1943. godine, formirane upravo iz logike muslimanske samoobrane, odnosno, zatvaranja i izoliranja. Oslanjajući se na brojnu i dobro naoružanu vojnu formaciju, Huska Miljković je bio stvarni gospodar Cazinske Krajine. Igra, koju je vodio između ustaša, Nijemaca, četnika i partizana predstavljala je metodu političkog ponašanja u kojoj je pokazao svoju nadmoć prema svim sudionicima tadašnjih događaja, a u narodu stvorio uvjerenje da je on vlast. Time je na području Cazinske Krajine, kompletno naseljenim muslimanskim stanovništvom, stvorena jedna specifična kontraverzna situacija čiji je izraz upravo bio partizanski dezerter Huska Miljković oko koga se okupila vojska dezertera. O slučaju predratnoga krajiškog komunista Huske Miljkovića, koji je trajao tek godinu dana,od sredine travnja 1943. do travnja 1944. kada je ubijen pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, nadasve zanimljivo jegovorio i povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović : “Miljković je, kao jedan od komunističkih organizatora srpskog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske iz ljeta-jeseni 1941., u tranju 1943. neočekivano napustio partizane i s nekoliko svojih ljudi se predao zapovjedniku 11. pješačke domobranske pukovnije u Velikoj Kladuši, pukovniku Nardeliju. Nakon toga oblikuje samostalnu protupartizansku vojnu skupinu kojoj pristupaju mjesni muslimanski bjegunci iz ustaških i domobranskih postrojbi. Miljkovićev pokret ima nominalno lojalističko držanje prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske, koje ga nastoje pridobiti za suradnju i uključiti u sklop Ustaške vojnice putem nikada postrojenog Ustaškoga krajiškoga dobrovoljačkog zdruga. Ovakav odnos je prekinut u ožujku 1944. kada je Miljković partizanima predao skupinu ustaških časnika za vezu s njegovim pokretom i mjesnih upravnih dužnosnika čime je nagovijestio prelazak na partizansku stranu. To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim protukomunistički raspoloženim pristašama, pa je Miljković u travnju 1944. pod nejasnim okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga neposrednog okruženja”, objasnio je Hasanbegović.

 

Lijevo : Pripadnik Huskine milicije sa odlikovanjima Nezavisne Države Hrvatske.

 

 

Lijevo : Husko Miljković sa svojim vojnicima i Ustašom (lijevo).

 

Prema riječima rahmetli Saliha Miskića, Husku je iz zasjede ubio Bajro Baba Keserović, a partizani su za atentat optužili Nijemce.

Važno je napomenuti da je većina Huskine milicije učestvovala u Cazinskoj buni i da se nezadovoljstvo njegovim ubojstvom, prema nekim mišljenjima, dovodi u vezu s podizanjem tog ustanka.

Ova verzija o Huskinom ubistvu bila je „istina“ koja se nije smjela dovoditi u pitanje sve dok je trajala vladavina Partije. Zvanično nije se smjelo spominjati ni Huskino ime. Međutim, Huskina smrt, kao i njegova uloga u ratu, bila je predmet istraživanja brojnih historiografa. Veoma značajan doprinos rasvjetljavanju ove tabu teme dao je mr. Fikret Midžić u svom radu „Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini“, iznesenom na naučnom skupu Zagrebu 2010. godine. Na osnovu arhivskih dokumenata gospodin Midžić nedvojbeno dokazuje da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, da su te pripreme vršene vješto u dužem periodu, prikazujući ga da je on „kriv za smetnje u Cazinskoj krajini“ i slično.

Miljković, koji je među svojim sljedbenicima uživao ogromnu karizmu, se zbog svoje pragmatične politike često naziva svojevrsnim duhovnim ocem i pretečom Fikreta Abdića.

 

 

Muslimanska milicija “Hadžiefendić legija” :

 

Muhamed Hadžiefendić (1898. - 1943.), bio je hrvatski časnik muslimanske vjeroispovjesti koji se borio u prvom i drugom svjetskom ratu.

Muhamed Hadžiefendić je rođen 1898. godine u Tuzli, u staroj i uglednoj obitelji. Poslije osnovnog obrazovanja u rodnom gradu, pohađao je Trgovačku akademiju u Sarajevu. Želja njegovog oca je bila da ga sin naslijedi na čelu obiteljskog trgovačkog poduzeća, ali je mladi Muhamed pokazivao više sklonosti ka vojničkoj karijeri.

Početkom Prvog svjetskog rata stupio je kao dragovoljac u 3. bosansko-hercegovačku pješačku pukovniju. Iz rata se vratio s činom poručnika, te je naslijedio oca u njegovim trgovačkim poslovima. No, usporedno s tim, nastavio je i vojničko usavršavanje, izvanredno polažući ispite na Vojnoj akademiji u Beogradu, da bi 1938. bio proglašen rezervnim majorom Jugoslavenske kraljevske vojske.

Početkom Drugog svjetskog rata, Muhamed Hadžiefendić je mobiliziran u Jugoslavensku kraljevsku vojsku, ali se poput skoro svih hrvatskih i muslimanskih časnika odbio boriti se za interese velikosrpskih krugova u Beogradu.

 

Kapitulacija Jugoslavije ga je zatekla u Vodicama kod Sinja, gdje organizira obranu lokalnog hrvatskog pučanstva od ostataka jugoslavenske vojske u rasulu. Ubrzo po stvaranju NDH vraća se u rodnu Tuzlu i aktivira u domobranstvu. Priznat mu je čin bojnika i postavljen je za zapovjednika III. bojne 8. pješačke pukovnije.

Datum smrti : 13. lipnja 1943.

Prilikom napada srpskih ustanika s Ozrena na većinski muslimansko mjesto Puračić, početkom studenog 1941. godine, domobrane Hadžiefendićeve III. bojne zahvatila je panika i počeli su se u neredu povlačiti. Hadžiefendić je s pištoljem u ruci djelomično zaveo stegu i vratio domobrane na položaje, ali je uvidio da su daleko veći otpor pružili naoružani domaći ljudi. Hadžiefendić je shvatio da domobrani - a bili su to uglavnom vojni obveznici iz Slavonije (dok su u isto vrijeme domobrani iz Bosne služili po Slavoniji) - nisu imali motivacije da se bore tako daleko od svojih kuća, u tuđem i nepoznatom kraju. Posljedica toga je bila činjenica da oružane snage NDH nisu bile u stanju pružiti učinkovitu zaštitu muslimanskim naseljima izloženim strahovitim četničkim napadajima i pokoljima. Stoga je bojnik Hadžiefendić odlučio osnovati jednu samozaštitnu vojnu formaciju organiziranu na teritorijalnom principu.

Hadžiefendić je 7. prosinca posjetio ministra domobranstva Slavka Kvaternika, izloživši mu svoje prijedloge. Kvaternik se složio s tom idejom, te se Hadžiefendić vratio u Tuzlu i 20. prosinca pozvao općinske načelnike, predstavnike vojnih vlasti i druge ugledne ljude na sastanak na kojem je dogovoren ustroj formacije pod nazivom Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića. Formacija je ustrojena dva dana kasnije i isprva se sastojala iz nekoliko satnija raspoređenih po selima istočno od Tuzle i oko Živinica, koja su tada neposredno bila ugrožena četničkim napadima. Nepuna četiri mjeseca kasnije, Dobrovoljački odjel je preimenovan u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića, da bi u svibnju taj zdrug konačno bio preustrojen u Domobransku dobrovoljačku pukovniju ili Domdo pukovniju. Pukovnija se sastojala od stožera u Tuzli, te šest bojni raspoređenih po gradovima i mjestima sjeveroistočne Bosne (Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću). U narodu je najčešće nazivana "legijom", dok su je partizani i četnici nazivali "muslimanskom legijom".

 

Gore : Formiranje legije 22.12.1941: Muhamedaga Hadžiefendić stoji u sredini,
Husein ef. Jahić sjedi drugi s desna, Omer Gluhić stoji desno od njega.

 

Bojnik Muhamed Hadžiefendić je u političkom pogledu bio blizak tzv. bošnjačkim autonomistima u Sarajevu, političkoj grupaciji koja se zalagala za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH i njezino stavljanje pod izravan njemački protektorat, što svjedoče i izvještaji predstavnika policijskog atašea u njemačkom konzulatu u Sarajevu, Rudolfa Treua. S tim u vezi, djelatnici UNS-a su sastavili nekoliko povjerljivih izvještaja o "protudržavnom radu" bojnika Hadžiefendića, slikajući najcrnjim bojama njegovu pukovniju. Hadžiefendić je podržao osnivanje SS divizije od bosansko-hercegovačkih muslimana, jer su autonomisti općenito taj korak promatrali kao njemačku podršku njihovim zahtjevima. U svrhu promicanja za vrbovanje dragovoljaca, Hadžiefendić je tijekom ožujka i travnja 1943. obišao nekoliko bosanskih gradova, a naposlijetku je i sam pristupio u Waffen SS, gdje je dobio čin SS-Sturmbannführera (bojnika). Međutim, njegov primjer nisu slijedili drugi časnici DOMDO pukovnije: nekoliko njih je odmah dezertiralo u partizane (među njima i čuveni književnik Meša Selimović), uputivši više proglasa muslimanima da ne idu u SS, već da podrže partizane. To je za vlasti NDH bilo previše, pa je bojnik Hadžefendić odmah smijenjen s mjesta zapovjednika DOMDO pukovnije. Ipak, nije se aktivirao ni u Waffen SS-u, zbog zdravstvenih problema. Cijelo ljeto 1943. je proveo na liječenju u Zagrebu, a vratio se u Tuzlu negdje u rujnu iste godine.

 

Nakon što su partizani zauzeli Tuzlu 2. listopada, Hadžiefendiću je u prvom redu ostavljena sloboda, ali su Partizani napokon odlučili da ga kao opasnog političkog protivnika likvidiraju. Hadžiefendić je uhićen 7. listopada i izveden pred vojni sud.

U presudi je navedeno da je Hadžiefendić bio "jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku", čime je "služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, čije je sinove (...) bacao na ratnu klaonicu za račun okupatora", te da je "prilikom zadnjeg pokušaja okupatora i ustaških bandi da upadnu u oslobođenu Tuzlu (...) rovario i radio protiv interesa Narodno-oslobodilačke vojske, stvarajući paniku i unoseći nemir među stanovništvo".

Hadžiefendić je osuđen na smrt i strijeljan zajedno s preko pedeset drugih građana Tuzle, muslimanski Hrvata, katolički Hrvata, pa čak i Srba, koje su komunisti ocijenili "neprijateljskim elementima".

Njegovi posmrtni ostaci su kasnije preneseni i pokopani ispred Jalske džamije u Tuzli.

Prije nekoliko godina, došlo je do inicijative da se bojnik Hadžiefendić i službeno rehabilitira, te da se po njemu nazove jedna ulica u Tuzli, ali to je propalo uslijed medijskog protivljenja koje je pokrenula Bosanska stranka.












Lijevo : pripadnik Hadžiefendićeve legije.

 

 

 

 

Pročitaj više :

 

Hrvatsko domobranstvo
Ustaška vojnica
Crna Legija
Hrvatske Oružane Snage
Istarska domobranska pukovnija
Zrakoplovstvo
Ratna mornarica
Oružnistvo
Narodna Zaštita
Državna Radna Služba
DORA postrojbe
Muslimanske milicije
Ravnateljstvo za javni red i sigurnost
Ustaška Nadzorna Služba
Ustaška mladež
Ženska loza ustaškog pokreta
Željeznička ustaška vojnica
DOMDO postrojbe

7. SS dobrovoljačka gorska divizija „Princ Eugen”
13. SS oružana gorska divizija "Handžar"
23. oružana gorska divizija SS-a „Kama”
SS policijska samoobranbena pukovnika “Sandžak”
369. pojačana pješačka pukovnija
392. (hrvatska) pješačka divizija : “Plava Divizija”
369. (hrvatska) pješačka divizija : “Vražja Divizija”
373. (hrvatska) pješačka divizija : “Tigar Divizija”
Laki prijevozni zdrug
Njemačko-Hrvatsko Redarstvo
Hrvatska pomorska legija
Hrvatska zrakoplovna legija
Hrvatska protuzrakoplovna legija
Kozačka divizija
Einsatzstaffel Njemačke Narodne Skupine u NDH
Crnogorska Narodna Vojska

 

 

KOMENTARI :

 

 

 

[Milicije]

 Flag Counter

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolači?a.

Privatnost OK