|
Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. je bio organizirani napad na područje rimokatoličke župe Drvar, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta.
Počinitelji su bili Četnici.
Pokolj kod Drvara na području župe Drvar je bio dijelom organiziranog etničkog čišćenja zapadne Bosne i istočne Like od Hrvata. Tada su posve zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša, Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni (Bosanska Krajina, Turska Hrvatska), a u Hrvatskoj (u Lici) župa Boričevac, Srb i drugi mjesta istočne Like.
Pozvao ga je župnik u Kninu da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja. 25. srpnja Nestor se zaputio tamo. Budući da je u međuvremenu od prvog poziva kninskog župnika planuo ustanak u Drvaru, kninski župnik i prijatelji savjetovali su župnika da ostane ondje sve dok se stvari ne smire. Nestor je ipak pošao, jer je 27. srpnja bila nedjelja i nije htio da mu župljani ostanu bez mise.
Tog 27. srpnja 1941. je u Trubaru ubijen drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor i veća skupina pripadnika njegove župe koji su se vraćali s hodočašća svetoj Ani u Kninskom polju.
Hodočasnički vlak je pri povratku zaustavljen nekih 18 km od Drvara, kod postaje Trubar. Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Te su žrtve jugokomunisti i četnici proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima, samo da bi se spriječio i sami spomen na njih i tako da bi počinitelji prikrili svoj zločin.
Istog dana, orkestrirano je, uz iste metode etničkog čišćenja, izveden i napad na susjednu katoličku župu Bos. Grahovo, tako da slučajni preživjeli nakon pokolja u Drvaru ne mogu upozoriti susjede, odnosno da grahovljanski Hrvati ne mogu pobjeći nakon što doznaju što se dogodilo drvarskim Hrvatima.
Imena i prezimena svih poginulih nisu do kraja utvrđena; utvrđeno je 568 osoba koje za koje se poimence zna da su mučki ubijeni u tom zločinačkom napadu.
Imena svih identificiranih ubijenih župljana su uklesana na spomen-ploči u dvorani gdje se drvarski katolici okupljaju na bogoslužju. Postoji i posebna mramorna ploča sa slikama i osnovnim podatcima ubijenih župnika iz drvarske i susjednih župa.
Tijela poginulih pronađena su skoro 62 godine poslije. Ekshumirana su 2003. u jami Golubnjači u Trubaru kod Drvara. Nađene su zapravo usputno, jer one nisu bile tražene. 3. lipnja 2003. Federalna komisija za nestale osobe Federacje BiH tražila je žrtve iz Domovinskog rata. Pri tome je ekshumirala u jami Golubnjači u Trubaru kod Drvara.
7. prosinca 2004. uputila je dopis Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci u kojem je navedeno da su tog 3. lipnja iz jame izvadili 17 nekompletnih tijela na kojima se po procjenama vještaka odmah vidjelo da ne potječu iz razdoblja Domovinskog rata. I druga analiza iz inozemstva potvrdila je nalaze domaćih vještaka.
Radioizotopskom analizom u Londonu utvrđeno je da se radi o tijelima starim oko 70 godina. U istom su dopisu iznijeli pretpostavku da vjerojatno pripadaju sveženiku i skupini Hrvata iz Drvara koji su prema knjizi jednog partizanskog zapovjednika smaknuti 1941. godine.
|
|
Partizanka Mara Došen, krojačica iz Sanskog Mosta, grčko-istočne vjeroispoviesti, preslušana 24. srpnja 1942. u Priedoru od sudbeno-liečničkog povjerenstva iz Zagreba, kojemu je bio predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, dala je ovaj izkaz o ubijanju Hrvata u vrieme komunističko-četničke vladavine u Drvaru: Bila sam u Drvaru, kada su komunisti-četnici ušli u Drvar.
Čim su ušli u Drvar, komunisti-četnici su sve stanovništvo iz kuća iztjerali, sve kuće pretražili i stanovništvo odveli izvan mjesta u jedan logor. Tu su odijelili Hrvate od Srba i to odmah po skupinama, kako su ih dovodili, pa su znali u pojedinoj skupini odvojiti 40—60 ljudi, koje su odmah odvodili u selo Kamenicu, koje se nalazi na brdu i tamo su ih ubijali. Te ljude, koje su odvodili u Kamenicu, vezali su i vezane iz logora odvodili.
Čula sam, da su u Drvaru i bližoj okolici poubijali oko 300 Hrvata. Poslije toga u Drvaru je ostalo vrlo malo Hrvata, po mojem mišljenju oko 15 do 20. Za vrijeme navale komunista-četnika na Drvar odpor su davali mladi Hrvati u Hrvatskom domu, njih oko 30, koji nisu mogli odbiti navalu, pa kad su zarobljeni, sve su ih komunisti-četnici odveli svezane u Kamenicu i sve poubijali. Ostali Hrvati nisu bili naoružani, da bi mogli dati odpor.
U to vrieme nije se samo govorilo o četnicima, nego i o komunistima, jer su zajednički radili. Za vrijeme njihove vlasti u Drvaru,-oni su držali sastanke, na kojima su držali razne promičbene govore, ali se danas tih govora ne mogu sjetiti. Znadem, da su ubili tri Hrvatice, i to neku Čorić Anđelku, Altarac, kojoj imena ne znam, te jednu Dalmatinku, kojoj ne znam ni imena ni prezimena. Koliko se danas sjećam, nakon godinu dana od događaja, poubijani su od komunista-četnika među ostalima ovi Hrvati u Drvaru :
Oto Lurnsek, koji je ubijen na putu do Bos. Petrovcu prema Drvaru i zakopan kod župne crkve u Bos. Petrovcu,
Zvono Ledić, pisar,
Luka Ledić, majstor u tvornici celuloze,
Kiseljak, strojovođa, krstnog imena mu ne znam.
Rudolf Held, i njegov sin,
Guman, majstor, krstnog imena mu ne znam,
Butković, pekar, krstnog imena mu ne znam,
Drago Pavicić, električar,
Steinbauer, ljevač u tvornici, krstnog mu imena ne znam,
Asim Micić, brijač,
Fedorov, krstnog imena mu ne znam,
Ratko Koić,
Bjelecki, radnik u tvornici celuloze, imena mu ne znam,
Tone Paver, podvornik,
Werle, električki majstor u tvornici celuloze, imena mu ne znam,
Skiba, stolarski majstor u tvornici celuloze, imena mu ne znam, te više radnika Hrvata muslimana i katolika u tvornici celuloze, kojima imena ne znam.
Od naoružanih 30 Hrvata bili su trojica iz Drvara, a ostali iz drugih mjesta, dok su ostali Hrvati u samom Drvaru bili nenaoružani. U Drvaru sam se družila s pravoslavkama Dragom Krejić, Radojkom Bajić i Ljubicom Petrović, koje su mi pripoviedale, da su u Bos. Grahovu komunisti-četnici poubijali Hrvate.
Ubijanje su u Kamenici vršili, kako sam čula nad jednim ponorom, a koji su ih ljudi od komunista-četnika ubijali, ja nisam vidjela, ali sam čula, da su u svojim redovima imali najgore ljude iz sela i da su oni to ubijanje vršili. Kod napadaja na sam Drvar nisu ti komunisti-četnici bili svi od reda naoružani oružjem, već su nekoji imali i lopate i sjekire.
Poslije zauzeća Drvara po komunistima-četnicima, nastale su u Drvaru nesnosne prilike, jer je ponestalo živežnih namirnica, pa sve što su komunisti-četnici radili, bilo je na štetu cielog mjesta, jer se poslije u Drvaru nije dalo izdržati. Drvar je izgledao kao groblje. Ja sam ostala u Drvaru, jer nisam mogla nikuda.
Kad su u Drvar ušle talijanske čete, komunisti-četnici su pobjegli, ali su na biegu još zapalili sve radničke kolonije, tvornicu celuloze i kolodvor. Kada su se kasnije četnici-komunisti posvadili i počeli raditi četnici za sebe, a komunisti za sebe, popalili su četnici u selima Kamenici, Šipovljanu, zaselku Pasjak, Crljevici i Zaglavici kuće svima onima, koji su prešli na stranu partizana.
Ovo sve kazala sam po mojem sjećanju i sve gore navedeno potvrđujem svojim podpisom.
Mara Došen, v. r.
Članovi povjerenstva:
Matija Kovačić, v. r.
Dr. Maksimilian Stepinac, v. r.
Dragan Katičić, v. r.
|
