Nezavisna Država Hrvatska

Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia
État indépendant de Croatie - Stato Indipendente di Croazia - Estado Independiente de Croacia

Filatelija Nezavisne Države Hrvatske 1934 - 1994. I Briefmarkenkunde des Unabhängigen Staates Kroatien 1934 - 1994.

PROČITAJ SVE :

 

Jugosrpski zločin : Barbarin rov

Jugosrpski zločin : Crngrob

Jugosrpski zločin : Crni Potok

Jugosrpski zločin : Dubljana

Jugosrpski zločin : Gospić

Jugosrpski zločin : Graćani

Jugosrpski zločin : Huda jama

Jugosrpski zločin : Jazovka

Jugosrpski zločin : Kevina jama

Jugosrpski zločin : Maceljska šuma

Jugosrpski zločin : otok Daksa

Jugosrpski zločin : otok Jakljan

Jugosrpski zločin : rudnik Pečovnik

Jugosrpski zločin : Tezno

Jugosrpski zločin : Zagreb

Jugosrpski zločin : Zrin

 

Jugosrpski zločini u okupiranoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj :

 

Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata ili Partizanski zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata označavaju niz zločina genocidarnog razmjera nad zarobljenim muslimanskim i katoličkim Hrvatima, Slovencima, Srbima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane totalitarnog režima pod Titovim vrhovnim zapovjedništvom.

Ti zločini predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije. Sam je Lenjin - koji je za komuniste ima status posve neupitnog autoriteta - poručivao da je nužno uspostaviti diktaturu proletarijata kao „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijega neprijatelja, protiv buržoazije, čiji je otpor udesetorostručen njenim obaranjem (…) diktatura proletarijata je nužna, i pobjeda nad buržoazijom nije moguća bez dugog, upornog, ogorčenog rata na život i smrt“.

Bez suđenja, masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Veliki broj intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugokomunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Samo na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi.

U poraću je ubijeno i uslijed loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.

Pobjednički komunistički partizani smatrali su paušalno protukomuniste za "suradnike okupatora", s kojima se po završetku rata moglo postupati po volji. Činjenicu da su protukomunističke izbjeglice bile žrtve komunističkog nasilja partizana (točnije, Jugoslavenske armije, kako se vojska predvođena jugokomunistima tada službeno zvala), službena državna strana - uključujući akademsku historiografiju, koja je organizirano sudjelovala u zataškavanju tih zločina - je uporno nijekala sve do raspada Jugoslavije. Govoriti bilo što o tim stvarima je u SR Hrvatskoj bilo opasno, a objaviti posve nemoguće.

Procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio je popraćen raspravom o pomirbi, kojom je bio razbijen titoistički tabu koji je prešućivao zločine titoizma i štitio Titove zločince. Iako nije došlo do njihove osude, ipak je ponekim miroljubljivim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta osnovna suglasnost u osudi titoističkih pokolja ratnih zarobljenika i civila.

Raspadom Jugoslavije i nakon što je režim izgubio svaki legitimitet, dobila su na snazi kazivanja o jugokomunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima.

Komunistička partija Jugoslavije je od svojeg osnivanja (1919.g.) bila podružnica ("sekcija") Kominterne, koja je bila jedan od međunarodnih instrumenata Sovjetskog Saveza. Osnovna ideja i politika komunističkoga bloka bilo je provođenje svjetske revolucije s ciljem nasilnog rušenja svih režima i vlasti i uspostavljanje komunističkog svjetskog poretka. Komunistička ideologija nije vidjela mogućnost da se uspostava komunizma može dogoditi mirnim putem (te komunizam, doista, nigdje i nije "zaveden" mirnim putem), nego samo neograničenim revolucionarnim nasiljem. Diktaturu proletarijata su komunisti nazivali "najžešćim i najnemilosrdnijim ratom u povijesti". Takvim ekstremnim ideološkim temeljima komunističke partije su odgajale svoje članove, koji su s golemom mržnjom provodili revolucionarno nasilje.

Tijekom rata komunisti su prikupljali podatke i o običnim, u rat neuključenim građanima, koji su im mogli biti politička konkurencija nakon rata. U komunizmu je bilo nepoželjno i neprijateljsko sve što nije posve "na liniji" komunizma : za razliku od "običnih" autoritarnih režima, komunizam nije zadovoljan s političkom apatijom stanovništva, nego na totalitaristički način zahtijeva da narod bude oduševljen za komunističku vladavinu. Stoga su komunisti sve svoje neistomišljenike jednostavno označili pojmom narodni neprijatelji, te su svoju političku strukturu pripremali za konačni i odlučni poratni boj u kojem će fizički pogubiti sve komunističkom režimu nepoželjne osobe.

KPJ se u Drugi svjetski rat uključila s jasnim komunističkim ciljevima. Tome su bili podređeni svi vojni i politički potezi jugoslavenskih komunista.

Govor Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću, gdje objašnjava strategiju osvajanja vlasti :

   ... potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom... Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira...

U razdoblju nakon rata, revolucionarni teror je provođen po načelu "prikloniti ili ukloniti".

Komunistički teror iz poraća zapravo je nastavak zločina koji su provođeni ranije, kako je "narodna vojska" ostvarivala kontrolu nad pojedinim dijelovima zemlje. Nakon što su jugoslavenske snage u listopadu 1944. godine ušle u Dubrovnik, odmah je proveden pokolj na otočić?u Daksi, među čijim žrtvama nema baš niti jednog pripadnika vojnih postrojbi (jer su njemačke i snage NDH napustile grad bez borbi), ali ima barem 7 katoličkih svećenika iz Dubrovnika.

 

Križni put :

Pod imenom Križni put (1945.) podrazumjevaju se marševi smrti i komunistički teror uglavno nad Hrvatima 1945. i kasnije. Većina zarobljenika ubijena je tijekom marševa kroz SFR Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci.

Zbog strategije prešućivanja samo je mali dio tih grobišta istražen i obilježen.

Zapovijedi za ubijanje "narodnih neprijatelja" (civila i zarobljenih vojnika) su predstavljale vojnu i državnu tajnu, te detalji nisu bili poznati čak ni vojnom i policijskom personalu koji u pojedinoj akciji nije neposredno sudjelovao. Primjerice se u izvješću Odjeljenje zaštite naroda za okrug Baniju od 6. lipnja 1945. god. upozorava višu instancu OZNE o zločinima za koju sastavljač izvješća ne može vjerovati da bi mogao biti izvršen prema nalogu najviših vlasti - nego smatra da je strašni zločin u kojem je odjednom ubijeno dvjestotinjak ratnih zarobljenika djelo samovoljnih nižih vojnih zapovjednika: "Usmeno sam Vas upoznao o stanju u II. bat. N.[arodne] Obrane, do danas se nije skoro ništa učinilo, da se nekoji rukovodioci tamo smijene, kao napr. pomoćnik komesara zvani Firga. Moje mišljenje je da on imade podršku iz štaba brigade te Vi trebate nastojati da se već jednom sredi stanje u ovom bataljonu. Ponovno Vas upozoravam o likvidaciji, koja je izvršena unazad 5-6 dana. Sa istom likvidacijom rukovodio je Firga, koji je odveo jednu grupu od 194 te ih likvidirao u blizini sela Knezovljana, svega udaljenosti kilometar od sela i 40 - 50 metara daleko od puta, kod same likvidacije bili su odbornici sela tako da za likvidaciju znade cijelo selo, pošto su nekoji dobili i robe od ubijenih. Nedaleko od samoga mjesta gdje su ovi likvidirani imade jedan bunar, u kojemu se pojavila sama krv. Pošto likvidirani nisu bili dobro zakopani, dali smo u zadatak da se odmah nabaca još zemlje, pošto su već počeli smrditi, a ujedno da se sam bunar zatrpa." Nema, međutim, naznaka da bi bilo koji krivac tog ili bilo kojeg drugog od mnogih sličnih zločina bio kažnjen, čak niti okrivljen. Policijske i sudbene vlasti komunističke Jugoslavije nisu nikada provodile istrage o takvim zločinima, sustavno su prikrivale grobišta, te su pomno vodile brigu da čak ni u popisivanju ratnih žrtava ne bi slučajno popisale vojne i civilne žrtve na strani "neprijatelja", koje su bile osuđene na trajni zaborav.

Službena jugoslavenska historiografija je čak imala stanovitu "rupu" u kronologiji aktivnosti glavnog komunističkog vođe Josipa Broza Tita - za razliku od čitavog preostalog razdoblja rata i poraća koje je vrlo detaljno i praktično iz-dana-u-dan obrađivano, za razdoblje u kojem se događao Križni put 1945. godine historiografija nije davala čak ni podatke gdje se Tito nalazi. Tek se u novije vrijeme - i to pregledom lokalnog komunističkog tiska s područja Slovenije i Sjeverozapadne Hrvatske, te na temelju iskazivanja očevidaca iz redova komunističkih vojnih zapovjednika - ustanovljava da se u tom razdoblju Tito fizički nalazio upravo na tom području gdje su izvršeni (i zapovijeđeni) najveći zločini. "Vjesnik" od 25. svibnja 1945. god. prenosi sadržaj javnog govora u kojemu Josip Broz Tito govori:

   "Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu, Jugoslaviju."

Na nekim mjestima su civili i vojnici ubijani strahovitom svirepošću : Prema sjećanju sanitarnog inspektora Miroslava Haramije, koji je za "narodnu vlast" sanirao šumu s preko 800 nepokopanih tijela ostalih od partizanskog pokolja u Gračanima u svibnju 1945. god. od kojih je prijetila zaraza, "žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila strahovito puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela. Glave su bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice."

Stanoviti broj sudionika komunističkih zločina iz rata i poraća je kasnije progovorio o događajima u kojima je sudjelovao; tako npr. Simo Dubajić, zapovjednik egzekutora u Pokolju na Kočevskom Rogu u knjizi "Život, grijeh i kajanje : Od Kistanja do Kočevskog roga" iz 2006. godine.

 

Zarobljenički i koncentracijski logori :

Komunistička vlast je nakon završetka rata uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i Vojvodini Hrvate izlagala sustavnoj represiji. U prvim mjesecima nakon preuzimanja vlasti (koje su komunisti eufemistički nazvali oslobođenje) uhitili ili likvidirali velik broj intelektualaca i drugih ne-komunista. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Među poznatije zarobljeničke i koncentracijske logore spadaju :

   Logor Knićanin,

   Radni logor Valpovo,

   Sabirni logor Josipovac,

   Politički logor Goli otok.

Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova i šef vojne i tajne policije 1. veljače 1951.godine, u beogradskoj skupštini podnio je izvješće. U njemu među ostalim stoji:

 

Konfiskacije :

Jugoslavenski su komunisti od 1941. do 1990. pod tzv. antifašističkom pokretom podrazumijevali i socijalističku revoluciju. Već pri kraju rata započeta je nacionalizacija privatne imovine. Konfiscirana je imovina osoba koje su bile povezane s institucijama NDH, osoba koje su izbjegle i pripadnika njemačke nacionalne manjine.

Nakon kraja rata nastavilo se temeljitom nacionalizaciom svih većih poljoprivrednih dobara, te gotovo cijele jugoslavenske industrije, od metalurgije, preko kemijske, do tekstilne i drvne industrije.

Do kraja 1945. država je oduzela bivšim vlasnicima gotovo cijelu imovinu na području industrije, rudarstva, metalurgije i naftne industrije.

28. travnja 1948. ukinut je privatni sektor u sitnoj trgovini, ugostiteljstvu i ostalim granama sitne proizvodnje i na području usluga.

 

Aristocid :

Komunisti su likvidirali velik broj intelektualaca, pisaca, gospodarstvenika. Između ostalih, to su bili :

- pisci : Franjo Babić, Vinko Kos, Albert Haler, Ivan Softa, Mustafa Busuladžić, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Zdenka Smrekar, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić;

- pjesnici : Stanko Vitković, Branko Klarić, Gabrijel Cvitan, Petar Perica, Ismet Žunić;

- aktivisti : Antun Milovan, Jerolim Malinar

- svećenici : Miroslav Bulešić, Vlatko Lakošeljac, Franjo Bonifacio, Ivan Raguž, Mato Moguš

- novinari : Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peros, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo, Vladimir Židovec

- umjetnici : Andrija Konc, Josip Horvat Međimurec

- znanstvenici : Ljudevit Jurak, Đuro Stipetić

. športaši : Mijo Drvarić

Tu je bilo i brojnih hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika itd.

 

Zablude o komunističkoj Jugoslaviji :

Unutar zapadnoeuropskih suočavanja, poseban problem predstavljaju države nastale raspadom bivše komunističke Jugoslavije jer je ta država tijekom hladnog rata igrala posebnu ulogu. Iz tog razloga je komunistička Jugoslavija od zapadnog svijeta dobivala gospodarsku i drugu pomoć, a na Zapadu je Jugoslavija prikazivana krajnje neobjektivno, poput rajske oaze u paklu ostalog komunističkog svijeta. Taj neobjektivni refleks zadržao se u zapadnoj Europi i dvadesetak godina nakon raspada Jugoslavije. Primjerice u Crnoj knjizi komunizma je prešućena samo komunistička Jugoslavija unatoč činjenici da je u odnosu na broj stanovnika Titov režim pogubio veći postotak ljudi nego što je to bio slučaj u drugom europskim komunističkim državama. To se najjasnije vidi iz točnih poimenačkih podataka za svećenstvo: jugokomunisti su na hrvatskim područjima ubili 664 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca. To je više nego što su bila ukupna pogubljenja svećenika u svim europskim komunističkim zemljama zajedno.

Zbog golemih ratnih i poratnih zločina, te dugogodišnje represije totalitarnog režima komunističke Jugoslavije, Tita svrstavaju među deset najvećih ubojica 20. stoljeća.

Hrvatski povjesničar Vladimir Geiger 2010. godine piše: "Najveća i najnečasnija mistifikacija jugoslavenske politike i znanosti, osobito historiografije i demografije, bila je mistifikacija o ljudskim gubicima Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu i žrtvama i stradalima koje su prouzročili okupatori i njihovi suradnici, ponajprije u Hrvatskoj. Pobornici mistifikacija i zamagljivanja činjenica o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu, zabarikadirani svojim stajalištima, tumačenjima i njima prihvatljivim brojkama, nisu posustali niti nakon raspada SFR Jugoslavije. Zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili pak umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugome svjetskom ratu i poraću."

 

Politika zaštite počinitelja zločina nakon pada komunizma :

Više od dvadeset godina nakon oslobođenja u Hrvatskoj većina tih grobova nije otkopana niti obilježena. Medu ubijenima su bili razvojačeni vojnici, starci, žene, djeca i svećenici. Politička vlast već desetljećima zaustavlja sve pokušaje njihova pronalaženja. Jugokomunistima nije bilo dovoljno samo izvesti zločin i zabraniti istraživanje skrivenih grobišta, nego u narodu uliti strah u kosti pri samoj pomisli na potrebu pronalaženja grobova i osude počinitelja.

Partizani su kamionima iz sabirnih logora Kanala i Maksimira, vodili gole zarobljenike u Jasenovac, i od njih pravili Srbe i Židove. Na autobusnom kolodvoru su bila najmasovnija smaknuća. Noću su ih svlačili gole i vezali, 4 barake su bile pune stjenica. U noći, iz Đorđićeve me dotjerali, i stjenice me peku. Morao sam van. Žene su dolazile i gledale kroz žicu i donosile pakete, ali u baraku br.1 ne. Slušao sam strašne jauke. Ratko Zvrko, pjesnik i Krmpotić prof. gimnazije su bili samnom. Svi koji su proglašeni suradnicima su išli tamo. Od 30 prozvanih, četvorica su bila puštena, a ostali odvedeni. Sa 17 godina spao sam na 36 kg. Mama je pala u nesvijest kada me je prepoznala. Uspjet ćemo ako bude presuđeno strijeljanje, a ne vješanje. Tako je govorio odvjetnik. Moj prvi susret s partizanima izgledao je ovako. Skidaj se. Izgalamio se na mene jedan od njih. Šutio sam, jer nisam razumio tu srpsku riječ. Naredio mi je da svučem lijepo odijelo, koje sam kao pitomac časničke škole imao na sebi.

 

KAMIONIMA IH GOLE VOZILI U JASENOVAC I OD NJIH PRAVILI SRBE I ŽIDOVE :

“Partizani su kamionima iz sabirnih logora Kanala i Maksimira, vodili gole zarobljenike u Jasenovac, i od njih pravili Srbe i Židove. Na autobusnom kolodvoru su bila najmasovnija smaknuća. Noću su ih svlačili gole i vezali, 4 barake su bile pune stjenica. U noći, iz Đorđićeve me dotjerali, i stjenice me peku. Morao sam van. Žene su dolazile i gledale kroz žicu i donosile pakete, ali u baraku br.1 ne. Slušao sam strašne jauke. Ratko Zvrko, pjesnik i Krmpotić prof. gimnazije su bili samnom. Svi koji su proglašeni suradnicima su išli tamo. Od 30 prozvanih, četvorica su bila puštena, a ostali odvedeni. Sa 17 godina spao sam na 36 kg. Mama je pala u nesvijest kada me je prepoznala. Uspjet ćemo ako bude presuđeno strijeljanje, a ne vješanje. Tako je govorio odvjetnik. Moj prvi susret s partizanima izgledao je ovako. Skidaj se. Izgalamio se na mene jedan od njih. Šutio sam, jer nisam razumio tu srpsku riječ. Naredio mi je da svučem lijepo odijelo, koje sam kao pitomac časničke škole imao na sebi.”

Ovo je samo dio izjava, koje sam ovih dana zabilježio na Zagrebačkoj gori. Ratni veterani iz udruge Hrvatski domobran, koji su se igrom sudbine provukli kroz iglene uši Bleiburškog pakla, već tradicionalno, jedanput godišnje, uz molitvu i paljenje svijeća poklone se sljemenskim i podsljemenskim žrtvama, kojima su napučene silne, uglavnom, još neobilježene grobnice. ( Pogledati, Milan Marušić, knjiga, i Zoran Božić, feljton Hrvatsko Slovo.)

Glavni nositelj tog zločinačkog projekta je bila zloglasna 6-a lička, koja je u nebranjeni Zagreb upala 8. svibnja 1945. godine, zajedno s ostalim, njoj sličnim, jugobrigadama, čiji zapovjednici su 100 % Srbi i Crnogorci, koji su Zagreb oslobodili od Zagreba i hrvatstva u njemu : Koča Popović, Peko Dapčević, Ljubo Vučković, Radovan Vukanović, Milutin Morača, Mijalko Todorović, Blažo Lompar, Radojica Nenezić i Đoko Jovanić.

Zaslužnike za osvajanje Zagreba, je već 10.5.1945. u Beogradu (Tanjug) pohvalio njihov jugozapovjednik.

Čak i federalni 10-i Zagrebački korpus, koji je u svom sastavu imao srpsku brigadu ” Nikola Demonja ” im je bio previše hrvatski pa ga nisu odmah pustili u Zagreb. Pustili su ga par dana kasnije, i odmah ga utopili u srpske okupacijske brigade. Nove odore u koje su ih obukli Englezi, i u kojim odorama su vjerovali da i oni nešto znače, su zadržali na sebi. U mnoge stvari se nisu smjeli mješati. Ne treba nama ustaška pomoć. Rekli bi im opančari Koče Popovića. (Iz knjige sjećanja Ivana Šibla političkog komesara 10. zagrebačkog korpusa.) isti Šibl je kasnije, razočaran, izjavio: “PROŠLOSTI SE STIDIM, SADAŠNJOST MI JE STRAŠNA A BUDUĆNOST NEIZVJESNA”.

Ne želim ja spominjati svoje ime, i puno pričati. Jednostavno ne smijem, jer u mojoj zgradi ima još uvijek živih partizana Đoke Jovanića iz šeste ličke. Mogu me upucati na sred stubišta. Ipak mi je, vezano uz Šiblovu knjigu, pisanu 1950.godine, Zagrebačka oblast u NOB-i, koju sam imao u rukama, ispričao događaj u vezi prelaska dijela domobrana u partizane 1944. godine. Kapetan stare jugoslavenske vojske gospodin Eder, 1941.godine., postaje u Požegi zapovjednik domobranske jedinice, da bi 1944.godine., kompletnu jedinicu sa teškim naoružanjem odveo u Kutjevo, da se bori protiv partizana, gdje im se svjesno predao. Partizani su novopridošle domobrane gurnuli u prve redove, u borbu protiv ustaša, a zapovjednik Eder se izborio za mjesto nastavnika na vojnoj akademiji u Beogradu, odakle ga je, ipak jednoga dana, pošto je prepoznat ili iskorišten pojela noć. I na kraju, ovoj tužnoj priči dodajmo i dva ženska lika. Dvije dame, Jovanka Budisavljević i Žuži Jelinek su tih dana sa spomenutom zloglasnom šestom ličkom dospjele u Zagreb. I pored poziva i sa najvećih vrhova, Jovanka se nije željela, po stare dane vratiti u Hrvatsku, jer joj je njezina trobojka toliko mrska. Joža, molim te odmah reaguj na onaj šovinizam. Pogledaj, eno tamo na onoj brodici. Ama gusko jedna, ta crveno bijelo plava zastavica je nizozemska a ne Hrvatska. Odgovorio joj je on. (Iz notesa novinarskog izvjestitelja s Brijuna.) Žuži Jelinek se odnekuda s mora, navodno s Đokom Jovanićem vratila u svoj Zagreb. Ona kao spisateljica, na prvi pogled djeluje simpatično, jako je štetna za Hrvatsku obitelj, a napad na obitelj je napad na Hrvatsku. Drage supruge, obavezno nađite ljubavnika, samo pazite da se to ne dozna. Savjetuje ona tako hrvatske majke. Pa bi od nje bilo pošteno da javno iznese svoja sjećanja ; i lijepa i ružna na svoga zapovjednika iz 1945.godine.

 

 

 

E-Mail.

YouTube.

Facebook.

[ SVE SRPSKE LAŽI ] [ ČETNIČKI ZLOČINI U NDH ] [ JUGO-SRPSKI ZLOČINI U NDH ] [ KROATISCHE GESCHICHTE ] [ SERBISCHE LÜGEN ]

 

Posjetite naš partnerski hrvatski radio “Krugoval” na [ Facebooku ]. Pogledajte [ OVDJE ] program i ugradite radio stanicu besplatno u Vašu stranicu.

[ VOJNA POVIJEST ]

Flag Counter 

[ TKO JE TKO U NDH ]

Nezavisna Država Hrvatska : od Međimurja do Srijema, od Istre do Sandžaka, od Slavonije do Dalmacije, od Zagorja do Boke Kotorske i Duklje.

[ Impressum ] [ Datenschutzerklärung ] [ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]