Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

 
[ Program internet radija “Krugoval” ]

 

Njemačka knjiga Ministarstva Vanjskih Poslova dokaziva srpske zločine u NDH već 3 dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske!

Šok za crvene domaće i dušmanske balkanske bradate bezpovijesne “istoričare” : ova knjiga Ministarska Vanjskih Poslova dokumentira srpske zločine od 13.4.1941 do listopada 1942 godine.

Dokaziva i činjenicu da su postojale tri formacije zločinaca :

- partizani
- četnici
- četnički partizani

Četnici su već 1941 godine prešli u partizane a ne kako bezpovijeni “istoričari” tvrde tek 1945te godine!

Pročitajte ovu knjigu na njemačkom jeziku i djelomično na hrvatskim
prijevodu [ OVDJE ].

 

NDH nije nikad kapitulirala pred jugo-srpskim okupatorom i pravno postoji još i danas!

Ovo vam jugo-srpski i bradati “istoričari” taje : Nezavisna Država Hrvatska nije pred okupatorima N.D.H. (partizanima i u partizane preobućenim četnicima) kapitulirala i zato pravno postoji još i danas!

Otkrivamo laž da je Poglavnik dr. Ante Pavelić “prodao” Dalmaciju Talijanima : to je već 1922 godine napravio srpski ministar Pašić u Kraljevini Jugoslaviji!

[
PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi dokazivaju sami svoju laž o navodnim broju “srpski žrtava” u NDH!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

... U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Genetičari potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici Srba!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi ukrali “svoj” grb i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivena najveća srpska blamaža : ukrali su od bizantske obitelji Palaiologos grb i dvoglavnog orla a turski sultan Mahmud II. je Srbima dizajnirao njihovu zastavu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale 500 godina pod Turcima!

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale skoro 500 godina pod Turcima u prvoj bračnij noći i tako poboljšali genetiku takozvani Srba.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Sandžak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

O ovim šute domaći crveni izdajnici, četnički zlotvori a i takozvani "Bošnjaci" : Sandžak je bio na zahtjev Sandžaklija 6 mjeseci dio Nezavisne Države Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Otkrivamo srpsku laz da na Katedrali u Magdeburgu pise anti-hrvatski natpis!

 

Srbi i domaći izdajnici tvrde da na katedrali u Magdeburgu (Njemačka) piše “Nek nas Bog čuva od kuge, rata i Hrvata!”.

Kontaktirali smo propovjednika i povijestničara katedrale te crkvenjaka katedrale koji su nam potvrdili tu srpsku laž!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šrbi ubili 80.000 Židova i jedan dio Roma u Srbiji i prepisali svoje zločine Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Srbi su Hitleru prvi javili da je Srbija “judenfrei” (oslobođena od Židova) i ubila 80.000 nedužni Židova i jedan dio Roma i kasnije te žrtve prepisala Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte i dokumentacije prešućenog srpskog  antisemitizma :

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Trojedna Kraljevina  Hrvatska, Slavonija i Dalmacija je postajala duže nego Kraljevina Srbija!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina, to znaći 137. godina nakon Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije a još više taje da je Srbija bila vazal Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Prema indijskoj svetoj knjigi Rig-Veda se o Hrvatima znade do
12.700 prije Krista!

Pročitajte sve o velikoj bogici Sarasvati i hrvatske Sarasvati-Ind civilizaciji te rano-hrvatske države [ Hurwurdu ],
[ Hurrwuhe-Mitanni ], [ Urartu ],
[ Huritsko kraljevstvo ], [ Harauvatija ]
i [ Chorasmija ]

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šok za Srbe : Srpski vladari nisu bili Srbi!

Otkrivamo : navodna “srpska” dinastija Nemanjića je sve drugo bila, samo ne “srpska”!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Tko laže taj i krade!

Srbi kradu povijest hrvatski državica unutar Crvene Hrvatske [ DUKLJE ],
[ PAGANIJE ],[ ZAHUMLJA ] i
[ TRAVUNJE ].

 

Tko je zbilja bio crveni šumski bandit Tito?

Dali je lažni smrad Tito bio Joshua Ambroz Mayer ili Walter Weiss?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Homo Balkanicus Primitivus protiv zdravog razuma
Hrvata!

Kako se velike “Hrvatine” bune svake godina protiv slavlja “Helloweena” a neznaju o poganstvu u svojoj kršćanskoj vjeri!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi i Sorbi nemaju ništa zajedno!

Bezpovijesni Srbi su propali u pokušaju ukrasti Sorbima identitet i prisvojiti ga sebi. Genetika, vjera, jezik  i veksilologija dokazivaju da opet lažu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Muslimanske milicije Nezavisne Države Hrvatske.

Procitajte sve o muslimanskoj miliciji u Foči, Goraždu, Sandžaku, Huskinoj legiji, miliciji Salke Ćatića i miliciji Muhameda Hadžiefendića.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Njemačka Narodna Skupina i Einsatzstaffel u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte sve o Njemačkoj Narodnoj Skupini u NDH, Branimiru Altgayeru, filatelističkim izdanjima NNS i zloćin jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske nad Nijemcima.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Ovo vam taje domaće sluge bezpovijesni bradati “istoričara” :
Velikaya Horvatiya u dana
šnjoj Ukrajini, Poljskoj i Českoj!

Jeste čuli za tri hrvatske države “Bijelu Hrvatsku”, “Crvenu Hrvatsku” i “Karpatsku hrvatsku” na tlu današnje Ukrajine, Poljske i Česke?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi odgovorni za
17.000.000 mrtvih u
I. Svijetskom ratu!

Franz Ferdinand je htjeo preurediti dualnu “Austro-Ugarsku” monarhiju u trialnu “Austo-Ugarsku-Hrvatsku” pa je balkanski četnički divljak Gavrilo Prinicp dobio nalog da ga ubije.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srpkinja Sonja Biserko : “Cijela srpska povijest je laž!”

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije potvrdila otovrenu tajnu : cijela srpska povijest je laž!

U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Jugo-srpska i četnička laž o navodno stradalim Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

Anti-hrvatski elementi kao teški "istoričari" (oni nisu povijetničari) kao Markovina, Jakovina, Goldstein, Klasić te jugo-srpske sluge "hrvatski" filizozofski fakulteta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci ili Splitu koji ponavljaju mitomanske jugo-srpske brojke o srpskim "žrtvama" u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zaboravljaju baš brojke iz srpsko dominirane Kraljevine Jugoslavije iz 1931 godine i srpsko dominirane SFRJ iz 1948 godine o popisu stanovništva.

Popis stanovnika u Jugoslaviji 1931. godine kaže kako je tada Hrvata bilo 6.085.428, a Srba 6.758.499. Popis stanovništva 1948. godine kaže kako je u to vrijeme Hrvata bilo 5.199.770, a Srba 7.783.046. Znači 884.712. manje Hrvata, a skoro milijun više Srba.

Tu se mora još napomenuti, da su na tom popisu iz 1931 godine nema Hrvata iz Istre (osim dijela općine Kastav), grada Zadar, otoka Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te iz grada Rijeke. Ta područja je srpski ministar vanjskih poslova Pašić u Kraljevini Jugoslaviji poklonio Talijanima u Rapalskim ugovoru, koji su potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije 12. studenog 1920. godine.

Na tim od Kraljevine Jugoslavije Kraljevini Italiji poklonjenim hrvatskim područjima se procjenuje da je živilo oko 350.000 Hrvata.

Znaći da se tim broju od 884.712 nestali Hrvata mora još dodati tih 350.000 Hrvata.

Konačni broj manjka Hrvata između popisa 1931 i 1948 godine je otprilike 1.230.000 Hrvata manje a Srba je bilo više 1.024.547!

Prema njemačkim podatcima u svibanju 1941. godine su na području Nezavisne Države Hrvatske živjeli 150.000 Nijemaca. Nakon II. Svijetskog Rata je preostalo jedva 10.000 Nijemaca.

Pošto su Nijemci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili državljani NDH se hrvatskim žrtvama jugo-srpskom teroru i okupaciji mora dodati i broj njemačke nacionalne manjine u NDH.

To znaći da za vrijeme partizanskog i četničkog terora u NDH te okupacijom NDH od strane Jugo-Srba broj hrvatski i njemački žrtava leži kod 1.370.000!

Gdje ste sad teški "istoričari" Markovina, Jakovina, Goldstein, Klasić, ... kad vaše srpske gazde same u svojim brojkama potvrđuju jugo-srpsku laž?

Zašto ne vjerujete OVIM srpskim brojkama? Pa zna se, jer nema 700.000 - 1.700.000 "stradalih" Srba manje nego skoro milijun Srba više.

Kad ćete konačno postati povjestničari i prestati biti "istoričari"?

 

 

Prema Bruni Bušiću u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja Nezavisne Države Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Prometna zadruga srpske obitelji Bašić (ciglana, tvornica lanaca, pilana, ...) počela je funkcionirati kao radni logor krajem 1941. godine, kada su počeli radovi na nasipu. Sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Većina zatvorenika bili su Hrvati, a u pogonima su radili slobodnjaci iz jasenovačke okolice. U ožujku 1942. iz Jasenovca je otpušten Vladko Maček. Kao posljednji Hrvat prebačen je u kućni pritvor. Najveća strahota bile su jame : četničke i partizanske. Uz sve navedeno, Jasenovac ima za funkciju prikriti partizanske zločine na Bleiburgu i širom zemlje, pa i poslijeratne likvidacije. U Jasenovcu su ukopane mnoge žrtve komunističkog režima. Kako mnogi ljudi ne znaju prirodu nastanka NDH, veličanjem Jasenovca kao najvećeg stratišta relativizira se odgovornost Talijana i Nijemaca za Holokaust. Prijepori oko Jasenovca imaju za funkciju produbljivati jaz između Hrvata i Židova. Hrvati su izloženi najgrubljim napadima kada polemiziraju u svezi Jasenovca. Bruno Krajski (Židov) napao je Simona Vizentala da je Nestbeschmutzer, onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tko se usudi u Hrvatskoj nešto slično izgovoriti bilo kome?

Treba se jos i navesti da su u oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske bili 28 časnika i dočasnika Židova !

Milko Riffer u svojoj knjizi Grad mrtvih : Jasenovac 1943 u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946 (knjiga je bila zabranjena) naveo je brojku od 2500-3000 zatvorenika u Jasenovcu. Stostruko uveličavanje broja logoraša nije se provodilo samo zbog ratne odštete. Licitiranje s brojem smaknuća u Jasenovcu započeli su Englezi objavljivanjem svoje procjene o dvadeset tisuća žrtava, odnosno zastrašujućih pedesetak smaknuća dnevno za vrijeme aktivnosti sabirnog logora. Što učiniti ako nas čuvari tuže za prekovremene noćne sate? Srbi u pravilu svoje stradale množe s hiljadu, a hrvatski "znanstvenici" udaraju deset posto na četničku brojku. Dok polemiziramo oko broja žrtava, žrtve su u drugom planu, obična statistika, a tako će biti doživljen i ovaj tekst. Netragom su nestali statistički pojmovi stope rasta i biološkog gubitka. Imali smo pokolj kod Bleiburga, masovni egzodus vojvođanskih Nijemaca, iseljavanje Hrvata i Talijana iz Dalmacije, iseljavanje Židova, umiranje zbog starosti, bolesti i gladi. Zbog potreba interpretera Jasenovca, načinjen je žrtvoslovni nered u staroj Poljičkoj Republici. Primjerice, zanimljiva je reakcija Josipa Kljaković Šantića na sramotni popis Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine: "Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis". Protestirali su i mještani Siverića zbog stavljanja na popis 42 njihova sumještana, pokopana na mjesnom groblju, a našlo se na popisu i danas živih Siverićana. Od 218 mještana Solina koji su poginuli u borbama, strijeljani ili umrli od ranjavanja, njih 173 dodano je na jasenovački popis.

Prisjetimo se i "najgoreg razdoblja Jasenovca", tog kobnog ljeta 1942. godine, nakon što su ustaška vlast i srpski predstavnici pregovarali oko smirivanja stanja na terenu. To nije odgovaralo Saveznicima, niti Talijanima, pa su Partizani prebačeni sa "talijanskog" zimovanja u zapadnu Bosnu. Počinili su pokolj u Prijedoru i prisilili Nijemce na reakciju. Pokrenuta je ofenziva na Kozaru. Tito je ponavljao već potvrđenu taktiku. Zakuhaj, pa natrag pod talijansko okrilje. Posijao je strah na sve strane, a onda pedeset tisuća izbjeglih žena i djece ostavio na milost nacistima. Djeca odvojena od roditelja upućena su na logorske ekonomije, koje nisu imale nikakve resurse za takav prihvat. Njemački TODT je majke te djecu uputio na rad u Njemačkoj, koji su one mlađe i zdravije preživjele. Nastao je kaos, koji se zlonamjerno pripisuje središnjem logoru u Jasenovcu. Djeca su prošla pakao. Na sramotu Titu i "antifašističkim" bukačima, reagiralo je ustaško Ministarstvo udružbe. Preuzelo je 3067 izgladnjele djece iz ekonomija Jablanca i Mlake, te ih otpremilo u Zagreb i Sisak. U široj akciji ustaškog MU sudjelovali su Hrvatski Crveni Križ, Odbor narodne pomoći, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, učenice škole za medicinske sestre i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog.

Prema dostupnim saznanjima, spašeno je oko deset tisuća djece. Raspodijeljena su u bolnice i dječje domove, pa i u zagrebačke obitelji, ovisno o njihovom zdravstvenom stanju. Protuhrvatska propaganda tvrdi da su zagrebačke obitelji tražile od djece da prilagode svoj izgovor. Neki se moraju odlučiti što je teza : da djeci nitko nije pomogao ili je njihov bosanski naglasak iritirao zagrebačku gospodu? Masovna smaknuća u Jasenovcu počinjena su tek nakon WW2, u njegovom komunističkom pogonu.

Zasebna civilizacijska vrijednost pripada Proboju, a sve ostalo mora u novu znanstvenu reviziju. Nadnevka 22.04.1945 dio logoraša odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Navodno je od njih 600 proboj preživjelo samo 107, a od 176 zatočenika Kožare spasilo ih se samo 11. Deset dana kasnije u Jasenovac su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade 21. NOB-udarne divizije. Žalosno je koliko je u glave Hrvata usađen strah od komunističkih parola. I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376. Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Dr. Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku Ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

Krivotvorine su odvele viktimologiju u slijepu ulicu. Beograd glede Jasenovca nastavlja po starome. Polemike u Srbiji svode se na to jeli bilo 1.700.000 ili "samo"
700.000 žrtava. Neki srpski intelektualci brane to nekakvom tradicijom u načinu na koji Srbi doživljavaju Jasenovac. Kao, pustimo to, jer srpski narod živi svoje mitove. Glede onih bih-Hrvata koji žure biti poslušnici Banja Luke, kao što su nekada slušali Zagreb, moraju imati na umu da i Republika Srpska ima svoj komad Jasenovca, svoje brojke, svoje mitove i mitovima referentne ciljeve. Da se nije dozvolilo to masovno falsificiranje podataka, dobrim dijelom za velikosrpske potrebe, danas bismo imali more dokaza da je Jasenovac bio nacističko stratište. Baš ti likovi iz uvijek iskvarene politike, koji su htjeli "dobronamjerno" pojačati zločinački dojam Jasenovca i podvesti ga pod hrvatski autohtoni rasizam, relativizirali su evidentan zločin. Što se tu trebalo naglašavati? Jasenovac je bio sabirni i radni logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja se riješila židovskog pitanja.

U isto vrijeme u navodno fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ti isti Židovi upravljaju radnim logorima (uključujući i Jasenovac, Danicu i Staru Gradišku) a nalaze se i u vrhu Hrvatske Vlade i Ustaškog Pokreta (Pavelićeva supruga), brojni Hrvati skrivaju Židove od nacističkih progona (za koji su kasnije Ustaše optuženi a mnogi su riskirali živote da ih spase) itd. itd.

Budući da je i Pavelićeva žena bila dijelom židovskog podrijetla, on je osobno bio prijatelj Židovima koje je nastojao spašavati kako se onda moglo i znalo. Brojni Židovi su dobili dozvole da napuste NDH koja je bila pod posebnim pritiscima Hitlera kao novoosnovana država. Jedan dio Židova morao je biti u sabirnim logorima. Tako su Židovi u ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, prema tvrdnjama hrvatskog komunističkog prvaka Ante Cilige, koji je prve dvije godine proveo u tom logoru, bili posebno poštovani i postavljani na sve najvažnije radne položaje u logoru Jasenovac koji je bio radni logor mnogih struka i zanimanja.

 

 

Od svih generala Nezavisne Države Hrvatske, Židova je bilo 28, u postocima 21,4 posto :

1. Hinko Alabanda rođen je 6. studenoga 1882. u Zadru. Završio je Kadetsku školu austrougarske vojske u Srijemskoj Kamenici. Kao časnik služio je najprije u Zagrebu, a u Kraljevini Jugoslaviji u Omišu, Sarajevu, Slavonskome Brodu i Ljubljani, gdje je završio tehnički fakultet. Nakon proglašenja NDH djelovao je kao pješački satnik u domobranstvu, od rujna 1942. do siječnja 1943. bio je zapovjednik 9. novačke bojne, a poslije toga zapovjednik I. domobranskoga zbora u Sisku. Iste je godine imenovan zapovjednikom Domobranske vojne akademije u Zagrebu do 1944. kada je umirovljen. Nezadovoljan umirovljenjem, javlja se u Ustašku vojnicu 29. siječnja 1944., kada dobiva čin pukovnika, a pred sam kraj rata dobio je generalski čin. U svibnju odlazi u izbjeglištvo u Austriju, gdje je zarobljen od američke vojske. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je g. 1946. na smrt, no nakon puštanja na slobodu odlazi u München gdje je živio do smrti, 1959. godine.

2. Ladislav Aleman rođen je u Vinkovcima 7. travnja 1881., sudjelovao je u Prvome svjetskom ratu kao časnik austrougarske vojske. U vlasti NDH do rujna 1942. bio je župan Velike župe Sana i Luka sa sjedištem u Banjoj Luci. Nakon toga postao je pročelnik Odjela i glavar Ureda u ministarstvu oružanih snaga NDH, a od veljače 1945. pomoćnik je zapovjednika grada Zagreba. Nepoznato mu je mjesto i nadnevak smrti.

3. Edgar Angeli rođen je 11. svibnja 1892. u Karlovcu, završio je pomorsku akademiju austrougarske vojske, službovao i u vojsci Kraljevine Jugoslavije. U doba NDH do travnja 1943. zapovjednik je Hrvatske ratne mornarice te godinu dana kasnije umirovljen. Nakon sloma NDH uhićen je i suđen 1945. te, navodno, ubrzo umro u zatvoru. U knjizi 'Srednja Bosna… ' uvršten je među generale, a u knjizi 'Tko je tko u NDH' naveden je kao doadmiral, što je, čini se, bliže istini. Za njega neki autori tvrde kako nema podataka da je bio Židov.

4. Emanuel Balley rođen je u Glini 30. kolovoza 1875., službovao je u austrougarskoj vojsci, a umirovljen je za Kraljevine Jugoslavije. Nakon uspostave NDH javio se u djelatnu vojnu službu i postao najprije zapovjednik Savskog divizijskog područja sa sjedištem u Zagrebu, a kasnije 1. pješačke divizije, te II. zbornog područja sa sjedištem u Slavonskome Brodu. Umirovljen je listopada 1942., nakon završetka rata osuđen je na višegodišnju robiju, no nakon dvije godine pušten je iz zatvora u Staroj Gradiški. Umro je u Zagrebu 1969. a i njegovi se podatci o vojnome činu razlikuju u spomenutim vrelima jer je prema prvome general, a drugome pukovnik.

5. Oton Ćuš rođen je u Garešnici 11. veljače 1902., vojno je školovanje započeo u austrougarskoj Kadetskoj školi u Srijemskoj Kamenici, a završio na Vojnoj akademiji u Beogradu. Službovao je u više mjesta u Kraljevini Jugoslaviji, a nakon uspostave NDH imenovan je načelnikom Stožera divizijske oblasti u Sarajevu. Nakon reorganizacije bio je načelnik III. zbornog područja u Travniku, odakle je premješten u Glavni Stan Poglavnika u Zagreb, pa u zapovjedništvo Ustaške vojnice. Emigrirao je u Slovačku pa u Austriju, gdje su ga Englezi 1947. uhitili u Klagenfurtu i izručili jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na smrt i pogubile 1949.

6. Julije Fritz rođen je 4. kolovoza 1900. u Tenji, bio je najprije oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, a potom se u NDH istaknuo kao zapovjednik 3. gorske pukovnije. Bio je i zapovjednik 4. gorske pukovnije, 3. lovačkog zdruga i 10. hrvatske divizije. No pojedini autori tvrde da je bio zapovjednik 1. mješovite divizije HOS-a u II. ustaškom zboru. Jugoslavenski Vrhovni sud u Beogradu osudio ga je na smrt te je pogubljen 1945. Neki znanstvenici smatraju da nije bio Židov nego folksdojčer.

7. Josip Gramberger, o njemu je samo dostupan podatak da je umro g. 1958. u jugoslavenskom zatvoru na Golom otoku, a u knjizi «Tko je tko u NDH» uopće se ne spominje. Prema nekim vrelima bio je potpukovnik, najprije zapovjednik II. motorizirane bojne sa sjedištem u Bosanskome Brodu, a potom zapovjednik u III. zbora.

8. Ferdinand Halla rođen je u Osijeku 26. siječnja 1881., službovao je austrougarskoj vojsci, a po uspostavi NDH imenovan je za državnog vođu rada te tajnika u Ministarstvu domobranstva. Povlačio se prema Austriji, no daljnja mu je sudbina nepoznata, prema nekim izvorima počinio je samoubojstvo 1945. Prema knjizi 'Tko je tko u NDH' imao je čin pukovnika.

9. Dragutin Helbich rođen je 31. kolovoza 1902. u Vinkovcima, završio je vojnu akademiju i generalštabne pripreme u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a uspostavom NDH postavljen je za voditelja stožera II. domobranskog zbora. G. 1943. imenovan nje pročelnikom Operativnog odjela u Ministarstvu oružanih snaga NDH. Daljnja mu je sudbina nepoznata, neki ga izvori ubrajaju među generale NDH, a neki tvrde da je stigao samo do glavnostožernog pukovnika.

10. Đuro Isser rođen je u Staroj Gradiški 2. svibnja 1887., nakon završene topničke kadetske škole i glavnostožerne pripreme austrougarske vojske u Beču, službovao je i u austrougarskoj vojsci i Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je imao čin brigadnog generala. Od listopada 1941. zapovjednik je II. domobranskog zbora do siječnja 1944. kada je umirovljen na vlastiti zahtjev. Uhićen je u ožujku 1949. osuđen na zatvorsku kaznu i pušten 1951., a preminuo je 1963. u Slavonskome Brodu.

11. Oskar Kirchbaum je rođen u Varaždinu 26. kolovoza 1895., nakon što je bio djelatni časnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, aktivirao se i u NDH preuzevši dužnost zapovjednika II. odsjeka u Nadzorništvu tehničkih trupa Hrvatskoga domobranstva. U svibnju 1943. imenovan je na dužnost u dobrovoljačkoj SS-diviziji 'Croatia'. Nakon dvomjesečne obuke u Njemačkoj upućen je u kolovozu iste godine u Francusku, gdje je u Villefranche-de-Rouerqueu kao zapovjednik 13. pionirskoga bataljuna 13. SS-divizije ubijen u pobuni protiv njemačkih zapovjednika. Pojedini autori i njega svrstavaju u folksdojčere.

12. Rudolf Kraus-Tudić; o njemu nema mnogo objavljenih podataka osim da je umirovljen 15. 9. 1942. i umro prirodom smrću 1944. u Zagrebu. Uopće ga nema u knjizi 'Tko je tko u NDH'.

13. Rikard Kubin; osnovni životopisni podatci nepoznati, osim da je bio kapetan bojnoga broda, promaknut u čin generala 29. veljače 1944. i umirovljen već 4. listopada iste godine.

14. Josip Metzger rođen je 17. kolovoza 1883. u Franzfeldu, današnjem Kačarevu, mjestu u južnome Banatu u Vojvodini. Završio je Kadetsku školu austrougarske vojske u Trstu, više puta osuđivan u Kraljevini SHS zbog čega emigrira u Mađarsku, u Nagykanizsu, gdje se priključio ustaškome pokretu i bio zapovjednik glasovitog logora za vojnu obuku Jankapuszta. Nakon proglašenja NDH imenovan je zapovjednikom Graničnih odreda Mostar, Livno, Glamoč, osiguranja crte Sunja – Bosanski Novi, Bihać – Banja Luka, potom Kordunskoga i 3. stajaćeg zdruga u Karlovcu, i sektora Sinj, te IV. hrvatskoga zbora. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je u ljeto 1945. na smrt.

15. Milan Miesler; ni o njemu nema objavljenih podataka o mjestu i nadnevku rođenja te školovanja, jedino se spominje kao prvi zapovjednik Hrvatskog oružništva, redarstvenog organa NDH, svojevrsna ruralna policija. Kao general bojnik umirovljen je već krajem 1941.

16. Milan Praunsperger rođen je 5. studenoga u Samoboru, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, završio školu za pričuvne časnike austrougarske vojske u Beču. Bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS do umirovljenja 1921. Od osnutka Hrvatskoga domobranstva pročelnik je Pravosudnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, ravnatelj Ratnog arhiva i Muzeja NDH. Osuđen je g. 1945. na 10 godina zatvora s prisilnim radom od kojih je izdržao 6 godina u Staroj Gradiški. Umro je u Zagrebu 21. studenoga 1960.

17. Julio Resch, široj javnosti nisu dostupni njegovi osnovni životopisni podatci, osim da je dobio čin pješačkog generala 2. kolovoza 1944. i da je poginuo, prema nekim tvrdnjama, u borbi nepoznatoga nadnevka i na nepoznatome mjestu.

18. Dragutin Rumler rođen je 26. listopada 1883. u Petrinji, završio je Kadetsku školu u Mariboru, službovao je i u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. Odmah nakon osnutka NDH stupio je u njezine oružane snage i postao najprije zapovjednik Vrbaskoga divizijskog područja, a kasnije povjerenik NDH u Zapovjedništvu II. armate. Umro je prirodnom smrću u Zagrebu 16. svibnja 1944.

19. Julio Sach rođen je 14. ožujka 1898. u Slavonskome Brodu, završio je Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci i kao mornarički časnik Kraljevine Jugoslavije usavršavao se u Velikoj Britaniji. U NDH bio je zapovjednik škola i postrojba Narodne zaštite, a potom i pročelnik za Narodnu zaštitu Ministarstva oružanih snaga. Poginuo je u kao zapovjednik II. narodnoga zaštitnog područja u zračnome napadu 21. travnja 1944. u Slavonskome Brodu.

20. Julio Simonović, malo je podataka objavljeno o njemu, jedino da je imenovan pješačkim generalom 15. travnja 1941. a umirovljen 1. veljače 1943. 'Tko je tko u HND' o njemu nema ni riječi.

21. Nikola Steinfel rođen je u Zlarinu 27. studenoga 1898., završio je Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci te po nekim autorima nije bio general nego admiral, što je vjerojatnije. Neki smatraju da je izručen od Engleza i pogubljen u Zagrebu 7. lipnja 1945.

22. Ivan Šarnbek rođen je 28. ožujka 1896. u Vinkovcima, završio je Kadetsku školu u Kamenici te je bio časnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U NDH bio je zapovjednik bojne Hrvatske legije pa 5. pješačke pukovnije te 6. pješačke divizije i 2. posadnoga zdruga. Umirovljen je u prosincu 1944., a preminuo je u Zagrebu 19. siječnja 1970.

23. Ivo Šnur rođen je u Zagrebu 21. prosinca 1900., kadetsku je školu pohađao u Pečuhu u Mađarskoj, Karlovcu i Srijemskoj Kamenici. Najprije je bio vojni djelatnik Kraljevine Jugoslavije a u NDH kao potpukovnik zapovjednik bojne i zamjenik zapovjednika 4. gorske pukovnije 4. gorskoga zdruga. Onda je promaknut u pukovnika i imenovan zapovjednikom 8. gorske pukovnije. Od posljedica teškoga ranjavanja umro je 8. veljače 1944. u Glavnoj domobranskoj bolnici u Zagrebu i posmrtno promaknut u čin generala.

24. Josip Šolc rođen u Zagrebu 30. siječnja 1898. završio je vojne škole u Bečkom Novom Mjestu i Srijemskoj Kamenici nakon čega je službovao u više mjesta u Kraljevini Jugoslaviji. U oružanim snagama NDH kao general bio je zapovjednik 2. pukovnije, Domobransko-ustaške pukovnije 'Dr. Ante Pavelić', 1. gorskoga zdruga, Zagrebačkoga posadnog zdruga i pri kraju 1. hrvatske udarne divizije. Zarobljen je u svibnju 1945. i 19. rujna iste godine u Beogradu osuđen na smrt, te 24. rujna pogubljen.

25. Kvintijan Tartaglia, oružnički general od 10. travnja 1941., umirovljen je 30. lipnja 1941. 'Tko je tko u NDH' ne spominje ga.

26. Rudolf Wanner rođen je 9. kolovoza 1884. u Zadru, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon uspostave NDH pročelnik je u Općem odjelu Ministarstva hrvatskoga domobranstva. Potom je zamjenik te zapovjednik II. domobranskoga zbornog područja pa pročelnik Izvještajnog Odjela Ministarstva oružanih snaga NDH. Umirovljen je u 1. studenoga 1944.

27. Mirko Zgaga rođen je u Šibeniku 23. rujna 1890., bio je časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije. U oružanim snagama NDH bio je zapovjednik 15. pješačke pukovnije I. gorskoga zdruga a kasnije predsjednik Vrhovnog suda Oružanih snaga NDH. Poginuo je u obrani Gospića 24. listopada 1943. od topovske granate.

28. Božidar Zorn rođen je u talijanskome mjestu Cormonsu, kod Gorice blizu slovenske granice, 9. listopada 1900. Završio je Vojnu akademiju austrougarske vojske u Bečkom Novom Mjestu i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon proglašenja NDH pomoćnik je pa zapovjednik domobranskoga II. gorskog zdruga, zatim Skupine oružanih snaga Hum-Dubrava, pa 9. gorske divizije i 2. hrvatske divizije. Prema jednoj inačici izručen je od Engleza i ubijen kod Škofje Loke 23. svibnja 1945.

 

 

U generalskome zboru oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske Srba je bilo 10, što je 7,63 posto od ukupnoga broja :

1. Milan Desović rođen je 24. travnja 1895. u Pljevlju u Crnoj Gori, bio je djelatni časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, a nakon suprotstave NDH javlja se u Hrvatsko domobranstvo. Zapovjednik je 3. bojne 396. pukovnije na istočnome bojištu, zatim Petrinjskoga zdruga, te izaslanik pri poslanstvima NDH u Berlinu i Bratislavi. Svibnja 1945. zarobili su ga Amerikanci i predali jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na 15 (neki autori tvrde na 20) godina zatvora. Zbog lošeg zdravlja pušten je g. 1960. i iste je godine umro u Zagrebu.

2. Đuro Dragičević odio se u Kalesiji kraj Žepča u BiH 7. studenoga 1890., završio je Tehničku vojnu akademiju u Mödlingu u Austriji, nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije, u NDH bio je zapovjednik topništva Zapovjedništva kopnene vojske Ministarstva oružanih snaga (MINORS-a). Od srpnja 1944. pročelnik je Ureda za vojne dobave u Berlinu, gdje je po ulasku ruskih snaga u travnju 1945. Dvije je godine bio po logorima u Njemačkoj, a potom sedam godina u Sovjetskome Savezu. Pušten je g 1954. i otada je živio u Austriji gdje je i umro, a nadnevak smrti nepoznat je.

3. Fedor Dragoljov rođen je 21. kolovoza 1881. u vojničkoj obitelji u Pančevu, u Beču je završio Tehničku vojnu akademiju, a zatim i Ratnu školu. Bio je u službi Glavnoga stožera austrougarske vojske do umirovljenja po stvaranju SHS. U travnju 1941. s obitelji se seli u Zagreb, a kolovoza iste godine postavljen je za pročelnika Operativnog odjela u Glavnome stožeru domobranstva. U jesen 1943. imenovan je načelnikom Glavnog stožernog ureda Oružanih snaga NDH i bio zadužen za vojni preustroj i osuvremenjivanje. Nakon povlačenja u Austriju pokušao je izvršiti samoubojstvo pa je liječen u bolnici u Wolfsbergu. Emigrira potom u Italiju pa u Argentinu gdje i umire 8. prosinca 1961. u Buenos Airesu.

4. Đuro Grujić, neki ga autori pišu kao «Grujić», rođen je u Srijemskoj Mitrovici 6. prosinca 1887. završio je kadetsku školu u Kamenici, priznata mu je i Terezijanska akademija (Bečko Novo Mjesto) iako ju nije završio zbog početka Prvoga svjetskog rata. Časnički je djelatnik u austrougarskoj vojsci i vojsci Kraljevine Jugoslavije. U Hrvatsko je domobranstvo primljen 1942. u kojemu je bio imenovan za pročelnika Ustrojbenog odjela. Do sloma NDH pročelnik je stožera kod vrhovnog zapovjednika oružanih snaga – Glavnog stana poglavnika. Skupa s generalom Dragojlovim radio je na osuvremenjivanju i preustroju hrvatskih oružanih snaga. Povlači se iz Zagreba 6. svibnja 1945. iako je bio zagovornik nastavka borbi, zarobljen je u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima i pogubljen 24. rujna 1945. u Beogradu.

5. Jovan Iskrić rođen je 3. ožujka 1884. u Banatskome Karlovcu, naselju u južnome Banatu u Vojvodini, nekadašnjeg njemačkog naziva – Karlsdorf i mađarskog – Károlyfalva. Bio je kao i mnogi drugi časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine Jugoslavije te u NDH voditelj I. odsjeka, izvjestitelj i pročelnik u Osobnom odjelu Ministarstva oružanih snaga. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 14. lipnja 1961.

6. Mihajlo Lukić rodio se u Virju 24. rujna 1886., završio je Višu školu za kadete u Karlovcu i Vojnu akademiju u Beču. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci u Kraljevini Jugoslavije predavao je na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon proglašenja NDH prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, u kojemu postaje najprije zapovjednik osječkoga divizijskog područja pa nadzornik za pješaštvo u Zapovjedništvu kopnene vojske, zapovjednik Ličkoga zdruga sa sjedištem u Gospiću, časnik za vezu Hrvatskoga domobranstva kod zapovjedništva talijanske II. armate te zapovjednik III. domobranskog zbora u Sarajevu odakle je umirovljen. Nakon rata osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a preminuo je 18. srpnja 1961. u Zagrebu.

7. Lavoslav Milić rođen je u Karlovcu 19. lipnja 1890. Završio je Terezijansku akademiju u Bečkom Novom Mjestu i bio aktivni časnik u austrougarskoj vojsci. U vojsci Kraljevine Jugoslavije dobio je generalski čin. Nakon proglašenja NDH zatražio je prijam u hrvatsku vojsku i odmah je imenovan članom Glavnog stožera Ministarstva domobranstva. Obnašao je dužnost pročelnika Gospodarskoga i upravnoga odjela, te nakon reorganizacije domobranstva glavara Upravnog ureda u Ministarstva oružanih snaga sve do kraja rata. Englezi ga sa skupinom hrvatskih ministara i generala zarobljavaju i izručuju jugoslavenskim vlastima. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je 6. lipnja 1945. na 20 godina robije. Kaznu je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici odakle je zbog bolesti, prema jednoj inačici, nakon pet godina pušten, a prema drugoj 1964. Umro je u Zagrebu 18. kolovoza 1964.

8. Dušan Palčić rođen je 29. siječnja 1881. u Zagrebu, bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS. Aktivirao se nakon proglašenja NDH i bio dodijeljen na službu u Glavni stožer domobranstva. Obnašao je i dužnost državnog tajnika te državnim vođom rada. Umro je kao umirovljenik u Zagrebu 27. veljače 1963.

9. Zvonimir Stimaković, završio je Kadetsku školu u Srijemskoj Kamenici, glavnostožerni tečaj u austrougarskoj vojsci i Višu školu Vojne akademije u Beogradu. Nakon službovanja u austrougarskoj vojsci i u časničkome kadru Kraljevine Jugoslavije, prijavio se u djelatnu službu u hrvatskoj vojsci NDH. Imenovan je zapovjednikom 4. novačke pukovnije, pročelnikom Glavnostožernog odjela 2. zbornog područja, zapovjednikom Podhvatnog zapovjedništva Sisak, nadzornikom konjaništva i zapovjednikom 2. hrvatske legije u austrijskome Stockerauu. Od siječnja 1944. bio je zapovjednik 4. lovačkog zdruga sa sjedištem u Bosanskome Novom. Nakon sloma NDH u rujnu 1945. osuđen je na 20 godina zatvora, koje je izdržao u Staroj Gradiški. Nije se smatrao krivim ni po jednoj točki optužnice, uporno je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se za učinjeno. Umro je 1974. godine u Zagrebu u 83. godini 18. listopada 1974.

10. Milan Uzelac rođen je 21. kolovoza 1867. u seljačkoj obitelji podrijetlom iz Vrhovina u Lici. O mjestu njegova rođenja autori su prilično neprecizni, te se po jednima ('Tko je tko u NDH') rodio u Komornu, koje je na jugozapadu Slovačke, a po drugima u mađarskome Komoranu (mađarski: Komárom) u tadašnjoj Austrougarskoj, što je vjerojatnije. Završio je Vojnotehničku akademiju u Beču, službovao je u Puli i Zadru, g. 1912. imenovan je zapovjednika austrougarskog zrakoplovstva. Nakon prvog svjetskog rata u jugoslavenskoj je vojsci zapovjednik Zrakoplovnog odjela Ministarstva vojske i mornarice, odakle je 1923. umirovljen. Nakon uspostave NDH Poglavnik ga je promaknuo u čin generala zrakoplovstva u miru. U komunističkome je zatvoru bio oko dvije godine, pa je, navodno, pušten sa dugogodišnje robije na izravnu intervenciju iz samoga državnog vrha. Umro je 7. siječnja 1954. u Zagrebu.

 

 

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine.

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva.

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren.  Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

 

 

Kći Poglavnika dr. Ante Pavelića o navodnim zločinima Ustaša nad Srbima :

>>> Jedna od najtežih optužaba protiv Poglavnika jest ona o rasnoj i nacionalnoj nesnošljivosti. Jesu li po Vama te optužbe istinite?

Višnja Pavelić : Ne. Tata nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Vi preslikavate ratne sukobe na nacionalne odnose. To je krivo. Osobno nemam ništa protiv Srba, kao što ni moj otac nije imao. On se jedino borio protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske države. Četnički i komunistički buntovnici su počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo je, na žalost, do ratnih prilika, do neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s nacionalnom mržnjom i s isključivošću. Tko god je pristao uz hrvatsku državu i nije služio protivnicima države bio je dobrodošao.

>>> Hoćete li reći da nitko od nevinih osoba nije progonjen zbog pripadnosti drugoj naciji?

Višnja Pavelić : To ne ću reći. Morate znati da je bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na novonastalu državu. Država je bila rušena i ugrožavana s mnogih strana. Pritom ne zaboravite da su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji moglo je doći i do nevinih žrtava na drugoj strani, više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali to nikad nije bila službena državna politika. Takve je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok druga strana svoje zločince nije kažnjavala.

>>> Zašto su onda pravoslavci odbili podržati NDH?

Višnja Pavelić : To su velikosrpske i komunističke laži. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr. Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igrao je Mirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević… Svi su oni, i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio četnički ili komunistički bunt protiv države.

>>> Zašto je onda provođeno prekrštavanje?

Višnja Pavelić : Moj je otac zabranjivao prekrštavanje i nije ga dopuštao jer je u tome vidio neke prizemne interese. To nikad nije bila službena politika. U knjizi ‘Hrvatska pravoslavna crkva’, koju sam osobno uredila, nalazi se tatin tekst ‘Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih’. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome državnom saboru rekao: ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Srpska imperijalna politika koristila se pravoslavljem za svoje političke ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to moj otac nije mogao dopustiti. Zato je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Otac je isticao načelo oca domovine Ante Starčevića “da se po vjeri ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom nametati”. Nije imao ništa protiv bilo koje vjere, pa ni protiv pravoslavlja, ali je imao protiv zlorabljenja pravoslavlja za stranu politiku. O tome je jako dobro pisao osječki odvjetnik dr. Stjepan Hefer.

>>> Kako objašnjavate donošenje rasnih zakona u NDH?

Višnja Pavelić : U onim teškim prilikama Poglavnik je morao učiniti neke neželjene stvari. Stvorio je državu s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakvu državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona treba znati da se otac koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci. Uostalom, moja majka Mara podrijetlom je Židovka. To su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Otac je ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio Židove od primjene tih zakona.

>>> Jeste li za vrijeme rata čuli za Jasenovac?

Višnja Pavelić : Ne, nikada za vrijeme rata. Bila sam očeva tajnica od najvećega povjerenja, ali tome nikada ništa nisam čula. Moj otac ni poslije rata nije mnogo pričao o Jasenovcu. Moguće je da je u ratnome metežu bilo nevinih žrtava, ali vidjela sam više dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo. Iako sam Hrvatsku napustila kao mlada djevojka, temeljem ozbiljnih istraživanja znam da se radi o lažnome mitu koji je broj žrtava monstruozno preuveličao. Žalim zbog svakoga nevino stradalog čovjeka, ali nedopustivo je da se zbog političkih potreba brojke preuveličavaju. Žrtava je ionako uvijek previše, koliko god da ih ima.

>>> Koje su Vas optužbe najviše pogađale?

Višnja Pavelić : Sve su optužbe ružne kad znate da su neistinite. Ali mene je najviše pogađalo što su najgore laži dolazile od katoličkih Hrvata.

>>> O tome povijesnom razdoblju posljednjih je godina podrugljivo pisao beogradski novinar Pero Zlatar, pisao je o Poglavniku i o Vama osobno. Kako ste doživjeli njegovo pisanje i što biste mu poručili?

Višnja Pavelić : Ništa posebno jer se radi o običnom izdajici i lažljivcu. Njegovo je pisanje pamfletskoga tipa i nema nikakve podloge u stvarnosti. On se nije potrudio istražiti i saznati istinu, nije imao nikakvih dokumenata pa je pustio mašti na volju. Za takve ima jedan stih pjesnika i filozofa Đure Arnolda: ‘Zagraktalo vrana silan broj / Što otrov na me riga / Moj prezir cijeloj družbi toj / Ta ne pjeva se vražji poj bez Kainova žiga’.

 

 

Od prosinca 1941. do veljače 1942. Jure Francetić vodi Crnu legiju u borbe protiv partizana u operacijama Romanija i Ozren. 6. ožujka 1942. unaprijeđen je u čin potpukovnika. Početkom travnja započeo je uspješnu akciju Crne legije u istočnoj Bosni. Ne obazirući se na zapovjedi njemačkog generala Johanna Fortnera, Francetić je samoinicijativno krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz. S obale Drine 10. travnja 1942. godine šalje A. Paveliću brzojavku sadržaja:

„Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.”

Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši : "Po naređenju Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"

Srbi i domaći crveni izdajnici i sluge Beograda neznaju ili neće čuti za činjenicu da je jedan broj od njih bio veoma odan Ustašama i vlastima Nezavisne Države Hrvatske.

Oni nisu bili hrvatski pravoslavci nego su se uvijek izjašnjavali kao Srbi.

Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Srbi su pravi maheri za skrivanja nekih poviejesnih činjenica, te za krivotvorenje povijesti po svojoj mjeri i najbezobraznija izmišljanja, laži i falsificiranja. Ne kaže se bez veze : "Lažes kao Srbin !".

Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.

Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u Ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne Države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne Države Hrvatske bio je Dr. Savo Besarović, inače bliski prijatelj Poglavnika Dr. Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi Dr. Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon kapitulacije NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. srpnja 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod !“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.

Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u travnju 1945 godine napustio Hrvatsku u pravcu Austrije. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem - Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića - Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u rujnu 1945 godine izjavio : ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u vladi NDH i hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

 

Roman Leljak je najavio da će uskoro objaviti dokumente Vojske Jugoslavije i njihove Komisije za žrtve II. svjetskog rata iz arhiva u Beogradu koji dokazuju stvarni broja žrtava Jasenovca.

Predsjednik Društva Huda jama i istražitelj žrtava komunizma na tu temu govorio je u emisiji Bujica :

“Riječ je o dokumentima koji su nastali 1946. godine u okviru Zemaljske komisije koja je radila u Zagrebu i koja je napravila prvi popis stradalih u Jasenovcu, ne samo likvidiranih, nego i prirodno umrlih. Po datumima se točno vidi tko je sve umro u Jasenovcu i na koji način.

Ukupan broj je 1.654!”

 

Taj broj se podudara s iskopavanjima ’64. godine koja su rađena zbog dogovora između Njemačke i Jugoslavije oko ratne odštete.

Inače, popis od 1.654 žrtve u Jasenovcu koristilo je komunističko tužiteljstvo na procesu Ljubi Milošu 1948. godine.

General Jefta Šašić, poslijeratni šef OZNA-e  i KOS-a, bio je na čelu jedne od komisija za istraživanje Jasenovca. Tita je upozorio da podaci o žrtvama Jasenovca kojima manipuliraju Srbi ne odgovaraju istini, poručivši mu da su u Jasenovcu stradale 262 osobe, a u Staroj Gradišci 141 osoba, ukupno 403, objavio je Mladen Ivezić u knjizi “Titov Jasenovac“, (Samizdat, Zagreb 2014.) pozivajući se na izbore koji su 1986. objavljeni u beogradskim medijima.

 

Pregled na još jednu masovnu jasenovačku prevaru :

Mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je masovna prevara značajnih razmjera čije su posljedice politička propaganda i nerazumno trošenje državnog novca čime se itekako potkopava i onemogućuje ostvarenje navodnog cilja spomen-područja da očuva uspomenu na žrtve. Za sve ove navode izneseno je i više nego dovoljno dokaza, a u nastavku teksta bit će dan kratki pregled nekih od njih koji su objavljeni u posljednjih godinu dana, ali koje je dobro ponoviti i sažeti.

Prvi članak o Jasenovcu nakon pokušaja prošlogodišnje jasenovačke komemoracije bio je o poznatim osobama na mrežnom jasenovačkom popisu. Pod poznatim osobama se misli na osobe koje su bile dovoljno utjecajne u svojim djelatnostima da su dospjele u enciklopedije, leksikone ili druge lako dostupne izvore podataka. Neke od tih pronađenih osoba su zaista stradale u Drugom svjetskom ratu, ali na drugim mjestima, dok su neke rat i preživjele. Osim što se time samo dalje pokazao apsurd cijelog sastavljanja popisa navodnih žrtava na temelju komunističkih popisa i knjiga, vidjelo se da autorima popisa naizgled uopće nije bilo stalo do ljudskih sudbina, već su bez nekih jasnih znanstvenih kriterija stavljali na popis bilo kakve podatke koje su uspjeli pronaći samo da bi se popis povećao i stvarali mitovi.

Analizom davno postojećih i javno dostupnih dokumenata o stradalima na drugim mjestima utvrđene su nove lažne jasenovačke žrtve nakon što ih se pronašlo među popisima žrtava drugih logora od kojih je najpoznatiji Auschwitz, no to nije ništa novo, već samo korištenje starog obrasca. Analizom nekih drugih dokumenata koji su dostupni u hrvatskim arhivima nađeni su podatci o puštanju osoba iz logora s datumima koji slijede nakon onih prema kojima su navodno ubijeni u Jasenovcu – znači ako je netko upućen u Jasenovac, odmah je valjda po logici sastavljača popisa bio ubijen. Ili se samo radi o očajničkim pokušajima povećanja popisa.

Posebno zanimljiv slučaj bila je obrada popisa žrtava logora Jadovno dostupna na odgovarajućim srpskim mrežnim stranicama. Osim što je pokazano kako se mnoge od navodnih žrtava istovremeno vode na popisu žrtava Jadovna i Jasenovca, opet se pokazalo da se prilikom slučajnog ili namjernog umnažanja sveukupnih žrtava zbog bahatosti ili nesposobnosti uopće nije pazilo na barem prividnu provjeru i usklađenost podataka jer je tako na mrežnom jasenovačkom popisu i dalje moguće pronaći djeda bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, iako se u podacima o njegovom životu navodi da je stradao u Jadovnom kao što je i sam Tadić opisao za novine. Posebno zanimljivo je bilo pogledati i demografske podatke o istim navodnim žrtvama pronađenim na oba popisa. Analiza ukazuje na određeni profil prema kojem se vjerojatno radi o oružanim pobunjenicima koji su naknadno prikazani kao navodne žrtve.

Prema nekim navođenjima izvora u mrežnom jasenovačkom popisu moglo bi se zaključiti da se djelatnici javne ustanove znaju služiti javno dostupnim digitalnim arhivom Yad Vashema kojemu može pristupiti praktički svatko s vezom prema Internetu. Međutim, da to nije slučaj ili da se opet radi o nekoj vrsti nesposobnosti ili namjerne opstrukcije pokazalo se nakon što se išlo automatski usporediti podatke žrtava spomenutih u Yad Vashemu i onih s mrežnog jasenovačkog popisa. Za više stotina ljudi se utvrdilo da zapravo nisu stradali u Jasenovcu, već potpuno nevezano uz Hrvatsku primjerice u nekom njemačkom logoru ili njihova smrt nije povezana uz Drugi svjetski rat. Brojna svjedočanstva iz Yad Vashema jasno pokazuju da su preživjeli rat. Znači jedna uređena i dobro organizirana ustanova svjetskog glasa jasno navodi da mnoge osobe nisu stradale u Jasenovcu, ali druga ustanova JUSP Jasenovac koju plaćaju Hrvati uporno tvrdi upravo suprotno pa se možemo zapitati što stvarno znači ono J u kratici. Javna ili Jugoslavenska?

Da pri traženju podataka ne treba ići na egzotična mjesta i izvore pokazalo se dalje u dulje vremena pripremanoj akciji prikupljanja podataka na temelju rodnih i smrtnih listova osoba iz Hrvatske. Naime, za mnoge navodne žrtve s mrežnog jasenovačkog popisa moguće je pronaći smrtne listove iz kojih se jasno može vidjeti da su umrle dugo vremena nakon rata, neke od njih čak i tek prije nekoliko godina. Nadalje, za mnoge od njih nije niti potrebno tražiti smrtne listove, dovoljno je već otići na javno dostupne popise umrlih na mrežnim stranicama različitih groblja da bi se našli potrebni podaci. Zanimljivo je i to da je vjerojatnost da su neke od navodnih jasenovačkih žrtava još uvijek žive vrlo velika. Tako je i pokazan javno dostupan videozapis s mrežne usluge YouTube na kojoj je moguće vidjeti navodnu dječju jasenovačku žrtvu Stojana Ražokraka kako u starosti govori o svojem životu, o tome kako su ga odgojili, a očito ne i ubili Hrvati te kako su se brinuli za njega, pružili mu dom i odgoj te mu jasno rekli cijelu istinu o njegovu podrijetlu. Budući da bi svakoj državnoj instituciji trebali biti dostupni svi smrtni listovi, ne bi trebao biti problem sustavno ih provjeriti i usporediti mrežnim jasenovačkim popisom pa se može zaključiti ili da je država tj. da su djelatnici državne institucije izrazito nesposobni ili izrazito nezainteresirani za rješavanje ove masovne prijevare – kao da nekome odgovara održavanje ovakvih laži i stvaranje stalne napetosti i označavanja Hrvata kao zločinaca koje treba nemilosrdno ubijati kao što smo već iskusili tijekom srpske agresije u Domovinskom ratu.

Osim što podataka o lažnim žrtvama ima napretek svugdje oko nas, sam mrežni jasenovački popis također je pun anomalija koje je teško objasniti prirodnim procesima. Tako su primjerice godine rođenja s okruglim završecima, recimo one djeljive s deset, bitno učestalije od ostalih godina rođenja. To bi značilo da je svakih 10 godina u Austro-Ugarskoj bio pravi mali baby-boom ili su ustaše jako pazili da odaberu baš žrtve određene starosti. Ili je možda netko besramno i bez ikakvih ozbiljnijih pokušaja zametanja tragova namještao, zamućivao te možda čak i izmišljao podatke o navodnim žrtvama? Možda treba podsjetiti na događaj od 29. veljače 2016. godine kad se na kratko na mrežnom jasenovačkom popisu pojavilo 719 dodatnih žrtava koje su relativno brzo uklonjene, ali su također sadržavale iste osobe s blagim promjenama podataka. Primjerice, žrtva logora Buchenwald Cezar Kabiljo koji je dugo vremena bio i na mrežnom jasenovačkom popisu tad se pojavio kao Cezara Kabiljo – znači kao žena.

Doduše, ne samo da se išlo izmišljati nove podatke, već se išlo umnažati postojeće pa su tako neke osobe jednostavno višestruko navedene na popisu s praktički nepromijenjenim podacima ili možda nekim razlikama u pisanju pojedinih imena i prezimena – sve opet samo da bi se povećao broj navodnih žrtava. Teško je povjerovati da su djelatnici javne ustanove toliko nesposobni da i sami ne mogu uvidjeti o čemu se radi. Greške nisu pojedinačne, znači nisu slučajne, a slabo je opravdanje ako su frizirani podaci samo naznanjem/nepažnjom preuzeti. Ispada da su najviši dometi ekipe koja kreira popis i njime upravlja kad se ime Fric promijeni u Fritz, a prezime Bäumel u Bäuml ili kad se Adolfu Rosenbergu valjda nepoćudno ime promijeni u pravovjerno Aleksandar-Aco.

Izgleda da je dovoljno samo prepisati i malo doraditi postojeće uglavnom neverificirane podatke o pojedinim žrtvama koji zapravo možda uopće nisu žrtve iz Jasenovca. Daleko najbolji primjer za to bio je opisivanje slučaja Pavla Löwa koji je naveden dva puta pri čemu mu je drugi put prezime blago izmijenjeno u Läw, ali su svi ostali podaci isti. Osim očitog umnažanja glavni problem je taj što je Pavao Löw bio predratni nogometni reprezentativac, pobjegao je iz Jasenovca u partizane, a kasnije je i sam sudjelovao u popisivanju i kreiranju žrtava rata. Znači sam popisivač je na mrežnom jasenovačkom popisu umnožen. Diskutabilni i neuvjerljivi su čak i podaci koji se odnose na rodbinu „nesumnjivo najboljeg poznavatelja“ događanja u logoru Jasenovac. Ako se nisu mogli ili htjeli provjeriti i znanstveno verificirati takvi podaci što se može očekivati od ostalih. Kako je jednom prilikom napisano kriteriji za stavljanje na popis žrtava su takvi da se može očekivati da na popisu budu Crvenkapica i vuk.

Ako bi netko i rekao da je traženje smrtnih listova i sličnih informacija potencijalno teži posao, moguće je i na jednostavnije načine pronaći podatke o lažnim jasenovačkim žrtvama. Primjerice, virtualnom šetnjom po židovskom dijelu groblja na zagrebačkom Mirogoju moguće je pronaći dovoljno podataka na nadgrobnim spomenicima na temelju kojih se vidi da ima Židova koji su navodno ubijeni u Jasenovcu, a zapravo su umrli mnogo godina nakon rata te su uredno pokopani. Čovjek bi se zapitao kako su takve stvari moguće?

Ispada da bi odgovor trebalo tražiti u vladajućim strukturama koje možda zapravo već dulje imaju nekakvu korist od jasenovake masovne prevare. I zaista – ako se pogledaju ne tako davni povijesni događaji, jedan koji itekako upada u oči je suđenje Dinku Šakiću. Bez ulaska u širu priču oko cijelog slučaja, dovoljno je reći da su na sudu kao dokazi korišteni i materijali koje koristi JUSP Jasenovac i da se samo pokazala sva njihova međusobna oprečnost. Ukratko: ili presuda Dinku Šakiću ruši jasenovački popis ili jasenovački popis ruši presudu Dinku Šakiću. Tragove djelovanja nekih od osoba koje su bile istaknute vezano za proces oko Dinka Šakića moguće je vidjeti i desetljećima unatrag kao što je bilo pokazano na slučaju pisanju optužnice po kojoj je Poglqavnik Dr. Ante Pavelić bio kriv i za zločine u selu Cerju Jesenjskom, ali ako se bolje pogledaju podaci, opet se pronalaze mnoge proturječnosti, sumnjive smrti i nevjerojatne priče.

Čak je i premijer današnje hrvatske vlade bio na pogrebu navodne dječje jasenovačke žrtve Stanka Nicka. Ne radi se o komediji, već o pretvaranju stvarnosti u farsu. Odete nekome na pogreb, a nemate pojma da su ga ubili ustaše prije 70 godina u Jasenovcu.

Naposljetku, kao što je prikazano u nekoliko posljednjih članaka, izgleda da je komunistički savezni popis žrtava rata iz 1964. godine, koji služi kao glavni izvor za mrežni jasenovački popis, također korišten selektivno te da je u brojnim slučajevima čak i krivo navođen. Naime, za mnoge navodne žrtve na mrežnom jasenovačkom popisu za koje je savezni popis iz 1964. godine naveden kao jedini izvor je na inačici saveznog popisa javno dostupnoj na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu moguće vidjeti da taj popis za njih zapravo uopće ne navodi da su stradale u Jasenovcu. Ako to nije očito lažiranje, što je onda? Totalna nesposobnost za posao kojim se bavite? U jednom tekstu nalazi se nehotice proročanski podnaslov Ninočka, odnosio se na jednu od prevara u jasenovačkom popisu, ali može se primijeniti na sve prevare. U kaosu samo naizgled nema pravilnosti.

Gledano u brojkama trenutno su na mrežnim stranicama http://croatiarediviva.com/ objavljeni podaci za preko 1.200 osoba koje se nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu, a ne bi se tamo smjele nalaziti. Ako bi se gledala sva imena iz svih tekstova i kontekst u kojem se spominju sve analizirane žrtve, broj onih za koje ne postoje znanstveni temelji da budu na jasenovačkom popisu doseže gotovo 3.000, a to već uvelike prelazi i najtolerantniju granicu moguće pogreške od 3%. Postotak pogreške kod Srba već je sada blizu te granice, a podatke o Srbima naročito onima izvan Hrvatske najteže je za provjeriti. Primjerice kod Židova koji su s obzirom na dostupnost podataka bolje provjereni taj postotak je već sada nekoliko puta veći.

Ukratko, zadnjih godinu dana u kojima se pokazivalo na mnoge nepravilnosti u mrežnom jasenovačkom popisu bilo je plodno i to između ostaloga i zato što je teško skrivati takvu masovnu prevaru i ne ostaviti tragove lažiranja. Uz to je jedan od dodatnih razloga i komunistička nesposobnost i bahatost u kojoj su vjerojatno mislili da neće biti potrebe previše se truditi oko manipulacija. Možda je trenutno veći problem što vladajućim strukturama kako se čini odgovara da ova jasenovačka prevara opstaje na životu, ali prije ili poslije će svi uključeni u nju biti zapamćeni u povijesti kao branitelji laži. Uskrs im je bio prilika za novi početak. Međutim, na temelju nedavno opaženih događaja, ta prilika je nepovratno propuštena.

Naime, u utorak 25. travnja 2017. godine ponovo je u kratkom vremenskom razmaku došlo da brojnih promjena u jasenovačkom popisu. Strogo gledano za 89 zapisa o osobama iz prethodne inačice podaci su mijenjani uklonjeni, a u novoj inačici mrežnog popisa postoji 92 zapisa o osobama u promijenjenom obliku što pojednostavljeno znači da je ukupni broj navodnih žrtava porastao za 3. Nešto više detalja o ovim promjenama slijedi u nastavku teksta.

Koliko je znanje o žrtvama vidi se i na primjeru Mile Boškovića. Nije jasno koje mu je pravo ime, Milo ili Miladin, a prema najnovijim promjenama u jasenovačkom popisu Bošković više nije iz okolice Nikšića, već iz osamdesetak kilometara udaljenog sela između Bara i Cetinja. Bošković je neosporno stradao u Jasenovcu i to 1944. godine. Bio je jedan od vođa tajne komunističke organizacije u logoru Jasenovac koja je planirala oružanu pobunu i preuzimanje logora. Plan je otkriven i komunistički urotnici su smaknuti. Zanimljivo je da su logoru smrti logoraši imali vremena, volje i mogućnosti organizirati oružano preuzimanje logora. U drugim logorima smrti takvi pokušaji nisu poznati pa čak niti u srbijanskim logorima, primjerice u Banjici ili Sajmištu. Možda su tamo logoraši bili uglavnom mrtvi-hladni nakon kratke vožnje beogradskim ulicama u dušegupki. Nitko nema što Srbin imade. To je prepoznala i njemačka vojna uprava pa je primjerice splitske Židove radije slala na duži put u Beograd u sigurne ruke svojih srpskih saveznika nego u zloglasni Jasenovac. Tu je možda dobro opet podsjetiti na Tinu Morpurgo, hrvatsku slikaricu iz Splita za koju se pouzdano zna da je stradala u Banjici, ali je se i dalje lažno navodi kao žrtvu Jasenovca.

Nakon novih promjena osam je potpuno novih žrtava. Svi su iz Crne Gore i Boke Kotorske. Zemljopisno su raspoređeni od obale pa do Durmitora na sjeveru. Kao što je i najavljeno u tekstu Nova jasenovačka paradigma, sve ove nove žrtve haračenja ustaša po Crnoj Gori i Boki Kotorskoj imaju isti izvor podataka. Radi se o nekakvoj Spomenici crnogorskim antifašistima iz 2001. godine koja se donedavno nije spominjala kao izvor što se može provjeriti i na internetskim arhivama mrežnih stranica. Spomenica je ograničena na razdoblje 1941.-1945. pa u nju nisu uključeni crnogorski antifašisti iz razdoblja 1991.-1995. kad su „oslobađali“ Dubrovnik i Konavle od ustaša. Nakon Bokelja i Crnogoraca najveća promjena je kod navodnih žrtava iz Srijema. Većina promjena temelji se na uratku Miloša Lukića – Putevima slobode; Naselja opštine Beočin u ratu i revoluciji iz 1987. godine. Promjene podataka kod navodnih jasenovačkih žrtava iz Križevaca i okolice su na temelju kratkog pregleda Rade Milosavljevića – Križevci u NOB i revoluciji iz 1982., a primjerice navodne žrtve iz Okučana na temelju podataka SUBNOR-a iz Bosanske Gradiške. U ovoj sferi i dalje puše jugo. Nekih dosadašnjih navodnih žrtava naizgled više nema u popisu, ali radi se samo o taktičkim promjenama jer maknuti su samo dvojnici, a ostali su upitni. Primjerice nestala je navodna Sarajka Ljubica Đurić bez imena otca i godine rođenja. Ljubica se inače nalazila na jasenovačkom popisu na temelju podataka iz uratka Radovana Trivunčića i Ane Požar pod bombastičnim naslovom Riječi koje nisu zaklane 4, u izdanju Spomen-područja Jasenovac iz 1983. Ljubica je maknuta, bar na jedno vrijeme, ali ostala je njezina dvojnica Ljuba Đurić (1902., otac Vladimir* alternativno u napomenama Vladislav) i njen „blizanac“ Ljubo Đurić (1902.*, alternativno ime Ljuba, otac Vladislav alternativno u napomenama Vladimir). Isti je slučaj s Đorđem Jovilićem. On je maknut, ali ostao je njegov dvojnik Đorđe Jovičić. Maknuta je Stojanka Jovilić, a pojavila se Stojanka Jovičić. Nestala je Vukica Lichenstein, ali ostala je malo promijenjena Bukica Lichtenstein-Baruch, premda bi kod nje jedina ispravna promjena bila da je maknuta s popisa. O tome detaljnije niže u tekstu.

Novim promjenama Vukica Lichenstein tj. Lichterstein je maknuta s popisa, a njena dvojnica Bukica Lichtenstein-Baruch je ostala s nešto malo modificiranim podatcima u napomenama. U napomenama je osim alternativnog prezimena Lihništajn dodano i Licherstein, a vidljivi su i spomenuti alternativni oblici imena Vukica/Bukica. Sva te promjene i nekoliko u detaljima različitih prezimena temelje se na komunističkom popisu iz 1964. godine (SZSJ64) i na izjavi iz 2009. godine. U digitalnom arhivu Yad Vashema se na upit za Bukicu Lichtenstein može naći 5 zapisa. Sve su vrlo sličnih godina, ali u dva slučaja se radi o ženama iz Poljske i Makedonije. Njihova sudbina nije povezana s Hrvatskom. Ostala tri zapisa su međusobno povezana. U jednom se spominje deportacija Bukice Lihtenštajn (1895.) koja je živjela u Banja Luci u Staru Gradišku i to se bazira na dokumentima iz bivše Jugoslavije. U druga dva zapisa navodi se da je Bukica Barukh (1894.) iz Travnika umrla u Đakovu. Taj podatak se bazira na iskazu Arija Shterna, istraživača i člana iste židovske općine kao Bukica Barukh. Prema trećem zapisu Bukica Baruh stara 50 godina umrla je od tifusa u logoru Đakovo 1941./42. Znači da postoje vrlo relevantni dokazi da nije stradala u Jasenovcu. Za Leopolda Deutscha ima 5 zapisa u Yad Vashemu. Tri su od rođakinje Zore Israel i jedan iz srbijanskog Spiska žrtava rata prema kojima je stradao u Jasenovcu. Međutim prema jednom zapisu Leopold Deutsch je deportiran iz Iloka 21. srpnja 1942. godine. Cijeli taj slučaj deportacije iz Iloka je vrlo intrigantan i on će biti obrađen u posebnom radu. Avram Demajo (1905., otac Menahem) iz Beograda navodno je poginuo u proboju 1945. godine. Jedan od izvora navedenih u jasenovačkom popisu je SUBNOR iz Visokog. Kao novi izvor navodi se Na ratištima i stratištima; Prosvjetni radnici poginuli u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945, knjiga I u izdanju Društva za izučavanje naprednog učiteljstva Jugoslavije izdano u Beogradu 1985. godine. U Yad Vashemu nema iskaza rodbine ili židovskih organizacija o Avramu Demaju, već samo jedan zapis iz srbijanskog Spiska žrtava rata prema kojem je Avram Demajo (1905.) iz Visokog kod Sarajeva, po zanimanju učitelj, stradao u rujnu 1941. godine u neimenovanom logoru. Drugi zapis je podatak da je Avram Demajo 1942. godine u Staroj Gradiški primio paket od židovske općine. U tzv. Indeksu paketarnice pod rednim brojem 578. nalazi se Avram Demajo, otac Menahem koji je primio paket 1944. godine. Ovaj zapis se temelji na dokumentu objavljenom za vrijeme komunističkog režima i čiju autentičnost tek treba utvrditi. Kao što se može zaključiti prema navedenom, nije jasno je li Avram Demajo stradao na početku ili na kraju rata, a može se sumnjati da je uopće stradao. Kako u Yad Vashemu nema potvrde od rodbine ili neke židovske organizacije, trebalo bi tek utvrditi radi li se uopće o stvarnoj osobi. Kod braće Vilima i Armina Lichtenthala dodan je novi izvor izjava iz 2017. godine, ali ostali su stari alternativni podatci preuzeti iz srpskih izvora kao primjerice da se otac ne zove Mavro već Marko. Treba navesti da u napomenama kod Vilima piše da je stradao na Papuku, a kod Armina da je stradao u kolovozu 1941. godine u Gospiću, a alternativno da je stradao u rujnu 1941. godine u Jasenovcu tj. da je spaljen u ciglani 1943. godine. Znači da se radi o nagađanju. U Yad Vashemu je zapis temeljen na istraživanjima Anite Goldshmit prema kojima je Vilhelm Lichtenthal (1909.) iz Osijeka (Esseg), otac Mavro, deportiran u logor u lipnju 1941. godine. Ne navodi se ime logora, ali deportiran je prije nego što su otvoreni logori u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Prema drugom zapisu Vilim Lichtental je zabilježen kao krojač u Jasenovcu 1942.-1943. Prema jednoj listi stradalih osječkih Židova stradao je 1942. godine, ali ne navodi se mjesto smrti. Prema drugoj listi stradalih osječkih Židova Vili Lichtenthal stradao je u Jasenovcu 1941. godine. Znači opet ima puno nagađanja. Vilijev brat Armin Lichtenthal je prema listi stradalih osječkih Židova stradao 1942. godine, ali ne navodi se mjesto smrti. Prema već spomenutoj istraživačici Aniti Goldshmit on je ubijen, ali ne navodi se mjesto smrti. Prema listi osječkih židova glede njihove sudbine i štete na njihovoj imovini do 1945. godine Armin Lichtenthal je bio u Staroj Gradiški i Jasenovcu, a kao mjesto smrti navodi se logor Feričanci. Feričanci su bili poljoprivredno dobro na koje su upućivani zatočenici iz Jasenovca i nalazi se podno Papuka. Gore je naveden podatak iz napomena jasenovačkog popisa prema kojem je i Vilim Lichtenthal stradao na Papuku. To bi moglo značiti da su oba brata Lichtenthal stradali kod Feričanaca, a ne u Jasenovcu. Osim ako se ne računa da je cijela Hrvatska Jasenovac.

Premda zadnje promjene u jasenovačkom popisu nisu samo benigno larpurlartističke, suštinski se mogu opisati kao pokušaj face lifting starca nezadovoljnog svojim sadašnjim izgledom koji bi se rado pomladio za tridesetak godina i bar mentalno vratio u davno prohujalo vrijeme. To je naravno nemoguća misija, a svi takvi pokušaji na kraju izgledaju groteskno. U slučaju novih promjena u jasenovačkome popisu face lifting je primjerice već spomenuta promjena Branka i Miše Stupara u Branka-Mišu Stupara. Slične promjene su kod Smiljana Hanžeka koji je postao Smiljan-Braco Hanžek, a vrhunac svega je promjena kod Zvonimira Ranogajca koji je novim promjenama postao Zvonimir-Skretničar Ranogajec. Nikakvi Miše, Brace i Skretničari neće uspjeti zaustaviti rušenje jasenovakog mita. Nikakvo prefarbavanje povijesnih laži neće pomoći jer kao što piše na zidu „DŽABA STE KREČILI“.

 

Kako umrijeti u Srbiji, pa još jednom u Jasenovcu?

Umrijeti u Srbiji pa onda još jednom u Jasenovcu fizički nije moguće, ali izvedivo je u virtualnoj stvarnosti ako se pojavi potreba za povećanjem broja žrtava na mrežnom jasenovačkom popisu što dosad nije bio rijedak slučaj. Kako se dvostruko umiranje točno postiže? Možda bi netko od čitatelja šaljivo mogao pomisliti da se radi o crnoj ili crvenoj magiji jer to sliči komunizmu, ali precizniji odgovor bi možda trebalo tražiti u pojmu masovne prijevare. Ukratko : cilj ovog članka je navesti podatke o navodnim žrtvama iz mrežnog jasenovačkog popisa za koje se pravom može pretpostaviti da su stradale u srpskim tj. beogradskim logorima Sajmište i Topovske šupe, a ne u Jasenovcu. Prije samog navođenja možda treba podsjetiti na u krugovima stručnjaka poznatu hrvatsku slikaricu židovskog podrijetla Tinu Morpurgo koja je ubijena na srpskom stratištu Jajincima u južnom predgrađu Beograda nakon što su njemačke okupacijske vlasti nakon kapitulacije Italije transportirale splitske Židove u Srbiju. Ona se i dalje navodi kao jasenovačka žrtva u mrežnom jasenovačkom popisu o čemu je opširnije pisano u Hrvatskom tjedniku od 21. travnja 2016. godine i naravno nije jedina takva lažna jasenovačka žrtva, ali je možda najpoznatija.

Za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu se kao izvor podataka navodi komunistički Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine, a jednu njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je detaljnije opisano u prethodnim člancima na ovu temu, beogradska verzija saveznog popisa se po navodima jednim dijelom razlikuje od one koju koristi Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Tako se za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Sajmište kraj Beograda: Ahmet Mehinović rođen ocu Ibrahimu 1920. godine u Blagaj Rijeci, Nikola Knežević (Đuro, 1889., Donje Vodičevo), Milan Vuković (Nikola, 1915., Gornje Vodičevo), Mile Jovanić (Marku, 1887., Mala Žuljevica), Lazo Bates (Jovo 1898., Petkovac), Nikola Bijelić (Pero, 1880., Petrinja kod Bosanskog Novog (BiH)), Gojko Marin (Dušan, 1899., Pobrđani), Petar Marin (Milan, 1905., Pobrđani), Milan Marin (Mile, 1890., Pobrani), Nikola Stojnić (Simo, 1887., Pobrđani), Cvijo Tomić (Mile 1894., Pobrđani), Marko Kovačević (Nikola, 1897., Sokolište), Stojan Vujasin (Trivo, 1906., Sokolište), Oste Lajić (Mlađo, 1927., Lamovita), Ostoja Grbić (Mihajlo, 1920., Marini), Blaško (Blago) Lubura (Ilija, 1914., Krupac), Aleksa Lubura (Vukan, 1907., Krupac), Dušan Lubura (Marko, 1904., Krupac). Kod sve trojice Lubura se u napomena jasenovačkog popisa navodi mjesto smrti Zemun. Prema tome autori popisa znaju za te podatke, ali ih ignoriraju. Đoko Kukavica (Milan, 1922., Gašnica), Milan Ivanović (Zdravko, 1908., Beograd), Lili Ungar (Eugen, 1928., Novi Kneževac), Bela Fetman (Fettmann) (Emanuel, 1887., Pančevo) pri čemu je u ovom potonjem slučaju u napomenama u mrežnom jasenovačkom popisu izražena dvojba radi li se o muškarcu ili ženi. Većina gore navedenih su Srbi s Kozare i Židovi iz Srbije. Za ove osobe koje navodi i mrežni jasenovački popis navodi da su ubijene od Nijemaca u logoru Topovske šupe u Beogradu: Ješa Rubenović (Ruben) (Ruben, 1924., Beograd), Rikard Binder (Emanuel, 1904., Beograd), Moša (Mošo) Kalmič (Aron, 1909., Beograd). Svi navedeni su beogradski Židovi. U svim navedenim slučajevima radi se o potpunom podudaranju odnosno o podudaranju u imenu, prezimenu, imenu oca, mjestu i godini rođenja. Postoje i slučajevi žrtava beogradskih logora Sajmišta i Topovskih šupa gdje se mjesta rođenja ne podudaraju, ali iako su različita, radi se o susjednim selima. Ipak, jednostavnosti radi takve osobe su izostavljene iz ovog članka i bit će navedene u jednom od budućih. Novih neobjavljenih imena ionako ima još mnogo i dovoljno za više članaka gdje im se može posvetiti više pažnje. Treba još napomenuti da veliki broj navedenih u popisu ima i svoje dvojnike koji se razlikuju u nekim detaljima dovoljnim da bi se moglo tvrditi da se radi o drugim žrtvama.

Znači u svim navedenim slučajevima se radi o muslimanima, Židovima i Srbima za koje barem jedna institucija iz Srbije navodi kako su ih ubili Nijemci u Beogradu ili u neposrednoj okolici grada. U prethodnim tekstovima navedene su žrtve koje su sudeći prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. godine navodno od ustaša ubijene u logoru Sajmište kod Beograda. Naravno te komunističke tvrdnje su upitne i to ne samo što se tiče žrtava, već i pravog identiteta ubojica. Po tome ispada da su u Judenfrei Srbiji Židove, ali i sve ostale uključujući i Srbe ubijali Nijemci i ustaše kao neka vrsta ubojica gastarbajtera. Kad bi to bilo tako, postavlja se pitanje tko je poubijao 80.000 ljudi samo u Jajincima, da ne spominjemo ostale brojne logore smrti i stratišta u i oko Beograda.

Dodatna dubinska provjera podataka pokazuje da su u stvari upitni svi podaci koji se navode u komunističkim i srpskim popisima. Nije upitno samo mjesto stradanja i tko su ubojice, već i stvarni identitet žrtava. Takav je primjerice slučaj Mira Kon/Kohn (Jovan, 1909., Beograd). Kod nje se u tzv. saveznom popisu navodi nevjerojatan podatak da su je u logoru Sajmište kod Beograda ubile ustaše, a u srpskom pamfletu Spisak žrtava rata iz 1992. godine to je promijenjeno u podatak da su je ustaše ubile u Staroj Gradiški. Istovjetan podatak nalazi se u mrežnom jasenovačkom popisu., a kao jedan od izvora navode se srpske Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine (AOISV) iz 2008. U Yad Vashemu nema potvrde ovih podataka. Jedina odgovarajuća žrtva istovjetnog imena i prezimena stradala je u njemačkom logoru Loborgrad 1941. godine. Kod navedenih židovskih žrtava u velikom broju slučajeva u Yad Vashemu nema potvrde podataka iz komunističkih i srpskih izvora. Primjerice prema podacima iz srpskog „Spiska“ okvirno se zna kad su modificirani podaci Jaše Rubena/Rubenovića iz prvobitne inačice smrti u srbijanskom logoru Topovske šupe u inačicu smrti u Staroj Gradiški. U Yad Vashemu nema neovisne potvrde o stradavanju Jaše Ruben(ović)a rođenog 1924. godine, već samo podatak o istoimenoj, ali znatno starijoj žrtvi rođenoj 1896. godine stradaloj u drugom beogradskom logoru Banjica. Usput da spomenemo da se na jasenovačkom popisu nalaze još tri žrtve prezimena Ruben, u napomenama se navodi i Rubenović. To su Feliks, Josif i Marsel. Prema navedenim podacima svi su rodom iz Beograda ili Zemuna. U Yad Vashemu su podaci o Marselu Ruben(ović)u, ali iz Brandeisa, jednog poprilično neuvjerljivog izvora. U ovom konkretnom slučaju neuvjerljivost se vidi u skeniranim obrascima gdje su mijenjani podaci o boravku za vrijeme rata (Zemun, prekriženo Jasenovac, a iznad prekriženog Nova iz naziva Nova Gradiška nadopisano je Stara) i o mjestu smrti (prekriženo Jasenovac pa iznad N(ova) Gradiška nadopisano St(ara)). Za Feliksa i Josifa nema neovisne potvrde iz nekog drugog izvora osim srpskih da su stradali u Jasenovcu. Detaljnija analiza podataka o Feliksu i Josifu pokazuje vrlo zanimljive rezultate. U Yad Vashemu se nalaze podatci o Haimu Ben Rubinu tj. Ben Reuvenu, ali navodi se da mu je drugo ime Felix, rođen je 1928. godine, znači samo je četiri godine stariji od navodne jasenovačke žrtve. Razlikuje se i po tome što je iz Soluna u Grčkoj i stradao je 1943. godine u njemačkom logoru Birkenau. Treba napomenuti da Ben Rubin/Ben Reuven odgovara prezimenu Rubinović/Rubenović. Prema navedenim podacima ime oca tog „Rubenovića“ je Vidal, a majke Rakhela. To gledano izdvojeno samo po sebi nije neki važan podatak, ali kod Iossefa Rubena iz Soluna, rođenog 1931., znači samo godinu mlađeg od istoimene jasenovač?ke žrtve navodi se ime oca Rafael, a majke Vida. Čini se kao da su u ova dva slučaja zamijenjena imena roditelja. Iossef tj. Josip Ruben iz Soluna također je stradao 1943. godine u istom logoru Birkenau. Možda se radi o nevjerojatnoj slučajnosti o Feliksu i Josifu Ruben(ović)u, ali slučajnosti su u jasenovačkom popisu toliko učestale da su postale pravilo. Sličan je slučaj i s beogradskim tj. zemunskim Binderima. Osim gore navedenog Rikarda u jasenovačkom popisu se nalaze primjerice i Mila, rođena navodno 1907. godine u Beogradu, a u Yad Vashemu se nalazi Mila Binder rođena 1911. godine s juga Poljske čija smrt nema veze s Hrvatskom i Hrvatima. Zatim dvije imenjakinje Claire ili prema starijoj inačici Kler Binder (Zagreb, 1894.*/1892.) i u bitnom jedino po navodnom mjestu rođenja različita Klara (Zemun, 1890.). U napomenama jasenovačkog popisa kod Claire Binder navodi se godina smrti 1944. Te iste godine, ali u Auschwitzu stradala je Klara Binder rođ. Kun (Senta, 1908.). Za nju postoji iskaz rodbine za razliku od starijih joj navodnih imenjakinja. Mošo Kalmič koji je prema podacima iz komunističkog popisa stradao u beogradskom logoru smrti Topovske šupe i Mošo Kalmič navodna jasenovačka žrtva rođeni su 1909. godine. Promjenom te zadnje znamenke iz 9 u 0 dobije se godina rođenja Moshe Kalmisha iz Dnjepropetrovska u tadašnjem SSSR-u. On nije stradao u logoru, već kao vojnik Crvene armije. Treba napomenuti da su u Yad Vashemu samo dva podatka na upit o Moši Kalmiču tj. Moshi Kalmishu. Uz navedeni to je i podatak iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“. Ovakvih i sličnih slučajeva ima još puno i više su pravilo nego izuzetak.

Usprkos svim navedenim podacima u Srbiji postoje službene institucije koje preko svojih glasila i dalje promoviraju ideju od 700.000 ubijenih u Jasenovcu. Kako je navedeno na primjeru više osoba, neka ubojstva žrtava iz srpskih logora Srbi danas pripisuju Nijemcima. Usprkos tome hrvatska ustanova JUSP Jasenovac pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture ta ista ubojstva i dalje pripisuje ustašama. Na sličan način se ne uzimaju u obzir niti podaci iz Yad Vashema prema kojima su brojni Židovi u mrežnom jasenovačkom popisu navedeni kao žrtve iz Jasenovca stvarno stradali u nekom od njemačkih ili srpskih logora ili negdje drugdje. Zanimljivo je da za oko tri četvrtine podataka o jasenovačkim žrtvama kao izvor naveden komunistički popis iz 1964. godine, no taj se popis ne uzima u obzir kada su navodne jasenovačke žrtve prema njemu stradale negdje drugdje. Tendencija je da se takvi podaci koji derogiraju navode iz mrežnog jasenovačkog popisa ne uzimaju u obzir čak ni kad dolaze iz srpskih izvora. Teško da se ovdje radi o većoj stručnosti djelatnika JUSP Jasenovac u odnosu na druge stručnjake i ustanove – prije bi se moglo reći da se radi o osobinama tipičnima za neka prošla vremena. Ako ova ustanova financirana hrvatskim novcima tuđe zločine pripisuje Hrvatima, možda se treba pitati je li to zaista hrvatska ustanova.

 

Laži o Jasenovcu ruše sami partizani!

Kao što je već mnogo puta opisano i nedvosmisleno pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. O veličini te prevare mnogo govori činjenica da je informacije koje je dodatno prokazuju moguće pronaći na zaista nevjerojatnim mjestima. Cilj ovog članka je pokazati da čak i partizanske knjige svojim podacima također nenamjerno ruše jasenovačke laži, no krenimo redom.

Na mrežnim stranicama JUSP-a se kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis između ostaloga spominje i „Hrvatsko Zagorje u revoluciji, rukopis, II dio, Bedekovčina, 1980“ pri čemu je sama knjiga istog naslova tiskana 1981. godine. Ta knjiga predstavlja svojevrsno proširenje knjige „Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi“ tiskane 1959. godine u smislu da su „spoznaje o toj temi znatno proširene i produbljene“. U stvari u novoj knjizi se pokušavaju novom vremenu prilagoditi krive ili lažne tvrdnje iz stare knjige.

Na kraju obje knjige nalazi se popis poginulih sudionika NOB-a i tzv. žrtava fašističkog terora pri čemu su za neke osobe u knjizi iz 1981. godine podaci promijenjeni što se vidi već i kod prve osobe na popisima u obje knjige. Promijenjeni podaci navedeni u knjizi iz 1981. godine objavljeni su nakon „Popisa žrtava Drugog svjetskog rata“ Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine kao i nekih drugih izvora pa bi imalo smisla pretpostaviti da su točniji, ali da su smisao i logika prevladavali kod pisanja takvih djela ne bi se moralo pisati tekstove kao što je ovaj.  U nastavku slijedi popis neslaganja podataka iz spomenute knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa.

Alojz Kolar rođen ocu Stjepanu u Zaboku 1913. godine nije ubijen od Ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Novska kao član komunistike partije 1945. godine.

Ivan Komorčec rođen ocu Stjepanu u Mihovljanu 1911. godine nije ubijen od Ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je poginuo 1945. godine kao borac.

Josip Maleković rođen ocu Nikoli u Zaprešiću 1914. godine nije ubijen od Ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine kao vodnik iz Zagorskog partizanskog odreda.

Juraj Porodec rođen ocu Nikoli u Kupljenovu 1908. godine nije ubijen od Ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine.

Pavao Prahin rođen ocu Juri u Prigorju (JUSP navodi susjedni Brdovec) 1917. godine nije ubijen od Ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je navodno stradao u zapaljenom vagonu kod Zagreba pri kraju rata kao logoraš. Većina navedenih ima istu poveznicu, a to je da su bili komunisti stradali 1945. kao vojnici ili agenti u civilu.

U spomenutim neslaganjima podudarali su se ime, prezime, ime oca, mjesto i godina rođenja. Mrežni jasenovački popis često sadrži netočne podatke o godinama rođenja što je vidljivo iz drugih dokumenata, iz enciklopedijskih članaka za poznate osobe, iz neočekivanih statističkih svojstava godina rođenja navedenih na samom popisu itd. Zato ima smisla navesti i neslaganja knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa o sudbini osoba gdje se podudaraju svi podaci uz manje odstupanje godine rođenja.

Valent Božić rođen majci Terezi u Kosovečkom kod Konjščine (JUSP navodi Donju Konjščinu) 1923. godine (JUSP navodi 1918. godinu) nije ubijen od Ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je poginuo u Zagrebu kao „ilegalac skojevac“.

Janko Gril rođen ocu Ivanu 1904. godine (JUSP navodi 1906. godinu) u Kraljevu Vrhu nije ubijen od Ustaša u Jasenovcu (znakovito JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je stradao 1944. godine u zatvoru u Zagrebu kao suradnik tzv. narodnooslobodilačkog pokreta.

Danijel Hajdaš rođen također ocu Danijelu u Bedekovčini 1920. godine (JUSP navodi 1921.godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u prosincu 1943. kao član Vojnog komiteta u Zagrebu. Opet se dakle radi o komunistima ili ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s nekom vrstom ilegalnog komunističkog protudržavnog djelovanja.

Za pet ovdje navedenih osoba kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu navedene su Popisnice projekta „Dotršćina“ (1980-1985) s podacima o ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba, za jednu žrtvu je kao izvor podataka naveden savezni popis iz 1964. godine, za jednu spomenuti rukopis iz 1980. godine, a za još jednu su kao izvori podataka navedeni i savezni popis iz 1964. godine i rukopis iz 1980. godine. Kao i u još nekoliko prethodnih članaka i u ovom slučaju se pokazalo da je projekt Dotršćina, zadnji veliki projekt očuvanja i nadogradnje Jasenovačkog mita prije kolapsa komunističkog režima, pun pogrešnih podataka. Ukratko: mrežni jasenovački popis je masovna prevara tolikih razmjera da su čak i partizanske knjige u stanju dodatno ga rušiti i nanositi mu nove pukotine. Budući da je većina komunizma zasnovana na lažima, tako i ovdje spomenuta neslaganja komunističkih knjiga i popisa nisu jedini primjer zaplitanja u vlastite laži.

O jednom mnogo većem i ozbiljnijem primjeru koji također dodatno nagriza jasenovački mit je nedavno u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović pri čemu je samo zagrebao površinu jednog daleko većeg međusobnog protivljenja komunističkih podataka koje opet dodatno pokazuje da su mnogi podaci na mrežnom jasenovačkom popisu netočni.

 

Dva puta se nalazi na popisu ubijenih od Ustaša, a nakon rata bio major JNA.

Na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se Pavao Löw, rođen 1910. godine u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša u logoru Jasenovac, ali autori popisa nisu napisali godinu smrti jer je nema niti u izvornim podacima. Pavao Löw je jedna od navodnih žrtava kojima kao izvor podataka nije naveden potpuno diskreditirani fantomski komunistički popis žrtava iz 1964. godine. U ovom slučaju radi se o podacima koje je prikupila istraživačica Melita Švob u knjizi objavljenoj u Zagrebu 2004. godine. Međutim, na mrežnom jasenovačkom popisu se ne slučajno nalazi i Pavao Läw, rođen 1910. u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša 1942. godine u logoru Jasenovac. U napomeni je kao izvor podataka za Pavla Läwa naveden komunistički popis iz 1964. godine. Dva Pavla, Läw i Löw, prema podacima iz dvaju različitih izvora imaju oca istog imena, iz istog su grada, stradali su u istom logoru na isti način, jedina razlika su dva različita njemačka preglasa. Znači ista osoba je upisana dva puta i to ne zbog šlampavosti ili nepažnje, jer se količina svih navedenih, a i još nenavedenih „pogrešaka“ u jasenovačkom popisu ne može objasniti samo neznanjem i nesposobnošću, već tu mora biti uključena i zloba, a sve s namjerom da se što više umnoži broj navodnih žrtava u nedostatku pravih kako bi se i dalje održavale komunističke laži.

Na suđenju Dinku Šakiću, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, u optužnici se u iskazu svjedoka Tibora Lovrenčića spominje bijeg dvojice Židova iz logora Jasenovac u jesen 1943. godine pri čemu je spomenuto da je jedan od bjegunaca bio nogometaš Lew. Na mrežnoj stranici http://www.reprezentacija.rs/index.php/home/1235 nalaze se podaci o Pavlu Löwu tj. Pavlu Levakoviću, nekadašnjem igraču nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije iz 1930-ih godina. Na toj mrežnoj stranici nalazi se dosta opširan životopis pa se tako može saznati da je prema tim podacima Pavao Löw/Pavle Levaković rođen u Zagrebu 1910. godine, a umro je 01.01.1986. u Dubrovniku. Igrajući za HŠK Concordia iz Zagreba osvojio je dva prvenstva tadašnje Jugoslavije, a 1933. godine je tri puta nastupio za državnu reprezentaciju. Krajem lipnja 1941. godine odveden je u logor Slano na Pagu, a zatim u Jasenovac iz kojega je pobjegao u rujnu 1943. godine. Ti podaci podudarni su u nekim detaljima s iskazom svjedoka sa suđenja Dinku Šakiću. Na istoj srpskoj mrežnoj stranici navodi se da su mu u logorima Jasenovac i Stara Gradiška stradali otac Alfred, majka Malvina i sestra Elza. Pavao Löw je nakon Drugog svjetskog rata promijenio ime u Pavle Levaković. Preselio se u Beograd i kratko vrijeme bio je čelnik nogometnog kluba komunističke vojske FK Partizan. Kao major tzv. JNA radio je u poslijeratnoj „Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“ pa je dobrim dijelom „zaslužan“ za članke o lažnim jasenovačkim žrtvama. Usponi i padovi poslijeratne karijere Pavla Löwa/Pavla Levakovića vremenski su podudarni s karijerom i sudbinom Aleksandra Rankovića, jugoslavenskog komunističkog Himmlera, pa čak i u detalju da su obojica zbog zdravstvenih razloga „preseljeni“ u Dubrovnik gdje su dočekali kraj životnog puta. Pavao Löw/Pavle Levaković nije bio nepoznata osoba u Kraljevini Jugoslaviji, a niti kasnije za vrijeme Titova komunističkog režima. To znači da se za njega uz malo truda moralo znati, premda nije bio ni blizu nogometnom umijeću i ostalim ljudskim kvalitetama legendarnog Ice Hitreca, vjerojatno najboljeg hrvatskog predratnog nogometaša koji je iznenada umro u 36. godini života poratne 1946. godine u Zagrebu, u vrijeme crvenih levijatana kada su stotine tisuća Hrvata iznenada umirale, a drugi mijenjali kapute, stanove, imena i povijest.

Na temelju iznesenoga je vidljivo da djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP) velikim dijelom i u nedostatku stvarnih žrtava na popis slijepo stavljaju koga god stignu. Izgleda da im je već sama činjenica da je netko bio u Jasenovcu dovoljna da odmah zaključe da je tamo i ubijen. Slučaj Pavla Läwa/Löwa/Levakovića i kako god da se još zvao je vrlo znakovit jer je kao poslijeratni major i čovjek od velikog povjerenja vrhuške obavještajnog miljea komunističkog režima i sam sudjelovao u izradi popisa žrtava Drugog svjetskog rata, a njegovo ime se dva puta nalazi na tom popisu. To nije slučajno i možemo zamisliti da je možda iskoristio promjenu imena da vlastito odbačeno ime stavi na popis jasenovačkih žrtava. Druga pojava njegovog imena na jasenovačkom popisu jednim dijelom je vezana uz „sposobnosti“ istraživačice Melite Švob. Jasenovački popis mora se temeljiti na znanstvenim principima pomoću kojih se anuliraju nesposobnost, neznanje i unutarnji demoni istraživača, a to je posao autora popisa. Je li sve ovo opet dokaz krajnje nesposobnosti autora popisa? Što god da je, samo dodatno pokazuje krajnju nevjerodostojnost cijelog jasenovačkog popisa.

Kao što se može i očekivati, prema srpskim izvorima svi članovi uže obitelji Pavla Löwa alias Pavla Levakovića stradali su u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ali za sada se njihova imena ne nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu. Podaci su očito još uvijek nedovoljno uvjerljivi čak i za jasenovačke kustose – treba dati vremena da sazriju ili podaci ili vrijeme. Prema podacima u digitalnom arhivu Yad Vashema iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ Alfred Löw je rođen 1874. godine u Zagrebu, otac Benko, stradao je 1942. godine u logoru, ali ne piše u kojem. Majka Pavla Löwa Malvina je prema tim podacima rođena 1907. godine, a stradala je 1942. godine u Đakovu. Taj podatak dijelom potvrđuje popis žrtava iz Đakova na kojem se nalazi Malvina Löw-Hartman, ali rođena 1878. godine što je primjerenije s obzirom na godinu rođenja muža Alfreda. Koliko su pouzdani podaci iz srpskog „Spiska“ tj. iz komunističkog popisa iz 1964. godine vidi se iz podatka da je kći Elza Löw rođena 1906. godine pa ispada da je godinu dana starija od svoje majke. Prema podacima iz „Spiska“ i Elza Löw je stradala u Đakovu 1942. godine, ali njezino ime se ne nalazi na popisu žrtava logora Đakovo dostupnom u elektroničkom obliku na adresi http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo. Iz navedenih podataka vidi se da je sudbina ostalih članova obitelji Pavla Löwa potpuno nepoznata uz izuzetak majke Malvine, ali kod nje su kontradiktorni identifikacijski podaci.

Ako se ime jednog od kreatora inicijalnog popisa jasenovačkih žrtava nalazi dva puta na jasenovačkom popisu premda je umro prirodnom smrću preko 30 godina od završetka Drugog svjetskog rata, a podaci o njegovoj užoj obitelji su nepouzdani, dvojbeni i kotradiktorni, onda se postavlja pitanje koliko mogu biti vjerodostojni podaci o ostalim žrtvama s jasenovačkog popisa. Već je prije u više navrata spomenuto da u mrežnom jasenovačkom popisu postoje mnogi umnogostručeni potpuno jednaki zapisi gdje je svaki podatak uključujući i napomenu jednak. Primjerice, dva puta se navodi Rajko Stanković, sin Bože, rođen u Hrgama 1914. godine s potpuno istom sudbinom i napomenom. Kod „obojice“ Rajka Stankovića u napomenama piše da je nepoznato mjesto stradanja, a s obzirom na to da je selo Hrge nedaleko od poznatog četničkog uporišta Vozuće spominjanog u nekim prethodim člancima u sličnom kontekstu, izgledno je da se radi o još jednom četnikopartizanu zalutalom na jasenovački popis. U nekim slučajevima su svi podaci isti, ali je napomena drukčija. Tako se Arona Funka, sina Marka, rođenog u Iloku 1931. godine navodi dva puta i to svaki put s drukčijim izvorom – u jednom od njih se opet radi o Meliti Švob. Što se tiče Melite Švob, u mrežnom jasenovačkom popisu su na temelju njezinih podataka umnožene i cijele obitelji. Podaci istraživanja Melite Švob u slučaju obitelji Funk, pa i Krishaber koja ovdje nije posebno izdvojena, nemaju potvrdu relevantnih izvora koji nisu povezani s jugokomunističkim i srpskim uradcima. Sličan je slučaj i s obitelji Mayschloss odnosno Neuschloss iz Iloka – Gabriel, Joakim, Johana, Lea i Marijana se nalaze dva puta u mrežnom jasenovačkom popisu sa svim podacima jednakima uz razliku u prezimenu. Međutim, u napomenama danima za njihove zapise s prezimenom Neuschloss se spominje da je alternativni oblik Majšlos. Ne umnažaju se znači samo pojedine osobe, nego i cijele obitelji. Zapanjujuća je razina bezobrazluka pri manipulaciji podacima pa ne bi začudilo ni da je napisano Mayerling. To naravno nije jedini slučaj takvog umnažanja, takvih primjera ima još vrlo mnogo. Ako se tako gleda podudaranje u imenu, očevu imenu, godini i mjestu rođenja, ali uz postojanje manje razlike u prezimenu, u mrežnom jasenovačkom popisu postoje ovi duplikati : Zdenko Bichler i Zdenko Büchler, Milica Dragojević i Milica Dragojlović, Samuel Hochberg i Samuel Kochberg, Zvonko Hiochsinger i Zvonko Hochsinger, Milenka Čaklija i Milenka Čekrlija, Miladin Kokić i Miladin Rokić, Petra Đuričić i Petra Đurić, Jovanka Dekić i Jovanka Đekić, Vladimir Kičera i Vladimir Kučera, Josip Sachs i Josip Sacks, Estera Sibler i Estera Silber, Milan Cessler i Milan Sessler, Mile Teodorović i Mile Todorović, Franjo Lictenstein i Franjo Lichtenstein, Mara Vrabac i Mara Vrebac. Svi ovi dvojčeki ili blizanci kao da su iz laboratorija nekog šumskog doktora Mengelea. Osim dvojčeka na jasenovačkom popisu se mogu naći i trojčeki kao primjerice Hugo Flesch, Hugo Ilesch i Hugo Plesch. Kod njih čak i u napomenama piše da je Plesch u stvari Ilesch, a Ilesch je Flesch. Samo treba znati i htjeti čitati. U velikom broju ovih slučajeva kao izvori podataka navedeni su već čuvena Melita Švob i komunistički projekt Dotršćina s početka 1980-ih s podacima o „ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba“. To sve govori o njihovoj pouzdanosti. Još jedan primjer trojki su Avdo Odobaka, Avdo Ondabaka i Avdo Ondobaka. Kod Avde Ondobake treba napomenuti da je on prema podacima iz jasenovačkog popisa iz Fazlagića Kule, a s obzirom na povijest te hrvatske kule u istočnoj Hercegovini veća je vjerojatnost dobiti na lutriji nego da je netko iz tog mjesta bio logoraš u Jasenovcu. Opet treba naglasiti : umnoženih osoba s potpuno istim podacima ima mnogo više i kad bi se samo njih uklonilo, jasenovački popis bi se već značajno smanjio. Ponekad je na prvi mah teško uočiti sve te sitne razlike, ali to je dio udbaških postulata : sve skoro potpuno slično, a ipak malo različito.

Pavao Löw je znači još jedan primjer poznate osobe za koju se pouzdano zna da je umrla nakon rata. Može li se osim ovakvih osoba poznatim smatrati i nekoga čiji je razgovor snimljen i javno dostupan na Internetu? Primjerice, na adresi https://www.youtube.com/watch?v=S5lRwT63as0 dostupan je razgovor iz 2012. godine sa Stojanom Ražokrakom rođenim 1939. godine u selu Jablancu na Savi između Jasenovca i Stare Gradiške. Vjerovali ili ne, na mrežnom jasenovačkom popisu se također nalaze podaci za jednog Stojana Ražokraka rođenog 1939. godine u Jablancu i navodno ubijenog od ustaša u Staroj Gradiški 1942. godine. U napomenama se čak spominje da je nestao, no ipak ga se navodi kao žrtvu. U spomenutom razgovoru se može čuti i kako to da je nestao – naime, nakon rata ga je kao pretpostavljeno siroče udomila hrvatska obitelj i on je odrastao u Zagrebu. Obitelj mu nije krila da je posvojen te je nakon mnogo godina uspio pronaći svoju biološku majku. Znači Hrvati su ga odgojili i brinuli se o njemu, a djelatnici JUSP-a suprotno tome navode da su ga Hrvati ubili i to kao trogodišnjaka. Koliko pokvaren, podmukao i pun mržnje mora biti netko tko tako laže i izokreće dobra djela izmišljajući zla Nema dijela jasenovačkog popisa do kojeg ne dopiru kraci laži.

Na kanalu gdje je dostupan razgovor sa Stojanom Ražokrakom nalaze se i razgovori s mnogim drugim osobama koji mogu dati dodatne podatke o nekim nepravilnostima u mrežnom jasenovačkom popisu. Danica Praštalo djevojački Budimir rođena je 1933. godine u selu Aginci kod Bosanske Dubice. U jasenovačkom popisu nalazi se Danica Praštalo iz Donje Dragotine kod Prijedora, otac Pero, rođena navodno 1908.* koincidentno baš iste godine kao i majka Danice Praštalo rođ. Budimir, u napomenama jasenovačkog popisa navodi se i 1910. kao godina rođenja, a i godina smrti je problematična jer se uz nepouzdano određenu 1944. navodi i 1942. Prema vlastitom kazivanju otac Danice Praštalo je Miloš Budimir. Jedan Miloš Budimir se nalazi na jasenovačkom popisu, rođen 1892. u selu Aginci kod Bosanske Dubice i prema tim podacima mogao bi odgovarati ocu Danice Praštalo, jedini problem je da se prema najstarijim podacima iz 1964. zove Mićo. Majka Anđa rodom iz sela Vlaškovci navodno je bila deportirana u Njemačku i preživjela je rat, ali jedna Anđa Budimir rođena 1892. iste godine kao i Miloš Budimir, bez navedenog imena oca iz Gornje Slabinje kod Bosanske Kostajnice, znači iz mjesta nedaleko Bosanske Dubice, navodno je stradala 1942. godine u Jasenovcu, a zanimljivo je da piše da je Srbin, znači muško pa to stvara sumnju da su podaci preuzeti od nekog drugog i modificirani. U svojim iskazima Danica Praštalo rođena 1933. godine spominje da se njenoj najmlađoj sestri Ljubici rođenoj 1940. godine nakon Drugog svjetskog rata izgubio svaki trag, međutim jedna Ljuba Budimir nalazi se na jasenovačkom popisu, ime oca nije navedeno, rodom je iz sela Veliko Dvorište kod Bosanske Dubice, rođena je 1921. godine. Izvor podataka je već nekoliko puta u prethodnim člancima po neuvjerljivosti i krivim podacima spominjanja monografija bosanskodubičkog kraja. Po godinama i lokaciji ova Ljuba Budimir ne odgovara, ali u brojnim drugim slučajevima to nije bio problem da se živi ili stradali negdje drugdje s dijelom modificiranim podacima nađu na jasenovačkom popisu. Danica Praštalo spominje i svoju polusestru Persu rođenu 1924. koja je preživjela rat i u doba izjave živjela je u selu Lebane kod Leskovca u južnoj Srbiji. U jasenovačkom popisu je Persa Budimir iz sela Aginci kod Bosanske Dubice, rođena 1919. ili prema napomenama 1914. godine, stradala 1942. godine u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a prema napomenama ime oca je možda Marko. Puno nepouzdanih i kontradiktornih podataka uobičajenih pokazatelja manipulacije podacima, ali ostaje činjenica da su obje istog imena i iz istog malog sela. Danica Praštalo spominje i brata Milorada rođenog 1934. godine, a u jasenovačkom popisu se nalazi Milorad Mećava rođen 1934. godine kao i brat Danice Praštalo, rodom iz sela Vlaškovci kao i njena majka, ime oca navedenog u jasenovačkom popisu je Nikola i to je uz prezime jedini podatak po kojem se razlikuje od brata Danice Praštalo, a takva sitnica do sada nije bila problem tvorcima jasenovačkih popisa.

Korištenjem javno dostupnih podataka u ovom članku je pronađena nova poznata osoba koja se istovremeno navodi kao lažna žrtva Jasenovca, a i sama je sudjelovala u stvaranju popisa. Nadalje, spomenut je jedan video snimljen 2012. godine u kojem o svojem ratnom djetinjstvu govori čovjek kojeg su Hrvati nakon Drugog svjetskog rata othranili, ali JUSP ipak navodi da su ga ubili kao trogodišnjaka. Treba reći da na usluzi YouTube ima još sličnih svjedočanstava u kojima govore navodne žrtve Jasenovca. Koji god način umjetnog i lažnog povećanja navodnih žrtava nekome padne na pamet, velika je vjerojatnost da je taj način već primijenjen na jasenovačkom popisu : kopiranje žrtava drugih logora, popisivanje preživjelih osoba, umnažanje istih osoba bez ikakve promjene ili s minimalnim promjenama, izmišljanje osoba, itd. Jasenovački popis je toliko napunjen lažima da ih se može naći na zaista previše mjesta : pregledom elektroničkih enciklopedija, leksikona, tražilica grobova, židovskih dokumenata, komunističkih knjiga, srpskih mrežnih stranica, novinskih napisa, znanstvenih radova, računanjem jednostavnih statistika, zdravim razumom. Tih laži je toliko mnogo da skoro pa iskaču same od sebe kamo god da se malo bolje zaviri. Postavlja se pitanje zašto održavatelji mrežnog jasenovačkog popisa ne reagiraju, zašto ne isprave pogreške i ne maknu lažne žrtve s popisa? Barem su tri moguća odgovora : nesposobni su, oportunisti su ili su neprijateljski nastrojeni prema istini odnosno podržavaju laž. Što se tiče nesposobnosti, toga ima svugdje pa se ne treba čuditi ako je to slučaj i s JUSP-om. Oportunisti možda čak i uviđaju da je cijeli popis jedna masovna prevara, ali se boje svrstati na stranu istine i djelovati jer bi tako mogli ugrozili svoje radno mjesto. Oni koji s druge strane aktivno i svjesno podržavaju laž su daleko najopasniji i nakon što istina na kraju neminovno prevlada i postane opće poznata, takvi će ispasti najgorima od triju navedenih grupa. A u međuvremenu se za daljnju objavu već spremaju imena novih lažnih žrtava koja će samo još dalje prokazivati masovnu prevaru mrežnog jasenovačkog popisa i njegovih održavatelja.

 

Ustaše i Nikola Tesla.

Prema srpskim izvorima čini se da su ustaše ubile i Nikolu Teslu. Naravno ne radi se o velikom hrvatskom znanstveniku i izumitelju, već o Nikoli Tesli seljaku iz Gornje Rašenice kod Grubišnog Polja. Prema jednom popisu na mrežnoj stranici jadovno.com Nikola Tesla je rođen 1912., a otac mu se zvao Ilija.

U istom popisu se navodi i Ilija Tesla, ali bez imena oca i ostalih identifikacijskih podataka. U jasenovačkom popisu nema Nikole Tesle. Čini se da je u zadnjem trenutku nekom zadrhtala ruka pa je Nikola Tesla navodno rođen 1912. iz G. Rašenice, sin Ilije u JUSP-u postao otac svog oca. Pojednostavljeno : na jasenovačkom popisu nalazi se Ilija Tesla sin Nikole, rođen u Gornjoj Rašenici kod Grubišnog Polja, prema od samih autora priznatom nepouzdanom podatku 1882.* godine. Pretpostavka je da Nikola Tesla ipak nije izumio vremenski stroj i da je u miru preminuo u New Yorku. Neovisno od njega čini se da se ovdje radi o svojevrsnom Teslinom paradoksu.

Paradoksi su obično vremenski i prostorno nepredvidivi, a tako je i u ovom slučaju. Primjerice Miletić navodi dvije odluke o upućivanju na prisilni rad u Gospić. Prva je odluka od 24.07.1941. o upućivanju 26 Židova i 30 Srba u Gospić. Srba stvarno na listi ima 47, a među njima je i Nikola Teslić. Drugi je dokument od 26.07.1941. o upućivanju 47 Srba na prisilni rad u Gospić. Na listi su ista imena kao i na prethodnoj, a među imenima su uz Nikolu Teslića još primjerice i Petar Vuković, Aleksa Banjac i Petar Luzić. Nakon što je dva puta poslan u Jadovno (24. i 26.07.1941.), Nikola Teslić rođen 1880. je na kraju, bar prema autorima jasenovačkog popisa, stradao u Jasenovcu 1944. Prema godini rođenja očito je generacijski vrlo blizak jasenovačkom Iliji Nikole Tesli, kao da su klonirani. Navodnih jasenovačkih žrtava koje se zovu Petar Vuković ima pet, a po jedan je iz Grubišnom Polju obližnjih Voćina i Pakraca te još tri Pere Vukovića od kojih su dva iz Voćina, rođeni iste godine, a očevi istih inicijala.

U jasenovačkom popisu se ne nalazi niti jedan Aleksa Banjac, ali zato su dvojica koji se zovu Aleksa Bunjac. Jedan rođen 1875., a drugi nepouzdane 1874.*, obojica stradala u Jasenovcu 1944., obojica iz Dvora, obojica Srbi, samo jedan je iz hrvatskog sela Zamlače. Ovo nije “dvorski” paradoks, već su podaci o istoj osobi iz dva različita izvora nekritički stavljeni na jasenovački popis i tako su nastale dvije žrtve.

Petar Luzić logoraš iz Gospića ima svog jasenovačkog pandana u Petru Laziću kome se niti ne zna točna godina rođenja, navode se 1885. i 1895.*, a ne zna se ni godina smrti pa se navode 1942.* i 1945. godina. Kod takvog nevjerodostojnog slučaja mjesto rođenja postaje samo po sebi nevažno. Može se upisati bilo što, kao što se čini se, obično i radi.

 

Srpske laži o Jasenovcu : koriste kao “dokaz” slike iz Auschwitza!

 

 

U Srbiji se u dnevnim i tjednim novinama gotovo svaki tjedan pojave članci o navodnim masakru i mučenju i ubijanju Srba za vrijeme 2. Svijetskog rata sa slikama o Jasenovcu i ostalim navodnim stratištima u Hrvatskoj popračene užasnim slikama.

U tim člancima prednjaće srpski "Telegraf" i srpske "Večernje novosti".

Sve bi to i proslo da ja te slike nisam vidio i prije i na drugim mjestima snimljene u logorima širom Evrope.

Nabrojat ću samo neka mjesta :

Slike iz logora u Sachsenhausen

logor Mauthausen

logor Bergen-Belsen

logor Auschwitz

logor u Flossenburgu.



Upotrebljavaju se i najviše slike iz Holodomora, gladnih godina u Ukrajini zahvaljujući komunističkoj partiji na čelu Staljina, koji su pokupili svu ljetinu u Ukrajini za kaznu zbog neposlušnosti Ukrajinaca prema komunističkoj partiji!

Zatim se uzimaju slike iz ruskih Gulaga logora u Sibiru gdje su stradali milioni od Staljinove čistke. To su užasne slike gladnih i izmućenih ljudi koji vise liče na kosture već na ljude.

Zatim imate slike iz Poljskih stratišta koje su počinili Njemci i Ruska vojska nad Poljskim stanovništvom. Slike pokazuju iskopavanje tih leševa.

Dosta slika partizanskog i četnickog zloćina takodje se pokušava prikazati kao "ustaški zloćini"!

Eto vidite i sami : "U lažima su duge brade!"

 

Jugo-srpski okupator NDH koristio Jasenovac od 1945-1951 kao logor smrti!

CIA je objavio dokument da se je jos 1951 koristio Jasenovac/Stara Gradiška kao koncentracijski logor sa strane jugo-srpski okupatora NDH!

Navodi se u dokumentu da se u njemu nalaze 200.000 osoba a on je jedan od 39 logora o kojem govori dokument CIA´a.

 

 

 

 

Srpski akademik Dobrica Ćosić (lijevo) o svojim Srbima kaže :

- „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja.
Lažemo zbog slobode.
Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.
Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

- „Laž je srpski državni interes.“
- „Laž je u samom biću Srbina“.
- „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
- „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“


Ima i A. G. Matoš nešto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”

U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.

Crnogorac dr. Sekula Drljević kaže o takozvanim Srbima : "Nitko ne umije tako podvaliti kao što to može Srbin."

Srpska predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko kaže : "Cijela srpska povijest je laž!"

U Hrvatskoj i odcijepljenim teritorijama je poznata izreka : “Nema nitko
što Srbin imade, pogotovo kad od Hrvata jezik, povijest i teritorije ukrade!”

 

 

KOMENTARI :

 

 

 

[Lazovi]

 Flag Counter

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolači?a.

Privatnost OK