Od Istre do Boke Kotorske

Od Slavonije do Dalmacije

Od Međimurja do Srijema

Od Zagorja do Sandžaka

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

 
[ Program internet radija “Krugoval” ]

 

Njemačka knjiga Ministarstva Vanjskih Poslova dokaziva srpske zločine u NDH već 3 dana nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske!

Šok za crvene domaće i dušmanske balkanske bradate bezpovijesne “istoričare” : ova knjiga Ministarska Vanjskih Poslova dokumentira srpske zločine od 13.4.1941 do listopada 1942 godine.

Dokaziva i činjenicu da su postojale tri formacije zločinaca :

- partizani
- četnici
- četnički partizani

Četnici su već 1941 godine prešli u partizane a ne kako bezpovijeni “istoričari” tvrde tek 1945te godine!

Pročitajte ovu knjigu na njemačkom jeziku i djelomično na hrvatskim
prijevodu [ OVDJE ].

 

NDH nije nikad kapitulirala pred jugo-srpskim okupatorom i pravno postoji još i danas!

Ovo vam jugo-srpski i bradati “istoričari” taje : Nezavisna Država Hrvatska nije pred okupatorima N.D.H. (partizanima i u partizane preobućenim četnicima) kapitulirala i zato pravno postoji još i danas!

Otkrivamo laž da je Poglavnik dr. Ante Pavelić “prodao” Dalmaciju Talijanima : to je već 1922 godine napravio srpski ministar Pašić u Kraljevini Jugoslaviji!

[
PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi dokazivaju sami svoju laž o navodnim broju “srpski žrtava” u NDH!

Jugo-srpske brojke dokazuju tko je zbilja žrtva u II. Svijetskom Ratu : prema popisu 1931 i 1948 je bilo
1.024.000 Srba više a 1.230.000 Hrvata manje!

... U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Genetičari potvrdili : Srbi su genetski Turci!

Srpski genetičari iz Instituta Vinča su biokemijski potvrdili 49% turskog haplotipa HG-2 u genetici Srba!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi ukrali “svoj” grb i dvoglavnog orla od bizantske obitelji Palaiologos!

Otkrivena najveća srpska blamaža : ukrali su od bizantske obitelji Palaiologos grb i dvoglavnog orla a turski sultan Mahmud II. je Srbima dizajnirao njihovu zastavu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale 500 godina pod Turcima!

Crnogorci svjedoće kako su Srpkinje uživale skoro 500 godina pod Turcima u prvoj bračnij noći i tako poboljšali genetiku takozvani Srba.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Sandžak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

O ovim šute domaći crveni izdajnici, četnički zlotvori a i takozvani "Bošnjaci" : Sandžak je bio na zahtjev Sandžaklija 6 mjeseci dio Nezavisne Države Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Otkrivamo srpsku laz da na Katedrali u Magdeburgu pise anti-hrvatski natpis!

 

Srbi i domaći izdajnici tvrde da na katedrali u Magdeburgu (Njemačka) piše “Nek nas Bog čuva od kuge, rata i Hrvata!”.

Kontaktirali smo propovjednika i povijestničara katedrale te crkvenjaka katedrale koji su nam potvrdili tu srpsku laž!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šrbi ubili 80.000 Židova i jedan dio Roma u Srbiji i prepisali svoje zločine Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!

Srbi su Hitleru prvi javili da je Srbija “judenfrei” (oslobođena od Židova) i ubila 80.000 nedužni Židova i jedan dio Roma i kasnije te žrtve prepisala Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte i dokumentacije prešućenog srpskog  antisemitizma :

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Trojedna Kraljevina  Hrvatska, Slavonija i Dalmacija je postajala duže nego Kraljevina Srbija!

Velikosrpski "istoričari" taje da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina, to znaći 137. godina nakon Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije a još više taje da je Srbija bila vazal Hrvatske!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Prema indijskoj svetoj knjigi Rig-Veda se o Hrvatima znade do
12.700 prije Krista!

Pročitajte sve o velikoj bogici Sarasvati i hrvatske Sarasvati-Ind civilizaciji te rano-hrvatske države [ Hurwurdu ],
[ Hurrwuhe-Mitanni ], [ Urartu ],
[ Huritsko kraljevstvo ], [ Harauvatija ]
i [ Chorasmija ]

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Šok za Srbe : Srpski vladari nisu bili Srbi!

Otkrivamo : navodna “srpska” dinastija Nemanjića je sve drugo bila, samo ne “srpska”!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Tko laže taj i krade!

Srbi kradu povijest hrvatski državica unutar Crvene Hrvatske [ DUKLJE ],
[ PAGANIJE ],[ ZAHUMLJA ] i
[ TRAVUNJE ].

 

Tko je zbilja bio crveni šumski bandit Tito?

Dali je lažni smrad Tito bio Joshua Ambroz Mayer ili Walter Weiss?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Homo Balkanicus Primitivus protiv zdravog razuma
Hrvata!

Kako se velike “Hrvatine” bune svake godina protiv slavlja “Helloweena” a neznaju o poganstvu u svojoj kršćanskoj vjeri!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi i Sorbi nemaju ništa zajedno!

Bezpovijesni Srbi su propali u pokušaju ukrasti Sorbima identitet i prisvojiti ga sebi. Genetika, vjera, jezik  i veksilologija dokazivaju da opet lažu!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Muslimanske milicije Nezavisne Države Hrvatske.

Procitajte sve o muslimanskoj miliciji u Foči, Goraždu, Sandžaku, Huskinoj legiji, miliciji Salke Ćatića i miliciji Muhameda Hadžiefendića.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Njemačka Narodna Skupina i Einsatzstaffel u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pročitajte sve o Njemačkoj Narodnoj Skupini u NDH, Branimiru Altgayeru, filatelističkim izdanjima NNS i zloćin jugo-srpskog okupatora Nezavisne Države Hrvatske nad Nijemcima.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Ovo vam taje domaće sluge bezpovijesni bradati “istoričara” :
Velikaya Horvatiya u dana
šnjoj Ukrajini, Poljskoj i Českoj!

Jeste čuli za tri hrvatske države “Bijelu Hrvatsku”, “Crvenu Hrvatsku” i “Karpatsku hrvatsku” na tlu današnje Ukrajine, Poljske i Česke?

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srbi odgovorni za
17.000.000 mrtvih u
I. Svijetskom ratu!

Franz Ferdinand je htjeo preurediti dualnu “Austro-Ugarsku” monarhiju u trialnu “Austo-Ugarsku-Hrvatsku” pa je balkanski četnički divljak Gavrilo Prinicp dobio nalog da ga ubije.

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Srpkinja Sonja Biserko : “Cijela srpska povijest je laž!”

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije potvrdila otovrenu tajnu : cijela srpska povijest je laž!

U lažima su duge brade!

[ PROČITAJ VIŠE ] [ SVE TEME ]

 

Trojedna Kraljevina postajala duže nego Kraljevina Srbija!

Kraljevina Hrvatska i Slavonija je bila od 1745. godine autonomna Kraljevina unutar habsburške Monarhije i carevine Austrije (od 1804).

Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónorság; njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Njezin je službeni naziv bio Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili neslužbenije Trojednica. Nastala je 1868. nagodbom s Ugarskom, kojom je Trojednica definirana kao politički narod sa zasebnim pripadajućim teritorijem, koji s Ugarskom stupa u državnu zajednicu. Premda je Nagodbom Hrvatskoj zajamčena široka unutarnja autonomija sa značajkama državnosti, u stvarnosti je hrvatska kontrola nad ključnim stvarima poput poreznih i vojnih pitanja bila minimalna. Kroz različita tumačenja i sustavnim kršenjem Nagodbe, ugarska strana pokušavala je kontrolirati hrvatsku autonomiju, što je rezultiralo brojnim sporovima.

Velikosrpski "istoričari" i  "hrvatske" crvene sluge Beograda ne govore puno o činjenici da je Srbija na Berlinskom  kongresu 1878. godine postala samostalna a tek 1882 kraljevina, to znaći 137. godina nakon Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Hočete jos malo? Dobro, evo vam :

Jeste znali da je Srbija od 1202 do 1918 godine bila hrvatski vazal?

Da, dobro ste čuli!

1202 godine je počeo rat između Vukana Nemanjića i Stefan  Nemanjića. Vukan je našao u Mađarima saveznika s kojima je uspio pobjediti svog brata i počeo nad cijelom Srbijom vladati. Ali Vukan nije bio kralj, nego samo Veliki Župan. Kralj Srbije je postao formalno mađarski kralj koji je nosio titulu kao svi njegovi nasljednici do 1918 "rex Servie", znaći "Kralj Srbije".

Veliki Župan nije vladar zemlje nego samo administrator teritorija svog kralja. Mađarski kraljevi su gledali na srpske Velike Župane kao njihove vazale. Posto mađarski kralj nije bio samo mađarki nego i radi personalne unije sa Hrvatskom i hrvatsko-mađarski kralj, su s time Srbi bili i hrvatski vazali.

Ista stvar dogodila se je opet dogodila za vrijeme Berlinskog kongresa (1878.), kada su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili vazalizam Austrougarskom carstvu (u koje spada i Hrvatsko kraljevstvo), a potom je Austro-Ugarska Srbiji dozvolila krunidbu svoga kralja.

Ovu činjenicu potvrđuje članak 37. Berlinskog ugovora i takozvana "tajna konvencija".

Po definiciji, vazal duguje odanost svome gospodaru. Kršenje ove dužnosti bilo je zločin.

Kada su Srbi 1914. godine ubili austrijskog nasljednika na prijestolju u Sarajevu, Austro-Ugarsko Carstvo je na to gledalo ne samo kao ubojstvo prestolonasljednika, već i kao zločin koji je prekršio srpsko vazalstvo austrijskom caru, koji je bio i hrvatsko-mađarski kralj.

Uspostavljanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca krajem 1918. može se smatrati djelomično uspješnim pokušajem da sluga (Srbija) postane superiorniji od svog gospodara (Hrvatska).

Po definiciji, vazal je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara koji mu je dužan služiti i plaćati porez.

Dakle, vazal nije vlasnik, već korisnik.

Kroz cijelo razdoblje od 1202. do 1918. Srbija je bila hrvatski ili ugarsko-hrvatski vazal, tj. čitava Srbija, uključujući i Srpsku Pravoslavnu Crkvu, bila je u hrvatskom ili mađarsko-hrvatskom vlasništvu.

 

Lijevo : Putovnica Nikla Tesle izdana od kraljevinske hrvatsko, slavonsko, dalmatinske zemaljske vlade.

Čudo da nije imao srpsku putovnicu kao navodni “Srbin”!

 

I ako su Hrvatska i Slavonija fizički bile odvojene od Dalmacije, koja je bila u austrijskom dijelu Monarhije, Dalmacija je Nagodbom priznata kao sastavni dio Trojedne Kraljevine, što je krunidbenom zavjernicom jamčio i kralj, te ju je zato i nosila u svom imenu, naslovu bana i grbu. Zemljom su u autonomnim poslovima upravljali Vlada, Ban i Sabor. 29. listopada 1918., prilikom raspada Monarhije, Kraljevina je proglasila nezavisnost i istovremeno stupila u novoosnovanu Državu SHS.

Hrvatska je tijekom 19. stoljeća nazivana različitim imenima. Iako je Hrvatski sabor nosio naziv sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije još od 1681., tek početkom 19. stoljeća, usporedno sa zahtjevima za ostvarivanjem jedinstva hrvatskih zemalja i procesom gradnja moderne nacije, jača upotreba naziva Trojedne kraljevine. Nakon 1868. naziv Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, kako se po nagodbi Hrvatska službeno zvala, nakon 1868. zamijenjen je službeno postavljanjem Dalmacije na zadnje mjesto: Sabor se nazivao Saborom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao i vlada (vidi putovnicu Nikole Tesle gore).

 

350_Crkva_sv_Marka_-Zagreb-_-1-

350_Grb_Trojedne_Kraljevine1

Gore : Grb Trojedine Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije na crkvi Sv. Marka u Zagrebu.

Povampirenim komunistima i slugama Beograda te četnicima je to radi prvog bijelog polja “ustaški” grb a to senzacionalnih 73 godina prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske!

Gore : Grb Trojedine Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

 

Gore : Zastava Trojedine Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, korištena od 1868-1918.

 

 

Kraljevina Hrvatska i Slavonija uključivala je središnje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske bez Međimurja i Baranje, koji su pripadali Ugarskoj, kao i Rijeke, koja je posebnim aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe izravno podređena Budimpešti. Unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srijema do Zemuna koji je danas okupiran od strane Srbije.

1881. razvojačena je cijela Vojna krajina te je u potpunosti proširena nadležnost kraljevske zemaljske vlade i sabora nad razvojačenim teritorijima. Suprotno od uvriježenih mišljenja teritoriji vojnih krajina nisu nikada izuzeti iz sastava kraljevina, već ih je kralj sukladno svojim kraljevskim prerogativima - podjele privilegija i vođenja vojnih poslova - izuzeo iz nadležnosti staleških tijela kraljevina. Kraljevine su time bile podijeljene na svoj provincijalni i vojni dio, no teritorijalni opseg kraljevina i pripadnost vojnih krajina kraljevinama je uvijek bila potvrđena kraljevskim aktima, a posljednji puta i Nagodbom 1868. vojne krajine su priznate kao sastavni dio kraljevine.

Iako Dalmacija stvarno nije bila sjedinjena s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom, već je bila austrijska krunska zemlja, ona je oduvijek pravno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine koja ju je zato i nosila u svome imenu, kao i u imenu sabora i vlade. Nagodbom je ugarska strana Hrvatskoj priznala da je Dalmacija dio Trojedne Kraljevine. Sabor je često tražio da se Dalmacija vrati pod upravu hrvatskog bana i Sabora, a ne pripoji Trojednici, jer joj je oduvijek pravno pripadala, premda je bilo i drukčijih mišljenja, uglavnom zbog teške gospodarske situacije. Grb Kraljevstva zato je uključivao i povijesni dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina, koja je bila pod zajedničkom austrijsko-ugarskom upravom pripada hrvatskim zemljama.

Iako se naziv Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija koristio od 17. stoljeća kako bi označio povijesno i pravno hrvatske zemlje, u prvoj polovici 19. stoljeća samo su sjeverozapadna i središnja Hrvatska te dio Slavonije (kao formalno kraljevina podređena Hrvatskoj) bile pod vlašću hrvatskog bana i sabora. U razdoblju nacionalne i kulturne homogenizacije tijekom hrvatskog narodnog preporoda u tridesetim i četrdesetim godinama sve su snažniji zahtjevi za ujedinjavanjem zemalja i većom samostalnošću. Revolucionarne 1848. sabor na čelu s banom Jelačićem obnovio je cjelovitost Trojedne Kraljevine pod banskom vlašću s vlastitom, nezavisnom banskom vladom te je prekinuo odnose s Ugarskom. Kao reakciju na mađarsko nijekanje hrvatskih prava, Jelačić je ugarskoj vladi objavio rat i poveo vojnu kampanju u Mađarskoj i Austriji u sklopu koje je Hrvatskoj nakratko vraćeno Međimurje. Car Franjo Josip I. imenovao je Jelačića i guvernerom Rijeke i Dalmacije te zapovjednikom Vojne krajine, tako da je Jelačić pod svojom upravom ujedinio gotovo sve hrvatske zemlje. No, umjesto naklonosti bečkog dvora, banskoj Hrvatskoj je, kao i ostalim krunovinama Austrijskog Carstva Bachovim apsolutizmom (1850.-1859.) ukinuta autonomija i raspušten Sabor. 1860. listopadskom diplomom car je vratio ustavnost, a sabor je 1861., raspravljajući o državnopravnim odnosima s Austrijom i Ugarskom, zakonskim člankom 42. Ugarskoj ponudio državnu zajednicu uz uvjet načelne ravnopravnosti, priznanja hrvatskih povijesnih teritorija i hrvatske autonomije. Upravo kad je novi saziv sabora ponudio caru vezivanje Hrvatske uz Austriju, preustroj monarhije prekinuo je rat Austrije s Pruskom i Italijom. Poraz 1866. oslabio je Austriju te je bila prisiljena podijeliti suverenitet u monarhiji nagodbom s Ugarskom 1867., koja je podijelila hrvatski nacionalni prostor i ostavila Hrvatskoj kao jedinu opciju dogovor s Ugarskom.

Banskim namjesnikom imenovan je Levin Rauch, koji je imao za zadaću postići čim prije nagodbu s Ugarskom, što je namjeravao provesti pod svaku cijenu. Iz javne službe počeo je otpuštati pristaše oporbene Narodne stranke, dok su njihova radna mjesta dobivali unionisti. Zabranjena su i oporbena glasila. Kad je Rauch uvidio da po izbornom zakonu koji je sastavio prijašnji saziv Sabora unionisti ne bi mogli zadobiti većinu, izradio je novi. Novim zakonom je povećan broj sabornika virilista (nebirani sabornici - velikaši), a broj biranih zastupnika ograničen je na 66. Zakon je kralj nametnuo 20. listopada 1867. Na izborima je raznim manipulacijama Rauch doista pobijedio Narodnu stranku - od 66 izabranih zastupnika, Narodna stranka dobila je jedva 14, čime je otvoren put za nesmetano sklapanje Nagodbe s Mađarima. Sabor se sastao 8. siječnja 1868. i izabrao odbor za pregovore. Hrvatski kraljevinski odbor, koji su činili isključivo unionisti, uputio se 27. travnja u Peštu, gdje je dugo raspravljao s ugarskim kraljevinskim odborom. Koncem srpnja 1868. odbori su uglavili Nagodbu.

Nagodbom je dogovoren oblik budućeg zajedništva Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i Kraljevine Ugarske, koje čine jedinstvenu državnu zajednicu. Kraljevina je definirana kao zaseban politički narod sa svojim teritorijem. Trojedna Kraljevina bila je autonomna u pitanjima unutarnjih poslova, školstva i bogoštovlja, lokalne uprave i pravosuđa, dok je s Ugarskom imala zajedničku trgovinu, financije i promet. No, hrvatskog je bana imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza prikupljenog u Hrvatskoj odlazilo je u središnju blagajnu. Autonomni proračun Hrvatske ograničen je na 2.2 milijuna forinti, što će se ubrzo pokazati nedovoljnim. Ispočetka je Nagodba u Hrvatskoj prihvaćena s odobravanjem (u Zagrebu čak i s organiziranom proslavom), a u saboru se moglo čuti da ja nagodbom Hrvatskoj dana prava samostalnost. No, mađarske makinacije kojima je Rijeka pripala Ugarskoj te financijski položaj Hrvatske uskoro su promijenili javno mnijenje.

Vladajući mađaroni su u saboru donijeli zakon po kojemu je svako pobijanje Nagodbe proglašava zločinom smetanja javnoga mira, pa čak i veleizdajom. Nezadovoljstvo postignutom Nagodbom rezultiralo je porazom Unionističke stranke na izborima za Sabor 1871., kada osvajaju samo 13 mandata nasuprot 51 opozicije. 1871. Eugen Kvaternik s nekolicinom pravaša diže neuspješnu Rakovičku bunu za samostalnost Hrvatske.

Kasnije iste godine Hrvatskoj i Slavoniji pridruženi su krajiški gradovi Bjelovar, Senj, Ivanić i Sisak te Varaždinski generalat, tj. područje križevačke i đurđevačke pukovnija, na čijem području je osnovana Bjelovarska županija. Tijekom banovanja prvog bana pučanina Ivana Mažuranića (1873.-1880.) Hrvatska je ubrzano napredovala od polufeudalnog prema suvremenom građanskom društvu. Liberalni Mažuranić je reformirao upravu i pravosuđe, odvojivši sudbenu vlast od izvršne i zajamčivši sucima neovisnost u radu. Osnovan je i statistički ured. Sekularizirao je hrvatski školski sustav  i uspostavio mrežu javnih škola. Njegova reforma školstva ocijenjena je kao jedna od najboljih u Europi. U tom razdoblju osnovane su i neke od najvažnijih hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija, poput modernog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu.

1873. otvorena je željeznička pruga Budimpešta-Zagreb-Rijeka. Sabor je izjednačio sve građane Kraljevine bez obzira na vjersku pripadnost. Zakonom donesenim 14. siječnja 1875. zajamčena je sloboda sastajanja, sloboda tiska i druge demokratske slobode. Nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH 1878. Sabor je uputio zahtjev kralju Franji Josipu I. za sjedinjenje Dalmacije i BiH s Hrvatskom i Slavonijom, što je odbijeno, prije svega pod pritiskom Mađara, koji nisu željeli jačanje Hrvatske, koja bi se tako mogla bolje odupirati mađarizaciji. Budući da nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH više nije bilo ni formalnih proturazloga za uključenje Vojne krajine u Hrvatsku, 1881. Kraljevini je konačno, nakon dugih pregovora (čije je odugovlačenje jedan od razloga Mažuranićeve ostavke) pripojena čitava Vojna krajina, čime se teritorij Kraljevine više nego udvostručio.

Nakon ostavke bana Mažuranića, bansku dužnost preuzeo je Ladislav Pejačević. 1883. zajedničko ministarstvo financija naredilo je postavljanje dvojezičnih grbova i natpisa na urede u Hrvatskoj, što je bila povreda čl. 57. Nagodbe, po kojemu je hrvatski bio službeni jezik i za tijela zajedničke uprave u Trojednici. U Zagrebu su 15. kolovoza izbili neredi te su grbovi i natpisi skinuti. Buknuli su ozbiljni nemiri u Zagorju i u bivšoj banskoj Krajini. Ban Pejačević i hrvatski ministar Koloman Bedeković pošli su u Beč pokazati protuzakonitost ugarskog čina. Međutim, Ministarsko vijeće zaključilo je da će se dvojezični grbovi postaviti u Zagrebu kako bi se time spasio "povrijeđeni ugled državne vlasti". Pejačević je nato podnio ostavku. Ugarski premijer Tisza tražio je od ministarskog vijeća uvođenje komesarijata, pa je za kraljevskog povjerenika u Kraljevini imenovan general Ramberg sa zadatkom gušenja nacionalnog pokreta. Iako je vojska ugušila bunu, vraćeni su grbovi bez natpisa, tzv. nijemi grbovi.

Banom je potom imenovan Károly Khuen-Héderváry. Njegovo dugogodišnje banovanje obilježeno je političkim nasiljem i agresivnom mađarizacijom. Mađarski jezik je uveden u urede, škole, željeznicu. U tom se razdoblju sustavno guši svaka hrvatska oporba, a brojne nepodobne novine su stalno pod zabranom. Dao je pravo glasa stranim vladinim činovnicima u Hrvatskoj. Korupcijom i protekcijom uništio je Mažuranićev napredni pravosudni sustav. Khuen je poticao međustranačke sukobe i sukobe hrvatskog i srpskog građanstva. Nametnuo je ćirilicu u gimnazije te je izjednačio s latinicom, a dopustio je i korištenje srpskih zastava.

Promijenio je službeno ime jezika iz hrvatski u "hrvatsko-srpski". Za predsjednika sabora postavio je Srbina Vasu Đurđevića. 1884. izglasani su tzv. Srpski zakoni, upotpunjeni 1887., kojima pravoslavna crkva na području Hrvatske dobiva pravo na samostalno školstvo. Héderváry je i financijski pomagao Srbe u Hrvatskoj.

Unatoč umjerenom rastu gospodarstva, industrijalizaciji, elektrifikaciji i gradnji mreže željeznica, dolazi do prvog većeg vala iseljavanja, ponajviše u SAD. Predstojnik odjela bogoštovlja i nastave, Isidor Kršnjavi, kojemu su mnogi zamjerali služenje Khuenu, uspio je vješto u vrijeme Khuenova režima osigurati novac za gradnju škola i kulturnih objekata. Najvažniji je zgrada HNK u Zagrebu, koju je 14. listopada 1895. otvorio kralj Franjo Josip I. Tom prilikom, kako bi kralja upozorili na mađarizaciju, skupina studenata je na Jelačićevom trgu spalila mađarsku zastavu, što je izazvalo novi val represije.

Hrvatsko-srpski sukob pak kulminirao je 10. kolovoza 1902., kada su novine Srba u Hrvatskoj, zagrebački Srbobran, prenijele tekst iz jednog beogradskog lista pod nazivom Do istrage vaše ili naše, u kojem se nijekalo postojanje hrvatske nacije i prognozirao rezultat sukoba Hrvata i Srba, pozivajući na uništenje :

„Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantira nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomiješani sa Srbima i proces opće evolucije po kojem ideja srpstva znači napredak.”

(N. Stojanović, 1902.)

 

Razjarene mase palile su srpske zastave i razbijale srpske institucije, trgovine, radnje. Nezadovoljstvo protiv Khuenove mađarizacije je erumpiralo 1903., kada je Ugarski sabor odbio zahtjev za poboljšanje financijskih uvjeta u Hrvatskoj formulacijom kako Ugarska zapravo uzdržava Hrvatsku, iako je pola hrvatskih poreza odlazilo u blagajnu u Budimpešti. Početkom travnja dogodio se sukob vojske i seljaka koji su skinuli mađarsku zastavu sa željezničke postaje u Zaprešiću, prilikom čega je došlo do krvoprolića. Nakon toga neredi su zahvatili čitavu Hrvatsku. Napadani su posjedi i radnje mađarona, protjerivani su mađarski činovnici, paljene su mađarske zastave i banove slike. Prosvjednici su se posebno okomili na simbol mađarizacije – željeznicu, režući brzojavne stupove i skidajući protuzakonite mađarske natpise. Pobuna je ugušena prijekim sudom i represijom, no Héderváry je konačno bio prisiljen odstupiti.

Ban Teodor Pejačević koji ga je naslijedio uspio je povratiti mir u zemlju, obećavši slobodu tiska i okupljanja. Mladi naraštaj hrvatskih političara, izvukavši pouke iz dotadašnjeg saveza Budimpešte i hrvatskih Srba, odlučio je pokušati pridobiti i jedne i druge "za hrvatsku stvar". Frano Supilo okupio je u Rijeci u listopadu 1905. 44 zastupnika saborske oporbe. Oni su ponudili podršku mađarskoj oporbi u borbi protiv austrijskih pritiska, ali zauzvrat su zatražili priključenje Istre i Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, reformu izbornog zakona, neovisnost sudstva i novu reviziju Nagodbe. Sve oporbene stranke u Hrvatskoj pristale su uz ovu Riječku rezoluciju, osim frankovaca i HPSS-a Stjepana Radića. Nakon što su hrvatski Srbi Zadarskom rezolucijom podržali hrvatsku oporbu, stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija. Politika HSK temeljila se na suradnji s Ugarskom, talijanaškim strankama u Dalmaciji te srpskima u Hrvatskoj i Slavoniji, jamčeći široke ustupke što se tiče srpske manjine u Hrvatskoj. Pejačević je s HSK sklopio sporazum te je HSK preuzela resore u Vladi. No, nakon žestokih sukoba Hrvata s Talijanima i Mađarima u Rijeci i donošenja Željezničke pragmatike 1907., kojom je mađarska vlada htjela ozakoniti mađarski kao jedini službeni na željeznicama u Hrvatskoj, dolazi do sloma "politike novog kursa". Pejačević i članovi HSK dali su ostavku, a nakon kratkotrajnog banovanja Rakodczayja, banom je imenovan Pavao Rauch. Austrijska vlada poticala je protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj, a pokrenula je i montirane procese kako bi oslabila HSK, Veleizdajnički proces i Friedjungov proces. Na suđenju u Friedjungovom procesu je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim i krivotvorenim dokumentima, dok je među nekim okrivljenim Srbima u Veleizdajničkom procesu ipak bilo velikosrpskih agitatora i protudržavne djelatnosti. Ban Rauch bio je tada prisiljen napustiti položaj. Njegov nasljednik, Nikola Tomašić, premda je prvo sklopio sporazum s HSK, nastavio je sukob s Koalicijom, želeći biti najvažniji politički čimbenik. Zbog prvotnog političkog oportunizma Koalicije iz nje je otišao Frano Supilo. Nakon neuspjeha svoje stranke na izborima i vala nezadovoljstva Tomašić je podnio ostavku.

3. travnja 1912. suspendiran je Ustav u Trojednoj Kraljevini, a ban Slavko Cuvaj imenovan je kraljevskim povjerenikom i dobiva gotovo diktatorske ovlasti, cenzurirajući tisak i ograničavajući politički život. U to doba pojavljuje se pokret projugoslavenske mladeži, potaknute i srpskim širenjem u Balkanskim ratovima, koja pribjegava i terorističkim metodama. Zaredali su prosvjedi, štrajkovi i nemiri. Na Cuvaja je dvaput pokušan atentat. Zbog narodnog nezadovoljstva, ban je već krajem iste godine prisiljen na odstup, a 30. studenog 1913. povučene su i posebne ovlasti dodijeljene banu. Imenovanjem Ivana Skerlecza banom došlo je do dogovora HSK i ugarske vlade te je u zemlju vraćeno ustavno stanje i normalan politički život, no mađarski se u praksi i dalje koristio na željeznicama. I na Skerlecza je pokušan atentat. Na općim izborima 1913. ponovno pobjeđuje Hrvatsko-srpska koalicija, dok je vladina stranka dobila tek 10 mjesta. Bez razočaranog Supila, HSK je vodila oportunističku politiku. Najveći skandal bio je Zakon o izvlaštenju morske obale iz ožujka 1914., kojim je ugarska vlada trebala dobiti pravo upravljanja cjelokupnim obalnim pojasom.

Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobivanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske. Hrvatski se političari tijekom rata dijele između Hrvatsko-srpske koalicije te Radićeve Hrvatske pučke seljačke stranke i frankovaca koji su činili oporbu. Koalicija je načelno podupirala južnoslavensku državnu zajednicu, ali je do samog kraja oportuno bila uz ugarsku vladu, dok se oporba zalagala za trijalizam. Dio hrvatskih političara i kulturnih djelatnika odlazi u emigraciju, gdje stvaraju Jugoslavenski odbor koji je 20. srpnja 1917. sklopio Krfsku deklaraciju s vladom Kraljevine Srbije. U Hrvatskoj je stanje bilo iznimno teško, izbili su glad i oskudica, a veliki broj poginulih i ranjenih vojnika značajno je utjecao na gospodarstvo.

Sabor je proglasio nezavisnost Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 29. listopada 1918., raskidajući sve državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom te istovremeno pristupajući novoosnovanoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Tom je prilikom došla do izražaja pravna pripadnost Dalmacije Trojednici. Naime, Hrvatski je sabor razriješio ne samo državnopravne veze s Austro-Ugarskom Kraljevine Hrvatske i Slavonije, nego i Dalmacije, iako nad njom zapravo nije imao formalnu vlast. Formalno, banovi Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bit će imenovani do 1921., a županije su se očuvale sve do 1922.

 

Institucije :

Zakonodavnu vlast u Trojednici obavljao je Sabor, dok je izvršna kraljevska vlast bila predana hrvatskoj vladi[49] na čelu s banom. Mažuranićevim reformama sudstvo je značajno depolitizirano te je zadobilo autonomiju.

Zemaljska Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada (službeno: Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada, sukladno Zakonskom članku II. iz 1869. Sabora Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) imala je tri odjela (ministarstva): odjel za unutarnje poslove, odjel za bogoštovlje i nastavu te odjel za pravosuđe. Četvrti odjel, odjel za narodno gospodarstvo, osnovao je 1914. podban Vinko Krišković. Iako gospodarstvo po hrvatsko-ugarskoj nagodbi nije bilo u nadležnosti hrvatske vlade, već zajedničko, ispravno uvidjevši da bez gospodarske samostalnosti nema napretka, podban Krišković je odlučio 'na mala vrata' početi s kreiranjem nacionalne gospodarske politike. Zemaljska vlada imala je u svom sklopu i pomoćne urede: Predsjednički ured (Prezidijal), Zemaljsku blagajnu, Računarski ured, Statistički ured, Zemaljski arhiv i Zemaljsko-oružničko zapovjedništvo.

Na čelu vlade stajao je ban, odgovoran Saboru. Po ustavu on nije smio biti djelatna vojna osoba, što je odražavalo mađarski strah od aktivne vojne uloge koju je igrao ban Jelačić. Bana je imenovao kralj na prijedlog ugarsko-hrvatskog ministra predsjednika (premijera), što je u mnogome ograničilo hrvatsku autonomiju. Nadalje, nije postojao institut izglasavanja nepovjerenja banu ili vladi u saboru. Ban je i po nagodbi zadržao ranije počasti i dostojanstva , te je po vlastitom pravu bio član Doma velikaša zajedničkog sabora i treći po rangu dostojanstvenik Zemalja krune Sv. Stjepana kao jedan od stjegonoša kraljevstva (barones regni), nakon palatina (nadvornika) i suca kraljevstva (judex curiae regiae). Po položaju ban zajedno sa palatinom i sucem kraljevstva sudjeluje u krunidbi novog kralja, činu koji nije imao ceremonijalan, već ustavnopravni značaj. Njegov zamjenik, podban, uz dužnost zamjenika bana obično je bio i predstojnik odjela unutarnjih poslova Zemaljske vlade.

Zakonodavnu vlast u autonomnim poslovima obavljao je Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pravo inicijative podjednako je pripadalo je kruni, zastupanoj po kraljevskoj zemaljskoj vladi i saboru. Zakonski tekst utvrđivao je isključivo Sabor. Kad je zakonska osnova bila prihvaćena u svim čitanjima, ona se dostavljala banu da on redovnim putem zatraži potpis vladara. Ban nije imao pravo zadržati zakonsku osnovu niti ju vraćati Saboru tražeći njezine dopune i ispravke, jer on nije bio zakonodavni čimbenik, pa mu i nije pripadalo pravo veta. Svaki zakon što ga je potpisao vladar morao je supotpisati ban kao čelnik Zemaljske Vlade te uz njega i hrvatski ministar. Time bi zakon bio sankcioniran i inartikuliran te bi postajao tzv. "zakonski članak". Sabor je donosio i proračun, kontrolirao upravu (postavljanjem interpelacija, primanjem pritužbi i molbi), donosio je rezolucije, te se mogao putem tzv. adrese izravno obratiti kralju - što se u ustavnoj praksi Kraljevine Hrvatske i Slavonije često koristilo.

Sabornica na Trgu sv. Marka značajno je pregrađena i dograđena 1907.

Sabor je prvo imao 67 izabranih narodnih zastupnika, nakon čega je 1888. broj izabranih narodnih zastupnika povišen na 90, te do 44 virilista, nebiranih uglednika, koji su imali pravo prisustvovati sjednicama i glasati (katolički i pravoslavni biskupi, vranski prior veliki župani, župan turopoljski, kao i članovi kneževskih, grofovskih, barunskih obitelji) Međutim, velika većina virilista nije sudjelovala u radu sabora.

Sabor je otvarao osobno kralj ili od kralja "za taj čin napose imenovan namjesnik". To je po pravilu bio ban. Ovime se htjelo istaknuti poseban državnopravni položaj Hrvatskog sabora. U drugim parlamentima Austro-Ugarske (osim mađarskog i austrijskog) nije bilo takvog zakona na temelju kojega bi kralj morao otvoriti sabor. Kralj je uvijek mogao svojim reskriptom raspustiti sabor, no istovremeno je morao i raspisati nove izbore te se novi sabor morao sastati najkasnije tri mjeseca nakon raspuštanja. Zabilježen je niz primjera zloupotrebe ove vladareve ustavne ovlasti u svrhu političkog pritiska.

Mandat sabora je trajao 3 godine, a na čelu sabora su bili predsjednik i 2 potpredsjednika koje bi zastupnici birali između sebe. Zastupnici bi svake godine birali i saborskog bilježnika i rednika. Za konstituiranje sabora je bila potrebna nadpolovična većina verificiranih članova.

Iako Sabor nije imao mogućnost izglasati nepovjerenje banu ili vladi, mogao je bana "staviti pod optužbu" za kršenje zakona ili nagodbe, u tom slučaju sudio bi mu poseban Kraljevinski sud sastavljen od 12 sudaca Stola sedmorice, predsjednika i prisjednika Banskog stola i drugih sudova (Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu i Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku, pri čemu bi suci nižih sudova bili članovi samo ako ne bi bilo dovoljno članova - sudaca Stola sedmorice) i 12 pravnika koje bi izabrao Sabor i koji nisi bili zastupnici (u praksi takav se slučaj nije dogodio). Oporba je češće znala svojim aktivnostima u Saboru uzburkati široke mase, postati tumač njihovih političkih i socijalnih zahtjeva te je tako bila legalni odušak javnog mnijenja u borbi protiv tuđinskog sustava izvršne vlasti. Svojim manje-više normalnim djelovanjem te pogotovo slobodom govora tijekom čitavog Prvog svjetskog rata (imajući u vidu ratne prilike) bio je rijetka iznimka u Monarhiji.

Hrvatski sabor birao je 40 svojih zastupnika u zajednički hrvatsko-ugarski sabor, uz još tri u dom velikaša (gornji dom) zajedničkog sabora. No, kako oni nisu imali mogućnost veta, redovno su bili preglasavani. U zajedničkom saboru mogli su govoriti na hrvatskom jeziku, što se rijetko koristilo. Od 1868. do 1906. zastupnici Hrvatske i Slavonije govore na hrvatskom jeziku u ugarsko-hrvatskom saboru održali su svega dva puta, što se promijenilo nastupom politike novog kursa te su otad počeli gotovo isključivo govoriti hrvatskim. Tijekom obnova financijske nagodbe s ugarskom stranom hrvatski sabor je birao posebni pregovarački odbor, Hrvatsku regnikolarnu deputaciju. U budimpeštanskoj vladi Hrvatska je bila zastupljena preko hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra bez lisnice (ili hrvatskog ministra).
Taj institut je predstavljao novost u ustavnopravnoj povijesti državne zajednice Hrvatske i Ugarske. Hrvatski ministar je bio član zajedničke vlade koji je za svoj rad odgovarao ministru predsjedniku (a ne Hrvatskom saboru) i predstavljao je poveznicu između kralja i zemaljske vlade u Zagrebu. Na zajedničke, austro-ugarske poslove (vanjska politika, vojska i monetarna politika), o kojima su odlučivala izaslanstva izabrana posebno s austrijske, a posebno s ugarske strane, Kraljevina Hrvatska i Slavonija mogla je utjecati kroz četiri člana izaslanstva Hrvatskoga sabora u ugarskoj delegaciji, izabrana iz redova zastupnika koje je Hrvatski sabor imenovao u zajednički sabor.

Izbori za sabor održani su 1871., 1872., 1875., 1878., 1881., 1883., 1884., 1887., 1892., 1897., 1901., 1906., 1908. i 1910., 1911. i 1913. Pravo glasa bilo je dano muškarcima starijima od 24 godine te dodatno ograničeno obrazovnim, a kasnije imovinskim cenzusom - količinom plaćenog poreza. Sveukupno, Kraljevina Hrvatska i Slavonija imala je na prijelazu stoljeća oko 50.000 upisanih izbornika na 2,350.000 stanovnika, to jest oko 2% stanovnika Hrvatske i Slavonije. Izbornom Tomašićevom reformom iz 1910. broj izbornika raste na nešto više od 190.000 građana ili na 8,8% cjelokupnoga pučanstva. U Zagrebu je postotak građanstva koje je imalo pravo glasa narastao s 5% na 7%.

Hrvatska i Slavonija bila je podijeljena na 90 izbornih kotara, no kako je Rijeka odbijala slati svoja dva zastupnika u Sabor, birano je 88 zastupnika. Izborni kotari nisu bili ujednačeni po stanovništvu, već je postojala značajna neravnoteža u glasovima. Izborni sustav je bio većinski, a ne razmjerni: kandidat koji je dobio najviše glasova u pojedinom kotaru osvojio bi zastupničko mjesto. To je ponekad dovodilo do velikog nesrazmjera između broja osvojenih glasova na razini Kraljevine i osvojenog broja mandata. Tako je, primjerice, na izborima 1913. Hrvatska pučka seljačka stranka s 12.917 glasova u Hrvatskoj i Slavoniji dobila tek 3, a Srpska samostalna stranka s 11.704 glasača čak 17 zastupničkih mandata. Zastupnici Mišćević, Pribićević, Krajnović i Budisavljević - njih četvorica - zajedno su dobili
1.062 glasa, što im je omogućilo četiri saborska mandata, za razliku od pravaša M. Uroića, koji je osvojio 1.138 glasova u svom kotaru, ali ipak nije osvojio mandat.

19. prosinca 1917. Sabor je donio novi izborni zakon kojim je uvedeno opće izravno i tajno pravo glasa, no zbog raspada države zakon nije primijenjen.

 

Vojska :

Iako su po Nagodbi vojni poslovi bili zajednički, hrvatsko-ugarski, hrvatska strana se izborila da vojni obveznici iz Hrvatske i Slavonije služe vojni rok isključivo u domovini. Nakon razvojačenja Vojne krajine i njezinog uključenja u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, ustrojen je jedinstveni XIII. hrvatsko-slavonski zbor zajedničke austro-ugarske vojske, čije je zborno područje obuhvaćalo čitavu Kraljevinu. Pješačke pukovnije iz Trojednice nazivale su se ugarsko-hrvatskima (primjerice, 53. pukovnija). Novaci iz Hrvatskog primorja služili su u austro-ugarskoj ratnoj mornarici. U domobranstvu vojna je obveza trajala dvije, a u zajedničkoj vojsci i mornarici tri godine.

Na području Hrvatske i Slavonije ustrojeno je i VII. domobransko okružje ugarsko-hrvatskog domobranstva, koje je de facto, kao hrvatsko-slavonsko domobranstvo, na temelju svog posebnog položaja bilo jedno od tri domobranstva u državi. Časnici i svi zapovjednici hrvatsko-slavonskog domobranstva bili su Hrvati, jedini zapovjedni jezik bio je hrvatski, pukovnijske zastave bile su uokvirene hrvatskom trobojnicom, a postrojbe su nosile hrvatska imena i imena gradova u kojima su se nalazile. Usto, u početku je osnovana i hrvatska domobranska časnička škola u Zagrebu.

 

Gore : Časnik drži govor pripadnicima hrvatsko-slavonskog domobranstva u vojarni u Zagrebu, 1915.

 

 

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo :

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo ili Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo, ponegdje (uglavnom u stranoj literaturi) i Hrvatsko-slavonsko domobranstvo, (njem. Kroatisch-slawonische Landwehr, mađ. Horvát-szlavon Honvédség) bile su teritorijalne snage na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije u sastavu austro-ugarske vojske od 1868. do 1918. Nastalo je nakon hrvatsko-ugarske nagodbe, a posebnost hrvatskog domobranstva odražavala je autonomiju Hrvatske i Slavonije u sklopu Austro-Ugarske. Kraljevsko hrvatsko domobranstvo je, uz austrijsko i ugarsko, de facto bilo jedno od tri posebna domobranstva u sastavu Austro-ugarske vojske. Postrojbe domobranstva sudjelovale su u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., no najvažniju ulogu odigrale su u Prvom svjetskom ratu. Domobranstvo je (kao prva moderna vojska s hrvatskim obilježjima) zbog tradicijske važnosti dvaput kasnije obnavljano (1941. – 1944. i 1991. – 2003.).

Austro-ugarskom nagodbom 1867. osnovana je zajednička austro-ugarska vojska, koja se dijeli na stalnu vojsku i bojno pomorstvo, domobranstvo (posebno za austrijski, posebno za ugarski dio Monarhije) te isto tako i pučki ustanak. Zajednička vojska ima zadaću braniti dvojnu monarhiju protiv "izvanjskog neprijatelja i uzdržavati red i sigurnost u zemlji". Domobranstvu je zadaća podupirati zajedničku vojsku i braniti granice od napada te iznimno za održavanje reda i sigurnosti. Pučki se ustanak predviđa kao krajnja obrambena mjera u ratu u slučaju prodora neprijatelja na teritorij Monarhije. Vojna obveza u zajedničkoj vojsci traje 10 godina (3 godine u postrojbi i 7 godina u pričuvi), a u domobranstvu 12 godina (2 godine u postrojbi i 10 godina u pričuvi).

Sukladno tome, ustrojeno je ugarsko kraljevsko (pod imenom honvédség) i austrijsko carsko (pod imenom landwehr) domobranstvo. Međutim, bilo je izuzetno osjetljivo pitanje vojne organizacije Hrvatske i Slavonije (tada u ugarsko-hrvatskoj polovici države) jer Hrvati ne bi prihvatili biti dio honvédséga, zapravo vojske protiv koje su se pod Jelačićem borili 1848. Ipak, hrvatsko-ugarskom nagodbom u ljeto 1868. vojni i poslovi obrane postali su zajednička ugarsko-hrvatska nadležnost. Tako je pri rješavanju ovih dvojbi došlo do žestokih prijepora, gdje se posebno istakao grof Miroslav Kulmer, general, rođeni Zagrepčanin. On je predložio da se nova vojska u Hrvatskoj ne zove "honvédség" nego "domobranstvo". Tu svoju zamisao vrlo uspješno je obranio i pred samim carom Franjom Josipom I.

Pregovori oko stvaranja hrvatsko-slavonskog domobranstva su dugo trajali i bili vrlo tegobni. Hrvati su ustrajali u svoja četiri osnovna zahtjeva :

    hrvatski vojni obveznici moraju služiti svoj obvezni vojni rok isključivo na području Hrvatske i Slavonije,

    izobrazba pripadnika domobranstva odvijat će se isključivo na hrvatskom jeziku,

    dopuna domobranstva časništvom i dočasništvom obavljat će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama,

    hrvatske postrojbe nosit će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti posada zapovjedništva.

U početku su takvi zahtjevi bili jednostavno neprihvatljivi drugoj pregovaračkoj strani, ali se upornost hrvatskih pregovarača s vremenom isplatila. Članci 7. i 57. hrvatsko-ugarske nagodbe potvrđene od vladara 8. studenoga 1868. godine bili su temelj osobitog položaja postrojbi kraljevskog ugarskog domobranstva u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, koji će biti utvrđen i u svim zakonima o domobranstvu do sloma Austro-Ugarske. Time su u cijelosti prihvaćeni zahtjevi hrvatske strane.

Završni čin formiranja domobranstva na području Hrvatske i Slavonije dogodio se 5. prosinca 1868. godine, kada je zajednički Ugarsko-hrvatski sabor donio zakonski članak 41. o Domobranstvu. Zakon je potvrđen (sankcioniran) i proglašen u donjem domu (kući zastupnika) 5. prosinca, a 6. prosinca u gornjem domu (kući velikaša) zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora u Budimpešti. Tim Zakonom je bilo određeno da je zapovjedni jezik u domobranstvu u Hrvatskoj i Slavoniji hrvatski, da časnici mogu biti samo državljani Hrvatske i Slavonije, a zastava postrojbi bila je uokvirena hrvatskom trobojnicom.

U austrijskom dijelu monarhije u svim domobranskim postrojbama zapovjedni jezik je bio njemački, tako da su, pored Mađara, Hrvati bili jedini narod u Austro-Ugarskoj koji je imao vojne postrojbe s imenima na svom jeziku, s povlasticom posebnih pukovnijskih zastava, (barem na papiru) pod svojim časnicima i sa svojim zapovjednim jezikom.

U postrojbama hrvatskog domobranstva, hrvatski nije bio samo vojno-zapovjedni jezik, već i jedini jezik komunikacije unutar i između pukovnija i njiihovih nadređenh. U usporedbi sa Zajedničkom vojskom, vojnici i časnici domobranstva živjeli su u gotovo jednojezičnom svijetu.

 

Ime domobranstva :

Različita stajališta hrvatske i ugarske strane odrazila su se i na nazivu i znakovlju postrojbi. Ni u jednom zakonskom članku nije navedeno službeno ime domobranstva, pa su od 1868. do 1870. hrvatske postrojbe i zapovjedništva koristile nazive kraljevsko hrvatsko domobranstvo, hrvatsko-slavonsko domobranstvo i sl. Nakon toga, hrvatska i ugarska strana su se dogovorile te je domobranstvo kompromisno službeno nazvano hrvatsko-ugarskim ili ugarsko-hrvatskim. Između 1870. i 1874. taj dogovor je dosljedno provođen. No, već 1875. u Hrvatskoj narodnjaci se bune zbog jednostrane ugarske odluke o nazivanju hrvatskog domobranstva ugarskim. Na saborskoj sjednici 7. studenog 1878. Ivan Kukuljević upozorio je da je ugarska vlada domobranstvo pri njegovom stvaranju 1868. nazvala Kraljevskim hrvatskim domobranstvom, kasnije je počela koristiti naziv Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo, da bi ga vrlo brzo jednostavno nazvala Kraljevsko ugarsko domobranstvo. Istu interpelaciju banu na sjednici sabora 1884. podnio je i zastupnik Josip Majcen, upozorivši i na kršenje zakona s ugarske strane što se tiče nametanja mađarskog jezika, premještanja hrvatskih časnika u Ugarsku i nemogućnosti napredovanja hrvatskim časnicima ukoliko ne znaju mađarski.

 

Znakovlje :

Hrvatski grbovi na kapama domobrana i časnika oko 1870. zamijenjeni su ugarsko-hrvatskima. Saborski zastupnik Milan Amruš u svojoj interpelaciji hrvatskoj vladi na saborskoj sjednici 19. studenog 1896. zatražio je reakciju vlade zbog toga što su hrvatski domobrani na taborskim kapama nosili mađarizirane, a ne hrvatske inicijale imena cara i kralja Franje Josipa I. Naime, na mađarskom one glase I.F.J., a na hrvatskom F.J.I.

 

Vojno nazivlje :

Pošto je u Hrvatskoj uvedeno domobranstvo, a u službi mu bio ozakonjen hrvatski jezik, trebalo je prevesti cijeli vojnički pravilnik i sve naredbe na hrvatski. Tadašnji zapovjednik domobranstva Miroslav Kulmer smatrao je da bi to najbolje mogao učiniti Bogoslav Šulek.

„On dodje jednom sam k Šuleku, te mu se potuži, kako se s magjarske strane hoće silom, da u naše domobranstvo uvedu kao zapovjedni magjarski jezik, tobože da se hrvatskim jezikom ne bi moglo zapovijedati, ne imajući vojničke literature. Zato ga je došao moliti, ne bi li on, budući i magjarskom jeziku vješt, htio prevesti njekoliko knjiga, koje su namijenjene domobranstvu. Šulek se lati posla i prevede za kratko vrijeme 20 takvih knjižica.”

(J. Torbar. Ljetopis, knj. II. str. 175—176.)

 

Od 1870., nekoliko godina prevodio je i objavljivao Šulek niz knjižica iz vojničkoga područja koje su postupno izlazile pod naslovom Naredbenik za kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo. One su se u Šulekovu prijevodu kasnije pretiskavale, npr. Službovnik za Kraljevsko ugarsko domobranstvo, Dio drugi., Drugo izdanje Službovnika od god. 1875. Budimpešta, 1888 ili Službovnik za kraljevsko ugarsko domobranstvo, Dio treći, Pješačtvo. Budimpešta 1890.

Krleža u djelu Hrvatski bog Mars dodaje na kraju Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova.[6] Među ostalim tu ćemo naći protumačene i ove riječi: budnica, čarkar (domobranski naziv za vojnika pojedinca u streljačkom lancu, strijelac), čašće (domobranski naziv za podoficirske činove, "šarže"; obuhvaćale su sljedeće činove: razvodnik, desetnik, vodnik, narednik), daljinar (domobranski naziv za podoficira kod infanterije, koji utvrđuje udaljenosti od ciljeva), desetnik, domobranstvo, dvočlan, glavokret, hodna satnija, jednogodišnji dobrovoljac, letica (balistička krivulja, koju opisuje ispaljeno tane), mazda (odmazda, domobranski naziv za onu plaću, što su je primali vojnici), nabojnjača, na prevjes (domobranska zapovijed za skidanje puške s ramena), odstup, oramiti pušku (pušku na rame baciti), postroj, puškohvat (domobranski naziv za vježbe s puškom), razvodnik, roj (odred od nekoliko vodnika u vodu, desetina), rojna pruga, rukovati, satnija, satnik, službovnik, ščetani red (zatvorena trupna formacija. Od četa, s-četan, ščetan), udjelba (vojnikovo mjesto u formaciji — vodu, četi), unovačiti, ustupiti (domobranski naziv za: stupiti u red, svrstati se u stroj; germanizam prema eintreten), vitlači (domobranski naziv za uvijače, suknene vrpčaste gamaše, kojima se obavija potkoljenica), vježbovnik itd.

Mnoge riječi koje je Šulek preuzeo iz naroda, preveo ili sam stvorio (bojnik, bojovnik, desetnik, razvodnik, vodnik) trajno su ostale u hrvatskom jeziku te i danas čine osnovu hrvatskog vojnog nazivlja.

Zbog iznimno složenog položaja Hrvatske te državnopravnog uređenja Austro-Ugarske u cijelosti, što se odrazilo i na oružane snage, Kraljevsko hrvatsko domobranstvo tijekom svog postojanja pokušavalo je pomiriti brojne suprotnosti i paradokse. O tome najbolje svjedoči Miroslav Krleža u svojoj noveli Smrt Florijana Kranjčeca, a isti se odlomak nalazi i pod natuknicom "domobran" u rječniku pojmova zbirke pripovijesti Hrvatski bog Mars.

U smislu madžarske Nagodbe s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom (1868.), bilo je doista problematično što da se učini s honvédskim četama između Save i Drave, na području kraljevstva koje je Bakačevu devizu : "regnum regno" smatralo aksiomom. Poslije sloma četrdeset osme, crno-žuti stupovi međaši s Korduna jednostavno su se protegli do Drave, i sve su romantične ilirske puntarije o slavenskom carstvu nestale s dnevnoga reda kao izbrisane u dvadeset i četiri sata. Sada je bila vrlo delikatna stvar tu nesretnu kraljevinu zaprisegnuti na crveno-bijelo-zelene trobojnice i tu na njenom kraljevskom suverenom području osnivati košutovske honvédske kadere, kada se dobro znalo da je kraljevina planula sva od mora do posavskih šuma i močvara baš protiv tih istih madžarskih barjaka. Tako se u bečkim mozgovima (poslije dugog razmišljanja) rodila neobična, zapravo ingeniozna misao i tako su se u smislu naredaba i paragrafa "Reda i Rada i Zakona" osnovali na teritoriju Kraljevine Hrvatske madžarski honvédski bataljoni, nazvani tu između Save i Drave domobranskim, madžarskim, hrvatsko-slavonskim bataljonima sa hrvatskim službenim jezikom i hrvatskim zastavama, žigosanim tzv. zajedničkim madžarskim anđeoskim grbom Szent Istvána. Narod je ove honvédske nakaze u svijetlocrvenim čakširama primio po čitavoj zemlji sa smijehom i nitko nije kod nas živ vjerovao da će ovi "crvendači i jopci" ili "paradajzeri" - "gromobrani" dugo dizati galamu svojim magarećim bubnjevima po slavnoj nam kraljevini. (...) Honvédi su dakle kod nas primljeni kao smiješna operetna domobranska glupost, i nitko nije kod nas znao što je zapravo s njima? Jesu li hrvatski domobrani naši crveno-bijelo-modri domobrani haramije graničari ili su crno-žuti soldati carski? Zašto domobranski oficiri nose carske porte-épée kada nisu carski oficiri nego madžarski i kraljevski i hrvatski? Zašto nose madžarske grbove kada su pukovnijske zastave hrvatske i kada je to evidentna povreda naših ustavnih prava u smislu cetinskog izbora, pragmatike i listopadske diplome? Zašto im komandira madžarski kralj, a domobran se zaklinje na carevku, a madžarski kralj po ustavu nije krunjen hrvatskom krunom, i madžarska je himna protuzakonita?
I što će onda biti s domobranstvom ako se dogodi da naše čete opet pođu u Lombardiju, na Veronu i Sommacampagnu, i kad u tome slučaju, izvan svake sumnje, ne će igrati ulogu domobrana, jer ne će braniti dom, kao što to nije bilo ni četrdeset osme ni šezdeset šeste, ni prije ni poslije toga, pak prema tome ne će biti domobrani nego jurišnici i navalnici? Ako su naši domobrani doista pravi hrvatski domobrani, trebalo bi da brane naš hrvatski dom protiv Madžara, jer je taj naš dom od madžarske supremacije stalo ugrožen. A što će biti s njima ako madžarski kralj navijesti rat austrijskome caru? Kamo će hrvatski domobrani u tom međunarodnopravno neobično zanimljivom slučaju? Jedanput su išli za cara četrdesetosme pak su zato danas proglašeni veleizdajnicima! Ako su domobrani doista naša narodna vojska, onda bi trebalo da pjevaju: "Prosto zrakom ptica leti" i "Još Hrvatska ni propala", a ne neku madžarsku himnu, koju nitko ne razumije, a zvuči neobično smiješno i sjeća nas debrecinskih kobasica i paprika-špeka i madžar-alam-vašutaka.

 

U Hrvatskoj i Slavoniji temeljnim zakonom o domobranstvu iz 1868. uspostavljeno je VI. hrvatsko-slavonsko okružno zapovjedništvo u Zagrebu.

Ono je bilo najviša vojno-upravna oblast za domobranske postrojbe na ozemlju Kraljevina Hrvatske i Slavonije.

Godine 1871. povećanjem broja domobranskih okružja zagrebačko hrvatsko-slavonsko okružje postaje VII. U početku su od vojnih obveznika na području Hrvatske i Slavonije ustrojene četiri bojne (bataljona): Varaždin (79.), Zagreb (80.), Virovitica (81.) i Vukovar (82.).

Sve četiri domobranske satnije su se nalazile u Zagrebu i prvo su imale karakter pomoćnih pješačkih formacija.

Nedugo potom su osnovana i četiri konjanička eskadrona u Varaždinu (29. i 30.) i Vinkovcima (31. i 32.).

Razvojačenjem preostalih graničarskih pukovnija 1873. godine i uspostavom Bjelovarske županije 1872. ustrojeno je još 8 domobranskih pješačkih bojni, i to u Sisku (83.), Bjelovaru (84.), Gospiću (87.), Ogulinu (88.), Švarči (89.), Glini (90.), Novoj Gradiški (91.) te Mitrovici (92.) Preustrojem 1874. osnovane su četiri polubrigade. 79., 80. i 83. satnija činile su 25. polubrigadu u Zagrebu, a 87., 88. i 89. satnija 26. polubrigadu u Karlovcu. 
81., 84. i 90. satnija ušle su u sastav 27. polubrigade u Sisku, a 82., 91. i 92. u sastav 28. polubrigade u Osijeku.

 

Dotadašnji 10. konjanički odjel u Zagrebu te 29. i 31. samostalna konjanička satnija ustrojene su u 10. konjaničku pukovniju sa zapovjedništvom u Varaždinu. Zakonskim člankom o domobranstvu iz 1890. godine umjesto polubrigada uvode se pješačke pukovnije. Od 1912. godine pri zapovjedništvu VI. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja počinje se ustrojavati topnička brigada koja je trebala imati 8 topničkih bitnica. Uoči početka 1. svjetskog rata 1914. u Zagrebu se nalaze zapovjedništva 7. i 8. topničkog sklopa (Feldkanonen Division), od kojih je iste godine ustrojena 6. topnička pukovnija.

U rat su dignute i 11. domobranska doknadna (hodna) pukovnija (25., 26. i 43. doknadna bojna) i 12. domobranska doknadna (hodna) pukovnija (27., 28. i 44. doknadna bojna), koje su se vodile kao doknadne postrojbe 42. domobranske divizije. Zbog velikih ratnih potreba tijekom 1916. godine ustrojene su i nove postrojbe: 33. domobranska pješačka pukovnija (Zagreb, Sisak i Karlovac) i 311. domobranska pješačka pukovnija Nova Gradiška ("trahomaši").

 

Zapovjednici :

Domobranstvo je u upravnom smislu bilo podređeno zajedničkom hrvatsko-ugarskom ministru za zemaljsku obranu, a u vojničkom vrhovnom zapovjedniku kraljevsko ugarskog domobranstva. Osim zapovjednika, Domobranstvo je imalo i Glavni stožer te načelnika glavnog stožera. Svi zapovjednici Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja (u miru, odnosno 42. divizije u ratu) u činu podmaršala bili su iz Hrvatske :

 

grof Miroslav Kulmer 1869. – 1875.

Dragutin Višnić 1875. – 1880.

Milan (Emil) Musulin 1881. – 1890.

Matija Raslić 1890. – 1893.

Eduard Lukinac 1893. – 1897.

Josip Bach 1897. – 1901.

Đuro Čanić 1901. – 1903.

Radoslav Gerba 1903. – 1907.

Svetozar Borojević 1907. – 1912.

Stjepan Sarkotić 1912. – 1914.

Ivan Salis Seewis 1915. – 1915.

Anton Lipošćak (lijevo) 1915. – 1916.

Luka Šnjarić 1916. – 1917.

Mihael Mihaljević 1917. – 1918.

Teodor Soretić 1918. – 1918.

Mihael Mihaljević 1918. – 1918.

 

 

Pučko-ustaške pukovnije :

Austro-ugarskom nagodbom 1867. osnovana je zajednička austro-ugarska vojska, koja se dijeli na stalnu vojsku i bojno pomorstvo, domobranstvo (posebno za austrijski, posebno za ugarski dio Monarhije) te isto tako i pučki ustanak. Zajednička vojska ima zadaću braniti dvojnu monarhiju protiv "izvanjskog neprijatelja i uzdržavati red i sigurnost u zemlji". Domobranstvu je zadaća podupirati zajedničku vojsku i braniti granice od napada, te iznimno za održavanje reda i sigurnosti. Pučki se ustanak predviđa kao krajnja obrambena mjera u ratu u slučaju prodora neprijatelja na teritorij Monarhije.

Pučko-ustaški obveznici u Austro-Ugarskoj su "osobe između 36. i 50. godine i one koje još nisu služile vojsku, dakle od 18. do 21. godine", "rezervisti domobranskih jedinica, uglavnom starijih godišta; posljednja obrana" Pučki ustanak se diže samo u slučaju rata, tj. opće mobilizacije, a posebno je ustrojen tek 1886. Do noveliranja vojnog zakona iz 1908. pučki ustanak je postojao samo na papiru.U ratu je i taj vid vojske djelomično funkcionirao kao trećelinijska vojna snaga, bez naoružanja, a često i bez časničkog i dočasničkog kadra.

Poziv i otpust iz pučko-ustaške službe vrše od 1868. do 1914. pučko-ustaška kotarska zapovjedništva (mađ. Népfelkelő parancsnokság) (njem. Landsturmbezirkskommando) koja su nosila brojeve odgovarajućih domobranskih bojni i satnija: 81. pučko-ustaško kotarsko zapovjedništvo (Zagreb), 82. (Sisak), 83., (?) 84. (Karlovac), 85. (Ogulin), 86. (Gospić), 87. (Bjelovar), 88. (Varaždin), 89. (Nova Gradiška), 90. (Vinkovci) 91. (Virovitica) te (Rijeka).

Od 1914. do 1918. ustrojena su okrupljena pučko-ustaška zapovjedništva (njem. Landsturmkommando) koja su nosila brojeve pripadajućih domobranskih pukovnija: 23. pučko-ustaško zapovjedništvo (Šibenik), 25. (Zagreb), 26. (Karlovac), 27. (Sisak), 28. (Osijek) te 37. (Herceg Novi). Pučko-ustaški obveznici su slijedom toga prevedeni u šest pučko-ustaških pukovnija (njem. Landsturmregiment) :

    23. pučko-ustaška pukovnija (Šibenik)

    25. pučko-ustaška pukovnija (Zagreb)

    26. pučko-ustaška pukovnija (Karlovac)

    27. pučko-ustaška pukovnija (Sisak)

    28. pučko-ustaška pukovnija (Osijek)

    37. pučko-ustaška pukovnija (Herceg Novi)

Početkom Prvog svjetskog rata i u Hrvatskoj je također provedena opća mobilizacija, pa je od 25., 26., 27. i 28. pučko-ustaške pukovnije, zajedno s dvije dopunske pukovnije (38. i 10.), koje su tijekom rata popunjavane Hrvatima i Srbima s područja Hrvatske i Slavonije, oblikovana 104. domobranska pučko-ustaška brigada pod zapovjedništvom general bojnika Theodora Bekića. U Osijek je, primjerice, 26. listopada 1914. stiglo 7.000 pučkih ustaša unovačenih iz godišta 1892., 1893. i 1894. Za obranu morske obale je formiran 3. pučko-ustaški bataljun u Dubrovniku.

Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. krenulo se u obnovu hrvatskog domobranstva - željela se nastaviti vojna tradicija iz vremena Austro-Ugarske. Tako je u sklopu Hrvatskih oružanih snaga od vojnih obveznika u ljeto 1944. pod zapovjedništvom general-bojnika Josipa Metzgera formiran Pučko-ustaški zdrug (zbor) s 4 pukovnije, koje su se nazivale pučko-ustaškima :

    Pučko-ustaška pukovnija "Baranja"

    Pučko-ustaška pukovnija "Vuka"

    Pučko-ustaška pukovnija "Posavlje"

    Pučko-ustaška pukovnija "Livac-Zapolje"

Ove postrojbe sastojale su se uglavnom od starijih vojnih obveznika, dok je časnički i dočasnički kadar bio ustaški, što ove formacije čini sličnima njemačkom Volkssturmu. Pučko-ustaška pukovnija "Livac-Zapolje" pridružila se Luburićevoj "Ustaškoj obrambenoj brigadi" u prosincu 1944. Ostale tri pukovnije su se borile zajedno kao dio 5. zbora, a raspuštene su u ožujku 1945.

 

 Lijevo : Pučko-ustaška iskazna knjižica, 88. pučko-ustaški kotar, 1877.

 

 

Prvi svjetski rat :

Od VII. domobranskog vojnog okružja, neposredno uoči Prvog svjetskog rata, ustrojena je od 25., 26., 27. i 28. pješačke pukovnije 42. domobranska pješačka divizija, koja se vrlo brzo pročula po uzornoj disciplini i iznimnim vojničkim vještinama, pa je prozvana "Vražjom divizijom". Divizija je imala 14.000 ljudi i bila je pod zapovjedništvom general-pukovnika Stjepana Sarkotića. To je jedna od najpoznatijih vojnih postrojba hrvatske ratne prošlosti. Svoj ratni put počela je na srbijanskom ratištu, na Drini, kao dio snaga prvog udara. Kasnije sudjeluje u bitkama na Ceru i Kolubari, a zatim je upućena u Galiciju. Početkom 1918. godine u sklopu 11. armije bila je prebačena na talijansko ratište, gdje ostaje do kraja rata. 42. divizija sudjelovala je u operacijama na visoravni Sette Communi. 22. listopada 1918. 83. brigada je odbila zamijeniti 84. brigadu na položaju radi smjene, što je bio znak za masovno otkazivanje neposlušnosti ostalih naroda u austro-ugarskoj vojsci. Odstupivši 30./31. listopada s položaja, 84. brigada je zajedno s 83. brigadom prevezena preko Koruške u domovinu.

Početkom Prvog svjetskog rata i u Hrvatskoj je također provedena opća mobilizacija, pa je od 25., 26., 27. i 28. pučko-ustaške pukovnije, zajedno s dvije dopunske pukovnije (38. i 10.), koje su tijekom rata popunjavane Hrvatima i Srbima s područja Hrvatske i Slavonije, oblikovana 104. pučko-ustaška brigada pod zapovjedništvom general bojnika Theodora Bekića. U Osijek je, primjerice, 26. listopada 1914. stiglo 7.000 pučkih ustaša unovačenih iz godišta 1892., 1893. i 1894.

Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi, dok se negdje navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava. Samo je iz Međimurja poginulo 4.363 ljudi. Do točnih podataka posebno za hrvatsko-slavonsko domobranstvo je teško doći, jer su oni zametnuti i rasuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu.

 

 

KOMENTARI :

 

 

 

[HSD]

 Flag Counter

[ Otisak ] [ Izjava o privatnosti ]

Ova stranica koristi kolačiće. Ako i dalje ostanete na ovoj stranici, prihvaćate našu upotrebu kolači?a.

Privatnost OK